Piše: Denis Kuljiš
Branko Lustig vratio se u Zagreb. Na Žumberku, proslavili smo njegov 75. rođendan. Fešta je bila organizirana kao iskrcavanje u Normandiji – sve su radili filmski ljudi, filmski kejtering i šefovi voznog parka iz ekipa koje je vukao za sobom po cijelom svijetu, na Maltu za “Gladijatora”, a u Maroko za “Kraljevstvo nebesko”, jedino što je ovdje producent bila njegova rezolutna gospođa, vjerna Penelopa… Pjevali su Cigani i Rade Šerbedžija, sve je bilo puno prijatelja, tazbine, rustikalaca i bogataša, većinom ljudi koje on poznaje deset, dvadeset ili trideset godina. Staro drvo, dubokih korijena… Kći Sara doletjela je iz New Yorka pa pročitala veoma literarnu, dirljivu adresu. Studirala je na Dukeu, skupa s kćeri Toma Wolfea, a sad, na postdiplomskom, uči pravo, te plače nad mudrim presudama sudaca Vrhovnog suda – neće od nje biti filmske producentice, taj sequel nećemo gledati…
Sve se događalo u vikendici koju je Brankova žena Mirjana, jedna od prvih zagrebačkih manekenki u doba kad je to, u socijalizmu, bilo respektabilno zanimanje za visoke puce s kneževskim držanjem, pregradila i pretvorila u luksuznu kolibu iz bajke. Ona je ostavila svoju karijeru galeristkinje da bi postala losandželeska home-makerica, a sad ga, vrativši se s Bel-Aira pod Svetom Gerom, iščekuje da se konačno povuče, “iskrca” kao pomorski kapetan poslije životno duge plovidbe. Ali, taj film nećemo gledati – ta tko bi zaustavio toga tipa, kad nije mogao ni Eichmann? S panama-šeširom na glavi, u nedjelju lagano ulazi u hall “Esplanade”, pa mu u susret trče razni frajeri s kojima se nije vidio petnaest godina, sa suzama u očima padaju mu u zagrljaj, a vidiš da iza leđa već drže neki scenarij… Genijalna ideja! Sjajna stvar! Branko, kad bi ti to samo malo pogledao!
Lustig je uvijek spreman strpljivo objašnjavati kako ga ugovor s agentom sprječava da baci pogled na svaki nesolicitirani – nenaručeni – skript, kako bi se izbjegao liability, mogućnost da netko tuži buduću produkciju radi detalja koji je po mišljenju nadobudnog autora mogao biti preuzet iz njegova genijalnog treatmenta… Jer, naravno, bit će još Lustigovih projekata i produkcija, možda ne onako velikih kao do jučer, ali možda i većih, jer s njim se zbilja nikad ne zna – kad misliš da je gotov, iskoči kao onaj maskirani u “Halloweenu”. Da mu Ciganka gata iz kave, rekla bi: “Aha, vidim tu jednog bogatog muškarca, pored njega su nekakvi veliki zubi, ralje, što li, i on s vama želi raditi… Tu je i jedan drugi, iz vaše neposredne prošlosti, okružen bodljikavom aurom, izgleda da ste mu se dosta zamjerili…”
To bi mogao biti Ridley Scott, redatelj s kojim je napravio osam filmova – njih dvojica jako su se pokefali. Toliko da su se naposlijetku rastali bez pozdrava. Potrošili su skupa pola milijarde dolara, zaradili milijarde i dobili “Oscara” za “Gladiatora”. Problem je u tome što je “Oscar” svršio kod Branka, ispod Murtićeve slike u salonu njegove neupadljive vile na Bellagio Roadu blizu Bel Air Country Cluba, na komodi gdje mirno sjedi u društvu još jednog isto takvoga zlatnog mačonoše (za “Schindlerovu listu”), uz dva “Zlatna globusa”, dva britanska “Oscara” (BAFTA Aword), “Emmy” i još gomilu pozlaćene krame, budući da je Lustig podobivao sve što se od priznanja uopće može dobiti u svijetu kinematografije… Branko sliježe ramenima: “Slava je ništa, rad sve”. Ridely drukčije gleda na stvar – onog “Oscara” naprosto mu nije mogao oprostiti. Englez osjeća da je prešao vlastiti vrhunac, pa su mali izgledi da uluči još jednu priliku – “Američki gangster”, posljednji film koji su zajedno napravili, vrlo je jak, s dva iznimno jaka glumca – Russell Crowe i Denzel Washington – ali nije baš oskarovski materijal. Ridley je malo u komi. Kad već ništa nije dobio za svoj prvi, možda najbolji film “Blade Runner”- osim beskonačne fame i nepresušne rijeke novca – pa ni za onaj “najumjetničkiji”, svakako najangažiraniji, vizualno i dramski zbilja genijalni “Pad crnog jastreba”, koji se sljubio s fenomenalnom glazbom fantastičnog Franka Zimmera i pokojnog Joea Strummera – Minstrel Boy! – smio se nadati da će nešto pasti za mejnstrimski ljubavno-moralistički gladijatorski spektakl primjeren ukusu srednje klase što dominira glasanjem za nagradu Američke akademije. Pa i dobio je, više od očekivanog Oscara za režiju, naime Oscara za najbolji film, samo što taj ide producentu! I što da sad stavi na kamin u svojoj nevjerojatnoj engleskoj vili okruženoj pašnjacima s ergelama plemenitih konja koje ondje uzgaja? Može metnuti Lustigovu sliku, s koje mu se Branko obješenjački smije ispod svog panama-šešira… A to nisu male stvari kod starijih ljudi – i Ridley je već nabacio sedamdesetu. Kao Walter Matthau i Jack Lemon: čim jedan nešto kaže, drugi ga poklopi, jer su tako uigran par, da među njima više ništa ne štima!
Kad su završili “Gangstera”, Branko je još pet tjedana ostao na Tajlandu, pa mu se i Mirjana ondje pridružila, a kad su krenuli doma, nije prihvatio ni Ridleyev poziv na večeru. Pa-pa i zbogom gospodine! See you later, alligator…
S novim partnerom, Philom Blazerom, vlasnikom 24-satnog židovske kabelske televizije u SAD – zove se JLTV, na 310. je kanalu ako ga baš želite pogledati – Lusitig je osnovao tvrtku Six Points Production. Zašto se tako zove? Davidova zvijezda ima šest vrhova. Snimat će možda neke tv-filmove na židovske teme. Ali scenariji im nisu potrebni – da ne bi bilo kakve zabune! Svidio mu se, doduše, Jergovićev roman “Ruta Tanenbaum”. Dobar predložak: “Jako dobri likovi… Odličan negativac!” Prilično je ravnodušan prema polemici koja se pokrenula oko te knjige, a svodi se na pitanje kakav je stav imala agramerska buržoazija prema svojim hebrejskim sugrađanima. Sliježe ramenima: “Svi su htjeli pomlatiti Židove, da se domognu njihovih novaca”. Pomišlja i na neke velike projekte, recimo, tu je Urisov “Tadj” za što bi trebalo oko 200 milijuna, a mogao bi se napraviti u izraelsko-arapskoj kopodukciji… No, realno, bez Ridleya, Branko ne igra u holivudskoj prvoj ligi, jer tako tamo stoje stvari. Pet velikih studija – Columbia, Paramount, Universal, Warner i Fox – vlasništvo su najvećih korporacija na svijetu (SONY, Viacom, General Electric, Time i News) pa njima upravljaju losandželeski korporativni činovnici, koji projekte naručuju izravno od agenata, pošto ovi raspolažu “talentima”, zvijezdama bez kojih ne možeš vratiti budžet od sto ili sto i pedeset milijuna dolara…
Kad je Branko, prije “Gangstera” pripremao s Ridleyem film “Dobra godina”, pa rekao da će, poslije uprizorenja Trećeg križarskog rata, prema kojemu je “Neretva” bila obična čarka, to biti pravi odmor, jer snimaju “jedan mali, ljubavni film”, rekao sam mu: “Pa da, oni veliki, skupi spektakli, to je ipak strašno opterećenje i odgovornost, toliki novac, a ovdje ćete ipak trošiti neusporedivo manje”. Manje, da – “Kraljevstvo” je koštalo 140 milijuna, a provansalska ljubavna storija o vinarima – samo 47 (mislim da je rekao 47) milijuna dolara. Kad sam pao u nesvijest, objasnio je: deset ili petnaest glumcu, deset ili dvanaest režiseru, jedva što ostane. Brojke su po sjećanju koje me uopće ne služi za brojke, ali tu je negdje…
Dakle, u Hollywoodu agent spakira scenarij svog scenarista ili nešto što je kupio taze na placu, pa s režiserom iz vlastite staje, ode kod studijskih šefova da im stvar ponudi. Onda se pregovara o zvijezdama koje bi to mogle ponijeti. Na kraju, angažiraju nekog skromnog line-producera, što bismo mi rekli “izvršnog producenta”, koji je de facto direktor ekipe, da pazi na troškove u skladu s budžetom. A Branko pravi budžet, on skuplja novce, ugovara zvijezde, angažira scenariste, pronalazi autora glazbe, skriptericu i kejtering, scenografa, i to ako može, najradije angažira ljude s kojima je nekoć radio za “Jadran”, svoju staru zagrebačku škvadru… Postoje, doduše, producenti koji rade s vlastitim parama, a sa studijem se samo dogovore, ili svoj outfit uza nj prislone – kao što su to famozno napravili Spielberg, Geffen i Katzenberg kad su zajednički DreamWorks uvalili Paramountu, odnosno Viacomu. Lustig ne radi sa svojom lovom jer je u Hollywood došao dvadeset godina prekasno da kapital stvori, kad su karte već bile podijeljene, a on, u 58. godini, kretao je od nule – što znači da je vrlo neobična pojava, koja se ne uklapa ni u jednu od postojećih podjela uloga. Dok je studije obilazio s Ridleyem, koji je također producent, no koji bez Branka nije mogao – funkcioniralo je to kao aranžman za specijalne prilike. A sad bi se sam morao – u sedamdeset i petoj! – natjecati s gladnim klincima koji, izvan studija gdje se proizvede tri četvrtine ozbiljnih naaslova, jure divlje kombinacije i prave nezavisne produkcije kakvih je ove godine na Sundance-festivalu, gdje se dolaze svi takvi “independents”, bilo točno 212! Kome to treba… Uostalom, stvari su se jako promijenile. Film “300” koji je Branko razvijao, izašao je na kraju kao animirani film, kompjuterski crtić, jer to je postala mega-mega niša, pa Jerry Katzenberg, klinac s kojim je Lustig bio dobar dok se ovaj motao oko Spielberga, izlazi sa “Shrekom 3” i prilikom otvaranja ima inkaso od 280 milijuna dolara, što znači da će okrenuti više od pola milijarde…
Sve u svemu, predugo je ostao s Ridleyem, pa propustio prave kombinacije. Kad je Phil Anshutz, religiozni manijak i republikanski konzervativni bilijuner iz Denvera, osnovao svoju neobičnu kršćansku fundamentalističku medijsku grupu, Walden Media, ponudio je Lustigu da za nj producira sedam nastavaka “Narnije”, bajkovitog spektakla po romanu C. S. Lewisa (prvi dio već je igrao u kinima, drugi se upravo snima u Sloveniji, u dolini Soče, a treći je u razvoju) no Lustig je pasirao, jer je ipak preferirao da nastavi s Ridleyem. A mogao je još deset godina štancati te dječje veleskpektakle, jedan skuplji od drugoga. No, dobro, dođavola s tim, svakako je još rano da s mističnim lavom, koji s vješticoma obitava u ormaru, otperja u legendu…
“Branko”, rekoh, “a gdje ste vi i od koga zapravo naučili zanat filmskog producenta?” Znam da je pristao predavati taj predmet na zagrebačkoj filmskoj Akademiji, gdje je diplomirao kao glumac, godinu dana ispred Vrdoljaka, dok se nastava još održavala u Bogovićevoj – sad je tu kafić “Škola”, koji vodi Pavle Gregorić, jedan od “Jadranovih” nekadašnjih line-producera…
Počeli smo se vraćati u prošlost, sve dalje i dublje, pa došli do toga da nije naučio ni od koga, nego s malo starijim kolegama učio sve iz prakse, na greškama koje su svi pravili, pa se uzajamno ispomagali negativnim iskustvom… Stipe Gurdulić, koji nije znao više, ali je bio član partije, postao je tehnički direktor “Jadrana”, a oko njega bilo je nekoliko ovakvih snalažljvih žicara, najvještiji, kaže Lustig, neki Lulić, umro je, a ranije, prije filma, bio je tramvajac. I otac sadašnjeg vlasnika Jadran-filma, Vinka Grubišića, bio je tramvajac – bit će, dakle, da je s obzirom na blizinu istočne remize, to neka prirodna predispozicija.
Možda je presudno što je Lustig znao jezike, prvo njemački. Uzeli su ga kad se tražio prevodilac za jednu koprodukciju s minhenskom “Bavariom” koja se 1955. snimala na Paliću u Vojvodini, pa je tu prvi put radio s pravim, “vero” profesionalcima. Već sljedeće godine, u dvadeset i četvrtoj, bio je šef ekipe (direktor filma) na Bauerovom “Ne okriće se sine”. Branko Bauer, teško spadalo, kojega je Lustig jako volio i s njim napravio tri filma, bio mu je kao neki rani Ridley. Branko i Branko. A već u dvadeset i petoj, Lustig producira prvi spektakl. U Cetinskoj krajini, snimao se film “Cesta duga godinu dana”. Koprodukcija CK Jugoslavije i CK Italije, Veljka Vlahovića i Palmira Togliattija, koju režira “crveni konte”, Giuseppe de Santis, “mali čovjek koji bi raširio ruke i pokazivao opći plan u kinemaskopu – takvi su megalomani ti mali ljudi”. Kadar je onda trebalo ispuniti s po četiri tisuće seljaka. Narod je te godine pjevao: “Ja sam, majko, statista kod Pepe de Santisa…” Branko je u glumačku podjelu gurnuo i Vrdoljaka, svoga kompića sa studija, a glumicu Tamaru Miletić (iz Bauerova “Samo ljudi”) upoznao je s de Santisom. I oženili su se… Sam Lustig hodao je tada s Bebom Lončar pa je ubacio u film “Ljubav i moda”, po kojem je postala poznata, jer je vozila Vespu u široko plisiranoj suknji.
Radio je poslije još milijun koprodukcija. U ženinu rodnom selu Lekeniku, snimao je “Guslača na krovu” Normana Jewisona kojega je tu uspio dovući iz Muenchena. Čega se primio, bio je grozno uspješan. Vodio je prve, glavne ratne spektakle, “Kozaru”, a onda, s Veljkom Bulajićem, jedno tri-četiri puta startao “Neretvu”, dok napokon nije upalila 1967. godine. Scenarij je odobrio komesar u kabinetu generala Gošnjaka, pukovnik Tuđman, “bez ikakvih primjedbi”… Valjda mu se onda dopadala.
Koncem šezdesetih bio se Lustig već jako razmahao. Probleme koje je ranije imao na poslu – čak su ga bili otpustili jer je u Ritz-baru proslavljao pobjedu Izreala u ratu s Arapima – zaboravili su, u međuvremenu zavladala je neopisivo liberalna atrmosfera i s Vatroslavom Mimicom osnovao je privatnu producentsku kuću “Mozaik film”, kao tzv. g.g. poduzeće, kakva su kratko smjele osnivati “grupe građana”. Bilo ih je petoro, uključujući tajnicu i čistačicu, a imali su ured na Starčevićevom trgu, blizu “Esplanade”. U istoj zgradi sad stanuju sestre Palinkaš – sa starijom Olgom, koja je dugo živjela s Orsonom Wellesom, Branko je hodao, čak ju je pokazao majci, ali je bilo došlo do neke komedije zabune – Riccardo Fredda, režiser filma “Mongoli”, umjesto s Anitom Ekberg, s kojom je došao u Zagreb, završio je s Oljom…
“Mozaik” je za TV Zagreb proizveo mini-seriju “Rana jesen”, superambiciozan niz televizijskih filmova po djelima Ivana Šibla, te jedan soft-seksić, po Krležinom tekstu “Adam i Eva”. S Krležom, Branko je pregovore vodio, naravno, preko puta, u “Esplanadi”, gdje su konobari iznosili plehove štrukli. Već iz ta dva projekta vidiš koncept rasnog producenta – jak tekst, čvrst politički okvir, kurentna roba, baš za publiku… No, došao je rez ’71., ukidaju se sva g. g. poduzeća, a Mimica, bez konzultacije s partnerom, prepušta firmu “Jadranu”, pa napreduje na mjesto predsjednika partijskog Gradskog komiteta. Lustig s njim više nikad nije prozborio ni riječi, ali mu je ipak sina poslije zaposlio kod Spielberga – Sergio Mimica postao je tako uspješan holivudski profesionalac.
Vraški razočaran i povrijeđen – iako tvrdi da to nije bio – Lustig se opet baca na koprodukcije. Radio je i s Radleyem Metzgerom, jednim od najčuvenijih autora porno-filmova (“The Opening of Misty Beethoven”), na nekom žešćem softu ili poluhardu (“Score”) s puno lezbijskog seksa. Smatralo se: erotika može, a privatno poduzetništvo ne može – Partija je dobro znala što je istinski ugrožava.
Najveći projekt u karijeri Lustig nije ostvario u Hollywoodu, nego u Zagrebu. Koncem osamdesetih, kao direktor filma, pomoćnik režisera i associate producer – dakle, Bog i batina za najveći televizijski pothvat u historiji – preuzeo je preko “Jadrana” seriju “Rat i sjećanja”/”Vjetrovi rata” za tv-mrežu ABC. Ukupno traje 58 sati. Snimala se tri godine na lokacijama u devet zemalja, po cijeni od ondašnjih 154 milijuna dolara! U Zagrebu su mjesecima i godinama živjele najveće američki zvijezde – Robert Mitchum, Jane Seymour, John Gielgud…
“To se danas ne bi moglo napraviti ni za milijardu – ni za koje novce”, kaže Lustig, a on, valjda, zna što govori. Osvojili su ukupno šest “Emmyja” i dvadeset i dvije nominacije…
S režiserom serijala Donom Curtisom, Lustig je 1990. otišao u Ameriku. “Mogu u penziju, ali još ću pokušati”, rekao je ženi. Kasno su dobili kćer, koja je upravo završavala prvi razred osnovne škole, Mirjani se nije išlo, jer Los Angeles je za Zagrepčanku koja ima svoje krugove i putanje, pravi pakao. Lile su se suze. No, uporni Židov nije se dao. Napravio je dva mala projekta, a onda mu je uletio san snova – Spielberg, koji je htio snimiti crno-bijelu dramu iz Auschwitza, “Schindlerovu listu”. Došao je do Branka, starog logoraša, upoznali su se, zbližili, postali kao braća – to je istinska, duboka veza. Lustig prema svakome zadržava malu ironičnu distancu, šaljiv kao Bečani, koji nikad ne govore ozbiljno. No, kad je riječ o Spielbergu, on je kao đakon kad je riječ o papi. Sa “Schindlerom” osvojili su “Oscara” za najbolji film – kip je otišao Branku kao producentu, a Steven će svoga zlatnog idola šćapiti tek pet godina kasnije (za “Redova Ryana”). No, valjda je taj holivudski mogul sobom manje opterećen. Čovjek je institucija, a istodobno, “užasno ozbiljan čovjek, uvijek za sve ima vremena…” Sam razvozi svakog dana djecu u škole, a kad imaju u gostima prijatelje, pravi im svima doručak, pa se diže prije šest sati, jer se sluge i tjelohranitelji ne motaju po njegovoj kući i ne zalaze u njegov privatni život…
Lustig se bio lijepo smjestio u DreamWorks, gdje je imao ured i razvijao budžete. Više nego sigurna, ugledna i produktivna pozicija – no onda je uletio Ridely, a Branko ima dubinsku sklonost prema tim buddy-buddy kombinacijama s autorima, kako se bio povezao i s Bauerom, s Mimicom, pa čak i s Mimi Leder, koja je žensko, kad su radili “Peacemakera”, jednu strašno uspješan film koji je karijerno lansirao Georgea Clooneya. Takve mu kombinacije, naime, omogućuju da se “useli” i na set, pa za razliku od ostalih producenata, koji rade samo prije i poslije snimanja, on participira u redateljskom poslu – u svakom je svom projektu, de facto, bez obzira na kredite na špici, režiser druge kamere (režija masovki), pomoćnik režisera (rješavanje kompleksnih stručnih pitanja kamere, zvuka, scenografije…) i Katica za sve, pa se među njegovim produkcija, bez obzira na različite autore, zaista uočava neko stilsko jedinstvo, jedan štih… Što povezuje filmove “Peacemaker” i “Pad crnog Jastreba”? Reklo bi se ništa, a onda vidiš – puno toga! Naime, Lustig. Naravno, takav odnos on nije mogao uspostaviti sa Spielbergom, koji je prevelika faca da bi mu se itko mogao tako miješati, pa je Lustig je otišao za Ridleyem, talentiranim, zločestim Englezom. Ovaj mu je bio ljubumoran drug i prijatelj, i nije mu dopušta da radi s drugima, čak ni s njegovim vlastitim bratom, Tonyjem Scotom, koji ga je pozivao… Porušio mu je neke već potpisane ugovore koje je imao u džepu, kad je pokušao i “nešto sa strane”… No, to je sudbina mnogih dubokih veza: oba partnera vode računa samo o onome što su propustili, a vrhunce uzimaju olako, kao nešto što im samo po sebi pripada.