Piše: Denis Kuljiš
Kod Zvonka Zubaka sve je jasno i egzaktno, kao kod babe na placu. I što i pošto i kako. On je početkom lipnja poslao premijeru Plenkoviću pismo s ponudom da njegova firma isporuči Republici Hrvatskoj, koja se našla u stisci jer lete samo dva ili tri stara MiG-a 21, dvanaest dobro održavanih aviona Mirage 2000C, lovaca četvrte generacije. To su NATO-kompatibilne delte, modernizirani čuveni avioni Mirage, proslavljeni u izraelsko-arapskim ratrovima. Ti nadzvučni lovci uskladišteni su u hangaru u Brazilu, jer je njihov vlasnik, brazilsko zrakoplovstvo počelo prenaoružanje s najmodernijim JAS 39 Gripen – kupili su cijeli puk. Svaki košta kao cijela eskadrila rabljenih Mirage 2000C, koji tako dospijevaju na sekundarno tržište. Zubak je na te avione već stavio šapu, jer zna da će ih neminovno dobro prodati, Hrvatskoj ili nekome drugome. Roba je dobra. A cijena? Prava sitnica, 75,9 milijuna ukupno, uz rok otplate od 7 godina i kamatu od 1,2%. Za Hrvatsku to znači 80 milijuna KUNA godišnje, a dobiva isto ono za što je Izraelu trebalo platiti 500 milijuna dolara ODMAH.
Bez obzira na različitu cijenu, F16 Barak sličnog godišta vrijedi otprilike podjednako, s tim što valja uzeti u obzir da su ono izraubane stare kante kojima su Židovi istjerali dušu u zračnim i kopnenim bitkama, borbeniom zaokretima i letenjem na forsažu. Svaki od njih mogao bi ispričati cijeli roman: Kad sam poletio natovaren teškim gravitacijskim bombama da satrem iračku nuklearni reaktor Ozirak… Nasuprot tome, brazilski su Miragei fine usidjelice, koje se redovno izvodilo u šetnju u skladu s mirnodopskim režimom eksploatacije.
Izrael je obećao isporuku prve pare (dvojca) Baraka tek 2020, a Zubak je spreman preuzeti ugovornu obavezu da svih dvanaest dopremi do siječnja 2020., znači za šest mjeseci. Za tri mjeseca od potpisa ugovora doletjela bi prva četiri. I ne samo to, kako kažu u tv-prodaji, nego uz njih, potpuno besplatno, ide set rezervnih djelova, oprema za održavanje i alati, te obuka prvih pet pilota, dok se obuka zemaljskog osoblja može ugovoriti posebno, ali sve vrlo pristupačno, jer Brazilci imaju jaku avio-industriju, jako zrakoplovstvo i golemi izvozni biznis vojnih i civilnih džetova. Prvi bi avioni, dakle, doletjeli ubrzo nakon potpisa ugovora i u Aerotehničkom zavodu u Velikoj Gorici brazilski bi inženjeri odmah organizirali remont i školovanje za zemaljske posade. Jedino motore, Snecmine pouzdane M53, valja urediti u Brazilu. Avioni su proizvedeni osamdesetih, kao i Baraci, ali im se resurs produžuje za 2000 sati letenja, što je dovoljno do kraja vijeka iskoristivosti trupa 2034. godine. Po izraelskoj ponudi, Barak je trebao biti remontiran za samo 1100 sati letenja, a kako nadzvučni avion u hrvatskom zrakoplovstvu, kao i nekoć u jugoslavenskom, mora letjeti barem 110 sati godišnje, jasno je koja kalkulacija drži vodu.
Ima tu još jedna vrlo važna pojedinost, koja se ne vidi prostim okom neupućenog promatrača. Sat letenja na F16 (uračunato tekuće održavanje, gortivo i sve ostalo) skuplji je od sata na Mirageu 2000C za oko osam tisuća dolara. Ušteda je – osamsto tisuća dolara po avionu godišnje, a to je novac koji trošiš bez obzira na kupovnu cijenu. Zato je stvarna cijena deala s ”Barakom” bila oko 1,2 milijarde dolara, dok je Mirage, po nabavnoj cijeni jedna četvrtina, u eksploataciji zapravo još neusporedivo jeftiniji!
A kako ti avioni prolaze u usporedbi po taktičko-tehničkim karakteristikama? Barak je primarno jurišnik za ofenzivne terete koje treba isporučiti na veliku daljinu, vrlo pogodan, recimo, ako Hrvatska odluči iz bilo kojeg razloga bombardirati Gibraltar. Mirage 2000C je pak primarno lovac-presretač za misiju koja i stoji pred hrvatskim zračnim snagama – air-policing, odvraćanje i presretanje neidentificiranih letjelica. Kod redovnog održavanja Miragea, njihov je ”availability”, raspoloživost, oko 70%, što znači da od 10 aviona (2 su dvosjedi za školovanje) uvijek stoje na raspolaganju tri pare za dežurstva. Mirage je naoružan odličnim topom od 30 milimetara (DEFA) i raketama za nesporesdnu borbu MATRA Mica.
Borbeni komplet (uključujući bombe) košta kod Zubaka 1,4 milijuna dolara po avionu, a za eskadrilu u miru, dosta ih je recimo pet kompleta… To je velika prednost kad kupuješ kod privatnika: dajte mi, molim vas, ona dva s gornje police i još mi pokažite ovo i ono… Po medelu nabave koji je odabrao MORH, a vlada ga u tome svesrdno podržava, pravi se međudržavni ugovor, i nemaš što birati, nego se iskeširaš pola milijarde dolara, a za dvije godine stignu dva bogzna koja aviona s gomile starih kanti koje se primjerice izraelsko zrakoplovstvo želi riješiti. Znači, nitko te ne pita, nego sve ide pod plaštom ”strateške suradnje” i (nespomenutog) djelomičnog oprosta za sukrivnju za Holokaust. Kod vrijednog Zubaka princip je – ljubav za ljubav, sir za pare. Sve borbene letjelice s kojima je Hrvatska u Domovinskom ratu izvojevala pobjedu – ukupno 54 lovca, helikopterske topovnjače, transportnih helikoptera i aviona, on je dobavio, a MiG-ove 21 je davao po 700 tisuća dolara, iako je na tržištu mogao dobiti 4 milijuna. Ali, bio je rat, i to oslobodilački, a osim toga ide se i na količinu. No, od oko 350 aviona koje je u karijeri prodao, na ovome je imao najmanji profit…
Zvonko Zubak je neizmjerno zanimljiv lik. Rodom je iz Bosanske Posavine, srednja škola, emigracija, bauštela. Imao je sreće da se zaposli kod švicarskog trgovca djelova za naoružanje, specijaliziranog za upaljače, kojih je JNA trebala velik broj. Tako je Domovinski rat dočekao kao doktor za naoružanje, u odnosu na sve one koji su bili zaduženi da pod embargom pribave nešto za obranu. Glavni bosanskohercegovački Alijin logističar kroz čije su ruke prošle saudijske milijarde, bio je, recimo, krojač iz zagrebačke Ilice. Kako su prema Hrvatskoj primjenjivao najčvršći embargo koji su uspostavile zapadne zemlje, nadajući se da će rat tako biti izbjegnut, ili da će se brzo završiti, jedini je vrata skladišta otvorio veliki Jeljcin i doista – bez njega Hrvatske ne bi bilo. Samo što je to sve naknadna pamet, a u stvarnosti i u realnom vremenu, trebalo je izbušiti kanale kojim će se sve to pribaviti i dopremiti, a da to izvedeš potrebna je nadmoćna pamet i snalažljivost, koju imaš ili nemaš, kao i iskustvo i veze, te socijalnu inteligenciju, a kako se ovom prilikom sve to doista i našlo, imamo poznat rezultat, s tim što cijela ta storija zapravo još nigdje nije ispričana…
Danas je Zvonko Zubak na sudu s hrvatskom državom, jer mu nije platila protuzrakoplovni sustav S-300 koji joj je isporučio, naime rakete (ali bez radara i jedinice za upravljanje sustavom). To je strateško oružje koje je u paradi na Jarunu uoči ”Oluje” izazvalo konsternaciju među vojnim atašeima. Očito je dobro zamijećeno, pa ni jedan srpski avion, dok je ”Oluja” trajala, nije poletio prema Zagrebu. Oni koji su uzletjeli u Bosni, ili se zatekli na pisti u Udbini, razoreni su udarima NATO-avijacije.
S-300 nije plaćen, nego je 2004. prepušten saveznicima – tu je sjajnu gestu napravio Sanader, čim je došao na vlast, čime su ispeglane blamaže koje su prethodile. Bilo je, naime, pokušaja da se sustav isporuči na Bliski istok u nekim ostapbenderovskim morskim kombinacijama, koje se ionako ne bi nikad ostvarile, budući da su Amerikanci lansere stalno držali na oku. Zubaku je sve to jasno i normalno, ali on je robu isporučio, a novac nije dobio, niti su mu robu vratili, da se sam razduži… Ali, to je sve posebna priča, koja će se sad potezati po novinama da se diskreditira njegova ponuda za nabavu eskadrile brazilskih lovaca. Jer, ona je toliko povoljna da se moraš neizbježno upitati – čekaj, ako ta cijela priča vrijedi recimo 80 milijuna dolara, zašto su nas pokušali nasaditi sa 500 milijuna? Pa gdje bi završila razlika? To pitanje ostaje bez odgovora, jer bi bio previše skandalozan, čak i po onim mjerilima koja vrijede u Hrvatskoj…
Zubaku ne pada na um da se oko toga dokazuje i preganja, bori za svoja stara potraživanja i slično, dok je preokupiran prije svega kako da se iz ove situacije izvuče maksimalna korist, ali ne samo njegova… Biznis koji se osniva na prevari, nije dobar biznis – u dobrom biznis-dealu jedan posao vuče drugi.
Ovi brazilski Mirage 2000C mogli bi se unaprijediti na standard Mirage 2000-5, što je posljednja modernizacija, ali se to zapravo ne isplati, jer je trup previše star, iako bi cijela priča koštala samo 139 milijuna dolara. Ali, za otprilike takve pare Zubak bi bio spreman organizirati dobavu FRANCUSKIH Mirage 2000-5, prozvedene dvijetisućitih, a to je zbilja prva liga. Zamjena Brazilaca za avangardne Francuze mogla bi se napraviti za četiri-pet godina, kad se uvježba dovoljno posada, a Zubak bi stare avione već prodao dalje, odnosno uzeo pod račun. A svrstavanje uz francusku avio-industriju svakako ima dugoročno smisla, jer će naredni europski lovački avion graditi iste one europske zemlje EU-familije koje su sagradile uspješnu avio-industriju Airbus. Francuzi će konstruirati letjelicu, Nijemci sagraditi turbinu, a možda bismo i mi mogli negdje udjenuti neki svoj šaraf, umjesto što se pokušavamo udružiti s ljudima koji su već preveslali i neusporedivo vještije igrače.