Piše: Denis Kuljiš
U medijski vidljivom političkom spektru, hrvatski problemi svode se na razmirice sa susjedima.
Sa Slovenijom oko granice u Piranskom zaljevu, koja dovodi do slovenske blokade pristupa šengenskom režimu.
S Mađarskom oko INA-e, što je već uzrokovalo mađarsku blokadu hrvatskog pristupa OECD-u (europskoj organizaciji u koju su učlanjeni i Turska, Koreja i Meksiko).
Sa susjednom Republikom Srpskom Hrvatska nema problema, jer s tim graničnim entitetom Bosne i Hercegovine ne održava nikakve odnose. Ima ih samo sa Sarajevom, s kojim se Zagreb pak spori oko svega – oko Pelješkog mosta, oko statusa Hrvata u BiH, oko karaktera Domovinskog rata i naravi dr. Franje Tuđmana.
Sa Srbijom Hrvatska nema uočljiv diplomatski spor, nego se zakonomjerno događaju incidenti – bilateralni odnosi, zapravo, ne postoje, a susreti na vrhu, između predsjednice Grabar Kitarović i predsjednika Vučića ne mogu ništa razriješiti, jer ona nema ozbiljnog političkog utecaja, osim na krajnjoj desnici. Njene pomirljive riječi i geste prema Srbiji i Srbima, uostalom, ne obavezuju filoustašku ili desnogangstersku frakciju vladajuće stranke u Slavoniji, gdje su manjinski Srbi u Hrvatskoj jedino teritorijalizirani. Uostalom, budući da je predsjednica u ”hibridnom ratu” s premijerom, takvi joj novi susreti ne bi ništa donijeli kod prijatelja i neprijatelja, osim rizika kompromitacije, dok je premijer Plenković zauzeo distanciran ”von oben” stav i bilateralu prepustio činovničkoj diplomatskoj administraciji.
Ukratko, hrvatska je vlada u otvorenom ili latentnom sukobu sa svim susjedima, a to još otvara i dalekosežne, golim okom nevidljive probleme.
Primjerice, u globalnoj energetskoj strategiji Mađarska je jedina prepreka ruskim interesima (što neupućeni ne razumiju jer misle da je Orban instrument Kremlja, s obzirom na to da je prinuđen da se s Rusijom dogovara). Njemačka je pak posvećena unapređenju balkanskih odnosa, a Schwerpunkt (težišnu točku) svog balkanskog utjecaja pomjerila je iz nekooperativnog Zagreba u kooperativni Beograd i jedino što Berlin nervira još više od uplitanja Hrvatske u bosanskohercegovačka unutrašnja pitanja jest njen nedostatak spremnosti da u potpunosti normalizira odnose sa Srbijom. Morali bi biti onakvi kakvi su uspostavljeni prije nego je Josipovića dezavuirao autist Milanović. Biznis, glazba, umjetnost i sport povezuju ta dva bliska balkanska nacionalna korpusa, a razdvaja ih jedino retrogradna, nacionalistička politika.
Svaki i najmanji sukob na Balkanu također nervira Washington, gdje priželjkuju regionalno političko jedinstvo koje će omogućiti suzbijanje ruskih intruzija, te olakšati zajednički energetsku strategiju, te dokinuti ovisnosti o isporukama ruskih energenata.
Zašto Hrvatska vodi kontraproduktivnu vanjsku politiku? Naprosto stoga što nema vanjsku politiku, nego jedino unutrašnju i sva te krivo usmjerene akcije izraz su unutrašnjih slabosti vlade uzrokovanu strančkom matricom u raspodjeli moći, te ovisnošću politike o populističkoj recepciji koju determiniraju tabloidni mediji.
Što je prvenstveni inters Hrvatske u odnosu na Sloveniju?
Za razliku od Hrvatske, Slovenija je napredna zemlja srednje Europe koja je prestigla Portugal i približila se istočnoeuropskim ”tigrovima”, Češkoj i Slovačkoj. Slovenska privatna poduzeća stoga su idealni partner za investicije u propali hrvatski industrijski sektor. Njihov interes za šibenski aluminijski kombinat TLM pokazuje o čemu je riječ. Golema slovenska aluminijska firma Impol s više od dvije tisuće zaposlenih ima ukupni prihod od gotovo 600 milijuna eura godišnje i profit od 30 milijuna eura. To je dioničko društvo pod čvrstom kontrolom svoje direktorske tehnostrukture. Dok je u Hrvatskoj cvala trgovina, u Sloveniji je rasla industrija, orijentirana potpuno na europski izvoz. Tako su slovenski vlasnici prodali hrvatskim svoje robne lance (Mercator), prehrambenu industriju (Droga) i pekarstvo (Žito).
U Sloveniji vrijedi zdravorazumsko stajalište koje se formulira uličarskim rječnikom: Hrvatima treba prepustiti da drže dućane, a Šćiptarima pekarnice. Dotle će Slovenci razvijati sofisticiranu mašinsku industriju i napredne tehnologije. Trgovat će bitcoinima – Slovenija je šesta svjetska velesila na tom virtualnom tržištu.
Zvuči kao science-fiction, ali slovenska industrija također je izrazito jaka u aerospace-tehnologijama, te proizvodi avione, dronove i komponente za satilite. U selima gdje si pred nekoliko desetljeća mogao naći samo obućare, sad možeš sresti kalifornijske profesore slovenskog porijekla koji tu imaju svoje firme, ili njemačke i američke inženjere, koji su se ovamo preselili jer su pod vinorodnim goricama traženi konstruktori sofisticiranih uređaja.
Slovenija je jedina eks-balkanska država koja je povećala stanovništvo (za deset posto), dok se svugdje u regiji ono smanjuje, s predvidivim i nezaustavljivim trendom redukcije populacije od dvadeset posto u narednom srednjeročnom razdoblju. Ulazak slovenske industrije u hrvatske gradove i naselja gdje još postoji potencijal kvalificirane radne snage, bio bi prioritet svake razumne hrvatske razvojne i vanjske politike.
Što je prvenstveni interes Hrvatske u odnosu na Mađarsku?
Postoji strahovit, naizgled nerješiv problem INA-e, koji se može riješiti samo na dva načina.
Prvi je da udio MOL-a preuzme drugi veliki investitor, a država se pritom riješi svog prevelikog udjela, koji je generirao sve gubitke i korupciju (mađarski privatni vlasnik sigurno nije bio motiviran da sam od sebe krade, niti da upropaštava vlastitu investiciju).
Drugi je način da se napravi deal s MOL-om u kojem madžarska država ima znatan udio, pa se kooperacija izdigne na novu razinu, te pritom aktivira financijski potencijal mađarske OTP-banke, četvrte po veličini u Hrvatskoj (inače, MOL i OTP najuspješnija su madžarska poduzeća, koja bilježe visok rast i stvaraju goleme profite). S takvim partnerima moglo bi se pristupiti gradnji moderne željeznice Rijeka – Zagreb – Budimpešta s europskim brzinama od 200+ kilometara na sat, da se Hrvatska ne nađe potpuno prometno izolirana kad se dovrši već započeta gradnja pravaca Solun – Beograd – Budimpešta i Kopar – Budimpešta, koje su započeli respective Kinezi, odnosno Slovenci sami, iz svojih budžetskih sredstava. TGV Rijeka – Budimpešta te brzi teretni promet za Srednju Europu istom trasom omogućio bi gradnju futurističkog riječkog lučkog terminala poput zadarskog u Gaženici, što bi imalo ekonomske reperkusije neusporedivo povoljnije od onih koje će donijeti skupi most na Pelješec, prezentiran kao ”nacionalni interes”, iako se ne vidi ekonomski učinak, a zahtijevat će novu, još veću investiciju za produžetak auto-ceste do Dubrovnika. O tome se još ne govori, iako će izazvati neriješive prometne komplikacije u samom Dubrovniku, na putu iz Crne Gore i Albanije, odakle će se sliti neviđen broj kamiona i autobusa. Hrvatska zapravo otvara prometni pravac za šest milijuna stanovnika te regije, koji u infrastrukturu što će im omogućiti brz put na Zapad, ne moraju uložiti ni pare. Razumije se da Europska komisija za Pelješki most daje novac upravo zbog tog racionalnog rezona, a ne radi spajanja dva segmenta ”pocijepanog” hrvatskog nacionalnog korpusa.
Što je prvenstveni interes Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu?
Banjalučka regija ima više od pola milijuna stanovnika koji u Europu mogu putovati samo tim smjerom, kao i svi kamioni koji prometuju sa zapadnom polovicom Bosne, pa je hrvatski neposredni (financijski) interes za gradnju mosta preko Save kod Gradiške ekonomski neusporedivo veći od interesa za otvaranje budimpeštaanskog koridora prema Sarajevu preko mosta kod Broda. EBRD je odavna osigurao kredit za taj most, te potpomogao izgradnju auto-cesta, pa sad u Republici Srpskoj postoji jedna do Banja Luke, a druga do – Prnjavora (gradića na pravcu prema Doboju, o čemu je premijer Milanović posprdno govorio u predizbornoj kampanji iako do njegova sela kod Sinja vodi tek uska, krivudava džada). To što vrijedi za ceste, vrijedi i za sve ostale ekonomske interese – banjalučka regija gravitira Zagrebu, a to je geografska činjenica, koju nikakva promašena politika ne može fundamentalno promijeniti.
Osim toga očitog intersa, Hrvatska u odnosu prema BiH ima onaj opći, utoliko što je to prirodni populacijski rezervoar iz kojeg se privremeno supstituraju ljudi koji iz Hrvatske odlaze dalje na Zapad. Treći aspekt su odnosi s Hrvatima u BiH, u čemu Hrvatska nema nikakvog materijalnog interesa, ali treba zadržati blagonakloni odnos prema sunarodnjacima. No, Hrvatima u Hercegovini ne može pomoći Zagreb, a i ne treba, njihova budućnost rješavat će se u Sarajevu, Bruxellesu, Berlinu i Washingtonu. Bosanskohercegovački Hrvati najviše bi sebi pomogli kad bi se bili kadri institucionalno odvojiti od Hrvatske – komično je i tragično da je potpredsjednik vladajuće stranke u Hrvatskoj izabran u hercegovačkim izbornim okruzima. Dok se Hrvati u Bosni ne otresu HDZ-a, Zagreba, crkve i svog provincijalizma, neće moći iskoristiti prilike koje im pruža ustroj zemlje u kojoj su, iako brojčano svedeni na manjinu, u jakoj ustavnoj i političkoj poziciji, koju bi trebali iskoristiti i voditi ofenzivnu politiku u Sarajevu u Mostaru, motivirani prije svega vlastitim ekonomskim probicima (to bi im trebalo biti blisko). Ovako, Hercegovcima u Hercegovini i Bosni upravljaju Hercegovci iz Zagreba, koji su u Hrvatskoj stekli neproporcionalnu moć u doba katastrofalnog bosanskog rata, koji su Hercegovci, kao i Hrvatska, izgubili.
Što je primarni interes Hrvatske u odnosu na Srbiju?
Ekonomski rezon i ”narodno razumijevanje”, bliskost i zajedništvo društva i jezika, tu je sporedni faktor. Hrvatska u odnosu na Srbiju ima samo jedan zaista velik i važan interes (što bi braća Srbi rekli – ”prevashodan”), a to je da se prema Europi i svijetu pokaže hladnom, nezainteresira za sva srpska pitanja, osim unutrašnjih, srpskih manjinskih. Međudržavnim odnosima ne treba u pozitivnom ili negativnom smislu pridavati veću važnost nego odnosima s Rumunjskom (koji su nedovoljno razvijeni). Odnos Hrvatske s Austrijom tu bi mogao biti prikladan etalon – puno toga nas iz prošlosti veže i razdvaja, uključujući brutalnu okupaciju u Drugom svjetskom ratu, u čemu su glavnu ulogu imali Hitlerovi austrijski kadrovi, ali na te minule probleme, kao i na razlike i sličnosti se ne palimo, nego smo hladni kao špricer koji naručujemo u tirolskim alpskim svratištima kad onamo idemo na skijanje.
Europa i svijet neće gledati na Hrvate, a ni na Srbe, kao na doista kulturne narode dok ne pokažu upravo takvu usredotočenost samo na svoje stvarne interese, i prestanu se pretjerano voljeti ili mrziti. Tu je velika škola dobrovačka diplomacija u svakom pogledu nedostižne Dubrovačke Republike, gdje je važila deviza ”sa svakijem lijepo, a s niskijem iskreno”. Što nije naprosto uputa da treba biti dvoličan, kako će to percipirati primitivci, nego je posrijedi obzir koji nalaže da druge treba poštedjeti izliva vlastitih niskih strasti.
Forma je sve, naročito u diplomaciji i politici. Zašto su ambasadori europskih sila u otomanskom Carigradu najradije uzimali dubrovačke dragomane (prevodioce i sekretare)? Zato što su ti ljudi sve razumjeli, a nisu se nametali sa svojim idejama i idiosinkrazijama. Civilizirana forma je upravo ono što je Balkanu potrebno iznad svega.