Piše: Denis Krnić
Kakav je najgori kupac? Onaj koji nema para i ne zna što hoće. Takav je kupac Hrvatska vojska i njeni planeri koji višenamjenski borbeni avion kupuju još od 2007. godine kada je MORH proizvođačima prvi put poslao RFI, iliti – Zahtjev za informacijama. Od tada do današnjeg dana taj se kvaziproces isprostituirao do besvijesti. Samo se skitaramo po svijetu, skupljamo brošure, obilazimo štandove, razgledavamo avione, razgovaramo, pregovaramo, osnivamo nekakve komisije… Teško je naći ijednu malu zemlju poput naše u kojoj pokušaji kupnje borbenog lovca traje više od deset godina. Neverending story. Saga bez kraja i konca. S kime smo sve proteklih godina razgovarali? A sa kime nismo? Sa Šveđanima, Rusima, Francuzima, Amerikancima, Nijemcima, Grcima, Izraelcima, pa i Korejcima iz Seoula.
I što smo postigli u cijeloj toj epopeji? Manje od ništa. Zašto? Zbog politikanstva u HRZ-u. Ova grana vojske, naime, nikada nije konkretno definirala kakve to performanse treba imati budući borbeni avion, ostavljajući tako mjesta i slobode za raznorazne manipulacije. Što se avijacije tiče cijeli naš vojno-politički sustav se oduvijek ponašao kao školjka. Na svaki pokušaj da se otvori, grčevito se zatvara i steže. Umišljaju da sve znaju, a kadrovski sunovrat je nezadrživ. Kako to da nikome nije čudno što se na istom popisu akvizicija nalazio vrhunski Eurofighter, ruski MiG-29, rabljeni Mirage ili trenažni F/A-50? Potpuno nejasno i nelogično, a sve zbog preširoko definiranih, zapravo nedefiniranih zahtjeva HRZ-a. Tu se jasno vidi da je pozivanje na stručnost i agitpropovske parole „znamo što hoćemo“ samo paravan. Naši kapaciteti su mizerni, čemerni i ne znamo što zahtijevamo od HRZ-a u političkom i strateškom smislu. Koliko ne učimo iz ranijih iskustava najbolje govori slučaj famoznog i opjevanog izraelskog Baraka. Još 2011. godine Izraelci su nam nudili svoj F-16. Ali su tada, kao i nedavno, rekli da nemaju suglasnost Washingtona za reexport pa se u cijelu priču nije ulazilo dublje. Ono što su nam 2011. ponudili iz Tel Aviva bila je kompenzacija dijela ugovora kroz isporuku pitke vode! Pedantni kakvi jesu, Izraelci su registrirali goleme podzemne bazene pitke vode u podnožju masiva Velebita na pravcu prema podmorju, ali to je već neka druga štorija.
Od novog akvizicijskog kruga ne treba previše očekivati. Pokazali smo da su naši kadrovski i intelektualni kapaciteti za rješavanje ovog rebusa gotovo nepostojeći. Ni SAD više nema ambicija da se previše bakće sa HRZ-om. Grčki F-16 block 30 (tehnologija s kraja 80-tih) je plafon koji nam nude Ameri. Štoviše, oni cinični bi rekli da nas ne vide dalje od partizanske eskadrile Franje Kluza i Rudija Čajavca pa su našim vojnim mudracima prošli tjedan u Zemuniku prezentirali propelerca AT-6 Wolverinea. Što će nam AT-6 osim ako se ne mislimo riješiti odličnih Pilatusa? Švedi rabljenih Gripena na lageru nemaju i to nam je službeno rečeno u zadnjem krugu razgovora. U međuvremenu, gripenovci su zatvorili svoje zagrebačko predstavništvo.
Medijsku buru izazvao je trgovac oružjem Zvonko Zubak. Za manje od 80 milijuna eura ponudio je eskadrilu brazilskih Miragea 2000 i brzopoteznu isporuku tijekom slijedeće godine, kao i obuku pilota u Brazilu i Hrvatskoj. Neloši avioni, pače su za nas jako dobri. Delatkrilni kao i MiGovi-21 pa mehanika leta ne bi trebala biti problem za naše pilote. Koliko se moglo čuti po kuloarima, ova ponuda gađa cilj iza horizonta: tu je naredni u nizu Mirage 2000-5. Zubak je sa svojim inozemnim partnerima zamislio da se kroz 5 do 6 godina na Mirageu s analogtnom instrumentacijom obuči 20-tak naših pilota. Nakon toga HRZ bi na stol dobio ponudu dvije eskadrile Miragea 2000-5 (proizvedenih 1999. i 2000.) s digitalnom avionikom, koje će Francuska uskoro povlačiti iz uporabe zbog uvođenja novih Rafala. Deltaš Mirage 2000-5 ima radar dometa 150 kilometara, head-up display, glass cockpit. San snova za naše kameno doba. Mirage 2000-5 može izvoditi manevre u horizontalnoj i vertikalnoj ravni sa najvećim opterećenjima na malim i srednjim visinama. Ispitivanja su pokazala da je brzina uzdizanja identična brzini F-14A, te da ne zaostaje ni za ostalim zapadnim avionima tipa F-15A, F-16A i F-18A. Marcel Dassault uvijek je govorio – lijep avion uvijek lijepo leti.
Francuzi su Hrvatskoj još 2008. nudili rabljeni Mirage 2000. Za 12 komada tražili su 270 milijuna eura. Nudio je koncern Dassault tada i famozni Mirage 2000-5 , ali kako je nuđenje bilo više pasivno, a ne aktivno, nisu dostavili cijenu. Najveći minus koji su Mirageu 2000-5 tada dali naši vojni mudraci bilo je da njegove tehničko-taktičke mogućnosti nadilaze hrvatske potrebe (!?). Obje francuske ponude nisu uključivale naoružanje i dugoročnu potporu u održavanju. Francuzi nam u civilnom zrakoplovstvu nisu nepoznati. Preko 80 posto opreme naše kontrole zračne plovidbe je „Made in France“. Točnije, radi se o Thalesovoj opremi.
Zbog kvara na motoru jedan Mirage 2000 prisilno je sletio 2000-te godine na splitski aerodrom. Zrakoplov je odvezen u podzemni objekt Pantana (ex. „Cetina“ u doba JNA) s čijom su očuvanošću i funkcionalnošću bili oduševljeni francuski vojni predstavnici u RH. Na ugodnih 22 stupnja Celzijusovih, u debeloj hladovini francuski su tehničari, koji su sa spakiranim motorom u C-160 Transall isti dan doletjeli u ravno u Split, odradili su zamjenu glavnog motora. Sve to prošlo posve nezamijećeno, u srcu turističke sezone.
Iz MORH-a su poručili da Zubakova ponuda ima neke falinge, ali bez pojašnjenja o čemu je točno riječ. Kažu da su kontaktirali Francuze da vidi o čemu se radi. Ako su Zubakovu ponudu provjerili kao što su onomad provjerili autentičnost jemenskih pisama u remontu MiGova… Kuku-lele. Uz to su poručili da ne žele poslovati sa pojedincima nego nabavu lovaca vide na relaciji G2G – „government to government“. Tko je vlasnik „Lockheed Martina“ ili SAAB-a? Država? Neće biti, prije pojedinci, privatnici, biznismeni upravo kao i Zubak.
Kod kupnje borbenog lovca temeljne su informacije one koje se odnose na operativne mogućnosti višenamjenskog borbenog aviona, detaljni opis konstrukcije i svih sustava aviona, količina i vrste naoružanja koje može nositi, razina NATO interoperabilnosti i kompatibilnosti, dostupnost potpore u održavanju, raspon i dimenzije infrastrukture (uzletno-sletne staze, hangari, radionice itd.), objekti za održavanje, oprema i obuka zahtijevana od strane HRZ i PZO, obuka pilota i zemaljskog osoblja u regiji centralne/istočne Europe, kao i mogućnost podijeljenog korištenja postojećih objekata i postrojenja, opreme za održavanje. Ali to nama znači malo jer ne znamo koje su ambicije što se tiče HRZ-a, a čija je borbena komponenta, da se ne lažemo, odavno prešla liniju urušavanja. Imamo 50 godina iskustva eksploatacije MiGa-21, a nismo u stanju nadzirati remont Migova u nesretnoj Ukrajini!
Uporno se govori o nabavi 12 aviona, a naši službeni dokumenti govore o minimalno 14 aviona i to 10 jednosjeda i 4 dvosjeda. Sukladno Sporazumu između NATO (CAOC-5) i OS RH (HRZ i PZO) potpisanog 08. srpnja 2009. godine, prenesena je ovlast zapovijedanja nad deklariranim snagama OS RH (HRZ i PZO) u sklopu sustava NATINADS (NATO Integrated Air Defence System). U skladu s istim, raspoloživost snaga dežurnog borbenog dvojca je 24 sata/7 dana u tjednu/365 dana u godini i za ovu zadaću potrebno je osigurati stalno spremna 3 borbena aviona i to dva aviona u pripravnosti te jedan pričuvni avion. Dakle, samo za NATO moramo imati 3 aviona osigurana. Donedavno se spominjalo kako ćemo u nekoj neodređenoj budućnosti nuditi air-policing našim susjedima. Dobra ideja, ali kojim susjedima? Sposobnost air-policinga mora se prvo dosegnuti i deklarirati. Tada slijedi čitav niz političkih i tehničkih predradnji koje uključuju, među ostalim, pripremu logističkog supporta na nekom od aerodroma zemlje na čijemu nebu radite air-policing. Mora se jamčiti puna raspoloživost deklariranih aviona, itd. Air-policing nisu neke usputne zadaće, nego punokrvne misije gdje lovac leti naoružan. U mirnodopskim uvjetima provodi se, prosto rečeno, let u ratnom režimu. Ali taj je vlak prošao, to se ne dogovara „tete-a-tete“ na nekoj konferencijskoj terevenki, nego na najvišoj razini Sjevernoatlantske alijanse jer takva odluka nosi i geopolitičke implikacije. S obzirom na navedene zadaće, trenutno poluispravna 4 borbena aviona MiG-21 ne da nisu dovoljna, nego jasno ocrtavaju spektakularno urušavanje HRZ-a. Ne želimo vjerovati da su najbolji dani HRZ-a, u tehničkom i kadrovskom smislu, prošli s vremenom Domovinskog rata.
Malo je znano da su, primjerice, hrvatski piloti u „Oluji“ posve redefinirali doktrinu upotrebe lovca MiG-21, kao i zamisli ruskih konstruktora o načinu uporabe tog lovca. Avion koji se koristio na svjetskim ratištima za napade na kopnene ciljeve sa velikih visina, pod oštrim kutevima, u „Oluji“ je letio na ekstremno malim visinama između 25 i 50 metara, prilazeći meti u brišućem letu. Poslije odbacivanja bombe ili lansiranja rakete prema cilju s male visine, uslijedilo bi energično povlačenje aviona u lijevu ili desnu stranu na samoj granici nedozvoljenog opterećenja, kako bi se zadržala mala visina, izbjegao udarni val eksplozije vlastitog projektila i izbjegle visine na kojima je djelovala srpska PZO („Strela“, „Bofors“ i KUB). Pri tim manevrima došle su do izražaja sve najbolje karakteristike koje su ruskih inženjeri ugradili u MiG-21. Dodajmo da hrvatski avioni u „Oluji“ nisu imali IC mamce. HRZ je u „Oluji“ raspolagao s 17 borbenih aviona, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna aviona, jednim avionom za elektronsko izviđanje i jednim helikopterom za elektronsko-termovizijsko izviđanje. Za svu tu zračnu armadu imali smo dovoljan broj uigranih tehničara i pilota. Prestankom ratnih operacija i parafiranjem mirovnog sporazuma u Daytonu odustalo se od namjere da kupimo MiGove-29. Čak su na tu temu obavljeni neki razgovori u Moskvi.
Gdje je danas HRZ? U mračnom Hadu. Bez borbenog lovca ono gubi prefiks „borbeno“. Borbenu avijaciju ne čine kanaderi ili laki helikopteri, limeni kolibrići poput Kiowe. Sve što danas vidimo rezultat je konfuzije i neinventivnosti našeg vojnog establišmenta. Gorki su to plodovi sitne koristi, nepotizma i karijerizma, a takvi nismo bili u Domovinskom ratu. Što nam epopeja nabave aviona i sunovrata HRZ-a govori? Pa ništa što već ne znamo: kobna matrica negativne selekcije i loših odluka u našim oružanim snagama tvrdoglavo se ne mijenja. U međuvremenu, prestižu nas ambicije drugih.