Veličanstvena Mramorna dvorana bečkog dvorca Belvedere – Gornjeg Belvedera – nalikuje predvorju nebesa. Plavim i ružičastim uzduhom oslikanom nebnicom plove oblaci na kojima počivaju heroji. Božica Fama razglašuje pobjede kućevlasnika osupnutim anđelima i drugoj fantastičnoj fauni koju je vješto razmjestio iskusni slikarski profesionalac, Carlo Inonnozenzo Carlone. On je fresku izradio 1721. za princa Eugena Savojskog kad je ovdje, na brdu s pogledom na udaljeni bečki burg i vitki katedralni toranj Sv. Stjepana, sagradio svoju palaču, ili, kako bi to kićeno rekao Eugenu zamalo suvremeni engleski pjesnik Samuel Coleridge: ”In Xanadu did Khubla Khan/A stately plesure-dome decree…” (U Zdenaduu Kublaj-kan sazida divan dvor za pir…)*
Gornji Belvedere nalazi se na brijegu iznad Donjeg Belvederea – dvojnu palaču razdvaja perivoj, dvorski park s fontanama i umjetnim jezercima, a kako je to izgledalo u doba kad je palača podignuta, prikazao je 1758. glasoviti venecijanski slikar Caneletto na slici što sad visi u bečkom Kunsthistorisches Muzeju. Muzej je sagradila sto i pedeset godina kasnije carica Marija Terezija. Canaletto je slikao s najboljeg vidikovca – štafelaj je postavio u Mramornoj dvorani, otprilike na mjestu gdje se sad, ugrađena u pod, nalazi prilično neuočljiva brončana ploča na kojoj na njemačkom piše kako je tu 1955. potpisan austrijski ”Državni ugovor”. Sporazum četiri velike sile pobjedničke alijanse koji je dotadašnje okupacijske zone, sedamnaest godina poslije Hitlerova Anschlussa, objedinio stvarajući opet suverenu državu, današnju demokratsku Republiku Austriju.
Ugovor je potpisan u ovom dvorcu koji leži u bečkom 3. bezirku. Landstrasse je Treći kvart ili arondisman imperijalne prijestolnice. Četvrt je bila pod britanskom okupacijom, u gradu podijeljenom puno kompliciranije od Berlina. Red na ulicama stoga su morale održavati međunarodne policijske snage. U džipovima su sjedili po jedan američki, engleski, ruski i francuski policajac, dojmljiv prizor iz čuvenog filma Orsona Wellesa ”Treći čovjek”. No, austrijska priča, završila je relativno brzo, happy-endom, osamostaljenjem, dok je Njemačka isti put prevaljivala četrdeset i pet godina.
Mjesto potpisivanja Državnog ugovora vrlo je prikladno odabrano – nalazi se u salonu čovjeka koji je Austriju, zapravo, stvorio, ili održao, u trenutku njene najveće pogibelji. Graditelj Belvederea jedan je od najzanimljivijih likova u povijesti Srednje Europe. Osim za održanje habsburške Austriju, posebno je zaslužan za stvaranje južnoslavenskih političkih nacija, nadasve srpske.
Mali, ružan i neugledan čovjek s veoma prominentnim nosom – Eugenije, kako ga Srbi nazivaju, porijeklom je savojski Talijan i talijanski materinji mu je ostao prvi jezik (a drugi francuski, dok je njemački govorio slabo). Samo što narodnost u to feudalno doba nije toliko značila kao plemeniti rod i obitelj, koja je mogla služiti ili preuzimati različita kraljevstva i carstva…
Prononsirani ”najveći europski vitez” i najtalentiraniji vojskovođa baroknih ratova u otočentu (nazivaju se ”Ratovima za španjolsko naslijeđe”) Savojski je u svom porijeklu kombinirao najviše i najniže porijeklo, što mu je na počecima, dok se nije istakao djelima, silno kompliciralo život. Njegov otac bio je izravni potomak Habsburgovaca (i to u patrimonijalnoj liniji, od velikog španjolskog kralja Filipa II). Majka, grofica Soissons, bila je, zapravo, Olympia Mancini, nećakinja kardinala Mazarina, glavnog ministra Louisa XIV (on je naslijedio još moćnijeg Richellieua). I sam niskoga roda, talijanski kardinal Mazarin doveo je iz rodnog Rima u Pariz pet zgodnih nećakinja koje su zavladale pariškim dvorom, a jedna od njih i srcem najmoćnijeg čovjeka toga doba, Kralja Sunca. Pratili su ih brojni skandali i u jednoj intrigi Evgenijeva majka prognana je pod sumnjom da je ljubavnim napitkom pokušala otrovati samoga kralja. To, naravno, neće pomoći karijeri njenih sinova. Mlađi Evgenije bio je, osim toga gej, malo grbav, loših higijenskih navika, neuredan, zapušten i siromašan. Kad su ga predstavili kralju s molbom za neku vojnu službu, veličanstvo je okrenulo leđa. To će ga skupo stajati!
Evgenije bježi u Beč i nudi se u službu Habsburgovcima. U tom času svaki im je čovjek prijeko potreban, pa i taj negledni momak koji je, uostalom, od najvećeg koljena, srođen s njihovom vladarskom dinastijom. Naime, upravo počinje ”Veliki turski rat”; Albanac veliki vezir Kara-Mustafa nastupa na Beč s vojskom od 200.000 ljudi! Grad će se uskoro naći pod opsadom. Poslije dva mjeseca, carska vojska kojoj se pridružuju poljski husari s kraljem Janom III Sobieskim na čelu, razbija ordiju, a u borbama istaći će se i dvadesetogodišnji Evgenije. Poslije toga, napredovat će postepeno u vojnoj službi boreći se i na istočnom, turskom, i na zapadnom frontu, u Nizozemskoj. To je, naime, prvi od europskih svjetskih ratova. Tridesetogodišnji ”Rat za španjolsko naslijeđe” polarizirao je na jednoj strani engleske i nizozemske protestante udružene s habsburškim katolicima Španjolske i Austrije, dok je na drugoj ”najkatoličkiji” kralj Louis XIV, zakovao savez s turskom Portom i mađarskim protestantima Imrea Thokolyja. Njemačke kneževine, kojima je austrijski car nominalno vladar (kao poglavar Svetog rimskog crstva njemačkog naroda) bore se na strani Habsburgovaca. Financira ih anglo-holandski trgovački kapital. Između dva tabora klima se jedino frankofonska Savoja, torinska kneževina čijem vladalačkom domu pripada i sam Eugen.
Tridesetogodišnji rat vodio se zapravo za prevlast u prekomorskim kolonijama, koje su Englezi i Nizozemci htjeli oteti od francuske svjetske velesile. Ona se uzdigla u doba opadanja španjolske moći i sad je, osim na oceanima, trebalo izvojevati bitke protiv njene neusporedive vojske na europskom kontinentu. Vodili su je vojnički geniji onoga doba, maršali Turenne i Vauban. Dugovječnom Louisu XIV (vladao je 72 godine!) poraz su naposlijetku zadali John Churchill vojvoda od Malborougha i princ Eugen Savojski. Presudna je bila pobjeda kod Blenheima (Hochstadta), po kojoj je Savojski najpoznatiji u europskoj povijesti. No, podjednako je velika njegova uloga bila u ratovima u Slavoniji, Ugarskoj, Vlaškoj i Srbiji. Prvu samostalnu pobjedu kao vojskovođa postigao je u bici kod Sente na Dunavu, gdje je potukao vojsku od 100.000 Turaka pod tugom velikog vezira Mehmed-paše i 1690. kao dvadesetsedmogodišnjak zauzeo Beograd! U toj bici koja se vodila na rijeci Tisi, pod Eugenom su se masovno borili srpski dobrovoljci. Draguni i šajkaši, marinci na riječnim čamcima s ravnim dnom, po čijim se austrijskim vojničkim kapama i danas naziva tradicionalna srpska narodna i vojna šapka – šajkača.
Iduća dva desetljeća Eugen ratuje na Zapadu, od Torina do Liegea, što će završiti Utrechtskim mirom, koji je Francuskoj oduzeo rolu velesile. Neće je obnoviti sve do napoleonskih vremena. Eugen se zatim opet okreće na Istok i sukcesivno postiže munjevite pobjede zauzimajući Temišvar, Petrovaradin i u međuvremenu izgubljeni Beograd. Požarevačkim mirom (1718.) stvaraju se granice koje će se uglavnom održati do Prvog svjetskog rata, a Rumunje, Mađare i Srbe definitivno uvesti u zapadni civilizacijski krug omogućujući im da stvore kulturu i institucije s kojima će u narednom stoljeću ostvariti državnu samostalnost. Velika popularnost princa Eugenija među pripadnicima srpske milicije bio je jedan od razloga za njegovo imenovanje za vojskovođu u habsburškim ”istočnim ratovima”. Tada nastaju vojvođanska, sremska i temišvarska srpska zajednica koje su s izbjeglicama u Slavoniji i Hrvatskoj, brojnija od stanovništva preostalog u ”staroj Srbiji”. Istodobno se obnavljaju vjerske i političke ustanove, posve zamrle kroz pet stoljeća otomanske vladavine. Beograd će opet pasti Turcima u ruke 1739. ali ovaj proces više se neće zaustaviti – srpske su metropole postali Zemun i Novi Sad, dotadašnja Racka Varoš, selo od nekoliko kuća…
Kad se vratio u Beč ovjenčan lovorikama, Eugen je postao najviši dostojanstvenik carstva i primio goleme darove u posjedima i ostalim vrijednostima. Tada je započeo graditeljsku kampanju podižući palače i dvorce. Dva Belvedera projektirao je glasoviti Johan Lucas von Hildebrandt iz Genove, također Savojac, potomak austro-talijanske obitelji. Eugen također gradi lovački dvorac Schlosshof, a na svojim zemljoposjedima u Mađarskoj prekrasni kaštel u Srpskom Kovinu (mađarski – Rackeve). Sve je te palače, kao i svoj Zimski dvorac, pravi baroknu dragulj u središtu Beča, ispunio vrhunskim umjetninama. Postao je mecena koji je habsburšku prijestolnicu s margine europske uljudbe uveo u njeno središte. Filozof Leibnitz posvetio mu je svoje životno djelo, a Voltaire, aludirajući na njegovu pobunu protiv francuskog kralja kojega naposlijetku pobijeđuje, šalje mu u Beč svoju tragediju ”Edip”. Kipari su Eugena prikazivali, u skladu s tadašnjim kanonom, kao Herkula, iako je teško zamisliti mitsku figuru na koju bi manje nalikovao… On je također glavni lik slikarstva koje naručuje od holandskih majstora. Idealizirano ga prikazuju u odori vojskovođe s Ordenom zlatnog runa oko vrata, dok se u pozadini vodi konjička bitka kod udaljene riječne utvrde u kojoj jasno prepoznajemo Kalemegdan i najstariju aglomeraciju, savsku mahalu, današnje gradilište Beograda na vodi, gdje trebaju izniknuti novi neboderi.
U tri galerije Savojski je skupio mnoštvo slika, umjetničkih predmeta i rijetkog ratnog plijena, poput svilenih sultanovih šatora, neprocjenjivih manuskripta, biblioteke od 15.000 svezaka, oružja, oklopa i raznih suvenira, uključujući lubanju Kara Mustafe u srebrnom ostakljenom kovčežiću. Velikog vezira zadavili su svilenim gajtanom sultanovi mutavci poslije poraza pod Bečom, pošto su mu oduzeli Muhmedovu zastavu i ključ Ćabe u Meki, a zatim je pokopan, ali su grob opljačkali austrijski vojnici. Iznenadio ih je jedan faratar kojemu su onda predali lubanju, izloženu poslije u bečkom gradskom muzeju, sve do 2007. kad je ipak, kako se pristoji, zakopana na gradskom groblju.
Kara Mustafa pao je s vrha i iz neviđene milosti na samo dno, a Eugen se iz oskudice siromašnog i nepoželjnog carskog rođaka uzdigao do najveće moći i slave. Iza njega ostalo je silno djelo – snažna austrijska i poslije austrougarska država, te kneževine – paradržave Ugara, Rumunja i Srba koje će se naposlijetku potpuno europeizirati. To je nevidljivo nasljeđe, a ono vidljivo nadasve je dvorac Belvedere koji evocira tu jedinstvenu ličnost u kojoj se objedinjuju moć i gorljiva predanost ljepoti što iluminira mračne vedute sredenjovjekovnog Beča. Kako je umro bez potomaka, a nećaci su mu izgunili u ratovima, vojujući kod njega kao podređeni zapovjednici, sve je naslijedila Victoria, jedina nećakinja koja ga je među potomcima sedmoro braće i sestara nadživjela. Imala je pedeset godina kad je stekla nasljedstvo pa se odmah udala za dva desetljeća mlađeg saksonskog plemića. Par je izazivao podsmjeh i ubrzo se razvela, rasprodala vrijedne zbirke (koje su, srećom, otkupili rođaci iz Torina) i odselila. Nekretnine je pak kupila Marija Terezija i od habsburške imovine Belvedere je postao narodno, austrijsko naslijeđe. A djelo kozmopolitskog Talijana, francuskog podanika i srednjeuropskog državotvorca možda je još važniji simbol Beča od onoga što ga je ostavila sama habsburška vladalačka kuća. I ono vidljivo, materijalno, i ono nevidljivo, idejno, koje još nismo do kraja dešifrirali i spoznali po značenju za naše vlastite historije…
* Pesništvo evropskog romantizma, Beograd, 1982. (prev. R. Kuić)