Piše: Denis Krnić
Poslije Splitskog sporazuma postignutog između predsjednika RH Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića 22. srpnja 1995., hrvatske snage pokrenule su akciju “Ljeto ’95.”, a zatim i „Oluju“ koja je započela 4. kolovoza 1995. u 5 sati ujutro. Oslobađanjem Bosanskoga Grahova i Glamoča u BiH, kao i mobilizacijom i raspoređivanjem svojih snaga, Oružane snage RH natjerale su srpsku vojsku da Bihać stavi u drugi plan i suoči se s prijetnjom hrvatskoga strateškog napada na tzv. Republiku Srpsku Krajinu (RSK). S obzirom na snagu njene vojske (40 tisuća vojnika raspoređenih u pet korpusa) RSK je nestala mnogo brže nego što se očekivalo. Pokazalo se da je najslabija točka RSK bio vojni vrh; sustav zapovijedanja gotovo nije ni postojao, a poseban problem bio je u nedovoljnom broju zapovjednog kadra kao i loša stručna osposobljenost.
Operacija „Oluja“ bila je klasična operacija kopnene vojske uz učešće ratnog zrakoplovstva. Brodovi Hrvatske ratne mornarice također su bile u najvećem stupnju pripravnosti na južnom Jadranu. Na bojišnici je upotrijebljena ofenzivna vojna taktika uz visoki stupanj koordinacije pješaštva, oklopnih snaga, artiljerije i zrakoplovstva uz brzinu, silinu i dobru usklađenost svih grana Oružanih snaga RH. Široko-krilni združeni napad odvio se prema obrascu taktike NATO-saveza. Hrvatska vojska demonstrirala je modificiranu zapadnu doktrinu „zračno-kopnene bitke“ u kojoj su, pored ostalog, pokazana i jaka artiljerijsko-raketna djelovanja po dubini, precizno djelovanje ratnog zrakoplovstva na strateške ciljeve te snažne psihološko-propagandne aktivnosti uz obavještajnu i logističku podršku potpuno na razini NATO operacija. Ali nema potrebe mitologizirati. Teško da „Oluji“, kao vojnoj operaciji ima nečeg posebno inovativnog i do tada neviđenog u vođenju ratova da bi se ona, kako neki kažu, danas izučavala na zapadnim vojnim akademijama, što nikako ne umanjuje njezin značaj i pokazanu vrhunsku organiziranost. Hajde da se zapitamo: što to nismo mogli vidjeti u načinu ratovanja primjerice u Zaljevskom ratu 1991., a vidjeli smo 1995. u hrvatskoj „Oluji“? Nove taktike i vještine ratovanja? Nove tehnologije? Teško. I u vrijeme Jugoslavije JNA generali su agitpropovski pričali kako se Sutjeska proučava na svjetskih vojnim akademijama… U njegovanju vlastite povijesti nikako da se odmaknemo od mitomanskog, nadasve prizemnog duha JNA.
Ipak, ima nešto što je do tada na bojištu bilo neviđeno…
U „Oluji“ su naime, što je posve nepoznato, hrvatski piloti potpuno redefinirali do tada poznatu taktiku i načine borbene upotrebe lovca MiG-21. Avion koji se koristio na svjetskim ratištima za napade na kopnene ciljeve sa velikih visina, u „Oluji“ je pod oštrim kutevima letio na ekstremno malim visinama između 25 i 50 metara, prilazeći meti u brišućem letu. Poslije odbacivanju bombe ili lansiranja rakete prema cilju s male visine, uslijedilo bi energično povlačenje aviona u lijevu ili desnu stranu na rubu nedozvoljenog opterećenja kako bi se zadržala mala visina, izbjegao udarni val vlastite eksplozije i izbjegle visine na kojima je djelovala neprijateljska, srpska PZO („Strela“, „Bofors“ i KUB). Pri tim manevrima došle su do izražaja sve najbolje karakteristike koje su ruskih inženjeri ugradili u MiG-21. Dodajmo da hrvatski avioni uopće nisu imali IC mamce! Ni na jednom svjetskom ratištu MiG-21 nije se koristio na takav način.
Obračuna aviona HRZ-a i ratne avijacije RSK nije bilo, osim što je kod Kutine hrvatski pilot Ivica Jakopčić uočio „Orla“ u napadu na „Petrokemiju“. Nakon što je pilot „Orla“ vidio hrvatski MiG-21, pobjegao je prema zoni sunca u zalazu, pa ispaljena Jakopčićeva raketa nije zahvatila cilj. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za napad hrvatskih MiGova na aerodrom s kojeg je došao taj avion, međutim operacija je zaustavljena na zahtjev jedne zemlje sa zapada. Tijekom 1994. godine posebno opremljen HRZ-ov borbeni helikopter Mi-24 poduzimao je letove termovizijskog snimanja fronta kako bi se mapirao raspored PZO-a Krajine. Letovima na visinama od 1500 do 2000 metara, uglavnom obavljani noću, hrvatski su piloti namjerno provocirali uključenje radara neprijateljske PZO, nerijetko i nišanskih radara sustava KUB-a nakon čega bi misije bile naglo prekidane zbog sigurnosnih razloga. Tim se letovima dolazilo do informacija o položajima srpskog PZO-a.
Prije same „Oluje“ hrvatski borbeni piloti uvježbavali su izvođenje više vrsta zadataka, uključujući i napadne operacije duboko u neprijateljskom području. HRZ je spriječio veće djelovanje srpskih aviona s aerodroma Mahovljani kod Banja Luke i aerodroma Udbina, tako da je u konačna uloga avijacije i PZO-a RSK-a za cijelo vrijeme trajanja „Oluje“ bila posve minorna. Srpske snage bile su uvjerene da će izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana, pri čemu su očekivali uključivanje jedinica Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske. Ali, to se nije dogodilo. Među ostalim greškama, komandni kadar Srpske vojske Krajine pretpostavljao je nastavak hrvatskih prodora prema Drvaru i Mrkonjić Gradu. Međutim, hrvatska vojna operacija zahvatila je cjelokupan zračno-kopneni prostor RSK i već prvog dana „Oluje“ izvedeno je 80 posto svih planiranih borbenih zadataka pri čemu je dubina prodora Oružanih snaga RH iznosila između 5 i 15 kilometara.
Prema podacima istaknutog hrvatskog vojnog povjesničara dr. Davora Marijana, HRZ je u „Oluji“ raspolagao sa 17 borbenih aviona, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna aviona, jednim avionom za elektronsko izviđanje i jednim helikopterom za elektronsko-termovizijsko izviđanje.
Borbeni avioni i helikopteri kupljeni su uz prešutnu pomoć Ruske federacije, kao i dio raketnog sustava S-300PMU koji je imao izuzetan psihološki efekt. Umjesto da smo S-300 nakon rata kompletirali za zaštitu cijelog hrvatskog nadzemlja, mi smo ga lakonski isporučili SAD-u. Ako smo ga već dali, to je trebalo i primjereno naplatiti. U kešu ili novim PZO sustavima, svejedno. Prestanak ratnih operacija i sklapanjem mirovnog sporazuma u Daytonu (studeni 1995.) zaustavio je namjeru Hrvatske da kupi MiGove-29 Ruske federacije gdje su prvi razgovori na tu temu obavljeni u Moskvi.
U javnom prostoru ne postavlja se pitanje tko je zapravo osmislio „Oluju“?
Teško je reći da autorsko pravo pripada samo jednom pojedincu bez obzira što je u vrijeme načelnik operativne uprave Glavnog stožera HV-a vodio vrsni general Franjo Feldi. Premda nije završio vojne škole, Ozren Žunec, znanstvenik i nekadašnji šef HIS-a u vrijeme Račanove Vlade, svojedobno je, prije „Oluje“, razradio svoju „ratnu igru“, odnosno viđenje kako osloboditi okupirani hrvatski teritorij. Taj scenarij je gotovo posve odgovarao kasnijoj izvedbi oslobađanja teritorija u režiji planera Glavnog stožera HV-a. Ne tvrdimo da je Žunec otac „Oluje“ (bilo bi to odveć pretenciozno) već da je samo primijenio zdravorazumsku logiku. Prema nekim izvorima, uzor našim vojnim planerima bila je i izraelska operacija u Libanonu 1982. kada je na uskom i izduženom teritorijalnom području, trebalo izvesti zračno-kopnenu operaciju u najviše tri dana trajanja.
Mišljenja kako su američki generali iz konzultantskog MPRI-ija pripremili „Oluju“ ne drži vodu. Ima i romantična predstava o bivšim pripadnicima francuske Legije stranaca kao autorima te operacije. Planiranje vojnih operacija je usko i specifično područje i zahtjeva visoki stupanj stručnih znanja. Ipak, bez dvojbe može se konstatirati da je „Oluja“ nastala kao rezultat zajedničkog djelovanja više faktora: znanja časnika-planera školovanih u JNA, znanja stečena u obuci američkog MPRI i inovativnosti kadrova koji nisu primarno vojno školovani, ali su u Domovinskom ratu pokazali snalažljivost i inovativnost.
Kad već spominjemo Amerikance, treba konačno pojasniti što su nas oni konkretno podučavali? U tek osnovanoj Hrvatskoj vojsci bilo je školovanog časničkog kadra (mahom iz JNA) koji je znao organizirati obranu i pripremati ratne planove. Međutim, boljka je bilo niže vojno osoblje, dočasnici koji, sukladno naslijeđenoj JNA doktrini (čitaj-sovjetskoj), nije pokazivao inicijativu na bojnom polju. Također, bila je loša koordinacija između postrojbi srednje veličine. Veliki nedostatak bilo je i nepoznavanje osnova borbenih vještina pješačke borbe. Vojnik se u borbi ponaša manje-više uvijek isto, bez obzira iz koje je zemlje – puca, uzima zaklon, napreduje, povlači se…. Ali, kada se gleda vojna postrojba kao cjelina – vod, brigadu ili diviziju – između NATO saveza i Varšavskog ugovora postojale su ogromne razlike. Recimo, koordinacija pješaštva, oklopnih snaga, topništva i zrakoplovstva… Glavna odlika NATO-ve doktrine je brzina, silina i dobra usklađenost svih vidova vojske. Šupljinu u znanju hrvatskog dočasničkog kadra, ispunili su umirovljeni američki generali privatne tvrtke za vojni konzalting koji sa svojim instruktorima u Hrvatsku, u vojarnu na zagrebačkom Černomercu, dolaze u listopad 1994. godine. Uslijedilo je 10 mjeseci žestokog drila i poduke o ofenzivnim vojnim taktikama. Deset mjeseci nije bilo dugo razdoblje, ali izuzetno motivirani hrvatski vojnici pokazali su se kao odlični učenici. Na takvu motivaciju savršeno je „leglo“ samopouzdanje koju su dobili američkom obukom. Obuka hrvatskih časnika i dočasnika uslijedila je u taktičkim radnjama, organizaciji postrojbi, planiranju izvođenja borbenih operacija, korištenju obavještajnih, satelitskih i elektronskih podataka, kompjuterskoj simulaciji i tako dalje. Za tako kratko vrijeme cjelokupna Hrvatska vojska nije mogla biti u potpunosti preustrojena po zapadnom modelu pa je težište stavljeno na obučavanje dočasničkog kadra. U objavljenim memoarima „My life“ obuku hrvatskih vojnika spominje i bivši američki predsjednik Bill Clinton:
“U ljeto 1995. navijao sam za Hrvate. Embargo na isporuku oružja nismo oštro provodili. Dopustili smo jednoj privatnoj firmi, u kojoj su radili umirovljeni časnici američke vojske, da poboljša kvalitetu hrvatskih oružanih snaga”.
Bijaše to vrijeme kada je HRZ imao sjajne ljude…
… Dovoljno hrabre da promijene i način borbene upotrebe MiGova. Danas nismo u stanju ni kupiti novu eskadrilu, nego se koprcamo poput zadnjih amatera i smutljivaca. Trenutačno imamo samo pet pilota za eventualnu obuku na novom avionu. Borbeni piloti nam imaju sve manje sati naleta. I tehničara je sve manje. Mađari će nam čuvati nebo sjevernog djela države, dok iznad južnog već lete Talijani, ali to nije popularno javno reći. Vele neka novinska pera kako se u slučaju Mađara ne radi o letenju mađarskih Gripena iznad hrvatskih gradova, nego samo o „tehničkoj suradnji“. Ako se potpisani dokument zove „An intergovernmental agreement on air-policing“ onda se doista radi o air-policingu, a ne o sadnji lavande na Hvaru.
U višestoljetnoj nazočnosti na moru, danas smo nikad slabiji
Kao i u slučaju HRZ-a, ne znamo što hoćemo od Ratne mornarice i Obalne straže koji u prisilnoj simbiozi jedva dišu. Sve je to rezultat spoznaje da ni stručno, a ni znanstveno nismo valorizirali povijesnu tradiciju ni iskustva Domovinskog rata, u komparaciji s izazovima današnjeg vremena. Nama treba „smart“ borbeno zrakoplovstvo, a ne nekakvo „dominantno“. Šansa je tu. HRZ je od 1995. usmjeren samo na air-policing i tako ga treba razvijati. Ne vidim razloga zašto bi službeno druga najsiromašnija članica EU-a trebala bi biti nekakva vojna babaroga među susjedima? Ratni pobjednik, Hrvatska, ne treba razmišljati o poraženome, Srbiji. Sve veće geopolitičke ambicije Albanije, plus Kosovo, Sanđak, Preševska dolina, nemirna Vojvodina su i više nego dovoljni za popriličnu glavobolju u desetljećima koja dolaze za Beograd. Ako lovce kupujemo pod egidom da je, eto, i Srbija nabavila borbenu eskadrilu, onda u obrambenim dokumentima države službeno definirajmo tu zemlju kao ugrozu. No, u našim novim strateškim dokumentima pod rubrikom „prijetnje“ od Srbije ni slova. Je li nam Srbija danas vojna prijetnja? Ne vjerujem. Bitke za utjecaj na Balkanu vode se drugim, daleko sofisticiranijim sredstvima negoli su to tenkovi i avioni. Neki iz medijskog agitpropovskog ešalona trube da će višenamjenski borbeni avioni HRZ-a u nekoj bliskoj (!?) budućnosti tobože rješavati nove sukobe u regiji. Pretpostavljam da će ti nintendo mudraci u ratove koje priželjkuju prvo poslati svoju djecu.