Piše: Denis Kuljiš
(2017.) Nikola Bašić je toliko skroman da misli kako je on naprosto jedan Dalmatinac koji se samozatajno bavi svojim poslom, arhitekturom. Ne shvaća da je zapravo reinkarnacija Jurja Dalmatinca, stvoritelja svjetova, demiurg naše male zasebnosti. Filozof i neimar čije djelo kreira ambijent snagom prirodne sile ili povijesti. Tri dalmatinska grada – Zadar, Šibenik i Split – mijenja iz temelja, izazivajući im sudbinu, jer je zacrtao i projektirao nove urbanističke forme koje će ih dugoročno preobraziti. Kako je moguće da to još nitko nije shvatio?
Prva slika u portretu Nikole Bašića mora biti onaj već filmovani prizor iz ”Prometeja s otoka Viševice”, filma Vatroslava Mimice, koji sadrži snoviđenje glavnog lika, uspomenu iz djetinjstva – djecu koja se kupaju na hridima kao objesne male foke. Tu je i pasara na vesla, morsko magare. Najranije, gotovo mistične Bašićeve uspomene susreta s dalmatinskim gradovima njegova su sjećanja na kolumbovske plovidbe s rodnog Murtera u zadarsku i šibensku luku. Bašićevi su, zapravo, Kornatari – taj arhitekt-filozof i akademik ne bi bio takav fundamentalist da svaki slobodni trenutak ne provede na jednom malom kornatskom otoku gdje se, na tradicijskom murterskom kolonatskom posjedu nalaze njegova kuća, nekoliko smokava i šezdeset prastarih maslina.
U tom otočkom egzilu, insularnoj utopiji, vjerno ga prati i njegova žena Ljubica, Sarajka koju je upoznao u predživotu jedne uobičajene jugoslavenske karijere mladog arhitekta iz doba ”obnove i izgradnje”.
U djetinjstvu, s ocem bi na murterskoj gajeti kakvom se i danas vozi, uplovio u zadarsku Fošu, lučicu medju srednjevjekovnim zidinama, toliko drevnu da je bez ikakve dodatne intervencije glumila maorsku utvrdu u koprodukcijskom filmu ”Dugi brodovi” o Vikinzima.
Na gajeti kuhali su u “hogunima” i ”bronzinima” jer su ne jadra na nekoliko milja udaljeno kopno tada odlazilo samo na višednevna putovanja. Kad bi iz Murtera stizali u Zadar, pred očima malog Nikole, otvarala se vista gordog bizantskog i venecijanskog grada, kojega su opsjedali križari, a gradili najveći renesansni arhitekti. Kad ga je preuzela Austrija, srušen je obalni bedem pa ispunjen neoklasicističkim zdanjima što s pozlatom historije danas izgledaju kao fatamorgana – bečki bulevarski prospket na Jadranu. U Drugom svjetskom ratu Zadar je silno postradao u savezničkom bombardiranju. Nalazio se točno na ruti američke 15. zračne flote koja je s aerodroma u Južnoj Italiji bombardirala Beč, Šlesku i rumunjski Ploešti, dok bi na povratku izručili preostale bombe na taj jedini talijanski suvereni teritorij na istočnoj obali Jadranskog mora.
Napola razoren, te napušten od Talijana koji su sačinjavali pretežnu većinu domicilnog stanovništva, počeo se obnavljati početkom šezdesetih godina kao najreprezentativniji primjer hrvatskog modernizma transponiranog na antičku matricu. Najcjenjeniji naši arhitrekti tu su sagradili zgrade i cijele ulice koje su grad redefinirale suvremenom gradnjom koja nije unakazila, nego oplemenila prostor modernom ljepotom.
Mali Murterin Bašić tu se upisao u gimnaziju i, nesvjesno, upio sve te impresije, koje će ga formirati u ono što je naposlijetku postao… No, put je još bio dug. Kad se odlučio upisati na arhitekturu, nije to uspio u Zagrebu, jer je pohađao ”društveni smjer” i obrazovao se nadasve u kulturološkim predmetima, a u Zagrebu se zahtijevalo više znanja iz egzaktnih, pa je otišao u Sarajevo gdje se, poslije studija, nakon kraćeg rada u velikom sarajevskom projektantskom uredu kojeg je vodio karizmatični Vladimir Zarahović – Vova, jedan od osnivača zagrebačkog umjetničkog pokreta EXAT 51., EXAT51., zaposlio na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu, oženio se i tu proveo devet plodnih godina – krug prijatelja s kojima je do danas ostao najdublje povezan nalikuje vjerojatno na neku akademsku verziju casta serijala ”Lud, zbunjen, normalan”.
Zašto se Nikola početkom osamdesetih vratio u Zadar? U Zadru je tada radila najuspješnija jugoslavenska firma SAS, tvornica specijalnih alatnih strojeva koji su se izvozili u Sovjetski Savez, uz golemi devizni priljev kojim je upravljao legendarni zadarski direktor Stanislav Antić, svjestan da ”klirinške dinare”, koji se tope u inflaciji, treba hitno pretvarati u neku održivu vrijednost. Iz projektnog biroa DONAT, u kojem se Bašić po povratku u Zadar najprije zaposlio, doveo je u SAS i njega i cijeli njegov tim. Bašić nije htio u žicu tvorničkog kruga, pa je Antić, ”za jedan sat”, kupio lokal u zgradi u Ulici Miroslava Krleže, ispod stana u kojom akademik i danas stanuje. Pretvoren je u projektantski biro, koji i danas radi kao njegov privatni studio u sasvim nepretencioznim prostorima, jer je nepretencioznost, običnost, pomirenost i stapanje s ambijentom, temeljno svojstvo ovog velikog čovjeka – sva njegova imaginacija nalazi se u intelektualnom virtualitetu. Što bi danas rekli – u cloudu. Takav je i njegov temeljni pristrup arhitekturi – on teži, kako i proklamira, ”da se vratimo istini u arhitekturi”.
Arhitektura danas ”bježi od inženjerskog u dekorativnost”, pa se struktura skriva, presvlači i oblaže, pretvara u scenografiju, kulise, umjesto da je ”organička tvorevina” na kojoj se uočavaju ”kosti, mišići, koža…” Klasici modernizma bili bi s tim suglasni, ali danas su i ”internacionalisti” od toga odustali, jer je podizanje spektakularnih kulisa puno jeftinije i unosnije od srvaranja autentičnih arhitektonskih struktura. Zapravo, prijepor zatim ide još i dublje, jer kad se dođe do same srži, golote ”istinite arhitekture”, ostaje još samo korak do bezdana njenog duhovnog poslanja, nadgradnje koja se već oslobađa svojih fizičkih temelja! To je sad čista filozofija, a tu se Bašić kreće prirodno poput orade u dubokome moru.
Za SAS Bašić je projektirao i započeo marinu ”Dalmacija” u Sukošanu, danas najveću na Istočnom Jadranu. Njegova osnovna ideja, koja nije realizirana, bila je da se stvori ”nautički grad”. U uvali već načetoj gradnjom, nasipanjem terena, stvorena je nova obala i izgradjena baza za jahting koja, objašnjava Bašić, čuva i spasava desetine djevičanskih otočkih uvala koje bi bile “potrošene” za izgradnju disperziranih marina.
- Marina Dalmacija u Sukošanu
Prema izvornoj, divljoj gradnji ima, međutim, Bašić dvojni odnos – smatra je iskonskom djelatnošću ljudi koji su nastanili antički obalni prostor i svojim skromnim graditeljstvom tisuća suhozidova, ograđenih vrtača i kažuna, obraslih u makiju – ogoli ih tek povremeno požar – teraformirali krš i pretvorili ga u humanizirani pejsaž. Bašić ima sentimentalni odnos prema toj primarnoj energiji ”našeg čovjeka”, koji je i od Dioklecijanove vile u Splitu stvorio ono osmo svjetsko čudo skvoterskog mravinjaka, s kojim se ta povijest očuvala na životu u jednoj polimorfnoj manifestaciji kojoj se, ploveći na kruzerima od sto tisuća tona istisnine, dolaze diviti milijuni posjetilaca… Što bi o svemu tome mislio Dioklecijan, pita se autoironično Bašić? Prosti vojnik i vojnički impertor vilu ordinirao je kao rimski tabor, u koji se zatim uselila ilirsko-slavenska pošast.
Svog se provincijalnog siromaštva, dovitljivosti i energije koja nas je održala, ne treba stidjeti – ako tu izvornost sad podražavamo služeći se modernim inženjerskim sredstvima suvremene arhitekture, dokazat ćemo svoju posebnost i postati kulturna egzotika koja se cijeni više od prostog luksuza. Generički lukuz je za skorosteke, najskuplji je luksuz – kulturna egzistencija.
No, da se sukošanska marina ”Dalmacija” pretvori u manji nautički grad, bila je osim Bašićeve vizije potrebna moć čudovišne turske Dogus Group, (čita se Douš). To je obiteljska megakorporacija – ujedinjena fronta od 250 kompanija s pedesetak tisuća zaposlenika i nepoznatim prometom (privatne firme ne objavljuju bilancu).
Za ovu priču bitna je samo njihova D-Marin divizija, koja operira dvanaestak megamarina na Egejskom i Jadranskom moru, od toga tri u Turskoj, a tri u Hrvatskoj. U Sukošanima je Bašić s njima nastavio svoj ranije započet posao, a kod gradnje poslovnog, uredskog objekta i recepcije, neviđeno im se posrećilo, jer ih je akademik prevario i umjesto funkcionalnog bezveznog zdanja napravio takav biser arhitekture, da su se malo morala raskraviti i srca bešćutnih poslovnih ljudi, koji inače drže da je najsiguurnije igrati na generički luksuz. Bašić je objektu dodao stupove nalik na krila koje stvaraju hladovit portik, a sve je izgradio od grezog, no bijelog betona, koji ima hrapavu teksturu travertina, te sve uokvirio ogledalom plitkog bazena ispunjenog oblucima… Stvar je u geometriji, čovjek može to malo zdanje obilaziti satima da ga sagleda iz svih kutova – akademik to uspoređuje sa ženom koja se svlači, umjesto da je naprosto gola, kako zahtjeva geometrijski ”internacionalistički” brutalizam, koji je svijet zagadio bezbrojnim paralelopipedima.
Dogušovci su Bašića “naslijedili i u šibenskoj Mandalini, jer je on, uostalom, gradnju na tom promontoriju crtao i zagovarao još u socijalizmu. Hotel u D-resortu Mandalina i fenomenalna marina iza njega, gdje je arhitekt-filozof promovirao kao autentičnu vrijednost dalmatinske “kašune”, proste betonjare, ali u armanijevskom bijelom, promijenili su zauvijek Šibenik, grad u koji je on kao dječak stizao u zoru gajetom, kroz kanal gdje bi ga još na moru dočekali zvukovi i mirisi grada. Što mirisi – vonj balege konja koji su po granitnoj kaldrmi vukli “kare” pa je sve odzvanjalo među renesansnim zidovima… S tim se miješao miris ispečenog kruha, čula su su zvona, sve kao u pjesmi koju pjeva Vice Vukov (a napisao je – horribile dictu – Zvonko Špišić, kantautor s Trešnjevke).
- Hotel D-resort
Hotel je čudesno djelo arhitekture jer je ostvario nepojmljiv spoj – krovna šetnica s nasađenim drvećem javna je promenada iz koje se najbolje vidi Šibenik! To je dakle, sretan spoj privatnog i javnog, rješenje aporije koja progoni urbaniste i municipalne lidere posvuda u svijetu, a ovo se čini do sad apsoulutno najuspjelijim rješenjem uz ono što ga je u New Yorku kreirala Bloombergova komesarka za gradski razvoj Amanda Burden kad je sagradila novi park na nadvožnjacima manhatanske željezničke pruge.
Poslije tog uspjeha, šibenski gradski nisu požalili što su dopustili Bašiću da domisli ono što je isprva užasnulo zaštitare gradskog okoliša: da na tvrđavu Sv. Mihovil isplanira eskalator! Zvuči blasfemično, ali možda bolje od ičega objašnjava genij Nikole Dalmatinca… Do tvrđave vodi dvostruki fortifikacijski zid, s međuprostorom širine nekoliko metara, još uvijek u potpunosti nerazjašnjene namjene, za bijeg u slučaju pada tvrđave ili, poput primjera pronađenog u Italiji na jednoj utvrdi, nedovršen štićeni koridor za dopremu provijanta s obale u tvrđavu koja se diže iznad grada. upravo u tom prostoru između bedema Bašić je smjestio urbani eskalator, koji će dalje ići tunelom do same utvrde, odakle se zatim žičarom može na drugu, još višu forticu, tvrđavu Sv. Ivana, a zatim, dalje žičarom, u naselje Šubićevac na drugoj strani tog šibenskog Sljemena.
Šibenik je utvrđeni renesansni grad – jedini samorodni hrvatski grad na Jadranu, svi drugi su latinski koje smo posvojili. Njegovu okosnicu sačinjavaju četiri tvrđave. Na tijesnom ulazu u lučki bazen boćate vode u koji utječe Krka nalazi se triangularna tvrđava sv. Nikola s oblim bastionima na vrhovima (isti tlocrt kao sisačka tvrđava). Uređuje se, posjećivat će je sve brojniji kruzerski turisti, tu će se održavati koncerti…
Povuče li se crta od Sv. Nikole na os dvojnih bedema prema Sv. Mihovilu i dalje, u istom smjeru, na još višu, jaču tvrđavu Sv. Ivana i dalje prema Šubičevcu… Zamisao koju je Bašić predstavio gradskim ocima bila je da se na kanalu, kod tvrđave sv. Nikola, u uvali Minerska (stari vojni objekt) uredi terminal za vaporete koji će prevoziti posjetioce u otočka i kupališna mjesta na morskoj obali, a izletnike pred samu Katederalu, odakle će eskalatorom moći na Sv. Mihovila, a žičarom na Sv. Ivana, a zatim, opet žičarom, na drugu strana brijega, na Šubićevac, gdje će ih već čekati autobus koji ih je ostavio u Minerskoj. Cijeli povjesni centar, Katedralu, sve tvrđave, mogu obići za manje od dva sata! Pritom se ne opterečuje promet zagušenih ulica centra, a eskalator osim ove turističke funkcije, koja opravdava financiranje, ima podjednako važnu komunalnu – strme kalete Gornjeg Varoša nemilosrdne su prema sve starijim stanovnicima, koji će morati napustiti svoje kuće, pa će to dovesti do stvaranja sluma ili vječito pustog rezidencijalnog kvarta u najpoželjnijim urbanim prostorima. Upravo balansiranje javnog i privatnog interesa, koji se dopunjuju umjesto da se isključuju, te racionalna segmentacija prometnih funkcija, koji za gradski zaplet i kaos nude elegantni rasplet, moralistički je način razmišljanja koji krasi Bašićevu invenciju.
U Šibeniku, bilo je teško odoljete njegovim idejama, nakon nesumnjivog trijumfa koji je ostvario u Zadru. A što je ondje napravio? Napravio je najvažniji lendmark hrvatske arhitekture i simbol Dalmacije, koji su ljudi upravo tako i shvatili – njegove Morske orgulje isto su što i Eiffelov toranj za Pariz i Franncusku. To je ”obala koja pjeva”, promenada s ugrađenim rezonantnim kutijama koje se glasaju muzikom morskih valova, još obilježena jednim svjetlosnim rebusom. ”Pozdrav suncu” noću svijetli u bojama kao neka paganska zodijakalna zagonetka, koja se može naći i u tlocrtima rankoršćanskih crkava te u planimetriji neolitskih svetišta. Do zamisli o ovoj gradnji Bašić je došao kroz striktno filozofsko promišljanje funkcije ominoznog mjesta na samom vrhu zadarskog poluotoka. Kakva je gradnja dolična da odatle uputi poruke urbi et orbi? Zaključio je: ”Nijedna građevina ne može tu biti važnija od njenog izostanka”, jer svaka bi građevina neizbježno dovela do komercijalizacije i profanacije javnog prostora, što je, na tom mjestu, od primarnog interesa. I zato je bombama ispražnjen građevinski plac pretvorio u romantični obalni amfiteatar za namjernike i posjetioce – La Riva dei Schiavoni, koja zrači hrvatskom, slavenskom kulturom.
Da je Bašić puki mistik, ne bismo ga mogli toliko poštovati – no on je pragmatični, surovi filozof bodulskog egzistencijalizma i njegov usporedni pothvat u luci Gaženica, najveći je industrijski pothvat u Dalmaciji.
Samo četiri kilometra od zadarske zračne luke, Bašić je konstruirao lučki terminal i kruzersku luku gdje se, pet minuta od centra grada, u koji je lako organizirati transfer, obavlja ukrcaj tereta na brodove, automobila u feriborte i turističkih masa (”selfloading cargo”) na all-inclusive ploveće hotele koje krstare Mediteranom. Napravio je veličanstven projekt s parkingom u iskopu temelja, dva kata separiranih perona za putnike koji se ukrcavaju na lokalne i na velike brodove preko mostova kakvi postoje na aerodromima, dok je na četvrti kat postavio solarnu elektrana koja hrani strujom cijeli objekt. U takvu ljepotu morao se zaljubiti krupni kapital koji ga je blagoslovio njemačkim kreditom s kamatom od 1 posto. Započeta 2010. Gaženica je trebala biti završena i puštena u promet 2014. godine. No, dogodila se socijalistička kontrarevolucija. Na izborima je pobijedio Zoran Milanović i za ministra prometa i veza, umjesto Zadranina Kalmete, bivšeg direktora ”Maraske”, postavio svoga Hajdaša-Dončića, koji je habilitirao radnjom o turističkom potencijalu zagorskih vinskih puteva. Budući da je Kalmetin HDZ kao i uvijek premoćno osvojio zadarsko-kninsku županiju, uslijedila je politička vendeta.
Gradnja Gaženice obustavljena je kao ”megalomanska”. Projekt je predan na recenziju francuskoj tvrtki koja ga je trebala oboriti. Avaj, oni su potvrdili Bašićev koncept, s prijedlogom da bi se suterensko parkiralište trebalo još i povećati. No, ministarstvo pothvat obustavlja, razvrgava ugovore i naručuje novi projekt, koji je u svemu ponovio šemu starog, osim što je izbrisano parkiralište.
Osim što će se jednoznačno potrošiti vrlo skupa lučka površina, to u funkciju luke unosi kaotični element – sad će putnici morati vući prtljagu iz auta bog zna odakle, umjesto da se na svoju platformu, ravno iz auta, odvezu eskalatorom… Temelji koji se ionako kopaju, moraju se sad – zasuti skupim, dovezenim materijalom. Novi kredit dignut je po neizmjerno lošijim uvjetima. Gradnja je tek počela i bit će završena u najboljem slučaju tek 2018. što znači da će četiri godine potpuno izgrađena cestovna infrastruktura, prateći lučki objekti i pozadinska gospodarska zona u Crnom stajati tu sasvim beskorisni… Kolika je šteta? Nesumjivo – stotine milijuna eura. U Kini, postojbini najtvrdokornijeg komunizma pomiješanog s najtvrdokornijim kapitalizmom, socijaliste koji su za ovo odgovorni javno strijeljaju na stadionu.
Duboko ožalošćen, ali nezaustavljiv – ovakve slučajeve u novinama je opisao kao usud, križ svakog arhitekata čiji se projekti nerijetko podvrgaavaju sličnoj ”sodomiji” – naš akademik, Nikola Dalmatinac, kreće u novi graditeljski pothvat koji će posve preobraziti Zadar. Od poluotoka napravit će opet od njega ono što je i bio – otok.
Cijelu osnovicu poluotoka nekoć je sačinjavala velika, četvrtasta tvrđava s oštrobridim kutnim redutama, okružena dubokim jarcima s vodom, od kojih je danas ostala samo – Foša. Po ostalim utorima idu ceste. U tvrđavi je iza očuvanih bedema zapušten austrijski parkić i jedna veće zgrada. Planom koji je već prihvaćen, nanovo se iskopavaju kanali, ostaje samo obalska prometnica, a automobilski promet se podvrgava režimu kao na zagrebačkom Gornjem gradu. Prolaze samo stanari, koje treba potaknuti da ostanu u jezgri, kako bi se sačuvala živa lokalna zajednica, prolazi dostava, a ostali se voze autobusom-elektrobilom, koji razvozi posjetioce.
No, najvažniji je dio – prostor ispred tvrđave. Tu je nekoć bio brisani prostor, ”planšeta”, po kojem je napadače mogla nesmetano tući tvrđavna artiljerija. Tu se sad nalaze parkirališta i neke utilitarne zgrade, barake i sličan urbanistički “talog”. Srušit će se i izgraditi – što? Ono što je, po Pravilu Orgulja, najvažnije – prazan prostor, trg s kojeg se svi mogu diviti obalnom bastionu na koji vode providni stakleni tuneli za pješake…
Na tom trgu sagradit će se zatim – kazalište, univerzalna plesno-scenska i kongresna dvorana, zadarski turistički prijemni centar i jedan luksuzni hotel koji gleda na more. Isprva, gradski oci su bili zabrinuti zbog komercijalne neprivlačnosti programa. Zašto nema stanova, tko će htjeti graditi te nekomercijalne sadržaje? Tek je posjet jedne izraelske delegacije dokinuo skepsu – Židovi su se stali diviti sjajno izbalansiranom kulturnom sadržaju s turističkim funkcijama objasnivši da je to najnoviji trend u programskom koncipiranju sličnih urbanih centara gdje kulturni programi predstavljaju investicijsku lokomotivu. Stanova ima napretek, a kafane koje nisu oplemenjene nekom višom idejom, ne vrijede najma koji pokriva hipotekarni kredit. Oni koji su se Bašiću isprva najviše protivili, došli su mu se sad ispričati i pokloniti. Tako je Zadar napokon dobio kazalište.
Šibenik i Zadar su dva komplementarna grada udaljena pedesetak kilometara savršenom auto-cestom. Skupa raspolažu aerodromom, najmodernijom jadranskom lukom, nevjerojatnim prirodnim i kulturnim znamenitostima, a ako se u tu jednadžbu uvrsti i Split – dobiva se niska potentnih, dinamičnih urbanih jezgara kojima još nedostaje neki skupni naziv pa da se pojme kao jedinstvena cjelina. Možda bi se moglo upotrebiti zaboravljeno ime, koje je ispalo iz upotrebe, iako ga je koristio još Julije Cezar koji je u toj pokrajinu godinu dana bio prokonzul. Naime, taj bi se dio Južne Hrvatske mogao nazvati – Dalmacija.
Gradovi koji je sačinjavaju imaju zajedničku sudbinu. Transformira ih graditeljski genij Nikole Bašića. Već je preobrazio Zadar i Šibenik, a lansirao je i koncepciju što će, prije ili kasnije, profunkcionirati u Splitu, jer je i ta zamisao opravdana i neizbježna. Splitorina je projekt izgradnje kruzerske luke i nautičkog grada u Lori, izrađen u kolaboraciji s autorom splitske Zapadne obale, Nenadom Mikulandrom. Još jedan splitski arhitekt, Ante Kuzmanić, prije deset godina je projektirao most, mali Golden Gate, koji bi premostio kaštelanski zaljev, razriješio prometni zaplet gradskog prilaza i probudio uspavani splitski municipij.
- Projekt Splitorina za Kaštelanski zaljev
S odvojka Dugobabe, tunelom kroz Kozjak i zatim mostom dugim jedan kilometar (dakle, kraćim od zagrebačkih savskih) izašlo bi se iz Kaštel Lukšića na operativnu obalu svjetioničarskog poduzeća Plovput i na Loru ili, postojećom širokom prometnicom izbilo u tunel napuštene stare željezničke stanice koja ispod Pazara vodi na sadašnju trajektnu luku. Kao i u Zadru, treba je izbaciti iz gradske historijske luke, u koju trebaju uplovljavati samo putnički i vicinalni brodovi… To je logična separacija prometa koju bi urbanisti lako domislili, a Julije Cezar i Dioklecijan odmah naredili i proveli, dok se od Keruma i Baladasara i splitske političke javnosti koja ih izluđuje budući da je sačinjavaju mahniti nacionalisti i provincijski postkomunisti ne može puno očekivati.
Zadar je iznimka, Šibenik je tek ustao na noge, a Split je još u Zoni sumraka. Imao je Keruma, dok je Zagreb imao Bandića, što znači da je, logično, gradonačelnik Zadra trebao postati Reno Sinovčić… Ili je barem do sad tako bilo, a što će biti, vidjet će se. Splitska movida privatnog turističkog biznisa na kraju će možda dovesti do neke produktivne političke ideje. Dalmacija? Liberalni kapitalizam? Javno i privatno? Razvoj i tradicija? Jedno i drugo? Zašto ne? Zovite Bašića!