- Prolog
Kakva luda balkanska priča! U prologu, kao u Krležinom farsičnom “Kraljevu”, okuplja se razuzdan kor, panorama hrvatskog društva, sajmena gomila pijanaca, luđaka i klateži. Sitni lupeži i krupni prevaranti, napuhanci, budale, lažni proroci lažne uljudbe, klerikalci koji u koruškoj zabiti drže banku, ujedno bordel, sve pod okriljem jednog Hitlerova impersonatora… Baš u nj ugledao se protagonist ove priče, hrvatski politički blefer koji se duže motao po austrijskim varošicama i ondje se inicirao u srednjoeuropski kult totalitarnog mačizma u kojem žene ne igraju nikakvu ulogu i zatim stao imitirati stil vladavine svoje gej-ikone, koruškog zemaljskog poglavara ambigvitetne orijentacije i opasnih namjera.
Protagonisi se okupljaju na provincijskom vašaru taština što se pred našim očima neodoljivom teatarskom dinamikom od cirkuske predstave pretvara u ozbiljnu političku dramu.
Zaplet je, naravno, čisti krimić, ali u nas nema pisca na visini te teme… Više ih je koji mogu sjetno puhnuti u frulu ili naštrikati šareni džemper od balkanskih memorija, ali tko će ti složiti mitleuropski thriller što uključije globalne financijske operacije, tajne račune u kneževini Lichtenstein, upade u hrvatske novčane tokove, medijski inženjering i namještanje izbora?
Svi potrebni elementi stoje na raspolaganju, štoviše, među dramskim likovima prominentna je i junakinja prikladna za političku melodramu – samoljubiva, veoma strastvena dama koja se muškarcima osvećuje zbog različitih poniženja koja je morala otprjeti, hirovita, osjetljiva i uobražena, ona će iskoristit politički raskid s glavnim junakom i s provalom potisnute mržnje, započeti vendetu, što će se pretvoriti u nacionalnu krizu i orgiju autodestrukcije vladajuće stranke. Zaplet puno bolji od Zagorkine “Jadranke”.
- Junak našeg doba
Tko je, u stvari, gospodin Sanader, protagonist ove nevjerojatne tranzicijske priče?
Publika ga poznaje po njegovu državničkom avataru, kao karizmatičnog lidera proeuropske Hrvatske, u čijem je promidžbenom spotu za parlamentarne izbore 2007. nastupila sama Angela Merkel. Snubila je glasače da daju potporu još mladolikom doktoru, šampionu eropske narodnjačke udruge dosadnih klerikalnih partija što se svjetonazorno manje-više svrstavaju uz Benediktovu viziju “kršćanske Europe” u kojoj je, priznala je njemačka kancelarka, već “propao projekt multikulturalizma.” Tipični miteleuropski lider uskogrudog, no tolerantnog nacionalizma, dakle ništa ekstremno, sve uljuđeno i dubinski konzervativno… Ali, to nije bila njegova prava priroda, nego samo poza. Narav je gospodina Sanadera sasvim drukčija!
Iz prošlosti tog balkanskog Cagliostra bila je u doba njegove svemoći poznata jedino epizoda kulturtregerskog angažmana u jednom beznačajnom splitskom izdavačkom poduzeću te potonji kratkotrajni mandat intendanta u splitskoj “opera comique”, u kojoj su nastali “Mala Floramye” i besmrtni lik šjor Bepa Pegule, gizdelin s Rive, “fločun i bumbišta”, lažac i mistifiktor, dramske persona koja na prvi pogled ne podsjeća na samog šjor Ivu, čija će se narav moći shvatiti tek s odgovarajućom naknadnom pameću i makar s ovoliko kratkom historijskom perspektivom…
Četiri godine prividnog liberalizma u prvom mandatu i još gotovo tri godine teškog krpanja na mjestu predsjednika slavne hrvatske vlade u drugom mandatu, pohabali su Sanaderovu političku auru, pa je on – u aferi misterioznog iščeznuća – morao dati ostavku. Njegova stranka potom je formirala privremenu revolucionarnu huntu kojoj je na čelo došla stranačku reduša, Jadranka Kosor. Gospođa srednjih godina samozatajno posvećena partijskoj karijeri, doimala se kao predana učiteljica iz provincije, bez posebnih ambicija ili privatnog života. Takva sigurno ne može naškoditi našim strateškim interesima, zaključili su stranački kabadahije koji, svaki u svojoj izbornoj jedinici, kontroliraju bazu i saborske zastupnika na kojima se zasniva vladina većina.
Jadranke se nitko nije bojao: mislili su, poslužit će do izbora koje ćemo ionako izgubiti pa ćemo se i nje lako riješiti i opet posvetiti onome što HDZ radi najbolje – dizanju desničarsko-popovskog narodnog ustanka koji uključuje kohorte branitelja, klijenata socijalne države i raznih primitivaca, sve uz zvuke domoljubne kancone Marka Perkovića i promuklo urlikanje s improvizirane govornice odakle se uvijek oglase ratni zločinci protiv kojih Državno odvjetništvo, ni poslije petnaest godina rada, ne uspjeva pribaviti dovoljno čvrste dokaze da su radili ono čime se hvale.
Tako su se mnogi hadezeovci bili orijentirali i zatim se silno iznenadili – Jadranka im je namjestila pušku, pustivši s lanca ministra unutrašnjih poslova, krvožednog desničarskog idealista i obavještajnog mistika Tomicu Karamarka. Ono što se zatim dogodilo događa se inače samo prilikom prevrata: Karamarko je za korupciju optužio i uhitio svog prethodnika na ministarskoj funkciji, zatim nekoliko najviših hadezeovskih partijskih korifeja i četrdeset direktora i članova uprava hrvatskih javnih poduzeća. Budući da su u zatvoru tih četrdeset hajduka počeli pjevati, obruč se počeo stezati i oko samog Ali Babe, njihova šefa. Istraga je vodila do Ive Sanadera koji je preko svoga kabineta uspostavio “paralelnu liniju zapovjedanja” i rukovodio nacionalnom ekonomijom onako kako je preko Gojka Šuška Tuđman, zaobišavši institucije nesavršene hrvatske demokracije, vodio svoju ratnu politiku etničkog čišćenja.
Kad je naglo otišao s mjesta premijera, Sanader se povukao u kućerinu u sjevernom dijelu grada. Kupio ju je od prihoda što se nisu smjeli istraživati dok je bio na vlasti. Sad se zna da je uselio u doba kad mu je koruška Hypobanka – nedokazano – navodno isplatila jednu proviziju od 800.000 njemačkih maraka.
No, budući da je u Hrvatskoj za nj postalo previše vruće jer su zaredala uhićenja ljudi koji su pripadali njegovoj poslovnoj mreži, otputovao je u Ameriku i ondje stao tražiti način da isposluje papire i postane rezident donekle zaštićen od progona te od mržnje koja se prema njemu sve češće javno iskazivala u javnosti i u hrvatskim medijima. Kako je u svom mandatu tobož zapriječio prodor ruskih ekonomskih interesa i protok njihove energije, pa je Hrvatska jedina zemlja regije (osim Makedonije) koju zaobilaze svi transverzalni cjevovodi za prijenos nafte i plina, a istodobno, zaslužan je što je Hrvatsku uveo u NATO i u Afganistan poslao pola bataljuna momaka, dobio je angažman na uglednom njujorškom Columbia Unvivesity gdje je u Institutu Averell Harriman, think-tanku State Departmenta i demokratskog establišmenta, trebao sudjelovati u istraživanjima kao gostujući “viši predavač”. Ugovor je, doduše, odmah ograničen na samo jedan semestar, čim su u Hrvatskoj stali na veliko na vidjelo izlaziti korupcijski aranžmani njegovove klike.
Sanader je u Ameriku poveo i svoju impozantnu gospođu Mirjanu, koja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu inače predaje nepostojeći predmet “rimske provincijske arheologije”, izmišljen za nju da bi mogla postati redovita profesorica iako nije imala pravi doktorat ili neki objavljen znanstveni rad. Godinama se bavila iskopavanjem rimskog legijskog logora Tilurium gdje je bila stacionirana VII rimska legija Claudia Pia Fideli, pa pronašla samo jedan veliki brončani penis za obrede nekog vojničkog kulta.
Osim žene, Sanader je u Ameriku doveo i kći Petru kojoj je u NewYorku kupio stan. Plavuša bovine figure, ona je završila skupu londonsku Kraljevsku akademiju glume (što joj je, kako se čini, iz budžeta platio Božo Biškupić, hrvatski ministar kulture). Doletjela je zatim s dečkom u New York (s tim da je kartu platio na državnu karticu hrvatski veleposlanik u UN Neven Jurica u međuvremenu osuđen zbog pronevjera kojima je plaćao i svoje kockarske dugove). Tu se upisala u čuveni Actor’s Studio, a zatim pošla u Hollywood, gdje se pojavila u jednom filmu u karakternoj ulozi slučajne prolaznice.
I mlađa kćer bivšeg Prvoga para, studentica medicina Bruna, otperjala je u prvi mah preko oceana pa je sve upućivalo da Sanader u Ameriku kani “pospremiti i obitelj i pare”. Vratio se ipak doletjevši iz Frankfurta ekonomskom klasom i doma se odvezao taksijem, kao običan privatni građanin, a zatim od Sabora zatražio da mu aktivira zastupnički mandat. U tom času njegov najbliži suradnik u vladi, izvršni sekretar kabintske kabale, ministar gospodarstva Damir Polančec, bio je već u pritvoru brzopotezno optužen zbog neke manje značajne afere. Na sudu je proglašen krivim i osuđen na godinu i pol zatvora, s tim da se poveo i maratonski proces oko pokušaja preuzimanja divovskog prehrambenog poduzeća “Podravka”. Nije Polančec eksportirao novac iz te firme, nego je htio cijelu firmu otuđiti tako što je od mađarske banke OTP izbio kredit kojim su kupljene dionice poduzeća, tvrdi tužilaštvo. Zauzvrat, mađarsko poduzeće MOL, koje kao i Polančec bankari u OTP-u, nije imalo smetnje hrvatske vlade da stekne upravljačka prava u hrvatskoj naftnoj kompniji INA, iako u njoj isprva imala manje od pedeset posto vlasništva. Lijepo smišljeno, završilo je fatalno po domaće sudionike te male zavjere. Stvar je i dalje na sudio i u međunarodnoj arbitraži.
Kad je opet ušao u Sabor, Sanader je još pokušao destabilizirati svoju nasljednicu pa opoziciji pružiti priliku da zatraži glasanje o povjerenju Vladi… Što je on u svojoj glavi bio izračunao? Da je vlada pala, raspisali bi se izbori, ali s novom vladom kao i sa starom, državni odvjetnik Mladen Bajić morao bi nastaviti progon Sanaderove frakcije jer su to od njega očekivale i jedna i druga garnitura. Oprezni, lukavi stari mačak, zaključio je da ima dovoljna štofa da po Ivicu pošalje maricu i dopremi ga u USKOK gdje će mu postaviti nekoliko važnih pitanja. Na sva, uostalom, Bajić odavna zna odgovore, jer je u oba Sanaderova mandata bio njegov čovjek od povjernja pa je točno znao što se onda nije smjelo dirati ako ne želiš da te smijene u idućih pet minuta.
Dokazni materijal protiv Sanadera, naravno, usmene je prirode. Nekolicina njemu najbližih ljudi, primjerice šef carine Mladen Barišić koji se proslavio glupošću kad su mu policajci u ormaru, uz četrdeset Pradinih košulja, pronašli stotine tisuća eura keša, otkrivaju, naime, kako se u predsjednički kabinet novac slao u torbama. Nimalo naivni Le Douanier čak dodaje da su se te pare zatim otpremale u inozemstvo, pa polagale na račune u Lichtensteinu i u ciriškoj privatnoj banci “Julius Bar”. Torbe su prenosili državnim avionom kad bi premijer sa svitom pošao u neki od svojih čestih državničkih posjeta. Torbe je prenosio, ide dalje priča iz birtija u koju zalaze namještenici Uprave za suzbijanje korupcije i orgnizirnog kriminala, “visoki vladin dužnosnik koji je uvijek fotografirao Sanadera i delegaciju koja je s njim putovala”.
Osim divovske afere zbog isisavanja stotina milijuna iz državnog proračuna preko javnih poduzeća, nad Sanaderovu se budućnost nadvija jezivi znamen Hypobanke. To u ovom času, kako se čini, ne znači toliko, jer je stvar odveć dalekosežna i zapletena, a nema ni naznaka da Austrijanci pokušavaju energično istražiti tu stvar, no istodobno, nema sumnje da se upravo pod teretom ove afere slomila kičma metaforičke pretovarene deve. S negativnim auspicijem ove mega-afere ne može opstati na životu i na funkciji ni jedan političar. Neizravnim učinkom ona je odnijela Sanadera u času dok je bio u ognjici dešperaterskih planova o usponu na još višu razinu državne vlasti – dok je planirao da se da izabrati za predsjednika Republike kako bi s vladom vladao preko stranke, kao s podređenom ustanovom.
- Koruški financijski misterij
Kako je Sanader upao u kašu s koruškom Hypo Alpe Adria bankom?
Počekom devedestih dok je Tuđman uspostavljao svoj personalni režim, koruški gaulajter Joerg Haider zasnivao je u toj alpinskoj austrijskoj autonomnoj pokrajini svoju vlast i spremao desničarski pohod na Beč. Njegove ambicije trebala je financijski podržati mala pokrajinska banka koju je stoga širom otvorio sumnjivom kapitalu ruske mafije, diktatorima s Bliskog i s europskog Srednjeg Istoka. Haidera je u Zagreb doveo Sanader, a zatim je Hypo postala hrvatska rezervna narodna banka u koju se plasirao novac hrvatskih banaka, njihov depozit, koje po zakonu moraju čuvati na nekom sigurnom mjestu ili u provklasnim vrijednosnim papirima. Novac je dalje putovao na tajne račune u Lichtenstein, uplaćivan na šalter u jednom dvorcu blizu Klagenfurta koja je istodobno funkcionirao kao javna kuća, iako je svrhovitost toga bludilišta upitna, budući da je već na prvi pogled očito kako u ovoj mutnoj storiji ni jedan akter (a svi se prezivaju na -er (Haider, Sanader, direktori Kulterer, Striedinger i Truskaller) ne iskazuje pretjeran interes za žene.
Slom Hypo-operacije nastupit će s pogibjom Joerga Haidera. Nije ni godinu dana prošlo od nemilog događaja na okuci koruške ceste kod Ljubelja, a uslijedio je slom “Hipice” (kako banku zovu u zagrebačkim poslovnim krugovima). Ustanovilo se da fali nekoliko milijardi eura, te da je porfelj pun toksičnih kredita odobrenih u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Među štedišama, osim raznih hrvatskih političara, otkiven je i šef srpsko-crnogorske narko-mafije Darko Šarić. Šarić je na knjižici uspio skucati jedno sto milijuna eura. Od toga novca teško zarađenog na prodaji droge banka je davala neosigurane kredite hrvatskim biznismnima iz Sanaderove okoline pa su bančini direktori, tvrdi austrijsko državno odvjetništvo, uzimali proviziju (i svi su pohapšeni). Austrijsko tužilaštvo formiralo je zatim specijalnu grupu, SonderKommando Hypo (SoKo Hypo) koja će pokušati optužiti i te naše biznismene. Oni, međutim, žive u drugoj državi pa im, manje-više, mogu staviti soli na rep. Neki hrvatski političari već su izjavili: “Kaj nas briga što je austrijska banka davala neotplative kredite sumnjivim tipovima pa su direktori s njima dijelili lovu… To nije naš problem!”
Teoretski nije, ali praktično jest, jer je afera poprimila još veće dimenzija kad je državina Koruška svoju Hypobanku prodala bavarskoj županijskoj banci (BLandesB). Nijemci su ubrzo ustanovili kako im je pritom podvaljeno više od deset milijardi eura dubioza. Kancelarka Merkel natjerala je bečku vladu da banku uzme natrag i nacionalizira je, a pritom je stradao još jedan klerikalac s prezimenom na –er, naime bivši bavarski zemaljski poglavar Edmund Stoiber. Tu je prodaju on i zakuhao, u dosluhu sa Sanaderom, koji je trebao pritisnuti guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog da odustane od prigovora toj fuziji, što je predviđala ponovni ulazak BLB na hrvatsko tržište, usprkos njenom ranijem sknadalu kod kolapsa Riječke banke.
Ukazuje se, dakle, jedan koruško-bavarsko-hrvatski koruptivni politički komplot, kakav nije viđen od posljednjega zlosretnog pothvata što ga je u istom Bermudskom trokutu složio jedan drugi infamni lik s prezimenom na –er (Adolf, izvorno Huetler, rođen kao i Haider u Gornjoj Austriji, u gradiću koji leži samo 94 kilometra dalje na istoj zavojitoj cesti).
Sanader je bio pritvoren u Austriji, pa je bilo tek pitanje vremena kad će se na hrvatskom sudu suočiti s dokazima o nevjerojatnoj korupcijskog operaciji što izgleda kao ekonomski projekt “institucionalnog” državnog udara. Ode li naposlijetku na izdržavanje zatvorske kazne u Lepoglavu, Sanader bi ondje svojim dolaskom mogao ostvariti povijesni preokret pošto bi poslije Tita, Moše, Đilasa, Stepinca, Đodana, Budiše, Veselice, Parage i Tuđmana postao prvi lider koje nije iz zatvora došao na vlast, nego obrnuto. Tako bi se od revolucionarne tvorevine tih pregalaca hrvatske političke historije napokon mogla izgraditi jedna pravna država!
(Nastavit će se)