Premijer Ivo Sanader dao je iznenada ostavku u srpnju 2009. godine. U tekstu napisanom 10. prosinca i objavljenom u ”Jutarnjem listu”, pretkazao sam njegovo uhićenje, koje se dogodilo točno godinu dana kasnije, 10. prosinca 2010. u Austriji. No najzanimljvije je što je umjesto sveobuhvatne optužbe koje smo predviđali, u stvarnosti istraga i optužba reducirana na sasvim druge, sporedne stvari. U Hrvatskoj je nemoguće precijeniti oprez struktura ili potcijeniti ambicije pravosudnih tijela.
– Pođite s nama! – reče policajac Sanaderu koji mu je, u svilenoj pidžami, otvorio vrata vile u Kozarčevoj 21, gdje na prvim podsljemenskim usponima, u decentnoj građanskoj četverokatnici od 500 kvadrata, stanuje obitelj bivšeg premijera.
– Tko je to? – začuo se neprijazan glas iz hodnika, gdje se pojavila Mirjana Sanader, u dugoj spavaćici s noćnom kapicom na glavi i s batom za mesu u ruci, pa je izgledala kao Tulsin drugar Sven u ”Conanu Barbarinu”. Policajci se instiktivno uhvatiše za pištolje, ali Sanader, kao i uvijek pribran, vješt, reče pomirljivo: ”Ma sve je u redu, Mirjana, sigurno je neki nesporazum!”
Policajci se pogledaše. Okružili su Ivu i otpratili ga do ”marice”. Za ovu prigodu bio je to veliki Mercedesov kombi s puno svjetala na krovu, poput letećeg tanjura iz ”Susreta treće vrste”.
– Kamo idemo? – upita Sanader jednog pratioca.
– U prepratni centar istražnog zatvora – reče ovaj slegavši ramenima. Sanader se malo snuždio. No, barem nisu iskrsnuli fotoreporteri – mrzi da ga slikaju ako ne izgleda najbolje – što znači da je akcija provedena u tajnosti, nesvojstveno radu hrvatskog pravosuđa, ili ga pak predstavnici medija čekaju tek na odredištu. To je jedno od pitanja na koja će sljedećih sati, dana i tjedana, nesumnjivo tražiti odgovore. Sanaderu je cio život prolazio pred očima… Kako je dospio u ovu situciju? To je, naprosto, rezultanta slijepe nužde, ili sudbina, pošto se događaji uvijek razvijaju neplanirano, nekom vlastitom logikom, pa ti se čini da nikad, zapravo, i nisi imao izbora, nego je sve bilo zadano. Došao bi on sad na još puno takvih pomisli da je stao lamentirati poput Desničina Ivana Galeba, ali budući da je vitalni Mediteranac, doduše vlaških korijena, lišen je introspekcije, i sav ”na van”, ovisan o tuđem dojmu, lak na riječima, spontan u gesti, dok je predumišljaj nešto što je od davnine, ili od iskona, zapisano u genetskom kodu ili u običajnoj matrici njegova socijalnog miljea.
Jedva se sjeća početaka, djetinjstva, najranije dobi, odrastanja u Plinarskoj ulici na početku Varoša, u sirotinjskoj kućici, s dva brata i sestrom te majkom, jadnicom, koja ih je dizala na noge, kad ih je otac alkoholičar napustio i odlutao za nekom besprizornom ženom. Sjeća se nadasve crkve, koju su stalno pohađali, dok su druga djeca igrala na balun, išla na kupanje na Bačvice, te uživala u gradskim provodima bezbrižnih, oslobađajućih šezdesetih godina. Njih je pak samo davila bijeda, od koje su se skrivali u Božjoj kući, upirući pogled u raskoš oltara, koji se u ta pretkoncilska vremena još uzdizao u apsidi, dok se misa pjevala, i to na latinskom. Osnovna škola u kojoj su bili obilježeni kao oni koji ne dijele optimizam razdoblja ”obnove i izgradnje”, pa sjemenište, internat – sobu je dijelio s nekim mršavim popićem iz Poljica, po imenu Kaćunko. Koliko je Anđelko bio mršav, crn i neugledan, toliko se Ivo razvio u visokog, izrazito zgodnog mladića bistra pogleda, plavog i svjetloputog, kojemu su u firmi svi predviđali sjajnu budućnost. Otišao je u Rim, na studij teologije. Ali, brzo se zasitio Laterana, akademske discipline, beskonačnog drvljenja po Tomi Akvinskom i cijelog tog ozračja masovne organizacije, klerikalne vojske što je nalikovala onome iz čega je pobjegao u komunističkoj državi. Vraća se u Split, pa upoznaje Mirjanu – on je imao dvadeset i pet, a ona dvadeset i četiri godine. Markantna crnka iz podjednako siromašne obitelji, s još dvije sestre obuvale su sandale ”Jugovinil”, ali njihov otac imao je kućicu na Kopilici pa im je izradio da se ondje smjeste u željezničarskim barakama među šinama ranžirnog kolodvora. Samo, nisu tu u dalmtinskoj provinciji imali nikakve perspektive, ali kako se njegov stariji brat dotle, srećom, smjestio u Innsbrucku, primio ih je pa su se uspisali na fakultet drevnog jezuitskog tirolskog sveučilišta. On je studirao komparativnu i francusku književnost, ona povijest. Desetosemestralni studij poslije kojega u Austriji, gdje još vrijedi srednjovjekovni sustav, dobiješ prefiks ”dr” što poslije neće biti lako nostrificirati, ali njemu je to pošlo za rukom, preko romanista Predraga Matvejevića, koji je sjedio u komisiji. Vratili su se u Split gdje je dobio bezvezan poslić u turističkoj agenciji, a zatim u gradskom propalom izdavačkom poduzeću. Prebijali su se kojekako – neobjavljni pjesnici kojima bi obećao knjigu, plaćali su mu kavu u ”Automatu”. Onda je pokrenuo nekoliko ambicioznih publikacija, pa je firma propala, istjerali su ga kao blefera bez pokrića i on je, ozlojeđen, pokupio ženu i kći koja im se bila rodila, pa se vratio u Innsbruck. S bratom je pokušao razne biznise – prodavali su autorska prava na krimiće, ljubiće i erotskih fotografija za Jugoslaviju, pa osnovali nekakvu građevinsku firmu koja je trebala uvoziti radnu snagu iz domovine, ali je odmah bankrotirala. Zbilja, stvari su izgledale krajnje traljavo – dok nije pao komunizam, počelo osnivanje HDZ-a u inozemstvu, pa su ga postavili za šefa tirolskog ogranka stranke. Skupljao je priloge domoljubne emigracije. U ”Mercedesu”, doduše polovnom, staroj krntiji, vratio se u Split, gdje su ga postavili za direktora kazališta. Onda ga je uočio Tuđman i uzeo za šefa kabineta. Kabinetske spletke ubrzo su mu došle glave – likvidirao ga je hercegovački lobi, pa je završio na Zrinjevcu, kao zamjenik ministra vanjskih poslova. Tu se ipak dalo živjeti – kad je slavio rođendan, pozveo je društvu u balsku dvoranu hotela ”Intercontinental” zakupivši od ”Croatije” avion kojim je uzvanike dovezao iz Splita. Umro je Tuđman, u stranci je nastalo komešanje, svi su se bojali Ivića Pašalića i Hercegovaca, a Šeks, koji je imao najveću moć, nije uživao nikakvu popularnost – pa ga je gurnuo u prvi plan. Povukao je Kosoricu, koje je bila marljiva ženska i nikakva prijetnja, za razliku od nametljivih muškaraca s kojima se moraš nadmetati dok nastojiš privući opću pažnju. Račanova vlast urušila se dotle sama od sebe – s Budišom kao kamenom oko vrata i Stipom koji je stalno predlagao da se uvede predsjednička diktatura i ”vlada narodnog spasa”, pa uz pomoć Pukija i Petrača osigura društveni preporod, čudo da je i toliko potrajala. Minirao ju je koliko je mogao – dizao masovne prosvjede u prilog nepravedno uhićenog generala koji je nekim srpskim učiteljicama pucao u leđa, sve uz pomoć fratara, alkara i mutnih likova iz obavještajnog i kriminalnog miljea. Tako je došao na vlast. To je bilo super, ali onda su uslijedile neprilike…
Sanader sjedi u ”marici” bez prozora, pa dok se po zagrebačkim ulicama ljulja kao diližansa, pred očima mu se nižu slike svih zlosretnih događaja i zapleta koji su doveli do neugodna ishoda.
Naprosto, kad se nađeš na vlasti, sve se izmiješa – politički saveznici i partneri, prijatelji i podložnici; njihovi zahtjevi, potrebe… Brzo pogubiš račun što je primarni stranački interes, a što privatni deal koji pridonosi stranačkom utjecaju, što je cilj, a što sredstvo, i gdje je kraj, kako će se, naposlijetku, zatvoriti sve te kombinacije bez granica, dok iz krize padaš u krizu, te krpiš rupe, dok se drugdje otvaraju još veće.
Najveću su dreku svi digli zbog INA-e, gdje se dugo lijepo kohabitirlo sa Stipinim Dragičevićem, tako što se mirno nabavljalo naftu preko londonske burze i uvozilo preko Slovenije, posredstvom nekog čestitog Albanca s kojim su se naivni direktori sastajali u restoranu u Grosuplju, pa ih je ondje prisluškivala slovenska obavještajna agencija SOVA. Čista blamaža! Kombinacija s MOL-om zatim je izazvala skandal u zapletu s ”Podravkom”, gdje se kupovao udio preko varaždinske privatne investicijske kuće ”Fima” za njen malteški fond, dok je deal financirao Merryl Lynch, odnosno OTP-banka, kreditom što ga je otplaćivala sama ”Podravka”. Bilo ga je lako dobiti jer je OTP vlasnica MOL-a kojemu su prepustili upravljanje najvećom državnom firmom koja je raspolagala nacionalnim bogatstvom, naftom, te jadranskim plinskim ležištima koja su, doduše, opelješena nepovoljnim ugovorom sklopljenim još za Tuđmanove hadezeovske vlade…
Prave neprilike započele su, u stvari, s aferom oko Pelješkog mosta, kad se saznalo da će s okolnom prometnom infrastrukturom taj vic koštati milijardu eura. Pojavili su se nekretninski špekulanti, za koje su svi sumnjali da imaju veze s državnom vlašću, jer ih protežiraju barba Luka i županijski dužnosnici. Našlo se da su umiješane i građevinske tvrke koje u zemlji praktično drže monopol na gradnju auto-cesta, i to po četiri puta većim cijenama od svjetskih… Frka se digla u novinama, te u Europskoj komisiji, koja je stala istraživati zloupotrebe preko svoje agencije za suzbijanje pranja novca, budući da u hrvatske auto-ceste investira i Europska banka za razvoj. Gdje god se cesta pravila, bilo je pljačke – ali kako to izbjeći? Naokolo niču objekti koje financiraju banke, sve u stranom vlasništvu, koje ti guraju novac u ruke, pošto na kreditima sjajno zarađuju. Privatnik koji gradi infrastrukturu ima ugovor s državom ili s lokalnom vlašću, a javna poduzeća tu uzimaju veliku lovu, pa posao, a zapravo jamči državni prorčun, država, najsigurniji dužnik. Ministri se puno ne uzrujavaju oko cijene tih aranžmana. Znaju da novac neće završiti u nepoznatim rukama. Još se donese torba s kešom, pošto prvo kurir sebi malo odvadi, tako da su svi povezani omertom. Sjajan sistem! Zato se i može živjeti s bijednom dužnosničkom plaćom od petnaest-šesnaest tisuća kuna neto…
Srećom, oko plina još nije bilo velike pometnje, osim kad ga je ponestalo, budući da ne postoji nikakva usustavljena državna politika dobave, odnosno participacije u velikom europskom plinovodnom sustavu što od svih država regije, zaobilazi jedino Hrvatsku. S Ježićem iz Rijeke, koji je stari prijatelj Gregurićev – a on se još bavi tim naftnim i energetskim marifetlucima – dogovoreno je da sagradi terminal za ukapljeni plin na Krku. Trebat će jedno četiri milijardi dolara, a nije jasno odakle će plin dolaziti, ali posao izgleda sjajno sa stajališta onih koji ga organiziraju – dok se ne počnu postavljati neugodna pitanja o bilanci toga pothvata, o cijenama i strateškoj orijentaciji na neizvjesne energetske izvore. Jedino što se mora priznati – Ježić je kupio ”Novi list” pa se tu sigurno neće ići do kraja u kampanji protiv vlade ili HDZ-a.
No, ovo s HEP-om zbilja je izmaklo kontroli. Najveća je neugodnost bila kad je otkriveno da je vlasnik tvrtke ”Dalekovod”, koja siše državnu elektroprivredu i ima s njom ugovore na dvije milijarde kune, neki penzioner koji stanuje u malom stanu na zagrebačkim Srednjacima. Tipurić je napravio papirologiju za tvrtku, a Privredna komora, dok su odnosi s Nadanom bili korektni budući da još nije imao te bolesne političke ambicije, dala joj je godišnju poduzetničku nagradu, Zlatnu kunu. Zlatni tvor ili Zlatna svraka, bile bi ipak prikladnije heraldičke zvjerke za tu diplomu…
Velika dževa digla se i oko Hrvatske poštanske banke, jedine u državnom vlasništvu koja, pokazalo se, ima nepokrivene kredite – znači izdatke bez garancija i hipoteke – u iznosu od milijardu kuna. Uhapšeni direktor tvrdi da je pare davao na telefonski nalog iz premijerskog ureda, što je zbilja neugodna insinuacija…
Ono s brodogradilištem u Splitu i dolarskim provizijama, preživjelo se, kamioni su gotovo zaboravljeni, jahta iz ostavštine Vjeka Santriča, starog splitskog udbaša koji je iz Trsta švercao srebrni escajg još za Anku Berus, sad se ne spominje, jer još nije ljeto. Ipak te stvari dođu i nekako prođu. Ima li razloga za zabrinutost?
Nema, pomisli Sanader, pa dok se ”marica” ljuljala na valovima zagrebačkog prometa, upita pratioca:
– Zašto me uopće privode? O čemu je riječ?
– Nemam pojma – odgovori ovaj – znam jedino da se zove Operativna akcija ”Hobotnica”!