Tko je Zlatko Komadina? Što je Zlatko Komadina? Na oba pitanja moglo bi se odgovoriti istom rječju, sasvim kratko, formulacijom svakako kraćom od one koja slijedi da precizira njegovu biografiju i političke performanse.
Iako se rodio u Ljubljani, Zlatko Komadina je endemska riječka pojava. Odrastao je i gotovo svih pedeset i osam godina života proveo u Rijeci. Ima počasnu titulu ”commendatore” koju mu je dodijelio talijanski predsjednik Ciampi. Da Riječani imaju duha kao Splićani, ne bi Komadina mogao proći po Korzu da mu netko ne dobaci – ”Commendatore, ma che cosa?” U Sarajevu uopće ne bi mogao izaći na ulicu od ljute zafrkancije kojoj bi ga izložila lokalna spadala čim bi saznali da je unapređen u čin savojskog oficira legije časti. No, Rijeka je jedan specifični ambijent bez uličnog spleena – s tim da ondje ta otuđenost, ta ”melankolija ulice” (kako bi rekla Vera Horvat Pintarić) nije građanski kvalitet, kao u Trstu, čemu je Italo Svevo posvetio cijelu jednu biblioteku, nego suzdržanost ljudi različitog i nepoznata porijekla koji su susreću na tom komadiću asfalta. Što sve, naravno, ima veze s recentnom historijom – Rijeka je poput Koenigsberga, koji je pregazila Radničko-seljačka Crvena armija pa na razvalinama te njemačke baltičke metropole, Kantova rodna mjesta, izgradila jednu bezličnu rusku provincijsku selendru. Rijeka, zapravo, više nalikuje Vladivostoku – zapušteni neboderi na strmom brijegu, nekoliko hrđavih trampera u luci… ”Gubernijski grad u kojemu je komunizam propao, a komitet ostao na vlasti”, objašnjavao je to William Klinger, najistaknutiji povjesničar Rijeke s firentinskim doktoratom o povijesti grada, koja nikad nije prevedena s talijanskog. Rođeni Riječanin, objavio je on nekoliko knjiga i mnoštvo članaka, ali mu nikad nisu ponudili akademsku poziciju u rodnom gradu, jer se u Rijeci kadrovira po političkom ključu, pa je i na fakultetu još najutjecajniji ”XIII korpus NOVJ”. Najvažnija činjenica riječke demografije jest da je tu 1945. provedeno temeljito etničko čišćenje. Protjerano je 50 tisuća stanovnika talijanske Fjume, dok su mnogu ubijeni, bačeni u fojbe ili utopljeni u moru s kamenom oko vrata. Retorziju je provodio šef riječke Ozne, Mirko Lenac po kome se još donedavna zvala sušačka gimnazija. Njegova luksuzna vila, najluksuznijna na ”pećinskoj rivijeri”, prije nekoliko godina prodana je za milijunski iznos. Rijeka se poslije rata integrirala s hrvatskim Sušakom, ali su je naselili Jugoslaveni iz cijele bivše države. Tako je grad promijenio – ili izgubio – karakter, pa je uvijek ostao ”corpus separatum”. Svi procesi u Rijeci idu drukčije. Ona ima svoju zasebnu povijest.
Sad kad smo naslikali ovu fresku historijskih zbivanja, poput prizora one nepregledne vojske pod tmastim, niskim olujnim oblacima na Velazqezovoj slici ”Predaja Brede”, moramo portretirati i nezanimljive, neatrakivne protagoniste u prvom planu, junake priče koja počinje (a zapravo i završava) pojavom neponovljivog Slavka Linića.
Slavko Linić nije Riječanin, on je porijeklom riječki Vlaj, Grobinščanin, jedan od onih poslovično škrtih i nepovjerljivih težaka koje je život naučio lukavštini kao glavnom sredstvu potrebnom za opstanak u neprijaznoj okolini. Linić je demiurg moderne postkomunističke Rijeke, zaslužan što je u toj sredini najduže u svjetskoj povijesti opstala ta posvuda u svijetu historijski poražena doktrina. Ovog ljeta Rijeka će i službeno preteći Sovjetski Savez kao država – paradržava – u kojoj je komunizam najduže na vlasti. Linić je vodio pregovore sa zapovjednikom XIII korpusa JNA, generalom Marijanom Čadom, i dogovorio da se vojska povuče iz grada sa svim naoružanjem uz otkupninu od 100.000 njemačkih maraka. Rijeka je tu zauzela poziciju neutralca u Domovinskom ratu – još i prije povlačenja, nešto ”Kalašnjikova” JNA je sa skladišta izdala teritorijalcima, koji su se tako mogli naoružati pa stvoriti domaće snage, koje će grad braniti od upada hrvatskih naoružanih družina poput Merčepove. Čad je pak teško naoružanje prevezao morem i ono je upotrebljeno za razaranje Mostara i opsadu Sarajeva. Novac koji je dobio uredno je predao Generalštabu JNA kojemu su te pare, s obzirom na vječitu deviznu stisku, nesumnjivo dobro došle. Čada su u Rijeci poslije uvažavalo i tretiralo kao počasnog građanina te pozivalo na proslave, jer je ”spriječio krvoproliće” – u Rijeci. A časnoga generala Trifunovića koji je predao oružje Varaždinskog korpusa pa je Hrvatska s tim erarom vodila i izvojevala Domovinski rat, hrvatski je sud u odsutnosti (kao i slovenski) osudio na dugogodišnju robiju…
Politička infrastruktura koju je Linić gradio u Rijeci odmah se od političke pretvorila u poslovnu mrežu. Okružio se brojnim tajkunima i nastojao pomoći najvećim biznisima u svojoj 8. izbornoj jedinici koju sačinjavaju Istra i Kvarner. Naravno, te veze nisu imale nikakva značaja dok je SDP bio u opoziciji, ali kad je pod Račanom Slavko postao ministar financija, mogao je silno utjecati na poslovne operacije. Najvažnije, na petrokemijski kompleks. Prodao je udio državne korporacija INA mađarskom MOL-u odstupivši pritom neproporcionalna upravljačka prava manjinskom partneru, sve po cijeni koja je izgledala smiješna u doba kad su bila otkrivena sirijska nalazišta plina i nafte, potencijalno višestruko vrednija od bilance firme. U taj složeni odnos ubacio se onda Robert Ježić, Linićev prijatelj, koji je postao riječki ”državni tajkun” za naftne i ostale poslove. Kad je to bilo potrebno, preuzeo bi nezahvalnu funkciju dužnika za kredit koje je diglo novinsko izdavačko poduzeće ”Novi list”, što tiska dnevnik koji se smatra ”tvorničkim listom riječke frakcije SDP-a”. Osim toga, Linić je lansirao Damira Vrhovnika, koji je postao vlasnik brodogradilišta ”Viktor Lenac” iako je ranije vozio polovnog ”stojadina”. Bez obzira na financijsku pomoć države, njegov škver je propao. Direktor ”Riječke banke” završio je u zatvoru. Slavko je podržavao i transformaciju pulskog brodogradilišta ”Uljanik”. Direktori su preko inozemne firme kupovali brodove i pretvorili se u brodovlasnike. A tko je danas vlasnik ”Uljanika”? Banke i fondovi te bivša Tvornica duhana Rovinj. Cui bono? To se, zapravo, o ne zna, i pitanje se ne smije ni postaviti u kavanama u Puli i Rijeci ako ne želiš da te sa susjednih stolova ne prostrijeli sto zlovoljnih pogleda. ”Uljanik” je pritom postao vlasnik riječkog brodogradilišta ”3. maj” značajnog za riječku političku bazu SDP-a.
Linić je u najboljim mogućim odnosima s vlasnicima rovinjskog TDR-a. Ako im i nije pogodovao, sigurno im nije naštetio. Gorana Štroka pretvorio je u investitora u riječko u dubrovačko hotelijerstvo. Jednom tajkunčiću pomagao je da napravi posao s parkingom, drugome s tržnicama, trećem s taksijima. No, osim regionalnih igrača, Linić je svoje carstvo proširio na hrvatska javna poduzeća… Ljude iz riječke Rafinerije, rokirao je u rukovodstvo INA-e, stavio pod kontrolu ”Croatia Osiguranje”, ušao u kutinsku Petrokemiju… Kakva je, zapravo, razlika između Linića i bilo kojeg hadezeovskog političkog kadrovika? Nikakva. Linić je, uostalom, imao sjajne odnose s hadezeovcima. Bio je tijesno povezan s drom Gregurićem, Franjinim Linićem, a zatim i sa Šarinićem kojega je službeno predložio za primanje u SDP. S više likova poput Linića nestalo bi hrvatske zlosretne podjele na ”lijeve” i ”desne”, na ovakve i onakve – sve je moglo lijepo prerasti u jedinstvenu frontu Institucionalne revolucionarne partije (Partido Revolucionario Institucional) kakva s poznatim rezultatom upravlja Meksikom. U njoj bi Linić bio Pancho Villa.
To je, dakle, Linić, a on je zbilja znatna figura za hrvatske političke prilike. Može mu se posvetiti nekoliko stranica portreta ili karijerne analize, ali što je tu Komadina, vidjet ćemo tek kad okular podesimo na najveće povećanje, tako da u provincijskoj političkoj fauni možemo uočavati i amebe. Ali, do samoga Komadine još smo daleko – i vremenski i na skali magnituda. Da se približimo horizontu zbivanja na kojem on ima stanovitu ulogu, potrebno je još malo ući u etiologiju riječke politike…
U nekom trenutku, Slavko Linić je razvio antipatiju prema lokalnom partijskom rukovodiocu sitnoga zuba, Zlatku Komadini. Zlatko Komadina je bio postojan stranački činovnik, bivši projektant brodskih cjevovoda u brodogradilištu ”3. maj”. Neko vrijeme vodio je vlastitu montažersku firmu – bio je famozni ”kooperant”, što zna biti lukrativan biznis koji se može razviti u prisoju nekog velikog kombinata u državnom vlasništvu koje svake godine sauga silan novac od države za pokriće gubitaka. Komadina je u svakom slučaju brzo odustao od svake poduzetničke karijere pa se prebacio na čisti stranački rad, kojim se profesionalno bavi već petnaest godina. Dotjerao je do župana Primorsko-goranske županije, što je divan posao za jednog dužnosnika, jer zapravo nema nikakve dužnosti, osim da ukrašava svoju županiju. Svaka američka savezna država ima svoj ”državni cvijet”. Alabama kameliju, Aljaska nezaboravak, Slavonija Glavaša, a Rijeka Komadinu.
Kao župam, ne ubijaš se od posla. Odlazak s dečkima na cugu praktično je u opisu posla – župan živi kao likovi iz reklame za ”Pan” pivo, samo što izbacuje floskule poput junaka reklama za ”Žuju”. S obzirom na umjereni boljševizam koji je de riguer kod riječkog biračkog tijela, dovoljno je povremeno zagrajiti nešto o tome kako se u nas ”bezobzirne krše radnička prava” jer je ”liberalni kapitalizam previše uzeo maha” te primijetiti kako je HDZ ionako već sve pokrao pa ni najpoštenija, najsposobnija socijaldemokratska vlada više nema čime gospodariti. To je kao tek malo izvrnuta misao Matije Bečkovića koji je satirizirao socijalizam glosom: ”Prije rata nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i sve su nam uništili…”
I takav bezazlen, zapravo beznačajan u Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Rijeka, uz pridružene Istrijane koji, međutim, na tavanu uvijek imaju najmanje sedam zastava, Zlatko je Komadina Liniću zasmetao kad je Račan umro i u partijskim redovima počela potraga za njegovim nasljednikom. Sam je Račan spriječio da ga po automatizmu naslijedi zamjenica jer je pozvao novinare pa im u povjerenju rekao da ona ne dolazi u obzir jer previše pije, a glasnogovornika, nekog drčnog i rošavog sinjskog bezveznjaka koji je stao kukurikati prije zore, nogirao je kao koordinatora u najlošiju Petu (slavonsku) izbornu jedinicu. Esdepeovci su, naravno, znali da u svojim redovima ne trebaju tražiti genija, nekoga tko će izvaditi mač iz kamena, i kad je Mali vođa umro, naprosto su kandidirali županijske čelnike, svaki svoga. Zagreb Bandića, Dalmacija Piculu, a beznačajna Slavonija toga Milanovića, smijenjenog glasnogovornika. I Rijeka bi kandidirala Komadinu, a ne Linića jer je Linić sa svim tim svojim široko poznatim kombinacijama bio, zapravo, ozloglašen u partijskim redovima – tražilo se iskrenog komunjaru i neko novo lice, a ne lika koji radi po provjerenom sistemu što je iz komunističkog prenesen u hadezeovski državni socijalizam pa to ne privlači široke biračke mase… To je bio i Bandićev problem, on je bio ”stari čovjek”, a ne novi i, osim toga, svi su ga se bojali jer je funkcionirao preko osobne, a ne preko stranačke mreže. Znalo se, uostalom, da za njega ne glasaju esdepeovci nego hadezeovci. I tako je Linić, zbrojivši dva i dva, zaključio da je najbolje da podrži Milanovića. Komadina s onim njegovim trostrukim podočnjacima i pogledom iz akvarija išao mu je na jetra, a Zoki mu se, mlad i naočit, sviđao, kao i Željko Jovanović, riječki doktor kojega je također kadrovirao, ali ih se danas obojice odriče. Uzalud – tko god ih svu trojicu poznaje vidi da su bliski, podudarnog temperamenta. Samo je naprasiti Linić mogao odabrati nepromišljenog Milnovića i nekontroliranog Jovanovića – oni su iver koji nije pao daleko od klade.
Kad je Zoki formirao Vladu, Komadinu je proizveo u ministra prometa. Uslijedili su strašni dani za mirnog čovjeka iz riječke zavjetrine – svakoga dana morao se rano nacrtati na poslu i rješavati svakojake probleme, a na vladi još slušati elektrificiranog Zoku koji brije kao dječja igračka s napajanjem od 6 volti koju spojiš na struju od 220 volta. Zlatko nije izdržao, slomio se. Omršavio je, prenijeli su ga kod kolege ministra Ostojića na gastroenterologiju. Zoka ga se ionako htio riješiti jer je nikoga ne pitajući počeo graditi auto-cestu od Rijeke prema Zadru, iako jedna (preko Generalskog stola) već postoji, ali to su mu valjda zaboravili priopćiti… Možda je htio dovesti u neku funkciju onu potpuno nepotrebnu cestovnu ”leteću petlju” na južnom prilazu Rijeke, koja nalikuje na veliki tobogan u Disneyladnu, a Rijeku spaju s Čavlima i Hreljinom. Izgrađena je uz pomoć građevinskog poduzeća s Krka koje također pripada Linićevoj poslovnoj galaksiji sastavljenoj od lokalnih tajkuna. Zoki je taj faraonski pothvat čestitog Komadine anulirao i ovaj se, ponižen, vratio u Rijeku. Od tada su smrtni neprijatelji.
U međuvremenu, Zoki se kao kobra usmjerio na ministra financija Linića. Da, svi su mu govorili da je Linić jedini operativni ministar u njegovoj vladi, pogotovo nakon što je iz vlade otišao Čačić, kojemu je bio dao u outsource vođenje nacionalne ekonomije. Ali, osim što je bio operativan po pitanjima poreske politike, Linić je počeo operirati i na stranačkom planu, pa se povezao s Josipovićem, koji je u to doba bio zaključio kako na ljevici nema mjesta za dva ambiciozna lidera. Gospodar Pantovčaka je smatrao da je on ”izmislio Zoku” dok je Zoka mislio da je on ”izmislio Josipovića”. Obojica su u pravu, ali to im podjednako ne služi na čast. U ”tronskom ratu” Linić je odabrao krivu stranu i Zoka mu je odmah otvorio dvije afere od kojih se ona prva – afera ”Spačva” – manje-više pokazala kao ćorak, ali je zato eksplodirala ”afera Šegon”, u kojoj je pao šef poreske uprave, najtješnji Linićev suradnik i prijatelj. Da ga je pustio niz vodu, Slavko bi izgubio svaki autoritet među svojim tajkunima i, u riječkoj laguni gdje se hrane velike ribe, ne bi se više oko njega jatile. Odlučio je blefirati, odigrati kamikazu, s tim da je prvo s lanca pustio svoju povjerljivu suradnicu Zinku Bardić, Zokijevu volontersku glasnogovornicu, s kojom je ovaj osam godina nastupao kao Frank Astaire s Ginger Rogers. Plesna točka Zo&Zi tada se raspala – kad je Zi došla k Milanoviću i upozorila ga da ne dira Šegona, otpravljena je poslije duge službe ravno u historiju radničkog pokreta. Namjestila se kod robne kuća ”Ikea” koja uvažava njeno profesionalno zauzimanje.
Šutljiva oporbena manjina u stranci okupila se oko Komadine. Stoga je Zoki uklonio Zlatka s mjesta koordinatora Osme izborne jedinice i nametnuo im Jovanovića. U Rijeci su stranačke mase odane Liniću i Komadini, ali sad oni neće biti u ponudi. Riječki lump i riječko biračko tijelo počivaju na fantomskoj riječkoj ekonomiji koja crpi državne resurse. Isisavaju nacionalno bogatstvo i pretvaraju ga u lokalno siromaštvo, toksični otpad koji se izlijeva u smrdljivu luku po kojoj plutaju podrtine brodova-zabavišta s narodnjačkim programom i ruzinavi admiralski brod ”Galeb”.
Kako funkcionira ta riječka državna ekonomija štiteći specifično biračko tijelo vidjelo se prilikom porinuća trajekta ”Mljet” kojemu su nazočili Milanović i Komadina, tada još u prividno civilnim odnosima. Trajekt je s još tri sestrinska broda naručen za riječku ”Jadroliniju” od brodogradilišta ”Uljanik”. ”Uljanik” nikad nije gradio trajekte pa su mu ova četiri primitivna plovila (koje zbog oblika Dalmatinci nazivaju ”škovacere”) ispala skandalozno loše. Koštali su pak 36 milijuna eura, što je lijepa svotica. Sve brodove za ”Jadroliniju” kao i godišnje gubitke plaća iz budžeta – država. Manji se naručuju doma, po političkoj žnori, a veći, polovni, kupuju od agenata, primjerice Grka, u dilovima u koje je teško proniknuti. Zašto se ne naručuju na tenderu, kod domaćih brodogradilišta poput ”Brodosplita” gdje je prije rata izgrađen luksuzni kruzer za švedskog naručioca? Zašto jadranski trajekti izgledaju kao ”škovacere” ili ruski desantni brodovi iz doba hladnog rata, dok po Egeju i Mramornom moru plove dvotrupni trajekti od aluminija razvijajući fantastične brzine? Zato što javnim poduzećima poput ”Jadrolinije” upravljaju likovi koje postavlja Partija, umjesto da se, u duhu liberalnog kapitalizma, firma proda uspješnim tvrtkama sposobnih poduzetnika, domaćih ili stranih, kako bi se umjesto nazadovanja napokon iskazao neki razvojni trend, budući da barem u turizmu na manjka potražnje. Ali, onda bi morao propasti i ”3. maj” i s njim se osuti podrška Komadini i njegovoj riječkoj stranačkoj centrali, a zatim bi se pokazalo da je slično stanje u riječkoj luci, na željeznici i u rafineriji, te u riječkim novinama, gdje SDP ima zadnja uporišta, kao i na grobovima Račana, Tita i Marxa.