Piše: Denis Kuljiš
Hoće li Hrvatska doista kupiti izraelske avione F-16 kako je bilo objavljeno? Nešto je, čini se, zapelo, a zašto, jasno je svakome tko se razumije u vojno zrakoplovstvo, obrambenu arhitekturu NATO-a te shvaća politički kontekst.
Nastala je uzbuna čim je objavljeno da se Hrvatska odlućila za akviziciju prastarih izraelskih F-16, a ne novijih američkih proizvedenih u industriji ”Lockheed Martin” (korporacija koja je progutala specijalizirani lovački biro ”General Dynamics” i ”merđala” s legendarnim Martin Mariettom, firmom američkog pionira avijacije Glenna Martina koji se nadmetao s braćom Wright). Američka vojska priopćila je da ne može preuzeti odgovornost za dobavu rezervnih dijelova za tu inačicu jer su Izraelci aparate znatno adaptirali. Tako je nastala verzija “Barak”, koju nude Hrvatima. No, bez rezervnih dijelova stari avion možeš odmah odvući na furdu, jer to je kao da na sajmu na Hreliću povoljno kupio ”Maserati Biturbo” iz 1981. godine.
Treći avion u užem izboru – još 2011. napravljena je u MORH-u studija koja je izbor suzila na te tri mogućnosti – sigurno je najljepši. No, fenomenalni SAAB-ov ”Gripen”, za nas je kao i za ostale europske istočnjake nedostižno skup i sofisticiran. ”Gripene” su operirali Mađari, uzeli su ih lizing pa vratili, jer naprosto nije išlo. I za nas bi skok sa sadašnje tehnologije ”MiG-21” (aviona koji je Jugoslavija kupila u Sovjetskom Savezu prije točno 57 godina) bio upravo nezamisliv. Na SAAB-u je sama elektronika, i za svaki servis avion mora odletjeti u tvornicu u Linkoepping, gdje te ljepotice drže u klimatiziranim hangarima.
Bio sam u gostima u švedskom 21. ”nordijskom” puku u Luleu i odmah se zaljubio u ”Gripen”. Gledao sam bojevo gađanje, priređeno za novinare na polarnom poligonu u Vidselu gdje su piloti pod zapovjedništvom mladog pukovnika, švedskog šminkera kojega smo mi nazivali – Obergripenfuhrer, raketom zrak-zrak gađali leteću metu, bespilotnu letjelicu. No, nije vic u tome da je ”Gripen” neki nadnaravni aparat. Samo je neobično lijep, poput F-14 ”Tomcata” pa ću, riskirajući jednu politički nekorektnu usporedbu, reći da kao i elegantne žene udovoljava osnovnom avijatičarskom pravilu: ”If it looks good, it flies good”. No, lijep je i nedostižan. Kao lovac IV generacije s kompjuterskim upravljanjem i nestabilnom aerodinamikom (ima ”cunard” pretkrilca) izvanredno je agilan, s avionikom i elektronskom dijagnostikom koja omogućuje skraćeno vrijeme održavanja i veliku učestalost misija. Ali, taktičko-tehnička svojstva aviona zadnja su stvar koja te zanima kad kupuješ pola eskadrile za zemlju popu Hrvatske.
Važnije i od pitanja cijene je njihova svrhovitost. Mi s tim lovcima nikad nećemo ići u samostalne misije. Ključ je – interoperabilnost.
NATO se sve više konsolidira, već se godinama izgrađuju zajednička logistika i mješovite baze, pa se cijelo težište bojnog reda pomiče prema Istoku, novom limesu, koji više nije granica SSSR-a, nego granica Rusije. Avion koji ne komunicira s letećim radarom, AWACS-om, i ne može tankirati u zraku za duže patrolne misije, uopće ne igra – kome to još treba? Uostalom, gdje će se piloti obučavati i za kakve misije? Ako ne ideš na manevre i zajedničke vježbe u Nevadi, Vidselu ili Turskoj, kako ćeš se integrirati? Mi smo dio južnog krila NATO-a i s našom letačkom operativom zapovijeda se iz Napulja. Prema tome, jasno je – prvi prioritet mora biti da je avion tehnički i operativno kompatibilan s NATO-savezom, prije svega s američkim snagama, od kojih možemo očekivati logističku i svaku drugu podršku.
Naravno, polovni izraelski F-16 star prosječno 25 godina bio bi jeftin, iako bi održavanje bilo skupo. Što se tiče zemaljske tehničke podrške za svaki moderniji tip, naš Zrakoplovno tehnički centar (ZTC) u Velikoj Gorici odavna je izašao iz štosa, a kako izgledaju problemi remonta u firmi koja avion nije proizvela, nego ga preprodaje ”iz druge ruke”, vidjeli smo po skandalu s ”MiG-21” poslanom u Ukrajinu, umjesto u RSK MiG u Rusiju, što su valjda zakuhali isti likovi koji sad smišljaju ove nove šeme.
Prije nego su od ”General Dynamicsa” kupili F-16 koji bi nam sad preprodali, Izraelci su s osloncem na američke licence htjeli razviti vlastiti avion, pa su konstruirali model ”Lavi”, ali onda su Amerikanci poludjeli i to zabranili, jer bi Israel Aviation Industry (IAI) proizveo konkurentni avion za izvoz na treća tržišta i posredno prodavao kritične tehnologije razvijene u SAD. Tako je ”Lavi” otpao, ali se uskoro pojavio kineski avion koji mu napadno nalikuje, pa svi misle da je tu provedena jedna tipična šverc-komerc operacija umirovljenih mosadovaca (koji idu u penziju isto kad i udbaši). Povjesničarima avijacije nije to ništa novo – kad je De Gaulle zabranio izvoz Mirage FIII na Bliski istok, izraelski agenti ”ukrali su” tehničku dokumentaciju švicarske inačice pa se uskoro u Izraelu serijski proizvodio identični ”Nesher”, a zatim poboljšani ”Kfir”. Avijatičarski publicisti pisali su da se transfer tehnologije nije mogao provesti bez pristanka vlasnika tvornice AMD (Avions Marcel Dassault). A D’assault je zapravo nome du gerre Marcela Blocha, koji je rat proveo u njemačkom koncentracionom logoru, i ne treba sumnjati da je pomagao gdje je trebalo. ”Kfir” se zatim naveliko prodavao po Južnoj Americi, pa je čak i Amerika kupila dvije eskadrile za svoju ”Top Gun” akademiju, za ”agreskorsku eskadrilu”, jer izraelsko-francuska letjelica odlično oponaša ruskog ”strelova”, MiG-21.
Kako se Hrvatska vojska našla u vezi s tim likovima? Čvrste veze uspostavljene su za vrijeme Domovinskog rata. Bili su potrebni posrednici za dobavu oružja iz stokova ruske vojske koja se povlačila iz Europe. General Lebed, koji se kandidirao protiv Putina, optužio je ministra obrane Gračova da je pokrenuo rat u Čečeniji samo da fiktivnim gubicima prikrije šverc u bivšu Jugoslaviju. Odmah poslije toga Lebedov se helikopter srušio, on je poginuo i nikad nismo doznali odgovor na njegovo pitanje bez upitnika. No, znamo da ovi avioni MiG-21 koje sad imamo nisu pali s Marsa, a nisu bili predmet kakvog međunarodnog trgovinskog ugovora. Valjda još postoje kanali preko kojih bi se opet moglo nešto slično pokrenuti. No, graknuli su Amerikanci.
Tu je po srijedi, inače, jedan dublji hrvatski problem, koji se uvijek svodi na isto: želiš biti dio Zapada i Europe, ali ne u takvoj mjeri da baš poštuješ pravila, uhidbene naloge i druge obvezujuće tekovine acquis communautaire. Pripadnost Zapadu podrazumijeva također da se uskladiš i sviraš po notama, kao i svi u orkestru, pa kad izvode Beethovenovu Petu simfoniju ne možeš ti na flauti solirati Mozartov koncert u G-duru, piuu-piiu-piuuu… Što znači da se zahtijeva viši stupanj razumijevanja političkog procesa europske integracije. Kako ćemo primiti stotine milijuna eura iz Bruxella i prebaciti ih kineskoj kompaniji za gradnju Pelješkog mosta? Već je stigla pritužba ”Strabaga”. To je tek početak. Kako ćemo funkcionirati pod američkim NATO-kišobranom, a jedinu veliku obrambenu akviziciju obaviti u zemlji koja nije u NATO-u pa dobaviti avion praktično neupotrebljiv za objedinjene ratne napore? Ta mogli smo onda uzeti ponudu turske avio-industrije TUSAŠ koja licencno proizvodi standardni F-16. Turska je članica NATO-a, dok su turski investitori, štoviše, vrlo aktivni u hrvatskom turizmu (i zainteresirani za ACI, pa bi se to moglo lako preklopiti).
No, neke stvari naprosto ne idu, pa ih ne treba ni spominjati, ali ako ne može ovakva vrlo racionalna kombinacija s Turskom, sigurno ne može ni iracionalna s Izraelom. Jer, mogli smo tražiti i MiG-29 od Rusa, pa se još raspitati jesu li sasvim odustali od Varšavskog pakta, ili su jedino zainteresirani za naš plinski biznis, luke, marine, željeznice, petrokemiju, elektrane i turizam.
Čini ti se da bi ove bazične odnose i obligacije moglo razumjeti i malo dijete, a opet, nitko u političkom spektru o tome nije spreman raspravljati. Štoviše, povećava se broj stranaka Trećeg puta koje ozbiljno propituju članstvo u zapadnoj vojnoj alijansi. Iza tog ludila čak ima nekog sistema – vidi se kako imaju novaca za takvu agitaciju, ali to je posebna tema koja zahtjeva skrupuloznu analizu.
Čim je došlo do burne američke reakcije, premijer je odluku povukao da je prespava. Zatim je u Washington iznenada otputovao njegov zaista najbližu suradnik, ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović, koji je u jednoj prošloj vladi bio ministar obrane. Otišao je, navodno, porazgovarati oko sigurnosne koordinacije i školovanja kadrova u FBI, ali to se moglo utanačiti e-mailom ili preko ambasade u Buzinu. Je li donio neku poruku koja se tiče avion F-16? To će se jako brzo vidjeti, jer će se odluka promijeniti ili naprosto odgoditi za neki bolji trenutak. Za sada još leti pet aviona MiG-21, i mogu još malo, dok kombinatori nanovo ne poslože kockice.