Piše: Denis Kuljiš
Posljednjih godina Titova života dolazi do značajnih promjena u emigrantskom političkom korpusu. Čak i stari ustaše (poput dr. Ive Korskoga) odustali su napokon od Pavelića. Na sceni se pojavila mlađa generacija koja se podijelila na radikale i demokrate. Među radikalima, neki su bili iskreni, poput Bruna Bušića, koji je svjedodžbu o istinskom angažmanu dobio kad je u Parizu likvidiran u atentatu izvedenom po standardnoj Udbinoj proceduri preuzetoj od NKVD-a (metak u prsa, ovjerovljenje metkom u glavu). Ostali ekstremisti većinom su bili svjesna ili nesvjesna ekstenzije Udbina aparata, koji je težio radikalizaciji emigrantskih zajednica pa ih je inficirao terorističkim bravadom. Što se jako dobro poklapalo s profilom tih većinom mladih, neobrazovanih ljudi odgojenih na balkanskim hajdučkim tradicijama i mitovima. Porijeklom iz pasivnih krajeva, mnogi od njih nisu bili iz urbane Hrvatske, nego iz zaostale Hercegovine.
Istaknuti ”proljećari”, Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus, razmišljali su ”revolucionarno”. Formirani u komunističkoj Jugoslaviji, našli su se, nimalo slučajno, na zajedničkoj idejnoj platformi s postfašističkom avangardom ultrahrvatskih revolucionara iz pasivnih krajeva. Uostalom, obje te novovjeke revolucionarne doktrine, komunizam i fašizam, nastale su u istom trenutku iz iste matrice antizapadnjačkog modernizma. Ali, u tadašnjoj hrvatskoj emigraciji, najmanje polovica istaknutih desničarskih ”maksimalista” nisu bili zeloti poput Bušića, nego ih je naprosto instrumentalizirala Udba.
Osnivanje ”krovne” organizacije, Hrvatskog narodnog vijeća 1974. godine, najveći je uspjeh hrvatske političke oporbe u svijetu. Na kongresu HNV-a održanom u Londonu 1980. godine, prevladali su demokrati, umjerenjaci ili ”minimalisti”, koji traže da se zanemare Pavelić i NDH te odlučno odbaci teror kao sredstvo političke borbe. Radikali su pritom ostali u manjini. Činjenica što će ”povjenik za promidžbu” HNV-a, londonski publicist Jakša Kušan postići da Foreign Office dopusti legalno održavanje Sabora u Londonu, kao i izbor dr Mate Meštrovića (kipareva sina), profesora povijesti s odličnim vezama u američkoj administraciji, na čelno mjesto u organizaciji, signalizirali su uz ostalo promjenu kursa zapadnih zemalja prema politiziranoj hrvatskoj emigraciji poslije Titove smrti. (4)
Radikali i filofašisti tada masovno istupaju iz HNV-a i u Švedskoj osnivaju svoju organizaciju, HDP, koja će, predvođena Nikolim Štedulom, škotskm piscem romana iz hrvatskog poraća, i dalje promovirati terorizam kao primarno sredstvo političke borbe, zagovarajući pritom uspostavu odnosa sa Sovjetskim Savezom kao potencijalnim saveznikom u rušenju Jugoslavije. Tako je razmišljao i Bušić, no kod njega je to bio avanturizam proistekao iz bujne uobrazilje. Kod ostalih, to je prije upućivalo na inspicijentsku rolu Udbe. (5)
Ubojstvo Stjepana Đurekovića
Poslije Titove smrti početkom osamdesetih, svi traže lidera koji će ga naslijediti. Federalisti su pokušali sa Stanetom Dolancom kojega je britanski ambasador poveo u London pa predstavio kao potencijalno rješenje. Nije prošao. Vojska i aparat u Beogradu odlučuju podržati bankara Slobodana Miloševića, kojega je američki ambasador prethodno predstavio u New Yorku utjecajnoj skupini bivših američkih diplomata povezanih s administracijom, okupljenoj u tvrtki ”Kissinger Associates”. CIA istodobno predlaže State Departrmentu da podupire vojsku i Savezno izvršno vijeće, saveznu vladu koja vojsku nominalno kontrolira, kao jedine integrativne snage u državi (isti pristup preporučivao se posvuda na Balkanu, u Grčkoj, te u Turskoj, gdje je vojska uz američku potporu preuzela vlast iste 1980. godine). Hrvatski SDB ima nasuprot tome manje ambiciozan plan da instalira šefa emigracije, a tek kasnije investirat će se u profiliranje domaćeg postkomunističkog vodstva.
Četvrti sabor HNV-a održan je u Torontu u januaru 1982. godine. Jako se proširila mreža te organizacije otkako je među delegatima došlo do smjene generacija. Osnovane su mnoge revije i novine, otvoreni Hrvatski informacijski uredi, jedan i u Bonnu, a dr Mate Meštrović, novi predsjednik Izvršnog odbora HNV, započeo je otvoreno lobirati u Bruxellesu, u Vijeću Europe te u Europskom parlamentu. Na diplomatskom planu, Jugoslavija je gubila inicijativu, jer se Titovi nasljednici nisu mogli odvojiti od unutrašnjih problema, niti izaći iz režimske ortodoksije. No, po prvi put jedna je međunarodna diplomatsku inicijativu potekla od SR Srbija, koja protestira zbog otvaranja Meštrovićeva Hrvatskog informacijskog ureda u Muenchenu, što je ostvareno uz pomoć Paneuropske unija nadvojvode Otta Habsburškog. Srpski diplomati obratili su se prosvjedom ministru-predsjedniku Bavarske, Franzu Josefu Straussu.
Legalno i demokratsko djelovanje hrvatske emigracije na Zapadu terminalna je ugroza za čuvare jugoslavenskog poretka u Zagrebu i Beogradu. A na skupovima HNV-a, radikali i ”proljećari” nikako nisu mogli dobiti većinu, što znači da je bilo nužno naći ili stvoriti neku novu figuru…
Đureković dobiva važan zadatak. Stigavši kod jelićevaca u njihovu tiskaru u Muenchenu, ekspresno se razvija u emigrantskog Gutenberga i tiska pet knjiga-pamfleta publicističko-romaneskne strukture, koje sve izgledaju kao da ih je napisao beogradski udbaški novinar Marko Lopušina, autor više od sto svezaka političkih nebuloza i teorija zavjere utemeljenih na stvarnim podacima iz dossiera saveznog SDB-a. Prvi Đurekovićev hit, pod naslovom Crveni menedžeri, još i ima neke veze s autorovim backgroundom – tu se opisuju pijanke i orgije zagrebačke direktorske elite, tumači raspad jugoslavenske države i osiromašenje radništva zbog korupcije rukovodstva s lijenim debelim diktatorom Titom na čelu, koji je sve podredio svojoj geringovskoj ideji luksuza (ali ne u tako profinjenom esejističkom stilu, nego kao niz prostačkih tračeva). U drugoj knjizi, Komunizam – velika prevara, autor se dohvatio političke esejistike bliske neobrazovanim emigrantskim masama koje su se uzdizale na nedjeljnim hrvatskim propovjedima. Đureković nastavlja s antikomunističkom uspješnicom Slom ideala. U četvrtoj garažnoj knjižici Ja, Josip Broz Tito opisuje maršalovu kamarilu u bugojanskom lovištu i prijeti Stani Dolancu, saveznom šefu Udbe nekim budućim strahovitim otkrićima. Tu se primio onoga o čemu zbilja nema pojma, jer ni Tita ni njegovu svitu nikad u životu nije vidio pa je neupućen gotovo kao i u temu idućeg pamfleta, Sinovi orla, o ustanku na Kosovu 1981. godine.
Ali, promocija lika i djela Stjepana Đurekovića u emigrantskim krugovima, gdje je važna fama, a ne supstancija, ovim je uspješno dogotovljena. Sad se pristupa njegovoj investituri, koja je operativni cilj zagrebačkog SDB-a pod rukovodstvom Josipa Perkovića. Perković je u prethodnih sedam godina strelovito napredovao u Službi baveći se emigrantskim pitanjima (6). Plasiranje Đurekovića na čelo emigrantskog HNV bit će njegov tour de force. No, tu je neodoljiva sila naišla na nepremostivu zapreku. Udbinim planovima, suprotstavila se – Udba.
Dok je ulazio u hotel ”Arabia” u Stuttgartu gdje se održavala konvencija HNV-a, predsjednik dr Mate Meštrović, uočio je u lobiju jednu spodobu, čovjeka za kojega su mu poslije rekli da je Stjepan Đureković. Bio je doveden da se izglasa njegovo imenovanje za predsjednika HNV-a. Neki delegati stali su ga na sastanku doista hvaliti, isticati njegove zasluge i objašnjavati dalekosežne učinke njegovih knjiga tiskanih kod ”Hrvatske države”. Ubrzo ga počinju predlagati za mjesto čelnika organizacije, koja je u stanovitoj krizi. Osuli su se naime ”maksimalisti”, filofašisti i udbaški kadrovi, koji su prešli u HDP. Broj delegata se smanjuje, što znači da je potrebno novo, radikalnije vodstvo, jedan sposoban menadžer i intelektualac poput Đurekovića. Doista, on kao da je skrojen za tu najmjenu. Disident, pripadnik komunističke nomenklature koji se razočarao poput ostalih ”proljećara” donosi reputacijski benefit i još ima bogat opus emigrantske publicistike. Naravno, nitko nije čitao te trećerazredne persiflaže, koje jasno otkrivaju razinu i nakane stvarnih autora. No, komplot propada jer su u HNV-u ”minimalisti”, demokrati, čestiti i pametni ljudi koji razmišljaju svojom glavom, u većini. Kandidatura pada. Đureković više nikome nije potreban, barem ne u ovoj kombinaciji…
Plasiranje Đurekovića u Wolfarthausen bila je operacija zagrebačke centrale SDS-a, ali se, kroz koordinaciju, prati iz savezne Službe. Skandal koji se oko Đurekovića zatim počeo razvijati, više nalikuje na intervenciju srpske službe i beogradskog centra moći, koji obnavlja jugoslavenski unitarizam. U tom času, šef jugoslavenske partije je Dragoslav Draža Marković, čovjek koji je smijenio srpske reformiste, očišćene 1972. u paketu s hrvatskim. Predsjednik Predsjedništva Srbije je pak general armije Nikola Ljubičić, vojni reakcionar. A savezni ministar unutrašnjih poslova – Stane Dolanc, teški i napopravljivi komunist koji će zajedno s novoizabranim šefom beogradskog gradskog komiteta partije, Slobodanom Miloševićem, iduće godine izvesti pred sud 29 intelektualaca u posljednjem monstre-procesu, koji je uništio svaki kredibilitet jugoslavenskog režima na Zapadu. Vrhušku, dakle, sačinjavaju nepopravljivi antidemokrati, beskompromisni ”jugoslavenstvujušči” unitaristi, povezani s doktrinarima koji žele očuvati tekovine decentralizacije, ostajući privrženi socijalističkim vrijednostima poretka. Ovi drugi se protive režimskoj relaksaciji koja će dopustiti afirmaciju ”grupnovlasničkih interesa” u novim, federalnim centrima moći te osobno bogaćenje funkcionera… Posljednji udbaši staroga kova, Dolanc i hrvatski ministar unutrašnjih poslova Pavle Gaži, pripadjau upravco toj izumirućoj populaciji. Dijalektika idejna borbe dovest će ih na stranu onih koji će naročiti ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Vijest o Đurekovićevu ”bijegu” prodrla je u javnost godinu dana nakon njegova odlaska u Njemačku i to zastupničkim pitanjem u hrvatskom spocijalističkom parlamentu, kao da je riječ o nekoj demokratskoj zemlji! U trodomnom Saboru, u Društveno-političkom vijeću, pitanje je postavio jedan zastupnik dobro brifiran na odgovarajućem mjestu. Na sjednici u avgustu 1983. obratio se republičkom sekretaru za unutarnje poslove riječima: “Je li točno da je jedan direktor INA-e ilegalno prešao granicu?” Članak o tome objavio je odmah zatim beogradski tjednik Ilustrovana politika.
Pitanje u Saboru upućeno je hrvatskom ministru unutrašnjih poslova Pavlu Gažiju. Svrha toga pitanja i članka bila je da se pojača Gažijeva pozicija u Zagrebu. Kao ministar unutarnjih poslova on je, naime, ušao u sukob s cijelim hrvatskim rukovodstvom te s ključnim hrvatskim kadrovima u Beogradu, nadasve s Mikom Špiljkom, koji je dva mjeseca ranije postao ”rotacijski” predsjednik Jugoslavije, predsjednik njena kolektivnog osmočlanog Predsjedništva (sastavljenog od delegata šest republika i dvije autonomne pokrajine). Gaži nije bio ”generički” udbaš, nego tehnokrat, prvi generalni direktor ”Podravke” iz ugledne haesesovske familije (njene ”lijeve frakcije” koja je u ratu prišla KPJ). Bio je Hrvat i hrvatski kadar, ali hrvatski unitarist i Dolančev čovjek. Obojica su htjeli očuvati i socijalizam i Jugoslaviju, ali ne po modelu beogradskog centralizma. Gaži je smatrao da će zatvaranje u federalne pod-države omogućiti veliku pljačku, legitimirati ”korisne malverzacije”, pa je podnio kaznene prijave oko pronevjera u INA-i prilikom uvoza opreme preko rezidenata hrvatske Službe u Italiji i Švicarskoj. Glavnu funkciju u takvim poslovima imao je Vojko Santrić, rezident u Luganu. Naftom se također trgovalo preko Interina Holdinga, registriranog u tom švicarskom gradu. Holding je objedinjavao sva inozemna poduzeća hrvatske nacionalne naftne korporacije. Direktor mu je bio Vanja Špiljak, sin predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, Mike Špiljka. Umiješani su bili i drugi mladi poslovnjaci koji su u biznis ušli kao djeca najviših rukovodilaca, a diskretno se ukazivalo i na samoga Mišu Broza, Titova sina, koji je također bio namješten u INA-i, ali u Zagrebu. Materijal o tim malverzacijama Gažiju su dostavili iz Savezne uprave carina u Beogradu, a asistirao mu je jedan nedeklarirani operativac u Zagrebu, povezan s predstavnikom vojne obavještajne službe.
Na domaćem tržištu u tom je času kritično manjkalo nafte. Počele su nestašice i vozilo se par-nepar, jedan dan smjeli su prometovati samo automobili s parnim, a sutradan s neparnim registarskim brojevima. Država je bila u bankrotu. Ono što se preko novina predstavljalo kao posljedica “promašene investicije” u Obrovcu, gdje se gradio nekakav aluminijski kombinat, zapravo je bio raspad samoupravne ekonomije, koji je doveo do toga da City Bank ukine kredit svim jugoslavenskim subjektima pa je u međunarodnoj trgovini došlo do neproglašenog bankrota državnog duga. To se, naravno, krije, a nestašice svega i svačega prikazuju kao posljedica ”unutrašnja neusklađenost socijalističkog tržišta”. U hrvatskom političkom miljeu profiliraju se sad dva stajališta. Jedno je ”suverenističko”, koje sve probleme pripisuje nezajažljivosti beogradskih reeksportera i činjenici da zapadne republike više ne mogu pomagati istočne i još servisirati megalomanske ambicije jugoslavenske centrale. Po drugom, “unitarističkom”, koje zastupa i republički ministar unutrašnjih poslova Pavle Gaži, stvar je otišla dođavola zbog prevelike decentralizacije i liberalizacije zemlje, pa se više ne zna tko koga kontrolira, a u nekim velikim poduzećima, koja su postala dio političkog establišmenta, radi tko što hoće, bez normalnog Udbina nadzora.
U člancima koji su izašli u beogradskoj štampi u povodu Đurekovićeva “ilegalnog napuštanja zemlje” također se govorilo o korupciji u INA-i, o tome da je Đureković – i da li samo on? – krao cijele tankere nafte, iako je čovjek zapravo bio na bezveznoj poziciji, gdje je mogao samo kokošariti, dok je ekport-import, naravno, išao drugim, ”korporativnim” kanalima. Glavni trgovački agent INA-e, koji je u Luganu držao poduzeće Bemex kao ispostavu same Službe, Vojko Santrić, pomogao je hrvatskoj naftnoj kompaniji, koja je ostala bez deviza za kupovinu nafte jer se novac nije mogo poći iz središnjeg depozita u Beogradu, te pozajmio 50 milijuna dolara koje su mu refundirali kupujući preko njega kompanijski mlazni avion BAe 145.
Vijest o velikoj korupcijskoj aferi u INA-i proširila se i kroz partijsku javnost u Zagrebu. Republički politički aktiv sastaje se da ustanovi kako smanjiti štetu. Tu su ocijenili da problem ima dvije strane – s jedne, postoji neugodnu afera u INA-i o kojoj izvješćuje Gaži (riječ je, precizno, o nabavi cijevi iz Italije za naftno polje Molve II u Slavoniji, pri čemu je uzmanjkalo oko 70 milijuna dolara), a s druge, tu je skandal s Đurekovićem. U svom krugu predstavnici nomenklature razgovaraju otvoreno. Nema nikakve sumnje, zaključuju, da u Beogradu žele diskreditirati INA-u i posao uvoza nafte za Jugoslaviju prebaciti nekom od velikih beogradskih reeksportnih poduzeća koja dominiraju u vanjskoj trgovini, poput ”Genexa”, ”Inexa” i najkompleksnijeg i najuspješnijeg ”Energoprojekta”, s poslovima od Iraka do Perua. INA i ”Astra” jedini su hrvatski aduti, dok Slovenija radi isključivo preko vlastitih korporativnih organizacija i banaka.
Budući da se skandal u INA-i mora adresirati, saziva se partijski plenum na kojemu se ezopovski jezikom, budući da su prisutni i novinari, govori o ”unutrašnjim slabostima”, ali i o ”unitarističkim prodorima”, te zaključuje da je potrebno još čvršće akciono jedinstvo. Drugim riječima, partijski gremij se konsolidra, rukovedeće strukture zbijaju redove i Gaži je prinuđen na ostavku. Akcija s Đurekovićem je, naravno, propala. Čovjek je sad beskorisan. Osim toga, može kompromitirati one koji su ga u Njemačku i poslali. Što znači da tu nepriliku treba brzo eliminirati. Što u Udbinoj operatici znači samo jednu stvar…
Beogradska vojna obavještajna dostavila je informaciju o tome da je emigrantski paamlfletist predao Mati Meštroviću detaljni plan opskrbe naftom i ratnoj pričuvi JNA (RR), i to u obliku elaborata koji mu je, navodno, došao u ruke kao direktoru Inina sektora za prodaju žvakaćih guma i ostale robe široke potrošnje na naftnim crpkama. Taj dossier onda je dr. Meštrović, inače profesor povijesti na jednom manjem koledžu u New Jerseyu, dao CIA-i. Iako je Amerika u Titovu državu uložila milijarde (samo u JNA 1,8 milijardi dolara), generalske drvene glave, vidjeli su Ameriku kao veliku ugrozu nacionalne sigurnosti, za razliku od idejnog saveznika, prijateljskog Sovjetskog Saveza.
U svakom slučaju, pritješnjen tim argumentima, SDS Zagreb donosi prijedlog ”specijalnih mjera” (stavljanje na A-listu) i pokreće Operativnu akciju ”Dunav”. Potrebno je dobiti više potpisa i ishoditi odobrenje na svim razinama političkog sustava. Tu su najvažniji Stane Dolanc, ministar unutrašnjih poslova i general Veljko Kadijević, ministar vojske (SSNO). U političkoj sferi bitni su Mika Špiljak, predsjednik Predsjedništva SFRJ, zatim Mitja Ribičić, predsjednik CK SKJ, slovenski general školovan u Moskvi u školi NKVD-a koji je neposredno rukovodio poslijeratnim likvidacijama kod Dravograda (Bleiburg) i na Kočevskom Rogu. Službeno, prijedlog zatim ide na Savezni savjeta za narodnu obranu (predsjednik: Kadijević) i u Savezni savjet za nacionalnu sigurnost (predsjednik: Dolanc), a treba ga odobriti i u Hrvatskoj Predsjedništvo SRH, te CK SKH, zastupljen više po načelu ”Need-to-Know” nego u nekoj stvarnoj ulozi kod donošenja odluke. Na koncu, operacija se verificira i koordinira po vertikali tajne službe. Načelnik Saveznog SDB-a u Beogradu je tada Zdravko Mustač, hrvatski kadar, Perkovićev prethodnik na mjestu šefa SDS u Zagrebu, koji je Perkovića i doveo kao svoga nasljednika. U svemu, to je dobro uigrana ekipa. Ova zadaća im nije neka novina – već su organizirali ubojstva stotinjak ljudi po cijelom svijetu, da se i ne govori o akcijama penetracije, ubacivanja agenata-provokatora, informatora i izvođenju spektakularnih lažnih diverzija nužnih za vođenje tajnog ”rata u ogledalu”.
Stane Dolanc je cijelu aferu i pokrenuo preko Gažija, jer hrvatsku nacionalnu naftnu korporaciju vidi ne samo kao leglo korupcije, nego kao sistemsku pogrešku i pokazatelj krivog smjera u kojem ide komunistička Jugoslavija. Slovenske reeksportere on ipak neće dirati, a beogradski imaju preveliku političku moć. Protiv Dolanca u Beogradu se tada vodi nesmiljena kampanja – otkriće da je kao gimnazijalac bio član Hitlerjugenda, dobiva monstruozne interpretacije u čaršiji i u bulevarskoj štampi. Još za Titova života Jovanka Broz, maršalova otuđena žena, optuživala je toga slovenskog kosovca da je njemački agent te da zato pokušava preuzeti kontrolu nad Titovom okolinom. Generala JNA Đoku Jovanića spominjala je pritom kao izvor toga domišljaja, a tezu je nesumnjivo i lansirala beogradska vojna klika.
Od povijesnih vođa, Kardelj je umro još 1979., Tito 1980. a Bakarić u siječnju i 1983. Dolanc kao savezni ministar unutarnjih poslova, samo je sjena svoje i nekadašnje – njihove – moći kojoj je služio. U svibnju 1984. povući će se sa svih funkcija i sljedećih petnaest godina proživjeti u selu Gozd Martuljek od 600 stanovnika na Kranjskoj gori. Prije toga zastranjenja republičkih separatista koji su neopravdano stekli golemu ekonomsku moć, pokušao je osujetiti aferom koja, najoportunije, destabilizira hrvatsko rukovodstvo. Stoga Dolanc lako potpisuje A-listu s Đurekovićevim prezimenom.
Nekadašnji postolar Mika Špiljak, narodni heroj i šef zagrebačkog SKOJ-a koji je za vrije Drugog svjetskog rata organizirao terorističke napade na njemačke okupatore, meta je viceva u beogradskoj čaršiji, gdje ga pokušavaju diskreditirati kao glupaka, dok je ovaj realni korupcijski skandal istinska prijetnja njegovu statusu. On će lako pristati da se sporedni lik storije nasilno ukloni.
Kadijević vjeruje svemu što mu njegova služba servira – generali žive u posebnom svemiru. Vojna obavještajna odlično je informirana, ali analitika im je na razini teorija zavjere i marksisitičkih tlapnji površno indoktriniranih primitivaca. Ni tu neće biti problema da se dobije suglasnost za likvidaciju Đurekovića, što će rukovodstvo u Hrvatskoj, štoviše, poticati, jer će se tako simbolički riješiti problem u INA-i.
Kad je procedura završena, započinje egzekucija. Po nalogu šefa zagrebačke službe, šef II odjela (”neprijateljska emigracija”) zove kolegu iz II odjela Saveznog SUP-a u Beogradu, malog ureda sa samo 11 djelatnika, koji, međutim, ima ključnu rolu. Oni, naime, vode specijaliziranju ekipu ubojica zaduženih za ono što se eufemizmom sovjetske službe naziva ”mokryje djela”. Riječ je o gangsterima koji žive na Zapadu i bave se kriminalom, ali po potrebi odrađuju za Službu, koja im onda pruža utočište i pušta ih na slobodu kad ih izruče u domovinu. Dakle, ako nekog kriminalca uhvati recimo njemačka policija, jugoslavenska odmah isfabricira optužbu za njegova ranija nedjela, pa izručenje po pravu precendenta traži domaći sud, s tim da počionica, čim stigne kući, puštaju i omogućuju mu da u Beogradu, otvori primjerice disco-klub. U tim dico-klubovima (poput ”Amadeusa” na Tašmajdanu) okupljaju se, dakle, likovi koje možeš pronaći ”na licu mesta” ako se pojavi potreba za nekom akcijom u inozemstvu (7). Drugi potencijalni izvršitelji već borave na Zapadu. Primjerice u Wiesbadenu kod Frankfurta postoji velika grupa ”yugosa” koji se tu okupljajuu po boksačkim klubovima, a bave se reketom, prostitucijom i oružanom pljačkom. Šef te bande je Hrvat, Ljubomir Magaš – Zemunac, a dva su njegova poručnika Zagrepčani Željko Ražnatović – Arkan i Zlatko Bagarić. Banda se zova ”Ravna gora” i njeguje četničku ikonografiju, ali to je više stilska redakcija, nego idejna supstancija, koja ih i preporučuje kao Udbine egzekutore hrvatske neprijateljske emigracije. Ekipa je locirana u Wiesbadenu jer je ondje bila smještena jugoslavenska vojna misija pri američkim okupacijskim snagama u Njemačkoj, pa je tu agentura uspostavljena još prvih dana iza rata preko Vojne misije. Uz jugoslavensku službu idu, naravno, kriminalci koji obavljaju prljave poslove. Uostalom, u Wiesbadenu je iz sličnog razloga osnovana njemačka tajna obavještajna služba BfV, koju je po američkom sponzorstvu organizirao Reinhard Ghelen, bivši rukovodilac Abwehra (Abteilung Fremde Heere Ost). Visbadenski BfV nadzire Udbine ”ravnogorce” u skladu s pravilima ”đentlmenskog sporazuma” s drugom Titom, ugovorenim prilikom njegova državnog posjeta Njemačkoj 1977. godine. Tu je sa socijaldemokratskom vladom utanačena operativna suradnja, a čovjek za vezu s Klausom Kinkelom, šefom BND-a (u koji spada BfV), bit će ambasador u Njemačkoj, Budislav ”Budo” Lončar. Nekoć jedan od ključnih ljudi hrvatske Ozne, postat će naposlijetku šef inozemne jugoslavenske obavještajne službe SID. Dakle, u Wiesbadenu sve ide po protokolu, ništa se ne događa sasvim spontano, ali, usprkos tome što su okviri suradnje zadani, ne znači da ih se svi slijepo drže, jer ipak štite svoje primarne interese. Njemačka ne može odustati od legaliteta, a Jugoslavija od represije.
Operativnu logistiku za smaknuće Đurekovića daje Zagreb. Njihov agent Prates predat će ubojici ključ štamparije ”Hrvatska država”, te dojaviti kad će se žrtva ondje zateći. Ubojica dolazi na vrata 19. jula 1983. To je najvjerojatnije brutalni Magašev kapetan Đorđe Božović – Giška (pravim imenom Gavrilo Mićković), boksač divovskog rasta koji je nadimak dobio po medvjedu iz beogradskog Zoološkog vrta. Držao je dico-klub ”Amadeus” na Tašmajdanu, a poslije zločinačke karijere u europskom podzemlju, pošao u balkanske ratove na čelu paravojne organizacije ”Srpska garda”, stranačke vojske Vuka Draškovića, osnivača Srpskog pokreta obnove (SPO). Poginut će kod Gospića. Hrvatski vojnici odsjekli su mu glavu i s njom odigrali nogometnu utakmicu ”na male branke”.
Pošto su ubili Đurekovića, te ga izmasakrirali sjekirom, što je potpis Udbe, ravnogorci odlaze kod Snježane K., njegove suputnice i oduzimaju joj torbu sa 500.000 njemačkih maraka. Polovicu su po dogovoru zadržali kao svoj honorar, a polovicu pošteno vratili operativnoj vezi iz Zagreba, gdje nisu prijavili taj inkaso. Sam je Đureković dakle pomogao da se financira njegova likvidaciju na kojoj su svi lijepo zaradili.
Đurekovićev sin Damir ostao je u hotelskoj sobi i izbjegao smrt, a kad je saznao da mu je otac ubijen, potražio je pomoć za bijeg u dalje inozemstvo. HDP ga prebacuje u Kanadu. Ondje je pronađen glave raznesene hicem iz lovačke puške u septembru 1987. godine. Uz tijelo je bilo oproštajno pismo otipkano pisaćim strojem s potpisom koji je bio također strojno otkucan: Đureković Damir. Tipična udbaška šlampavost.
(Nastavit će se)
Bilješke uz tekst:
(4) Ivan Čizmić: ”Program HDP-a zagovarao je pomirenje političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini” (Iz feljtona ”Hrvatska politička emigracija” objavljenog u ”Vjesniku” 2004.):
Bruno Bušić vjerovao je u program i metode gerilske revolucije. Obožavao je Ernesta Che Guevaru, te ushićeno pratio djelovanje Crvenih brigada. Takve poglede dijelili su i pripadnici Hrvatskoga revolucionarnog bratstva, tajne urotničke organizacije osnovane Australiji, koje su također, kao i Bušić, vjerovali u svrhovitost atentata i diverzija. Oružano su napadali jugoslavenska predstavništva i diplomate u inozemstvu i ubacivali diverzante u bivšu Jugoslaviju.
Bušiću je inače uzor bio francuski ljevičarski teoretičar Regis Debray, neko vrijeme savjetnik u Fidela Castra u Havani, autor knjige ”Revolucija u revoluciji”. Debray je, ponavljajući misli svojega zaštitnika Ernesta Che Guevare, propovijedao kako za revoluciju nije neophodno čekati da se steknu svi uvjeti, jer nju može potpaliti i malo pobunjeničko žarište.
Na žalost dogodilo se da Bruno Bušić padne mučenički od zločinačke Udbine ruke u Parizu 16. rujna 1978.
Njegovom tragičnom smrću Hrvatsko narodno vijeće gubi svog najdinamičnijeg dužnosnika i najbolju vezu s domovinskom oporbom, a »proljećari« lidera koji je tu skupinu činio homogenom i snažnom.
Pomanjkanje njegovog autoriteta dovodi ubrzo do radikalizacije političke pozicije »proljećara« u Hrvatskom narodnom vijeću i njihova istupanja iz Vijeća.
U siječnju 1981. održana je u New Yorku osnivačka sjednica Hrvatskoga državotvornoga pokreta (HDP), na kojoj su se okupili neki članovi Hrvatskoga narodnoga otpora (HNO) i članovi uredništva Hrvatskoga lista, koji je zajedno s ostalim »proljećarima« bio pokrenuo Bruno Bušić u kolovozu 1978. tj. dva mjeseca prije ubojstva. Te su skupine izašle iz Hrvatskoga narodnoga vijeća nakon trećega redovitog saborovanja u Londonu.
Na osnivačkoj sjednici HDP-a za privremenog predsjednika izabran je Nikola Štedul. Na sastanku održanom u lipnju 1981. u Švedskoj, on je većinom glasova potvrđen za predsjednika i na toj dužnosti je ostao do raspuštanja te organizacije u samostalnoj Republici Hrvatskoj. HDP je promicao hrvatske državotvorne ideje u ”Hrvatskom listu”, zatim u australskom ”Hrvatskom tjedniku” i stranačkom glasilu ”Pokret”.
HDP je osnovan je kao posljedica nesuglasica koje su nastale u vodstvu Hrvatskog narodnog vijeća ubrzo poslije smrti Bruna Bušića, idejnog začetnika HNV-a. Nesuglasice su bile o pitanju političkog programa i načina rada u stvaranju hrvatske države.
Osobe koje su poslije osnovale HDP sačinjavale su, uvelike, radikalno krilo Hrvatskoga narodnoga vijeća. Kad spomenute nesuglasice nisu bile riješene, veći broj članova vodstva u toj organizaciji osnovao je HDP.
Program HDP-a je zagovarao pomirenje hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini radi zajedničkoga rada na stvaranju hrvatske države. Bitna obilježja organizacije bila su njezina domovinska orijentacija i uspostava suradnje s Hrvatima u domovini.
HDP je upozoravao na opasnost poistovjećivanja hrvatske nacionalne politike sa službenom politikom Sjedinjenih Država i ukazivao na mogućnosti sukobljenosti američkih i hrvatskih nacionalnih interesa. Te iste opasnosti viđene su i u bezrezervnom nasljedovanju američke politike u ideološkom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Stoga je HDP zagovarao uspostavu dijaloga sa Sovjetskim Savezom.
Hrvatski državotvorni pokret djelovao je kroz svojih 29 ogranaka i to na području SR Njemačke (Köln, Manheim, Frankfurt, Stuttgart, Augsburg, Freiburg, Hamburg, Nürnberg, Karlsruhe, München, Zapadni Berlin), Švedske (Stockholm), Francuske (Pariz), Australije (Melbourne, Gelong, Gold Coast, Perth, Sydney, Adelaide, Gispland, Canberra), Argentine (Buenos Aires), SAD (San Hose, New York, Chicago, Los Angeles) i Kanade (Hamilton, Toronto, Vancouver).
(5) Ivan Čizmić, ”Hrvatska politička emigracija”, (Vjesnik, 2004.): Unatoč unutarnjim podjelama i poteškoćama u razdoblju nakon drugog sabora u Bruxellesu 1977. godine, Hrvatsko narodno vijeće doseže svoj najveći uspon s više od sedam tisuća doprinosnika, učlanjenih u više od 150 mjesnih odbora širom svijeta.
U New Yorku počinje redovito izlaziti Informativni bilten HNV-a, dok rad Izvršnog odbora dolazi do izražaja osobito u predstavkama svjetskim državnicima i drugim važnim ličnostima (Carter, Helmut Schmitd, Anwar Sadat, Robert Fiske itd.) i organiziranju protujugoslavenskih demonstracija.
Izbori za Treći sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća održani su 6. listopada 1979. godine. Novoizabrani Sabor zasjedao je od 18. do 21. siječnja 1980., u Hotelu ”Tadstock” u Londonu. Značajan je osobito stoga što predstavlja prekretnicu u ideološkom sastavu Hrvatskoga narodnoga vijeća zahvaljujući izlazu »proljećara« i »otporaša« iz organizacije i stupanju na pozornicu istaknutih predstavnika mlađe generacije – Mario Dešpoja iz Australije, Mirka Vidovića iz Francuske i Mate Meštrović iz SAD-a.
Na Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća 1980. u Londonu u vezi s pitanjem kako uspostaviti neovisnu hrvatsku državu mirnim – demokratskim putem ili pak borbom i terorom, prevladalo je stajalište »minimalista«.
To je značilo ne oslanjati se na tradiciju NDH, nego da tu tradiciju treba što više minimizirati. Dr. Vjekoslav Vrančić, koji je na Sabor došao iz Buenos Airesa, govorio je kako je prošlo vrijeme ustašovanja i kako nije uputno otvoreno slaviti Antu Pavelića. A Vrančić je bio istaknuti ustaški prvak.
Prevagu »minimalista« na Trećem saboru treba zahvaliti tomu da je Jakša Kušan isposlovao od Engleza dozvolu a održavanje Sabora u Londonu. Možda je donekle točna tvrdnja da je britanska obavještajna služba izišla u susret umjerenoj struji u Hrvatskom narodnom vijeću. Ali točno je i to da je zasjedanje Sabora samo potvrdilo izbornu pobjedu umjerene struje, a to znači da je time ujedno i potvrdilo poraz najtvrđe, suprotne koncepcije borbe za uspostavu hrvatske države.
Markus i Bilandžić nisu se pojavili u Londonu, što je znatno oslabilo njihovu grupaciju. Bivši predsjednik Sabora HNV-a Franjo Mikulić pojavio se prvoga dana zasjedanja, izgovorio pozdravno slovo i potom predao ostavku na tu dužnost.
Na izborima za Treći sabor »minimalisti« su dobili šesnaest saborskih mandata, a »koalicija« dvanaest. To pokazuje da su proljećari, republikanci i otporaši ostali i dalje utjecajni u Vijeću. Međutim, Glavni ured Vijeća preuzeli su »minimalisti«. Za vanjske veze zadužen je bio Mate Meštrović, za politička pitanja puk. Babić, a Kušan je preuzeo Ured za novinstvo i informacije.
Argentinska agencija La Prensa od 22. siječnja 1980. pisala je o radu Sabora:
”Hrvatsko narodno vijeće, nacionalistički pokret koji je protiv Tita, sastalo se je krajem ovoga tjedna u Londonu da bi izradilo program rada u svjetlu eventualne Titove smrti. Kongres je izrazio želju za nastavljanje političke borbe za postignuće nezavisnosti Hrvatske, jedne od šest republika koje sačinjavaju Jugoslaviju.
Kušan, koji je govorio s agencijom EFE u ime Vijeća, rekao je da je odlučeno usredotočiti borbu na političko područje i da je svaki nasilni rad ili teror ‘odlučno odbačen’. Kad je upitan o separatističkim pokretima u Jugoslaviji, koji bi mogli dati povoda sovjetskoj intervenciji u Jugoslaviji, Kušan je rekao da ‘podržavanje jedinstva te zemlje na umjetni način kao do sada nije nikakvo jamstvo protiv sovjetske intervencije’. Vijeće je odbacilo prijedlog u kojem se traži sovjetska intervencija u korist hrvatskih zahtjeva.
Prema onome što je rekao taj hrvatski predstavnik, hrvatski se pokret može definirati kao ‘nekomunistički i sklon integraciji Hrvatske u NATO i općenito u Zapad’. ‘To nikako ne znači da želimo Hrvatsku pretvoriti u njezinoj osnovi u neku kapitalističku zemlju, ali svakako u zemlju daleko od Varšavskog pakta.’
Tijekom zasjedanja Treći sabor donio je Načelnu izjavu o pravu hrvatskog naroda na samoodređenje, Izjavu o biti i zadatku HNV-a, Izjavu Trećega sabora u povodu krize u Jugoslaviji i Posebnu izjavu o osobama ovlaštenim govoriti u ime HNV-a. Duh podjele između »koalicije« i pluralističke većine došao je do izražaja osobito kod izbora dužnosnika, tako da se glasovalo po listi. Bila je izabrana ona »većinska«, na kojoj nisu bili članovi »koalicije«.
Tijekom 1980. HNV je analizirala unutarnji i vanjski položaj Hrvatske izazvan Titovom smrću. Stajalište Vijeća iznio je Kušan u ”Novoj Hrvatskoj”: ”Ponovimo zato još jednom i što jasnije. Smrću jugoslavenskog diktatora ne raspada se automatski i Jugoslavija i ne stvara se sama od sebe hrvatska država. Ono što je novo i što se mijenja jesu mogućnosti u našoj borbi da dođemo do cilja. I baš zato u ovom trenutku moramo biti realni i shvaćati stvari kakve jesu, bez obzira na to koliko nam se sviđaju ili ne. Jedna od najvećih teškoća s kojima se sukobljavamo i poslije Tita jest međunarodni položaj Jugoslavije. On se tek neznatno promijenio u našu korist, jer je Jugoslavija oslabljena”.
Kušan u nastavku piše: ”Nijednoj svjetskoj sili, pa čak nijednoj državi u svijetu, još ne odgovara promjena stanja na tom području Europe. Istok računa da će s vremenom u Jugoslaviji prevladati prosovjetska struja, a Zapad, koji nažalost još nema čvrste koncepcije u tom pitanju, zadovoljava se za sada ‘nesvrstanošću’ Titovih nasljednika ili, u najboljem slučaju, priželjkuje na dulji rok njihovo približavanje Zapadu.
Nitko u svijetu ne želi nagle promjene u Jugoslaviji, jer se boji da će ih iskoristiti suprotna strana, nitko ne želi rat zbog Hrvatske i zato strani svijet, i demokratski i komunistički, ne gleda sa simpatijama na hrvatske zahtjeve za vlastitom državom. To, međutim, ne znači da nismo u stanju s vremenom postići povoljniju međunarodnu situaciju i dobiti vanjsku potporu, koja je bitna u postojećim uvjetima opće međuzavisnosti svih velikih i malih država.
I baš zbog toga potrebna nam je velika politička vještina, dalekovidnost i disciplina. Potrebno je organizirano i masovno djelovanje na svjetsko javno mišljenje neprestanim isticanjem ljudskih i nacionalnih prava.”
(6) Josip Perković prvi put se spominje u vezi s jednom antiemigrantskom operacijom 1975. godine. Stjepan Bilandžić, vođa Hrvatskog narodnog otpora i urednik organizacijskog glasila ”Otpor”, preživio je nekoliko atentata. U njegovu dosjeu inspektor Centra SDS-a Osijek — Ispostava Slavonski Brod (Milan Popović) zapisao je: ”Konačan cilj obrade je da se na osnovi prikupljenog materijala o neprijateljskoj i terorističkoj djelatnosti Bilandžić privede na sud ili u krajnjem slučaju da se izvrši likvidacija u inozemstvu uz prethodno odobrenje viših organa SDS-a.” Tridesetog oktobra 1975. nepoznati atentator pucao je kroz prozor u siluetu čovjeka koji je sjedio za radnim stolom u uredu Stjepana Bilandžića. Atentator nije znao da su Bilandžić i njegov knjigovođa nekoliko dana ranije zamijenili kancelarije. Knjigovođa je ranjen metkom između lopatice i ključne kosti, ali je ostao živ.
Nove pripreme za ubojstvo Stipe Bilandžića Udba je započela preko suradnika Centra SDS-a Osijek pod pseudonimom “Hamilton”, kojeg je na vezi držao inspektor tog Centra, tada tridesetogodišnji Josip Perković. Udbi nije bilo poznato da je ”Hamilton” suradnju izdao njemačkoj tajnoj službi i započeo dvostruku igru. On svjedoči:
”Nakon nekoliko mjeseci Perković je počeo inzistirati na neposrednom sastanku. Susreli smo se 25. novembra 1975. u Zürichu. S Perkovićem je bio neki Alija Đonlić. On je hodao ili iza nas ili ispred nas. Švicarska policija nas je cijelo vrijeme pratila i na kraju uhitila svu trojicu. To je bio dogovor između njemačke i švicarske tajne službe kako bi došli do podataka o Perkoviću. Cijelu noć su ga policijski obrađivali. A rekli su mu da su ga uhitili zato što je bio u društvu sa mnom. U zatvoru smo proveli jedan dan. Otpušteni smo i protjerani iz Švicarske.
Nakon dva dana, Perković me nazvao i pitao što je bilo. Rekao sam da se sve zbilo zato što me je pratila švicarska policija, jer sam se tada bavio trgovinom oružjem. ijemci nisu bili sigurni o čemu se radi kada me je Perković pozvao na novi sastanak u Trst. Sumnjali su da je Udba možda otkrila dvostruku igru i da me hoće kidnapirati. Za to im je Trst bio najpogodniji.
Taj sastanak propao je zbog pogreške talijanske obavještajne službe. Trebala me štititi, ali su se trojica talijanskih agenata tako nalijepili na mene, da je i najveća budala mogla vidjeti da nešto nije u redu. Perković je samo prošao pokraj mene držeći ruku u džepu, što je bio ugovoreni znak za opasnost i signal da se sastanak otkazuje.
Prilikom trećeg sastanka 27. septembra 1977. u Trstu, Perković mi je prvi put ponudio šezdeset tisuća maraka za ubojstvo Stjepana Bilandžića. Nijemci su mi prije rekli da prihvatim sve što mi Perković predloži. Zato sam prihvatio Perkovićevu ponudu. Rekao mi je da ću pištolj s prigušivačem dobiti u Njemačkoj i da otvorim račun u nekoj švicarskoj banci.
Perković mi je javio da će doći kod mene u Ludwigshafen na konačni dogovor, ali nije rekao kada. Njemačka policija mu je pripremila zamku. Prisluškivali su sve moje telefonske brojeve te stalno nadzirali moj restoran i sve okolne ulice. Odlučili su ga uhititi.
Perković je nazvao u moj lokal 22. novembra 1997. i rekao mi da se nalazi u blizini. Pozvao me da izađem u ulicu nekoliko stotina metara dalje. Rekao sam mu da dolazim za desetak minuta, jer moram završiti neki posao u lokalu. Htio sam dati vremena njemačkim policajcima da opkole mjesto na koje me je Perković pozvao.
Pošao sam tamo i iz daljine sam vidio Perkovića. S njemačkom policijom sam se dogovorio da im dam znak kad mi Perković bude predavao oružje. Htjeli su ga uhititi u tom trenutku. Ali, Perković mi se samo približio, predstavio mi čovjeka koji će dalje sa mnom kontaktirati i udaljio se nekoliko koraka. Taj drugi me je pozdravio, zavukao ruku ispod sakoa i htio mi nešto predati.
Mislio sam da se radi o pištolju i dao sam ugovoreni znak njemačkim policajcima. Njih je bilo desetak u blizini. Neki su se ponašali kao prolaznici, a neki su bili prerušeni u čistače ulica. Odmah su se bacili na tog Perkovićeva suradnika. Na kraju se ispostavilo da mi taj nije imao namjeru predati pištolj, već kuvertu sa šest tisuća maraka kao akontaciju za likvidaciju Stipe Bilandžića. Njega su uhitili, a Perković im je pobjegao. Njemačka policija mi je rekla da im je taj drugi, Ilija Svilar, ispričao sve što je znao: kako su došli u Njemačku, gdje su spavali, i tako dalje.” Nakon povratka u Jugoslaviju Josip Perković je dao izjavu o tom događaju, u kojoj je među ostalim zapisao:
”Izjava o neuspjelom izvršenju operativnog zadatka u SR Njemačkoj 22. 11. 1977. godine. Tijekom rujna, listopada i studenoga ove godine vršene su pripreme za kontakt sa suradnikom ’Hamiltonom’ koji je trebao uslijediti u SR Njemačkoj da bi se suradniku prenijeli specijalni zadaci. U dogovoru s drugovima u I. Odjelu SDS RSUP-a odlučeno je, da osim mene na put krene i pomoćnik načelnika operativnog odjela u Centru SDS-a Osijek Svilar Ilija.
Nakon odluke da se putuje iz Zagreba avionom za Frankfurt dana 21. 11. o.g. u I Odjelu SDS RSUP-a SRH obavljene su posljednje pripreme za ovo putovanje i dogovoreno kako sam već rekao da s ’Hamiltonom’ prvi u kontakt stupi drug Svilar i da mu prenese da će se sljedeći kontakt na kojem je suradnik trebao primiti specijalni zadatak održati 22. 11. o.g. u Stuttgartu kod televizijskog tornja…
Kada je ’Hamilton’ nailazio ništa sumnjivo nije primijećeno i tog trenutka osim nas trojice na ulici se nalazio nama za leđima jedan muškarac star oko 30 godina. Tog trenutka Svilar i ja smo se razdvojili, jer smo ocijenili da nas je ’Hamilton’ uočio i u to vrijeme razdaljina između nas trojice bila je 50 m. Svilar je nastavio hod i na sredini tog prostora sastao se sa ’Hamiltonom’.
Nakon rukovanja između njih dvojice vidio sam da su započeli razgovor i tog trenutka na udaljenosti od njih 30-50 m iz jedne od pokrajnih ulica iz pravca ’Hamiltonova’ lokala vrlo žurno je izašao jedan muškarac star oko 30 godina u zelenom tri-četvrt zimskom kaputu (hubertus) svijetlih hlača, plave malo duže kose, moderne frizure s muškom torbicom pod rukom.
Odmah iza njega također vrlo žurno dolazi još jedan muškarac približno istih godina, obučen u tamni mantil, vjerojatno crni, kada je uočio ’Hamiltona’ i Svilara po mojoj ocjeni pravi polukrug i staje nasuprot mjesta gdje se nalazio ovaj prvi. Ocijenio sam da je nenormalna situacija…
Tog trenutka pretpostavljao sam da sam i sam pod pratnjom, odlučujem se da to provjerim, prelazim ulicu i ulazim u jedan blok manjih ulica i nakon njihova prolaska utvrđujem da nisam pod pratnjom. Nakon izvjesnog vremena bilo mi je jasno da je Svilar uhićen…
Javio sam se u Centar Osijek što se dogodilo i pribavio broj telefona načelnika I Odjela SDS RSUP-a SRH kojem sam se direktno javio. Nakon razgovora s njim sugerirao mi je da ako postoji ikakva mogućnost napustim Njemačku. Nakon sagledavanja situacije moje vlastito mišljenje je da je supruga suradnika ’Hamiltona’ suradnik njemačke policije. Na ovakav zaključak me upućuju i ranije nejasne situacije oko suradnika ’Hamilton’. Njegovu izdaju isključujem, jer u tom slučaju ne bi došlo do uhićenja Svilara na mjestu gdje je izvršeno, odnosno došlo bi i do mog uhićenja i postoji mogućnost, da suradnik za čitav slučaj i ne zna. Operativni radnik Josip Perković“.
Perković, Svilar i ”Hamilton” trebali su se naći u Stuttgartu s inspektorom Centra SDS Split Ćirom Galešićem koji je bio zadužen da suradniku ”Hamiltonu” preda ”specijalno sredstvo” za ”specijalni zadatak”.
Prema izjavi Marka Križanovića, tadašnjeg inspektora u II odjelu Centra SDS Split, koju je dao članovima Vijeća, Ćiro Galešić je u Münchenu imao suradnika-bazu pod pseudonimom ”Vanja”, kod kojega je bilo pohranjeno oružje (pištolj s prigušivačem) namijenjeno za ubojstvo Stipe Bilandžića.
Dok je Svilar ležao u njemačkom zatvoru, Beograd je stvarao plan kako ga osloboditi. Tako je 10. veljače 1987. u Beogradu uhićen njemački državljanin Eberhard de Haan, službenik jednog njemačkog radničkog sindikata, pod optužbom da se bavio špijunažom. Dva mjeseca kasnije 13. travnja 1978., razmijenjen je za Svilara.
(Svjedočanstva iz materijala Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog državnog sabora).
(7) Beogradski feljtonist Branko Rosić, urednik beogradskog tjednika ”Nedeljnik” opisuje 8. 1. 2017. scenu beogradskog ”mondenog podzemlja”:
Osamdesete predstavljaju godine u kojima se Beograd brendirao kao epicentar klupskog života u celom regionu. Tako je i parče Rajićeve ulice postalo bitnih “40 metara života”. U tih 40 metara su se zaista spakovale mnoge sudbine i karijere ljudi koji su tada, a i kasnije, obeležili muzičko-političko pa i kriminalni život Beograda i Srbije. Pod tim metrima istorije podrazumeva se deo Rajićeve na čijim pločnicima su se nalazila dva kultna mesta, klubovi: “Akademija” i “Zvezda”.
Petar Ilić, televizijski režiser, jedan je od onih koji su spakovali svoj život u tu metražu oivičenu, s gornje strane, Knez Mihailovom ulicom kaže:
“Klub ‘Akademija’ je bio kultno mesto. Iako se posle odomaćio naziv ‘Rupa’, nije se baš tu lako ulazilo. Sećam se kad smo prvi put kao klinci ušetali u ‘Akademiju’, da su nas u jedan posle ponoći, po povratku u kraj i kad smo obznanili ‘Bili smo tamo’, ispitivali ortaci: Kako ste ušli?, Kako je unutra?… Kao da smo bili na Marsu. U to vreme redovno su dolazili svi koji su nešto značili u gradu. Muzičari, Srđan Šaper iz ‘Idola’, Gile iz ‘Orgazma’, Cane iz ‘Partibrejkersa’, Milan Mladenović iz EKV-a… Sećam se Čede Jovanovića koji je kao klinac redovno dolazio na ‘Akademiju’ sa nekom starijom ekipom. Zanimljivost tog vremena predstavljali su ljudi koji su činili obezbeđenje “Akademije” i “Zvezde”:
“Sećam se momka iz obezbeđenja ‘Zvezde’. Zvali su ga ‘mali Turčin’. Kasnije smo provalili da je to bio Naser Orić. On je bio policajac, a tada su panduri tezgarili kao obezbeđenje u klubovima. Naser Orić je kasnije bio u obezbeđenju Slobodana Miloševića. Bio je u ekipi koja je tokom devetomartovskih demonstracija 1991. hapsila Vuka Draškovića, a onda je, u vreme rata u Bosni, bio komandant jedinica Armije BiH na teritoriji Srebrenice i osoba osumnjičena i optužena za zločine nad Srbima. Na ‘Akademiji’ su kao obezbeđenje radili Dragan Nerić i Neven Dondur, evropski i svetski prvaci u kik-bosku. Dondur je naš selektor, a Dragan Erić je 2003. postao prvak Amerike u ful-kontaktu. Bio je telohranitelj Kortni Lav, udovice Kurta Kobejna”, svedoči Petar Ilić o vremenu u kome su poznati bili ne samo oni iza, već i oni na vratima klubova.
Preko puta “Akademije” nalazio se klub “Zvezda” koji je važio za šminkersko mesto u koje dolaze napucane devojke, gradski šminkeri, ali i opasni likovi poput Kristijana, Legije, Kneleta… (Vođe beogradskog podzemlja, trenutačno na robiji ili pod zemljom – op. aut.)
“Zvezdu” je osnovao kralj srpskog disko zvuka, muzičar Boban Petrović, vlasnik nekoliko hitova, kasnije i predsednik španskog fudbalskog kluba Marbelja i glavni junak televizijskog šoua koji je dobio prestižnu TV nagradu, “Zlatnu ružu” Montrea. Petrović ne samo da je uvezao disko zvuk u Srbiju već i klupsku zabavu nalik onoj u Londonu i Njujorku. Posle njega, vlasnik “Zvezde” postaje Andrija Drašković u čijem mandatu ovaj klub nastavlja sa tradicijom mesta na čijem podijumu lome štikle najlepše gradske devojke i šminkeri. (Andrija Drašković osuđen je 1990. u Bruxellesu za ubojstvo albanskog aktivista za ljudska prava, izvršenom po narudžbi Udbe, na doživotnu robiju – op. aut.)