Hido Biščević s lakoćom mijenja pozu i stav poput Zeliga, junaka filma Woodyja Allena, a njegova se sleđena fizionomija pritom ne mijenja: da nema bogat brk koji njeguje od mladosti, i to u verzijama ”Pancho Villa”, ”Tom Selleck” i ”Groucho Marx”, podudaran promjenjivu duhu vremena, njegov bi en face bilo nemoguće upamtiti ili opisati. Taj prvo revolucionarni, zatim frajerski i onda retro-balkanski dlakavi ures lica skriva činjenicu da ga, na neki način, ništa ne dotiče. On je bio posvuda, susreo se i razgovorio s gotovo svim najvažnijim akterima prošlog stoljeća, malenim čunom preplovio je Sharm-el-Sheik da snimi zapaljene rafinerije Koramšara na početku iračko-iranskog rata, ušao u američku ambasadu u Teheranu dok se je držali radikalni islamistički studenti, gurao se s vrhovnicima pokreta nesvrstanih na summitu u Harareu, intervjuirao trojicu od četiri osnivača PLO-a, te prisustvovao tajnom sastanku njihove Revolucionarne komande. Napisao je milijun članaka, dao hiljadu intervjua. No, kad prevrneš požutjelu hartiju novinskog arhiva, ne znaš što je mislio ili htio reći, a u svakom slučaju, uočavaš da nema poveznice izmedju ocjena i misli iz uzastopnih razdoblja njegova života – pritom, čovjek uopće nije glup, referira se na glavne stvari, razumije politiku utoliko što joj se savršeno prilagođava, ali dubokog ili kritičkog promišljanja tu nema, same riječi, gola politika, ”linija”, oportunističke interpretacije vladajućih i općih teza, iskazane nevjerojatno kompliciranom sintaksom, a u svakoj narednoj prilici, sve u bitnome sasvim drukčije i suprotno od onoga što je prethodno zastupao.
Snimljen 1983., Allenov film ”Zelig” bio je ”fikcionalni dokumentarac o životu ljudskog kameleona, koji postaje poznat radi svoje izuzetne sposobnosti da podražava bilo čiji izgled i ponašanje”. Ime toga izmišljenog lika postalo je pojam, kao u hrvatskoj politici ”jurlinizam”, oznaka za konvertita, skovana od imena Bernarda Jurline, koji je iz komunističke nomenklaturne lagodno prešao u onu hadezeovsku. Zelig i Hido, međutim, nešto su puno više. Nije tu naprosto riječ o čovjeku koji se preokrene kao kaput prekrojen da potraje još jednu sezonu, nego je po srijedi transupstancijacija, pretvaranju komunista u ”modernog nacionalista”, novinara u diplomata, Muslimana u Hrvata, siromaška iz ”velegradskog podzemlja” u gospodina s kućom u sjevernom dijelu Zagreba… Zarana je izgubio i pravo ime jer je Hidajet prikladnije valjda za ložača centralnog grijanja, pretvorio u kraće, gradsko i građansko ”Hido”, a zagubio je, također, i izvornu nacionalnu pripadnost, jer je na Tuđmanovo pitanje – Hido, jeste li vi Hrvat ili Musliman? – odgovorio: Predsjedniče, ja sam musliman s velikim H”. Što uz rizik političke nekorektnosti, priziva opasku kako je ”gori poturica od Turčina”, s tim da je ovdje zapravo riječ o pohrvaćenju, odnosno pretvaranju sarme u prisiljeno zelje.
Takav elastičan značaj vrlo je praktična stvar za tranzicijskog političara te za diplomata uopće – poklisarski lakej u crnom redingotu koji metaforičkim trorogim šeširom mete pod u palači lokalnog suverena, ne mora biti osobito moralna pojava. Uostalom, narodi imaju vladare kakve zaslužuju, a oni pak diplomaciju kakvu su sami stvorili. Kad je Tuđmanu zatrebao vanjskopolitički srevis, pokušao ga je zasnovati prvo s proktologom dr. Vinkom Golemom, koji je imao dubok uvid, ali se brzo pokazalo da je golema kadrovska greška, pošto nije naročito dobro znao engleski, a dr. Zvonimir Šeparović, sljedeći na karuselu, bio je opterećen napornom i otkačenom ženom koja je kao ”gospođa ministarka” svima brzo dozlogrdila. Dr. Mate Granić, liječnik s dijabetičkog zavoda, koji je na mjestu ministra naslijedio svoga profesora, dr. Zdenka Škrabala, ispao je naposlijetku kvalitetna šećerlema – sposoban graditelj institucije, on je palaču ministarstva, smještenog u bivše sjedište Udbe na Zrinjevcu 7, opremio kao provincijski muzej baroknog namještaja, te napunio bivšim novinarima i nekim nižim kadrovima manje poznate jugoslavenske inozemne tajne službe SDI, koja je, zapravo, bila najmoćnija kompanija u Titovu obavještajnom holdingu.
Da bi se novinari na brzinu namjestili kod Mate, morali su se dočepati diploma, pa je na Fakultetu političkih nauka otvoren ekspresni kurs na koji sam se i sam prijavio i na prijemnom susreo svog bivšeg šefa vanjskopolitičke rubrike u ”Vjesniku” (zvali smo ga “Mili šefe”), zatim Hidu, koji je u rubrici također radio kao redaktor, zatim Ina Beškera i mnoge druge – sve zlatni dečki, ali bez papirnate podloge. Matek iz ”Večernjaka”, otišao je pak da formalnosti sredi na medicinu, gdje mu je falila godina, pa su mu navodno omogućili da je položi, pod uvjetom da se zakune da će, pozlije li nekome u njegovoj blizini, pozvati Hitnu pomoć. Budući da sam upravo pokretao ”Globus”, nisam imao vremena za znanstveno usavršavanje u ”novitologiji” i otpao sam, a oni su svi završili te zauzeli visoke položaje na kadrovskoj lijani u ministarstvu vanjskih poslova. Moj “mili šef” i Matek postali su Matini šefovi kabineta, a Hido, čim je diplomirao, odletio je u Ankaru kao ambasador… Dobro, morao je to prvo zaraditi: pomogao je Tuđmanu da preuzme ”Vjesnik” i asistirao mu kod diplomatske razudbe Bosne.
Tko bi pomislio da će se Hido ugnijezditi u establišment čim mu se za to pruži prilika? Početkom sedamdesetih kad smo se upoznali i skupa pušili travu, bio je normalna gradska kontrakulturna pojava. Dobro, oduševljavao se ”Bijelim dugmetom”, što je bio znak koji je mogao vidjeti onaj tko je imao oči…
Hidin otac bio je neki skroman namještenik, član partije, no samosvjesan musliman – dao je prilog za gradnju zagrebačke džamije. Stanovali su blizu Traumatološke bolnice, u centru, ali u podrumskom stanu, koji mu je ostao kad je tata umro, pa je već s dvadeset imao vlastitu gajbu, što mu je osiguralo vrhunski status u škvadri. Počeo je raditi u omladinskim novinama 1972. godine, kad nam je Partija omogućila da se, ako batalimo politiku, bavimo filmom, masovnim medijima, rock and rollom i alternativnim kazalištem. Subverzivne aktivnosti u kulturi nisu ih zabrinjavale, što znači da smo do mile volje mogli pisati o Jamesu Bondu i Antonioniju te dobivali dobru lovu, a u političkom dijelu lista, koji se ionako nije čitao, neki primitivci i provincijalni karijeristički grebatori slali su uobičajene ljubavne poruke režimu – mi smo to između sebe nazivali ”hranom za lavove”. Ne sjećam se točno čime se Hido bavio – no znam da to nije bila nikakva alternativna kultura, pa će ipak biti da je radio na spravljanju obroka za krupnu zvjerad. Malo je studirao, naveliko jurio ženske, slušao rock, te puštao dugi brk kao gitarist nekog kalifornijskog rock-benda. Bili smo dosta zadojeni ultraljevičarstvom, ja sam se palio na Chea i Maoa, navijao za ”Crvene brigade”, ali Hido, mislim, on je zarana pripadao onim ozbiljnijima, a ne zaluđenima, iako se to nije primjećivalo na prvi pogled. No, sjećam se kako se znao postaviti, recimo kad je umro drug Tito, što je bilo malo kasnije… Čim smo čuli vijest, svi smo se okupili na radnom mjestu, u vanjskopolitičkoj rubrici ”Vjesnika” pa satima dreždali čekajući da se bilo što dogodi… Ja sam se počeo nešto sitno zafrkavati, kao u školskoj klupi, pa me Hido oštro, kao stariji brat, upozorio da se uozbiljim.
Radili smo u vanjskoj isti posao, ali kad je održan 6. cumbre – 6. samit nesvrstanih u Havani – on je dobio Orden jugoslavenske zvijezde sa srebrnim zracima, a ja lingam od ovce s lovorovim lišćem. Marljivost nije dovoljna. No, tu sad skačem unaprijed – i preskočio sam kako smo poslije omladinskih novina, išli u vojsku (Hido u Kosovsku operativnu grupu u Gnjilane, ja u Treću armiju u Skoplje) te uređivali vojničke novine, pa ih razmjenjivali, jer smo bili ponosni na svoje rane radove. Moj list (”Za pobedu”) bio je prvi i vjerojatno posljednji JNA-tabloid pun grafičkih dosjetki s bogatom enigmatskom rubrikom, a njegov (””Vojnik”) pun dugih tekstova, jako seriozan. Kad smo se vratili u Zagreb, uređivao sam ”Polet”, a on sudjelovao u pokretanju ”Vjesnikova” omladinskog lista ”Ševa”, koji je trebao nadomjestiti ”Plavi vijesnik” Pere Zlatara, ukinut zbog malograđanskog šunda. ”Ševa” je utemeljena na ideji proliferacije domaćeg rock and rolla. Dakle, ”Dugme”, Brega, jugoslavenski barbarogenij i autentični pop, električni folk – teško je definirati što je rukovodstvo točno vidjelo u tom usmjerenju, no činilo im se pozitivno, ili barem prihvatljivo. Politički, ali ne i žurnalistički: čim su vidjeli nulti broj, s instiktom starih profesionalaca znali su da se neće prodavati. Može Pero Zlatar biti nepopravljivi malograđanin, ali bi uvijek zakuhao nešto što se dalo frknuti na kiosku, a ovi preozbiljni mladi ljudi, koji su stali pisati eseje o ”pastirskom rocku”, vidjelo se odmah, neće tu imati nikakve izglede. Pa neka se bave onim što im ide, zaključili su, i Hidu zveknuli u kuhinju u kojoj se spravljala ”hrana za lavove”. Tako je primljen u prestižnu vanjskopolitičku rubriku ”Vjesnika”. Tanja Torbarina i ostale najzgodnije cure radile su u gradskoj rubrici, ali su hodale s Krešom Fijačkom, koji je izvještavao iz svijeta i radio u vanjskoj. Znalo se tko u kokošinjcu sjedi na kojoj prečki. Mladi Ivica Račan sa šezdesetiosmaškom bradom koja je istodobno izgledala kao Lenjinova iz petrogradske revolucionarne faze, u Politbirou CK SKH bio je zadužen za hendlanje omladinca koji nisu potpali pod negativni utjecaj čaršije, pa se oko njih isplatilo potruditi da se prekuju u kadrove. Hido im je odmah profunkcionirao i već 1979. – u dvadeset i osmoj – objavio je važan komentar preko cijele velike druge ”Vjesnikove” stranice. Bila je to recenzija knjige eseja o nesvrstanosti koje su potpisali korifeji, Edvard Kardelj i Miloš Minić (a napisali vjerojatno njihovi šefovi kabineta, poput dr Tomca koji je tada radio za Jakova Blaževića). Članak savrešeno demonstrira stil kojim Hido piše sve do danas:
Posebna je vrijednost knjige ”Nesvrstanost u suvremenom svijetu” u tome što donosi sve govore predsjednika Tita na svim dosadašnjim skupovima nesvrstanih na vrhu. Nije pri tome nipošto riječ samo o shvaćanju da cjelovit pregled dosadašnjih aktivnosti pokreta nesvrstanosti ne može nipošto zaobići aktivnost jugoslavenskog predsjednika i, posebno, njegov angažman na najvišim skupovima nesvrstanih, već o jasnoj koncepciji koja u središte svog teorijsko-političkog kruga dovodi riječ jednog od utemeljetilja politike nesvrstanosti. Tako se neprocjenjiv doprinos predsjednika Tita stvaranju, stasanju i snazi politike nesvrstanosti dovodi u kontekst temeljne namjene ove knjige – pružiti takvu analizu fenomena nesvrstanosti koja će postati osnovom za povijesno vrednovanje vizije političke, ekonomske, društvene i kulturne preobrazbe svijeta. A tu je viziju predsjednik Tito nepogrešivo precizno formulirao već u samim počecima rasta nesvrstanosti… itd. itd.
To je izravna apologetska komponenta teksta, u čemu je Hido majstor, jer stvar nije puko ulizivanje, nego dubinska penetracija, popraćena originalnim idiomima poput ”središte teorijsko-političkog kruga” i sličnim eleviranim kerefekama, pa je lako zamisliti zavidljive opozicionarce poput čestitoga penzionera Tuđmana, dok ide s cekerima s Dolca, pa kupuje na kiosku ”Vjesnik”, i kad ovo preleti, pomisli: ”Dođavola, morat ću i ja nabaviti jednog takvoga kad jednom dođem na vlast…” To je zbilja režimski luksuz – lako ti je naći gnjide koje ti laskaju, ali tipa s ovakom pozom, to se skupo plaća, kao najraskošniji državotvorni ures svakog poretka.
Još važnija u istom je tekstu ”teorijska apologetika”, kad Hido objašnjava kako na Zapadu postoje određene zamjerke pokretu nesvrstanosti jer nema moralnu podlogu ili ideološku doktrinu. Dakle, naprosto skup oportunista, klub diktatora, koji prima i ritualne kanibale poput ugandskog predsjednika Idija Amina – on je pojeo i svoju ženu i ministra vanjskih poslova. Ali, objašnjava Hido, to nije slabost pokreta, pače, to je snaga pokreta, jer omogućuje političko jedinstvo, a temeljni cilj ionako nije klasna borba, nego ”dosljedna primjena načela nesvrstanosti” (kojih, zapravo, nema) što zatim ”otvara prostor za ostvarenje težnji pojedinih naroda”, a u konačnici, nekom nejasnom dijalektikom, ”na temelju takvih vizija okreće se nova stranica onih povijesnih preokreta koji stvaraju pojmovnu kategoriju socijalizma kao svjetskog procesa”.
Je li to puko nagvaždanje? Nije, nego apologija ”Kalibanova kraljevstva”” (Paul Johnson, ”Modern Times”), fantazijskog svijeta u kojem svaki vlastodržac razvija vlastiti brend folklornog socijalizma, svoju trećesvjetsku diktaturu, a brand-menađeri poput Tita, Nehrua ili Nasera, po svijetu objašnjavaju da će sinergija njihovih režima otvoriti put u novi svjetski poredak zasnovan na jednakosti. Zaljevski prinčevi, južnoamerički geriljerosi, afrički gastronomi, azijski masovni ubojice, bliskoistični teroristi – svi su dobrodošli, a car Bokasa koji se okrunio na priredbi stiliziranoj po uzoru na Napoleonovu investituru, ili Pol Pot, koji je dao pobiti sve građane starije od 14 godina, neće ovdje biti najslikovitiji likovi. Jer tu su još pukovnik Gadafi okružen komandosicama svoje tjelesne straže, zatim predsjednik Malija, div zaodjeven leopardovim krznom, pa jugoslavenski maršal u bijeloj admiralskoj monduri koji se odmetnuo od samog Staljina, zatim etiopski car kojega su na Jamajci napušeni karipski proleteri proglasili božanstvom, potom kubanski jefe u uniformi s kovrčavom bradom i debelom cigarom, te feminizirani zapovjednik palestinskih fedajina s kuhinjskom krpom na glavi i naočalama poput Tootsie… Zbilja, ekipa koja te danas navodi na pomisao da si 20. stoljeće proveo zatvoren u ludnicu. Srećom, Hido je potpuno lišen humora, koji je najveći neprijatelj svake apologetike. Da je shvatio komiku u pretenzijama svojih nalogodavaca, sigurno ne bi bio tako uspješan.
Prvih deset godina karijere muzao je šarulju Nesvrstanku, sve dok nije presahnula. Sjajno mu je išlo – slali su ga na Bliski istok, odakle bi se javio reportažama koje kao da su napisane u kabinetu ministra vanjskih poslova u Beogradu. Red impresija o svakidašnjem životu, red filozofije, red politike, pa glazura nesvrstane metafizike. Dakle, nije sve onako kako se čini, nego je ni ovako ni onako, na bipolarnoj ekvidistanci, zamumuljeno i tobož jako sofisticirano. Hido je u američkoj ambasadi u Teheranu intervjuirao islamističke studente koji su držali taoce, pa ih prikazivao kao autentične ”trećesvjetske”” revolucionare, a taoce nazivao ”zarobljenim diplomatima”. Studenti su ih držali 444 dana. Carter je zbog toga izgubio izbore, a Irak napao Iran, dok je Hido ovako komentirao činjenicu što ih drže u zatočeništvu i ne puštaju na slobodu godinu i pol dana:
U moru ocjena, analiza i teza o ”dnevnim” i trajnim vrijednostim iranske revolucije, ovaj se najnoviji iranski potez može, s jedne strane, činiti kao tvrdokorni nastavak dosadašnje, po nekima, neizdiferencirane postrevolucionarne strategije u transformaciji ključnih elemenata društvenih odnosa. S druge strane, za procjenu kvaliteta iranske revolucije čini se barem jednako bitnim naglasiti da se njeno rukovodstvo nije povelo za aktualnim izazovima političkog (i vojnog) trenutka, da nije podleglo iskušenju da oslobađanjem talaca stekne moguću prednost u sukobu s Irakom… Ipak, čini se najbitnijim naglasiti da je danas, godinu dana nakon početka ”afere talaca” prilično nezahvalno – u krajnjoj liniji i nemoguće – cjelinu postrevolucionarne iranske društvene prakse vrednovati samo kroz naočale tog neprihvatljivog čina…
Zamišljam čilog penzionera dr Tuđmana kako proučava široko raširene novine Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, u ruskom formatu veličine ”to nisu jidra moje brodice”, pa zaključuje: a) ovoga tipa moram imati, b) nisu ni te velike sile opet ne znam što, najvažnije je da pokreneš lokalnu revoluciju, pa bez obzira na ”neizdiferencirane postrevolucionarne strategije u transformiraciji ključnih elemenata društvenih odnosa”, ako čvrsto držiš vlast, nitko ti, zapravo, ništa ne može…
Sklonost prema fundamentalističkim revolucionarima Hidu je, doduše, koštala brze karijere, uspona u savezni aparat, pošto ga je ministar vanjskih poslova Joža Vrhovec nakon pokusnog roka kao šefa kabineta brzo vratio u Zagreb, jer su mu se Hidine analize učinile previše verbozne, ”nafilozofirane” i neortodokne, pune hipotetičkih konstrukcija, umjesto zdravoseljačke linije i normalne komunističke retorike. S dreuge strane, naklonost prema revolucionarnim teroristima PLO-a i drugim ”oslobodilačkim pokretima” koje je Jugoslavija naveliko opskrbljivala oružjem, pa su se tu vrtjele velike pare, nije mu mogla naškoditi kod nomenklature. Intervjuirao je Arafata…
Druže Arafat, upitao ga je, susretali smo se u nekoliko navrata i u različitim prilikama. Upravo zato ću Vas odmah u početku pitati sasvim jednostavno: kako se danas osjećate? Što Vas danas najviše brine?
– Što me najviše brine? Ha, ha, ha… sve me brine! – zatečeno će čovjek s kuhinjskom krpom složenom u stožac na glavi, promatrajući momka s gustim brčinama, u crnoj dolčeviti. Upitao se valjda: ”Odakle li se samo ovaj iščahurio?” Zatim je stao objašnjavati kako se bori protiv balkanizacije Srednjeg istoka. Uslijedilo je dugotrajno žilavljenje o takozvanoj Situaciji, gdje je s jedne strane ovo, a s druge strane ono, pa sve nešto izdaleka, uvijeno, s dugim kompliciranim pitanjima u indikativu, uz evazivne odgovore, prazne parole i šuplje fraze, s komunističko-nesvrstanom retorikom koja je pojela četiri stranice ”Danasa” u doba dok si čitaocima smio servirati takav hladni davež. I to uz podnaslov – ”Nitko ne može ni kupovati ni prodavati palestinsku revoluciju”. Kakvu revoluciju? Hidi je svaka makljaža bila revolucionarni rat, a svaki lokalni bandit – protagonist svjetskog procesa koji vodi u globalni socijalizam, ako eventualno ne zapadne u male neprilike ”neizdiferencirane postrevolucionarne strategije u transformiraciji ključnih elemenata društvenih odnosa”. Intervjuirao je Arafatova zamjenika Abu Džihada kojega su ubili 1988. pa njegova zamjenika Abu Ijada, ubijenog 1991. godine – obojicu su vjerojatno upucali Izraelci, jer im je Arafat, bliskoistočni transvestit koji je trideset godina pričao nevjerojatne ludosti, a istodobno se spetljao sa svjetskim komunizmom i pokrenuo terorističke akcije u trećim zemljama (čemu se Abu Džihad protivio) bio, zapravo, savršeno kadrovsko rješenje pošto je žrtvu protvorio u agresora te diskreditirati cijeli narod i njegovu borbu za vlastiti ”homeland”.
Koncem osamdesetih, Hido se od vanjskopolitičkog komentatora počinje pretvarati u unutarnjepolitičkog – postupno i jako oprezno, distancira se od vladajućeg institucionalnog bloka pa, primjenjujući metodologiju palamuđenja o bliskoistočnim Situacijama, Odnosima i Tenzijama na domaću balkansku postkomunističku scenu, zauzima poziciju ”nepristranog promatrača” i ”dopisnika iz domovine”. Nije jasno kad je točno izašao iz Partije, možda mu se knjižica naprosto izbrisala u džepu, kao propusnice za posjetioce u State Departmentu, ispisane tintom što posve izblijedi nakon 24 sata. Kako se domaća politička politička scena komplicirala, tako su i njegovi komentari bili sve duži, stilski sve više hendikepirani, ali misao se prilično jasno razabirala, ako si imao strpljenja da to čitaš. Dakle, u izboru između Miloševića i Šuvara, kaže Hido, nema suvislog rješenja. Prvi je rehabilitirao rankovićevštinu i udružio se sa Ćosićevim memorandumovcima, dok drugi predstavlja okoštalu Partiju koja je predugo odbijala da se reformira i uđe u neki savez s liberalnim, demokratskim snagama. Prema tome, totalitet je neodrživ, kao i cjelovitost, pa kud koji, mili moji! Naravno, ovo je krajnje pojednostavljenje, u izvorniku zaključak koji sam preveo u tu jednu rečenicu, izgleda ovako:
S obzirom na dramatičnost zbivanja, samo je jedno pitanje doista ozbiljno: čemu služi takav razvoj događaja? Čini se da više ni odgovor nije nedokučiv. Naime, usred opće političke nemoći i usred neporecivog upravljačkog kraha nad cjelinom jugoslavenskog teritorija, nosioci sučeljenih koncepcija budućeg društveno-političkog i teritorijalnog uređenja Jugoslavije – već uvjereni da je cjelovitost zajednice teško održiva – kao da nastoje iznuditi takve promjene ”na terenu”, u stvarnim životnim odnosima, u političko-privrednoj i duhovnoj strukturi pojedinih dijelova zemlje koje će, snagom vlastitog momenta sile i činjenicom samog postojanja u svijesti ljudi, povratno djelovati na geopolitičke promjene u evropskim istočno-zapadnim odnosima. (sve podebljano je u originalu istako H. B., op. D.K.)
Prijelomne 1989. godine Hido je napisao na klaftre takvih članaka, koje je skupio u knjigu ”Strategija kaosa”. ”Hrvatska šutnja” prekinuta je tako filozofijom mudrosera koji je, zloslutno nabranih obrva, naširoko i sve ”oko kere pa na mala vrata”, tupio nešto o miloševićevskoj opasnosti, nagvaždao o odnosima snaga, koncepcijama, politikama, ideologijama, velikim silama… Ako se nekoliko sati koncentriraš na te njegove neprohodne članke, uhvati te mala snaga. U usporedbi s njima Tuđmanovo burgijanje u ”Bespućima”” su kao bolje stranice Zagorkine ”Gričke vještice”. Bila je to, inače, četvrta Hidina knjiga. Prvu, ”U ime Alaha”, napisao je o iranskoj ”islamskoj revoluciji”, drugu, ”Krv na vodi”, o iračko-iranskom ratu, a treću, i to skupa sa sarajevskim političkim izvjestiteljem s Bliskog istoka, Zlatkom Dizdarevićem, o ”palestinskom ustanku”, pod naslovom ”Vrijeme odluke”. Kakve su to proze? Državotvorna publicistika eksjugoslavenske administracije, koja je odbijala i normalne intelektualce pa pretvarala u zaklete neprijatelje jednoumlja. Tko poznaje djela nobelovca V. S. Naipaula o istim temama (”Among the Belivers” etc.) shvatit će kakav je ponor izmedju angažirane literature i tih angažiranih komunističkih prozaika.
U zeznutoj situaciji uoči prevrata, Hidu biraju za glavnog urednika ”Vjesnika”. Ranije, u neka ”mirna doba” ne bi on, naravno, došao u obzir, jer položaj zahtijeva rejting na razini člana Centralnog komiteta, ali sad, bio je dovoljno ortodoksan da prođe ”u kući” te dovoljno neortodoksan da ga, nadali su se, prihvate u ”novoj društvenoj sredini”. Hido je redizajnirao ”Vjesnik”. Umjesto crvene i crne boje, odabrali su crno-žutu kombinaciju, pa se stali ulizivati novoj vlasti. Napravili su veliki ”scoop”, ekskluziv, otkrivši jamu Jazovku u koju su partizani poslije rata bacili velik broj ljudi. Dolje se spustio sam Hido, poduzetni izviđač u službi ideologije i, uvjerivši se da je sve onako kako su mu navijestili nacionalistički speleolozi, takozvani ”jazovčari”, stvar je senzacionalno raspalio na prvu stranicu, tako da smo se i mi u tabloidima prosto posramili. Osim doktrinarnog ulizivanja novim gospodarima, Hido je prilježno obrađivao i samoga dr Tuđmana. Spremno je napisao pozitivan komentar njegova susreta sa Slobom Miloševićem u osvit rata, 15. travnja 1991. godine. Taj je događaj u Zagrebu izazvao konsternaciju: novine su objavile fotografiju dva diktatora kako ćumigaju zavaljeni u fotelje habsburškog lovačkog dvorca u Tikvešu, gdje su se sastali poslije plitvičkih i pakračkih okršaja hrvatske policije sa srpskim specijalcima i krajiškim teritorijalcima. Hidin urednički komentar toga susreta bio je naslovljen – ”Zelena priča”:
Hoće li Muslimani biti ”žrtveni jarci na političkoj pijaci u Karađorđevu ili Tikvešu”, kako se već naveliko priča i komentira u jugoslavenskoj javnosti? Je li Tuđman u razgovorima s Miloševićem pristao na ponuđenu varijantu srpsko-hrvatskog dogovora koji političko-teritorijalni mir u novom jugoslavenskom savezu ili izvan njega nudi na račun muslimanskog nacionalnog identiteta i bosansko-hercegovačke državnosti?
Neće i nije, odgovara Hido (iako je iz svega što se poslije dogodilo jasno da hoće i jest, a poslije je i sam Biščević to javno zastupao, čim se ukazala potreba da se drukčije izjašnjava). Nastavlja:
Zapravo, ova uvodna pitanja i teze nisu ništa drugo doli jedna od redovnih manifestacija balkanske političke scene koja vrvi diletantskim projekcijama i zaključcima. Jer niti je Tuđman (to je dosad valjda u dovoljno navrata dokazano) politički naivac koji bi tako jednostavno prokockao povijesni interes i ulogu Hrvatske u demokratskoj preobrazbi na Balkanu, niti su za njega (što je također javna činjenica) Muslimani puki “zeleni krastavac” da se nareže u kakvoj hrvatsko-srpskoj salati. Kada je riječ o poziciji hrvatskog predsjednika, valja podsjetiti na onaj, kako se običava reći, povijesni predizborni proglas HDZ-a u kojemu se podsjeća, u slučaju velikosrpskog inzistiranja na promjeni postojećih republičkih granica, na povijesna prava i interese hrvatskog naroda u cjelini.
Liz-liz, cmok-cmok, ali nije bilo dovoljno. Dr Tuđman imao je svoje planove – nije on imao ništa protiv Hide, naprotiv, ali mu je ideja da se ”Vjesnik” presloži u neku autonomnu instituciju, bila posve neprihvatljiva. Dok je trajao rat u Hrvatskoj, nije bilo prilike da se to razriješi, ali početkom 1992., uoči izbora na kojima će mu se po prvi put suprotstaviti Savka i Tripalo, htio je novine preuzeti u svoje ruke pa je uredništvu najavljeno da uskoro putuju. Hido se još pokušao spasiti apologetskim tekstom u kojemu je Jelenu Lovrić, koja je u tada još slobodnoj ”Dalmaciji” pisala komentare, napao zbog njene potpore Miki Tripalu, ”velikosrbinu i jugounitaristu par excellence”. Ustvrdio je da Tripalo oko uzroka rata ima iste teze kao i beogradska ”Politika”, pa da je, zapravo riječ o beogradsko-splitskoj unitarističkoj sprezi, koju je pravodobno otkrio ”Glasnik HDZ-a”.
Odgovorio mu je Viktor Ivančić proglasivši ga režimskom ulizicom koji se dodvorava vlastodršcu. Iskreno povrijeđen, Hido je reagirao u ”Vjesnikovoj” rubrici ”Reagiranja”:
Naslušao sam se tih objeda kako kao novinar pišem po narudžbi vladajućih krugova i kako sam karijerist koji se i u novim političkim okolnostima zna snaći, tj. računa da će mu posluh donijeti statusni probitak. Napisao sam dovoljno odgovornih i temeljitih analiza i napisa kritički intoniranih i spram vladajuće stranke i spram opozicije da nikom ne moram donositi ”dokazni dosje”, ponajmanje onima koji u interesu samoobrane prešućuju upravo te činjenice i taj dio mojeg novinarskog rada i ”Vjesnikove” uređivačke politike. Znam, jer to u ovom povijesnom vremenu drugačije ne može biti, da nitko na hrvatskoj političkoj sceni nije niti posve nevin niti a priori zaštićen, ali je dio odgovornosti novinarstva da ne umnaža nerijetko već histerične raskole koji diskreditiraju samu sposobnost ovog društva da funkcionira na razini ciljeva kojima navodno svi teže.
Ako sam točno shvatio njegov rubno gramatikalni tekst, on poziva na konsenzus i okupljanje oko doktora Tuđmana, koji će ostvariti hrvatske povijesne ciljeve, pa Tripalo, Lovrićka i opozicija tu ne bi smjeli puno zakerati, jer će se inače naći na istoj liniji s beogradskim uvodničarima.
Hido je zatim napisao otvoreno pismo Jošku Kulušiću, glavnom uredniku ”Slobodne”, potuživši se da ga I. Z. Čičak, Lovrićka i Ivančić danima izlažu ”polemičkoj halabuci, neduhovitom humoru i otvorenim uvredama.”
Zašto uredništvo dopušta Ivančiću da besramno i bez ikakvih dokaza govori o nekakvoj povezanosti mene osobno i ”Vjesnika” s vladajućim državnim aparatom?
Nema gore pozicije nego kad se netko potpuno lišen humora i autoironije, a uz to uobražen i pompozan kao Hido, istodobno malo iskompleksiran jer je, zapravo, slabije obrazovan i u slobodno se vrijeme bavi jedino stolarijom, nađe na udaru objesnih zajebanata, koji ga vrijeđaju i šutiraju kao probušenu loptu.
Drveni paradržavni komentator uvijek je navlačio neviđen bijes novinara. Osim ljevičara, nisu ga trpjeli ni desničari i u tu polemiku ubacio se Milan Ivkošić. On nije podnosio Hidin jezik:
Bišćevićev ”demokratski” jezik ne može sakriti svoje totalitarno podrijetlo… Osim što upotrebljava nježnu komunističku metaforiku, osim obilja ”presijecanja”, ”zasijecanja” i ”prelamanja”, Biščević ima još stilskog biserja, kao što su valjda samo njemu jasne ”kulturno-vrijednosne prilike”, ”priroda duhovnog sustava”, ”uvjerljivost uvjerenja”, ”oslikavanje matrice” itd.
Ni Srećko Jurdana nije mogao podnijeti pojavu državotvornog uvodničara. U portretu pod naslovom ”Mufljuz-efendija u Rotary-klubu”, također se osvrće na osebujni idiom visokoprnog analitičara:
Hidajet Biščević originalan je ipak po svom unikatnom diplomatskom metajeziku, ili sposobnosti da ne kaže savršeno ništa, ostavljajući dojam kao da je rekao nešto iznimno važno. Gospodin Biščević u stanju je tim besadržajnim metajezikom komunicirati s javnošću na cijelim novinskim plahtama, a s tom rijetkom sposobnošću treba se ipak roditi. Forma bez supstancije uvijek je klica karijere, jer će u njoj neki autoritarni poslodavac s manjkom mašte i viškom moći, pouzdano naslutiti bezopasan nadomjestak za vlastitu intelektualnu ograničenost.
No, standardni apologetski servis, pa čak ni potpora dilovima s Miloševićem i najniži napadi na Tuđmanove opozicione konkurente, za koji bi od svakog decentnog tiranina dobio orden, nisu bili dovoljni da mu sačuva položaj, jer Franjo ne bi prepustio ”Vjesnik” ni Ankici, pa je umjesto ruke, Hido dobio nogu, šup-kartu, istina u Ministarstvo vanjskih poslova. Beogradska ”Politika” tih se dana naslađivala izvješćujući o ”agoniji lista Vjesnik”, smjenama svih direktora poduzeća, te naposlijetku i svih urednika, uključujući Biščevića, kojega će, pisali su (bolje obavješteni od onih kojima se to događalo), ”zamijeniti Radovan Stipetić, koji je od prošle godine u penziji, ili Jadranko Sinković, novinar koji sada radi kao savetnik u kabinetu Franje Tuđmana”.
Jadranko Sinković u ”Vjesniku” je u doba prvih izbora pratio HDZ-u, i to dobro, pa ga je Tuđman uzeo k sebi u kabinet i zaposlio na nekim povjerljivim zadacima. Tako se u Jadramko našao u New Yorku gdje je od prerušenih agenata carinske službe pokušao kupiti protuzrakoplovni sustav ”Stinger” i pokazao im kufer sa 500.000 dolara u gotovini. Brzo je pušten, jer su shvatili da takav nevježa nije ozbiljna ugroza za američku nacionalnu sigurnost. Sinković se vratio u zemlju, postao naftaš, te kupio različite nekretnine. Bivši šef partijske organizacije u ”Danasu”, kolega šuvarovac, na nekom se sprovodu široko križao poput tolstojevca. Stipetić je pak bio beznačajan urednik, eks-komunjara, ali ne baš postojana usmjerenja, dok je njegova žena akademikinja Zorica bila Tuđmanova asistentica u Institutu za radnički pokret. Napisala je velike partije njegovih povijesnih remek-djela, pa je trebala biti potpisana s koautoricom, Ankicom Tuđman. I tako je imenovan Stipetić. Hido se pak našao kod valjanoga aussenminestera Mate Granića, gdje ga je čekala prilika za totalnu autodestrukciju moralnog kredibiliteta poslije koje će mu ići sve po loju, kao doktoru Faustu.
Na velikom skupu Europskog pokreta koji je vodio novinar, poznat iz ”crne kronike” kao zlosretni otmičar vlastite djece (to je jedna već zaboravljena zagrebačka afera), Hido se, u raspravi o sudbini Bosne, suprostavio vodećim liberalnim intelektualcima koji su kukali i zdvajali nad tragedijom podijeljene zemlje, pa rekao čisto i bistro: ”U čemu je problem? Pa očito je da Bosnu treba podijeliti!” Poslije toga više nije trebalo dugo čekati da mu ”posluh osigura statusni probitak”. Krastavac je završio u salati, a Hido u Ankari.
Nisu to bile samo riječi. Kako iscrpno svjedoči dr. Ivo Komšić, koji je također sudjelovao u pripremama vašingtonskog sporazuma, Tuđman i Izetbegović su u Splitu mučno pregovarali o obustavi neprijateljstava, da bi u jednom času Alija, rezigniran ili lukav, rekao njemu i Hidi: ”Pa dobro, idite Tuđmanu i kažite mu da uzme Hercegovinu i napokon nas ostavi na miru!” Komšić se okrenuo i, kaže, više nikad nije imao posla s Izetbegovićem, a Hido je dotle brzo otrčao da gazdi prenese povoljnu ponudu… Zbilja krasna pojedinost za kurikulum potonjeg regionalnog direktora Pakta o stabilnosti, koji će u Sarajevu bdjeti nad tragično ranjenom zemljom. Njegovo imenovanje na taj položaj možda je najgori cinizam cinične europske administracije.
Tuđman je Hidu odmah poslije ”Vjesnika” imenovao za ambasadora u Turskoj – jako visoka pozicija, s obzirom na te jake američke saveznice na Balkanu, zainteresirane za sudinu sekulariziranih europskih muslimana. Predsjednik Demirel jedini je dolazio u Hrvatsku dok je Tuđman bio praktično pod embargom. S njim bi doklipsao i Hidajet, koji je na Bliskom istoku, sa svojim referencama, zaista mogao figurirati kao diplomatski ”old hand” A i bistar je on, svakako zna puno više od većine ljudi koji su se sjatili kod dr Mate, pa ga je ondje uočio i dr Sanader, kad su njega tu samoga po kazni poslali iz predsjedničkih dvora, pošto je pao u nemilost podvalom koju mu je možda namjestio dr Pašalić. Bistar, i kad treba jako brz, Hido je odmah poslije Ankare, umjesto da se dugo kiseli u Zagrebu, u pozadini, otperjao na novi diplomatski front, u Rusiju, u fantastičnu Moskoviju… To je bilo u doba Jeljcina i strahovite privatizacije, koja je stvorila milijardere, uzdrmala državu, razorila društvo. Malo je odvratno, ali baš to je prigoda da stekneš zbilja važne veze – dok su u komi, a sve je neizvjesno, život i carstvo, biznis, netko iz vana može se ubaciti u utjecajne krugove, a kad se zemlja konsolidira, koga je briga za nekog veleposlanika iz zakutne zemlje Horvatije?
Hido je organizirao Tuđmanov posjet Jeljcinu, a obojici staraca na izmaku bilo je važno da se predstave kao svjetski igrači u neprolaznoj balkanskoj krizi, pa je i ambasador dobio priliku da iza njih miga brkom u pozlaćenim i jantarskim salonima Kremlja koji je Boris Nikolajevič dao redekorirati za 500 milijuna dolara, uplaćenih na švicarski račun uglednog albanskog veletrgovca Behgjeta Pacollija, muža Anne Oxe.
Smrt Tuđmanova nije u prvi mah uznemirila stanovnike veleposlaničke rezidencije u Moskvi – činilo se da nova, Račanova koalicijska vlada nije jako vindiktivna prema starim, Matinim kadrovima. S konsolidacijom koalicijske vlasti na Zrinjevcu, postalo je ipak jasno kako Hido neće opstati kao poklisar u Kremlju, budući da je došao u sukob s ministrom Piculom, pa nije pomoglo ni to što je silno navalio drukati za Stipu Mesića, dopremio ga u Moskvu i povezao s novom, Putinovom garniturom koja se u međuvremenu ustoličila, te upoznao sa Stefanom Vlahovićem, strahovito jakim oligarhom koji posjeduje najveću prehrambenu korporaciju u Rusiji i kontrolira ”kalinjingradsku krpicu”, rusku enklavu na Baltiku. Iz tog turističkog aranžmana nastao je projekt ”Družba Adria”, a moskovski oligarh Vlahović imenovan je hrvatskim počasnim konzulom u Kalinjingradu, no Hido je ipak dobio nogu. Bio je tako ljut da nije htio doputovati u Zagreb za razrješenje, nego je ostao u Moskvi, zaposlio se kod Vlahovića i dao za novine intervju pod naslovom ”Odlazim iz diplomacije, ali ostajem u Rusiji kao novopečeni biznismen.” Uto je doživio i jedva preživio sobraćajnu nesreću, smrskao se u svom “Mercedesu” – promet je u Moskvi jeziv, na ulicama ima više od tri milijuna automobila… Kad se oporavio, pokazalo se da ipak neće biti hrvatski biznismen u Moskvi nego ruski biznismen u Zagrebu. Stigao je s novim džipom i motao se tu neko vrijeme, a nije poznato je li imao kakvog udjela u kombinacijama s ”Rosnjeftom”, jadranskim naftovodom i ostalim pothvatima, koji se ionako nisu realizirali. Malo-pomalo, došao je kraj koalicijske vlade, uslijedila je Sanaderova pobjeda, pa se Hido vraća na Zrinjevac, gdje isprva nije imao važnu ulogu dok je tamo komandirao Žužul koji je ambasade napunio nevjerojatnim tipovima poput pjesnika Nevena Jurice. No, Žužul je posrnuo na krivoj korupcijskoj aferi i Hido je dospio na zaista ozbiljnu funkciju – imenovan je državnim tajnikom, profesionalnim šefom diplomacije. Kako ministrica Kolinda nije, zapravo, imala nikakvo zaduženje, osim da figurira kao raskošna plavuša u pastelnom lažnom Chanelu medju mršavim, crno uniformiranim eurokratima u pravim Armani odijelima, Hido je postao konsiljere, koji svojim legendarnim sposobnostima da udovoljava moćnicima, servisira istinskog šefa diplomacije, samoga sujetnog visokog Splićanina, koji se odlično osjeća u njegovu društvu…
Njihov idilični odnos kulminirao bi Hidinim imenovanjem za ministra vanjskih poslova. Činjenica da nije stranački lojalist, nije morala biti presudna, jer se HDZ za četiri godine na vlasti ionako rastočio – aparat je pojeo stranku. A kad je Sanader propao, Hido je već ima rezervni položaj u Sanaderovoj gornjoaustrijskoj bazi. Erhard Busek, jedan marginalni austrijski političar, slobodni strijelac koji se insinuirao za šefa Pakta za stabilnost, imenovao ga je svojim direktorom za Balkan, sa sjedištem u Sarajevu. Pakt je zakržljali ud zapadnoeuropske diplomacije. Osnivali su ga ambiciozni Austrijanci i Talijani, Mock i de Michelis, ali oni su mrtvi, barem politički, kao i njihove ideje o posebnoj komponenti europske politike u ovom prostoru. No, u Sarajevu je ostala ispostava Pakta za stabilnost, rezidualne organizacije, u kojoj je zaostalo nešto europskih para, kad su one prve, velike, već bile počišćene u doba direktorovanja neobično slikovitog njemačkog političara Bode Hombacha.
Fast Forward>>>
Na naslovnoj stranici beogradske “Politike” – poznato lice. Fizionomija balkanskog intelektualca s cvikerima i oficirskim brkom, u državničkoj pozi. Gestikulira raširenih ruku, ali to ne izgleda kao takbir, nego kao gesta kojom pokušava zahvatiti problem što mu se poput pijeska osipa kroz prste… Prepoznajemo Hidajeta Hidu Biščevića, “generalnog sekretara” eminentne ali istodobno anonimne regionalne organizacije (zove se Regional Cooperation Council). “Leteći diplomat” koji nigdje ne leti jer mu nedostaju krila, na naslovnici srbijanskog dnevnog lista zabrinuto upozorava: “Nedovršen mir na Balkanu brine EU”.
Možda i brine – ali odakle to zna Hido Biščević? Ima li Vijeće za regionalnu kooperaciju (RCC) kojemu je on “generalni sekretar” ikakve veze s briselskim institucijama? Ima i nema. Kad govori u “Politici” kao čelnik te mutne firme s uredom u Sarajevu, frazira poput političara iz neke od institucija Europske unije što djeluju na Balkanu. U svakoj njegovoj rečenici osjećaš neizrečen majestetično “mi” – to njegovo pluralno “ja” rasprostire se od Svaalbarda do Famaguste, od Orkneyskog otočja do Uralskoga gorja. No, osim bosanskog ureda koji sadrži tajanstvenog “regionalnog” emisara Biščevića, ova čudna tvrtka ima još samo jedan uredić u Bruxellesu, gdje se nalazi njen “liaison office”, “ured za vezu”, što znači da se ni ondje ne nalazi sjedište te međunarodne organizacije. Pa gdje je onda nevidljiva centrala Hidine firme? Vijeće je statutarno definirano kao “operativni organ” i “žarišna točka” nečega što se zove Proces suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP). To je nekoć bio naziv same organizacije, a sad je samo virtualitet, poželjni smjer razvoja međunarodnih odnosa u regiji, što ga u praksi pokušava ostvariti Hidino Vijeće za regionalnu suradnju.
Vijećem upravlja odbor sastavljen od predstavnika zemalja-članica koje pridonose budžetu. Jednom godišnje sastaju se sa zastupnicima EU-Trojke (Predsjedništvo EU, Komisije i Sekretarijata), dakle s briselskom administracijom, pa donose “strateške planove”, koje možda Hido realizira u Sarajevu, iako tamo nitko nije čuo bilo što o nekim njegovim aktivnostima… Ima ured u jednom od sarajevskih “blizanaca”, divovskih nebodera koji su sagradili poslovnjaci malezijskim novcem. Plaća tridesetak suradnika. Zamjenica mu je Jelica Minić, kći Titova ministra vanjskih poslova Miloša, koji je sad u Srbiji en vogue kao bivši državni tužilac na procesu Draži Mihailoviću, što se sad obnavlja da se Čiči vrati građanski ugled velikog demokrata, kad mu već ne mogu pronaći tijelo, zakopano bez oznaka u ciganskoj čergi na beogradskom Sajmištu.
Što ta Hidina institucija zapravo radi, što proizvodi, nije poznato, ali bit će da se naprosto guši u besmislu svog postojanja, koje zaposlenike navodi na desperatne i bizarne poteze. Jedan aktivni hrvatski diplomat koji je dobio visoku poziciju u RCC-u, pobjegao je glavom bez obzira poslije dvije godine, bez obzira na plaću i diplomatski status, pa moljakao da ga uzmu natrag u Ministarstvo vanjskih poslova na Zrinjevcu 7 pod bilo kakvim uvjetima (i primili su ga). Drugi su beznađe i dokolicu razbijali na posve neprimjeren način – u Sarajevo je stigao Interpolov “Red Alert” iz Luksemburga s obavijesti da se netko u RCC uporno kači na zabranjene pedofilske sajtove na internetu. Kad je policija to pokušala istražiti, spriječili su ih pozivanjem na diplomatski imunitet! Tako je stvar legla, a počinitelj je izbjegao sankcije.
Iz onoga što je Hido izrekao u intervjuu “Politici”, vidi se da on nema pojma o političkim procesima u Bosni, pa ne registrira najnovije zaplete. Ništa on ne zna, nitko njega ne primjećuje, ali ga rutinski pozivaju na konferencije koje se povremeno održavaju radi rješavanja općih i vječnih problema Bosne. Da se samo prošeta do kafića “Nostalgija” i posjedi s urednikom “Slobodne Bosne” Senadom Avdićem za pola sata doznao bi sve tajne bošnjačke metropole. Ali, on očito ne djeluje na toj prizemnoj razini, nego krstari u stratosferskim visinama s kojih se ne razabiru pojedini ljudi i događaji…
U RCC, Vijeće za regionalnu kooperaciju, učlanjene su, inače, sve žive zemlje – ukupno njih 46 – većinom one koje se naivno nadaju da bi im kakav novac koji se dodjeljuje kao međunarodna pomoć mogao pasti u kljun, a tu su, pro forma, i brojne međunarodne organizacije, od Vijeća Europe do Svjetske banke.
No, sve i kad pronikneš u taj birokratski labirint, još ti nije jasno gdje je pravo sjedište ove ustanove koja na papiru izgleda samo nešto manje razgranata od Organizacije ujedinjenih naroda, a istodobno nevidljiva je kao nevidljivi avion, jer se od cijele ujudurme može golim okom sagledati samo “generalni sekretar” koji ćubi u kancleriji u Sarajevu, te jedan “liasion office” kakavih ima u Bruxellesu na stotine, budući da ih ondje drže svi, od proizvođača šećera do Amnesty Internationala. Drugo pitanje koje se odmah nameće jest – tko, dakle, iza toga “Vijeća” stoji, politički, tko im drži leđa, pa osigurava financijsku i institucionalnu potporu? I treće – što je uopće svrha te glomazne organizacije koja održava godišnje sastanke, a inače se, bit će, svodi na ničim izazvana pojavljivanja u novinama bivšeg Tuđmanova eksperta za razudbu Bosne, bivšeg hrvatskog novinara i diplomata Hidjata Hide Biščevića? Je li to naprosto još jedna grebatorska međunarodna organizacija ustpostavljena da obavlja neproničan transfer fondova u vezi s nekom nerazumljivom djelatnošću kakva se objašnjava uobičajenim frazama o “suradnji u regiji”, “smanjivanju tenzija”, “održivom razvoju” i sličnim mantrama koje po ugaslim kriznim žarištima dilaju diplomatski trgovački putnici u tamnim prugastim odijelima? Novoimenovani ambasador jedne velike europske države u Sarajevu, nedavno se raspitivao u bosanskohercegovačkom Ministarstvu vanjskih poslova – čemu služi Vijeće za regionalnu kooperaciju, odnosno, tko je zapravo taj Hido Biščević?
Da se odgovori na sva ta pitanja što se nedoljivo nameću našoj radoznalosti, poslužit ćemo se historijsko-investigativnom tehnikom, pa priču odmotati na sam početak… To će biti uzbudljivo putovanje kroz džunglu europske administracije, u kojoj su se izgubili milijuni radnih sati vrijednih birokrata i milijarde eura novca državnih i međunarodnih fondova, a ostali su, kao fosilni tragovi institucionalnih dinosaura samo njihovi akronimi – SPSEE, SEECP, CEI, RCC, PIMS, SEDM… Da je ovo dječja priča, imala bi naslov “Hidina pustolovina u zemlji kratica”.
U početku bijaše CEI – Centarlnoeuropska Inicijativa stvorena u Budimpešti krajem 1989., dva dana poslije rušenja Brlinskog zida. Trebala je pridonijeti “prevladavanju blokovske podjele Europe”, a osnovale su je kao “Kvadrigonalu” Italija, Austrija, Mađarska i Jugoslavija. Na sastanku u Klagenfurtu 1991., gdje je glavnu riječ vodio talijanski ministar Gianni de Michelis (poslije zatvoren u antikorupcijskoj akciji “Mani pulite”) u članstvo su primljene Slovenija i Hrvatska, zatim Bosna i Hercegovina i Makedonija te mnoge druge tranzicijske zemlje. Postala je previše brojna, beskorisna, kao klub koji ne polaže na ekskluzivnost… No, ta organizacija postoji i danas, sjedište joj je u Trstu, ali je marginalizirana, jer se osnovna ideja – ulaganje kapitala zapadnih zemalja regije Južne Europe u istočne, tranzicijske zemlje iste regije nije ostvario na toj osnovi, kao kontrolirana međudržavna aktivnost, nego kroz nepronične dilove banaka i velikih korporacija što su, oslanjajući se na neke svoje utjecajne političare izravno poslovale s vlastodršcima i političkom elitom u zemljama koje su tek otkrivale kapitalizam. Tu nitko nije osiromašio, osim naroda.
Kad su se magična svojstva akronima CEI malo potrošila pa se pokazalo da je potreban širi okvir zahvata “novih”, reinventiranih država na području između Slovenije i Grčke, pokrenut je 1996. “Proces suradnje u Jugoistočnoj Europi” (SEECP), i to na inicijativu Bugarske, gdje je tada kao američki ambasador s neograničenim ovlastima “specijalnog savjetnika Predsjednika za implementaciju mira u Bosni”, djelovao poduzetni William Dale “Bill” Montgomery, jedan od glavnih junaka cijele ove uzbudljive regionalne storije. Dakle, zapadnoeuropske države koje su bile uključene u SEECP, trebale su ekonomski učvrstiti zonu koju je vojno-diplomatskim sredstvima pacificirala američka administracija predsjednika Clintona. “Proces suradnje” obuhvaćao je “Bosanski lonac” i cijelo okruženje. “Proces” je iznjedrio “Pakt za stabilnost u Jugoistočnoj Europi” (SP for SEE), kolokvijalno ”Pakt za stabilnost”, kao strukturiranu regionalnu organizaciju s bogatim fondovima prikupljenim na “donatorskim konferencijama” za projekte “jačanja demokracije, ekonomije i sigurnosti” u regiji, što zapravo znači za različite konferencije i seminare, “workshopove” i “brainstorminge”, izradu beskonačnih papira o “mladima i naobrazbi”, “izgradnji ljudskih resursa”, “rodnim i ljudskim pravima”, “slobodi medija” i “parlamentarnoj suradnji”, te o milijun sličnih tema, koje se iscrpljuju proizvodnjom riječi i beskonačnih nepismenih traktata koji zagađuju engleski jezik, a uvijek uključuju prisustvo specijaliziranih europskih agencija i stručnjaka koji za velik novac upućuju lokalne žicare u tajne demokracije, privučene na te zgubidanske kongrese dnevnicama i mogućnošću da sve to upišu u svoje stručne biografije, pa nastave s prodajom iste magle na nekoj nižoj, lokalnoj razini. Osim toga, na seminarima se dobro jede i pije, a uvijek postoji mogućnost da se nafataju neke mlađe pripravnice, koje će dosadu razbijati kraćom avanturom s iskusnim grebatorima angažiranim u ovoj hvalvrijednoj aktivnosti.
Svote novaca koje se pritom mogu skrenuti iz međunarodnih fondova impozantne su – svaka europska birokracija koja se dokopala područja na kojem može razvijati “suradnju”, na terenu stvara vlastite organizacije i tvrtke “receptore”. Znači, ako imaš program koji je “fondiran”, novčano potpomognut iz odgovarajućih izvora, na terenu ćeš otvoriti svoju firmu kojoj ćeš program dodijeliti, ili nađeš povjerljive likove s kojima ćeš podijeliti pare. Kad kiši u Sahari ni kap ne padne na zemlju. To je specijalna mudrost navodnjavanja iz ovih europskih izvora namijenjenih “suradnji”.
Pošto je “pacifikacija” Balkana bila završena, prestala je i potreba za masivnom dispozicijom europskog novca u regiju radi njene “stabilizacije”, što ne znači da je firma koje se time bavila ukinuta – naprotiv. Ona je opstala u svoj svojoj raskošnoj formi, ali je fiktivni sadržaj unekoliko reduciran. Na čelo “Pakta” početkom milenija dolazi slikoviti austrijski političar dr. Erhard Busek (69), jedan austrijski šarmer, bečki pravnik, dobar katolik, u mladosti izviđač… Ima nešto kod tih Austrijanaca što ih navodi da koriste svaku mogućnost da i poslije dječačke dobi odijevaju kratke hlače, po mogućnosti kožnate, kao što u svakoj prilici nose folklorne kostime – svečane lodene od valjane vune ili od lanenog tkanja umjesto normalnog sakoa, te eventualno i pusteni šešir, u koji zadijevaju perušku s dlakama iz brade divojarca. U stvari, postoje dvije kategorije austrijskih pozera – oni manje opasni oblače se u te narodne nošnje, a oni vještiji poput akademski orijentiranog Buseka, maskiraju se u lažne Engleze i nose solonrok od tvida i obaveznu leptir-mašnu, koja je znak prepoznavanja u tom krugovima, poput tajnog masonskog rukovanja.
Dr. Busek je, zapravo, politički kadar, od onih koji se koriste kad je potreban čovjek iz drugog plana da se zacementira neka kombinacija, pa ga možeš plasirati kao “uglednog stručnjaka” kod kojega je stranačka pripadnost sekundarno svojstvo. To su “ljudi za sva vremena”, pa je i Busek poslužio kao vice-kancelar kad su austrijski narodnjaci (njegova stranka OVP) pravila “veliku koaliciju” sa socijalistima (SPO) ne bi li nekako zaustavila desničarskog erkstremista Haidera. Složili su jednu trulu, činovničku vladu kojom su dominirali Busekov žovijalni osmjeh i njegova leptir-mašna, malograđanski znak prepoznavanja iz bečkog vica o Bobiju i Rudiju.
Zašto je poslije toga Busek došao na čelo Pakta za stabilnost? Kad je Pakt izgubio svoju prvotnu svrhu, naslijedili su ga lukavi lokalni igrači iz austrijske provincije, oni isti momci koji su pokrenuli cijelu lukrativnu shemu Hypo Alpe Adria, sintetičkog privrednog čuda u Jugoistočnoj Europi skopčanu s isisavanjem para, pa im je trebala akademsko-diplomatska “krovna organizacija” i “legenda” za njihove sumnjive poslove. Busek je tada Pakt zamijenio Inicijativom za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SECI). Za razliku od Pakta, kojemu je svrha bila da priskrbi novac za obnovu ratom i tranzicijom opustošenih država, SECI se zasnivao na ideji da se zemljama Jugoistočne Europe ”osigura pristup resursima koji će im omogućiti obnovu i izgradnju, bez obaveze da ih se pritom direktno opskrbljuju novcem”. O kojim je onda resursima riječ, ako nije riječ o parama? Pa tu su, naravno, “suradnja”, “izgradnja ljudskih resursa”, “ostvarenje rodnih i ljudskih prava”, “osposobljavanje za sudjelovanje u demokratskom procesu” i još koješta… Veselju nikad kraja!
U jednom tirolskom skijaškom selu, Busek je otvorio “Europski forum Alpbach”, gdje se van sezone održavaju razni seminari, pa smo tu posljednji put na slobodi vijdeli i našeg bivšeg premijera dr. Ivu Sanadera. Pojavio se na proputovanju za Ameriku, dok je još pokušavao graditi image bivšeg uglednog državnika s akademskom karijerom. Naravno, Busek i Sanader pripadaju istoj grupaciji austrijskih katoličkih muljatora koji su Klagenefurt htjeli pretvoriti u glavni grad Balkana, a Hidu Biščevića sam je dr. Ivo stavio na raspolaganje dr. Erhardu za dekorativnu funkciju šefa sarajevskog ureda njegove organizacije koja se širi iz nevidljivog središta, valjda u nekom nepristupačnom zamku na granici Tirola i Koruške, koji obleću šišmiši. Do tada, Hido je bio Sanaderov državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova koje je vodila Kolinda Grabar-Kitarović, lišena bilo kakvih ovlasti, budući da je resor zapravo vodio sam Sanader preko toga svoga pomoćnika. No, kad je pošao na izbore za drugi mandat, Ivo ga je maknuo i deponirao kod Buseka. Busek je dotle SECI pretvorio u RCC – češće je mijenjao nazive tih svojih izdavačkih firmi nego pokojni Puki kad bi mu legao odštetni zahtjev za klevetu. Odustali su od pretenzija da rješavaju kompleksne kontinentalne probleme, pa se usredotočili na Bosnu, Kosovo… Dečki iz Prištine zadnji su ušli u ovu igru pa su, naivni i neiskusni, Buseka koji predaje na bezbroj frakulteta po svijetu, te sudjeluje u milijun odbora za najrazličitija pitanja u tranzicijskim zemljama, postavili kao savjetnika “Ekonomske inicijative za Kosovo” u funkciji privlačenja direktnih stranih investicija!
Što Hido radi u Sarajevu? Povremeno da kakav intervju nekim novinama koje ga još pimjećuju jer su u njima urednici nedovoljno informirani, pa ih impresionira njegova kvazidiplomatska poza. U recentnom intervjuu “Politici” primijetio je:
Na ovim prostorima nacionalizam je pobedio komunizam, a potom šta je ostalo od jednog i drugog, to je pobedio senzacionalizam.
Hido je na ovim prostorima gradio komunizam kao vrlo pouzdan, Ordenom rada sa srebrnim zracima odlikovan novinar, a zatim je postao glavni urednik glavnog državotvornog glasila u doba najvirulentnijeg Tuđmanova nacionalizma. Sad sjedi u Sarajevu na debeloj plaći, usred Bosne koju je s Tuđmanom pokušao podijeliti, pa se bori protiv destabilizacije zabrinut, kao i EU, za njen “nedovršeni mir”. Ne vidi se da mu je senzacionalizam imalo naudio. O njemu pišuj s uvažavanjem…
>>> Fast Forward >>>
Hido Biščević vratio se 2012. iz Sarajeva u Zagreb. Tu ga je čekalo mjestašce u Ministarstvu vanjskih poslova, dok se ne snađe. Slali su ga u neku četvorotjednu ”istraživačku” misiju OESS-a u Ukrajinu, a inače nastojao je da zadrži niski profil, nije se pojavljivao u javnosti i na radaru. Tako je preživio ministre koji su se izmijenili, zaštićen uvažavanjem u političkim krugovima i među bivšim diplomatima. Milanović ga smatra briljantnim operativcem, a hadezeovci čovjekom golemog iskustva, suradnikom samoga dra Tuđmana. Dobro je kotirao i u eurodiplomaciji – za te prerušene trećerazredne činovnike on je, doista, marka. Ta poznavao je Abu Džihada, bio je u okupiranoj američkoj ambasadi u Teheranu, razgovarao je s Jeljcinom i Putinom, a s Demirelom je pio tursku kafu. Tako je 2014. izabran za ambasadora EU u Tadžikistanu. Dušanbe (bivši Stalinabad) nije bog zna kaj, ima stanovnika kao Zagreb, ljeti bude toplije, do +45 Celzija, BDP je ispod tisuću dolara, četri puta niži od Kosova. Vladaju konzervativni islamizam i predsjednik koji s lakoćom dobiva izbore već 23 godine. Ali, plaća ambasadora EU je oko 20.000 eura, plus bezbrojne povoljnosti i svakojaki doplaci, pa to nije loše mjesto za diplomatsku penziju i dokolicu. Hido je svoje memoare, doduše, već objavio, u formi gastronomskih memoara, opisa diplomatskih objeda, na kojima se filozofiralo o političkim temama.
”Autor iznosi niz situacija u kojima se zatekao s vilicom i nožem u rukama kad se odlučivalo o sudbinama država i naroda”, piše na omotu knjige, ali tu se valjda ne misli na društvo koje se okupljalo oko bosanskog lonca, nego na neke elegantne bankete, koji nas podsjećaju na staru uzrečicu kako je diplomacija croissant sa sedam kora.
