Piše: Denis Kuljiš
Tri vijesti objavljene su praktično u isti čas – prva, da se formira komisija od 16 članova koja će studirati planove za nabavu novih aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo; druga, da će hrvatsko nebo čuvati mađarski Gripeni jer je postignut takav dogovor s njihovom vladom i Oružanim snagama, te treća, koja nije došla iz službenih izvora, nego je procurila kad je netko uočio tvit portugalskog ministra obrane, koji se pohvalio kako mu je u radni posjet stigao hrvatski potpredsjednik Vlade i ministar obrane, umrovljeni general-bojnik Damir Krstičević.
Što to sve skupa znači? Znači da je Hrvatska odustala od simboličnog suvereniteta na svom nebu, da je formiran nestručni odbor koji ima zadaću da glumi nadzor i brigu za materiju o kojoj kolektivno nema pojma, te da je ministar obrane koji se skrhao u aferi ”Barak”, gdje je pokazao totalnu nekompetenciju i štetnu samoinicijativnost, opet u trgovačkom pohodu, kao i prije, ali na drugoj adresi, s drugim pokroviteljima…
Posao s ”Barakom” propao je unaprijed i pretvorio se u neugodnu aferu Plenkovićeve vlade zato što Krstičević i njegovi ljudi u MORH-u nikako nisu mogli shvatiti vrlo jednostavnu stvar, naime da na Zapadu mlazne avione, lovce, prodaju isključivo privatne kompanije, a ne države. Država je proizvođač i isporučilac samo u bivšem istočnom bloku, dakle u Rusiji i Kini te u Izraelu i Turskoj, a na Zapadu, kojemu se Hrvatska priključila kad je ušla u NATO, razgovaraš s predstavnicima korporacija, koje ne ovise o vlasti. U SAD su to Boeing i Locheed Martin, u Francuskoj Avions Marcel Dassault (AMD) pokojnog genijalnog konstruktora Marcela Blocha, koji je kao član Pokreta otpora uzeo pseudonim d’assault, iliti naški – Jurišić. Znači, ako kupuješ avion, prodaje ti ga firma, a država to, naravno, odobrava ili ne odobrava, u skladu s političkim ograničenjima. Kad su Hrvati htjeli kupiti izraelski avion, zaključili su da će država Izrael lako ishoditi izvoznu dozvolu od američkog Kongresa i State Departmenta (“jer Izrael ima strašne veze”), a zanemarili su jednu sitnicu, koje su bili svjesni svi upućeni, no ta pomisao nikako mogla prodrijeti u morhovske mozgove. Sitnica da je F-16 koji su Hrvati htjeli dobaviti na Bliskom istoku ispod ruke, intelektualno vlasništvo korporacije Lockheed Martin, behemota kojega od milja nazivaju ”Loki”, a ima ukupni prihod nešto veći nego država Hrvatska i oko 100.000 zaposlenih. ”Loki” je, naravno, stavio rampu na cijeli deal. Oni žele da se u bivšem Istočnom bloku kupuju novi F-16, a ako obrambeni establišment nema love za novi, mogu im se isporučiti remontirani stariji, s tim da se remont uvijek obavlja u Americi, po američkim cijenama, a ”polovnjaka” ima gdje god hoćeš, jer stotinama aviona toga tipa uskoro istječe resurs, a bohatijima se ne isplati da ga produžuju. Ako hoćeš bilo kakav F-16, mortaš se, dakle, prilagoditi tim pravilima igre.
Kakav još imaš izbor ako si NATO-zemlja? Postoje europski ”Rafale” kod AMD-a i Eurofighter, neuspio anglo-njemačko-talijanski križanac, ali oba ne dolaze u obzir jer su dvomotorci i neusporedivo skuplji i zahtjevniji od svega ostalog (čak ni Nijemci ne uspijevaju održavati svoje Eurofightere pa im leti svaki pedeseti), što znači da ti ostaje samo SAAB Gripen i stariji, prokušani AMD-ov Mirage 2000. Gripen je novi avion i ne možeš kupiti stare pa reparirati, a Miragea 2000 ima gotovo toliko polovnih kao i F-16 i to je prihvatljiva kombinacija, ako je sam složiš. Francuska vojna industrija ipak nije tako ekspanzivna kao američka, da bi posvuda držala svoje predstavnike i pritiskala preko diplomacije za svoje interese, dok je SAAB nedavno, nakon desetljeća angažmana, zatvorio svoj ured u Zagrebu shvativši naposlijetku s kim ima posla.
S obzirom da je uprskao prvu priliku, ministar Krstičević zna da se više ne smije zafrkavati, ići protiv struje i praviti nekekva morske kombinaacije s ljudima koje možda poznaju njegovi bivši poslodavci. Zato je otišao u Portugal. Oni koji ministra i generala poznaju iz rata kažu da nije osobito maštovit, ali je neobično uporan.
Portugal je europska furda za F-16. Imali su svojedobno cijeli puk šesnaestica, najstarije verzije F-16A/B iz osamdesetih godina. Dvije eskadrile dobili su osamdesetih, još dvije koncem devedesetih. Ovi prvi moraju na remont, no kako je portugalsko Ratno zrakoplovstvo već odabralo npovi tip, budući ”Lokijev” F-35 kao i većina bogatih zemalja na sjeveru Zapadne Europe, oni su stare avione odlučili prodati, i odmah su našli kupca, rumunjsko zrakolovstvo, koje je uzelo jednu eskadrilu (zapravo 12 aparata od ukupno raspoloživih 20). Naravno, u tom je dealu posredovao sam ”Loki”. Oni posjeduju najbolji dio moćne rumunjske avio-industrije, nekadašnju kompaniju ”Romaero” koja je po engleskoj licenci proizvodila – putničke mlaznjake. Tu bukureštanski firmu s aerdoroma Otopeni kupio je Lockheed Martin i pretvorio u svoju europsku tehničku bazu za remont transportnih aviona C-130 Hercules. U privatnoj pak (dioničkoj) kompaniji ”Avioane Craiova”, koja je nekoć s Jugoslavijom kooperirala u proizvodnji zajedničkog aviona ”Orao”, provode se različite modernizacije borbenih aviona s osloncem na Lockheedovu tehnologiju. Inače, Rumunjska ima još jednu tvornicu aviona, ”Aerostar”, u kojoj interese ima izraelski kapital, pa se ondje moderniziraju MiG-21 na visoki standard, s naprednom elektronikom, što je bilo i nama ponuđeno kad smo bili odabrali neki mutni ukrajinski zavod za remont naših lovaca, pa sad imamo remontirane avione koji ne lete, osim jedan ili dva, a i ti su opasni po život. General Kotromanović koji je za bivše Milanovićeve vlade složio taj deal, rukovodio se vjerojatno sličnim motivima kao i general Krstičević kad je htio uzeti ”Barak”. To samo pokazuje da pješadijskim generalima stasalim u Domovinskom ratu, bez obzira na to jesu li završili srednju tekstilnu u Sinju ili Vojnu akademiju u Beogradu, ne bi trebalo povjeravati kompleksne tehničke, poslovne i političke zadaće, za kojima možda i nisu dorasli.
Zašto su, dakle, Rumunji kupili portugalske F-16 posve je jasno. Znatan dio remonta i održavanje obavljat će se u njihovim tvornicama, a od ”Lokija” će dobiti nevidljivi offset (poslove u zamjenu za uloženi novac). Zato su, kupivši 12, odmah uzeli još 5 portugalskih šesnaestica, koje će se, objavljeno je, remontirati, pa će doći 250 milijuna dolara, što je daleko previše, ali – radit će kod sebe, za sebe i u talu s Amerikancima. Uto se u Portugalu pojavio Krstičević, što je ministar obrane obnarodovao preko tvirtera, a Krstičević kao Krstičević nije shvatio da je baba s kolačim već prošla, pa tih aviona više nema, a Rumunji, štoviše, namjeravaju kompletirati TRI eskadrile, pa ima fali još trideset aparata. Možemo došapnuti ministru da se toliko ne muči – ima još sličnih aviončića kod Grka koliko hoćeš, a i oni ih se namjeravaju riješiti, jer znaju da se ne isplati modernizirati avione iz osamdesetih godina po američkim cijenama. Ispadne ti, kao što se vidi, 50 milijuna po avionu, a dobiješ isto ono što je Zvonko Zubak, trgovac oružjem koji je svojim isporukama u ratu opskrbio Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ponudio predloživši vladu akviziciju brazilskih Miragea, s brazilskim remontom, te uz odobrenje francuske vlade i suglasnost AMD-a, za pukih 80 milijuna dolara (na otplatu). Odnosno, uz modernizaciju na najmoderniju avioniku sadašnje (četvrte) generacije lovaca, za – 140 milijuna dolara. Amerikanci, što bi se reklo, ”cepaju jer mogu”. Da se nekako provučeš ispod njihova radara, sadrži određeni politički rizik. Moraš se osjećati kao suveren Europejac da im kažeš – ah, ne, ovo možda ipak ne bismo, uzet ćemo nešto drugo…
Ako Krstičević naposlijetku ipak negdje pronađe stare ”šesnaestice” koje bi se mogle remontirati i to možda baš u Rumunjskoj, gdje se uvijek nešto može i surađivati, pogotovo stogao što su Izraelci ondje prisutni u ”Aerostaru”, pokazat će se da postoji golemi problem – svaka takva modernizacija zahtijeva najmanje dvije godine, kao što je to bilo najavljeno u vezi s ”Barakom”! Znači, budući da ovi Kotromanovićevi avioni više ne lete, a do Krstičevićevih treba dvije godine, u međuvremenu nastaje rupa i Hrvatska više ne može ostvarivati suverenitet na vlastitom nebu, nego mora podnajmiti neku drugu NATO-državu da obavi funkciju air-policing, nadzora zračnih puteva. To tipično košta oko 25 milijuna dolara godišnje, što je, za dvije godine, tek nešto manje nego bi trebalo za avione kojima bi sam obavljao istu zadaću i održavao pilote u trenaži. Kad izađu iz trenaže i nemaju dovoljno godišnjeg naleta, gube licence i moraju se opet podvrgavati ekstremno skupom školovanju. U čemu je onda štos?
Štos je u tome što je za skupu modernizaciju potrebno dugo vremena, a jeftina se obavi odmah i Zubak je ponudio da pola eskadrile isporuči za tri mjeseca, a cijelu za šest mjeseci od potpisa ugovora na 80 milijuna. Zašto su ga odbili? Vlada je to učinila neizravno – rekli su da žele zaključiti posao s državom, a ne s privatnom osobom, pa su se tako vratili na onu Krstičevićevu apsurdnu ideju zbog koje je i propao posao s ”Barakom”. Jest, avion bi kupili od, recimo, Portugala, ali u cijenu je uračunato da ih ”Loki” remontira kod sebe ili u Rumunjskoj, a to je tri četvrtine novca koji se izda, s tom što State Department otključava i zaključava vrata za takav deal, pogodujući naravno interesima američkog proizvođača što je predsjednik Trump jasno proklamirao devizom ”America Frst!”
”Hrvatska, zadnja!” moglo bi se uklesati na dovratak MORH-a na Trgu kralja Krešimira IV u Zagrebu, kad bi ta rečenica, ovako prevedena, imala bilo kakvu korespodenciju sa stvarnim hrvatskim jezikom. Uličnim bi se idomom istu misao puno bolje prenijelo sintagmom: ”J… Hrvatsku!”, što je načelo koje je vladalo na ovim prostorima kad su se stotine milijuna maraka, u doba embarga, pretvarale u dim jer bi ”pošiljka pala”. Jedinog ”probijača blokade”, Rhetta Butlera Domovinskog rata, koji je barijeru preskočio i doveo 54 letjelice koje su donijele stratešku prevagu u ratu, sad odbijaju kao ”nekog privatnika”, jer žele poslovati jedino s renomiranim partnerima u portugalskim oružanim snagama i vještim Rumunjima, koji su svoju avio-industriju prodali Amerikancima i Izraelcima, a helikoptersku – Airbusu, ali za pare, i za buduće zajedničke industrijske pothvate, a ne za priče o ”strateškom partnerstvu” u mutnim poslovima, što je svojstveno svim našim akvizicijama.
Dok Krstičević ne nađe prikladno rješenje, a poznato je koliko je u tome vješt i koliko mu treba, najizglednije je da će se stvar razvući i odegoditi, možda i do svršetka mandate ove prilično nesposobne vlade, koja nije mogla presjeći ni neke jednostavnije stvari. Zato su pozvani Mađari da nam štite nebo i u prekrasnim ”Gripenima” idu na kupanje u Pulu i Zadar. Kako bi proces akvizicije dobio što ugledniju formu pa se opravdalo i to nedogledno čekanje – okupljena je komisija sastavljena od raznih ”visokopoloženih” likova, kojima ne znaš kakva je za ovo svrha, jer su listom za tu ulogu koja im je pridijeljena apsolutno nekvalificirani.
Na čelu Komisije nalazi se mladi magistar geostrategije Zvonimir Frka-Petešić, koji je Plenkoviću ono što je Milanoviću bio Saucha. Šef šefova kabineta, rođen je u Parizu, karijerni niži diplomatski činovnik koji dobro govori francuski. Po specijalnosti je geograf. Supredsjedatelj komisije je viceadmiral Robert Hranj iz Glavnog stožera Oružanih snaga, koji bi tu mogao biti eventualno od koristi da se kupuje batiskaf. Tu je zatim neobično veliki broj obavještajaca svih fela, uključujući šefa vojne obavještajne službe. Bavi li se CIA kupovanjem aviona? Ne bavi, CIA i američka država su ozbiljne institucije. Imamo zatim predsjednika saborskog odbora za obranu iz redova SDP-a, Igora Dragovana, koji ima srednju stručnu spremu i razumije se jedino u sitne političke podvale, kojima se bavio kao Milanovićev politički tajnik. Uza nj je i njegov hadezeovski odborski kolega Anđelko Staričak, ekonomist koji se još bavi zaštitom prirodne sredine i ljudskih prava – univerzalni profil hrvatskog zastupnika rodom iz Bosne, s puno funkcija kao švicarski džepni nož. U Komisiji su još i pomoćnici ministara raznih resora, razni predsjedničini savjetnici i još ljudi iz Plenkovićeva kabineta, čak i Ivona Ferenčić, zamjenica glavne tajnice Vlade, koja ne kuha kavu, nego obavlja jednu važniju administrativnu funkciju u provođenju vladinih odluka, ali se u avione razumije kao i Marica u krivi lingam. Da, i da ne zaboravimo, tu je još i brigadni general Mato Mikić, pilot, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Na to ga je mjesto postavio Krstičević, ali nebom će uskoro moći ploviti jedino ako kupi kartu na šalteru ”Croatia Airlinesa”, kao i dva ugledna brigadira iz MORH-a, koji se inače bave raznim svojim poslovima.
Ovakva široka komisijska neradna i neoperativna tijela uvijek se osnivaju kad treba ponijeti odgovornost za stvari na koje, realno, ni jedan od članova odbora ne može imati utjecaja, čak i kad bi znao nešto o materiji koja se razmatra. Čak i piloti poput Mikića, naravno, nemaju pojma o akviziciji, tehnologiji, te dalekosežnim poslovnim i političkim reperkusijama – kao da se vozača postavi da upravlja ”Fiat Chryslerom”, jer zna mijenjati brzine. Ukratko, napravljena je komisija koja ima zadatak da odlučuje tako da ne odlučuje, što je i sreća, jer da oni zbilja o nečemu moraju zaključiti, bilo bi kao u onom vicu o devi koja je, navodno, nastala tako što je slična radna grupa pokušala dizajnirati slona.
Dok Komisija bude pro forma sjedničila – ne prečesto, jer tu su većinom ljudi dovoljno zaposleni u administrativnim strukturama pa baš nemaju puno vremena da vrte palcima po besmislenim odborima, te dok Mađari budu čuvali hrvatsko nebo, ministar Krstičević imat će predah i dovoljno vremena da naokolo putuje u potrazi za ”državnim avionima”. Naravno, tipa F-16, da se zadovolji Amerikance, koji bi ga inače mogli opet diskreditirati, ali, ako je moguće, s nekom blagom ”izraelskom vezom”, jer mi u toj zemlji imamo nama sklone ljude, koji nas razumiju, nisu nikakvi formalisti, ne traže da sve ide po nekim sitničavim propisima, a godišnje izvoze – 100 milijardi dolara oružja. Valjda bismo se i mi tu mogli ugraditi, ako se uspostavljene veze održe…