Piše: Denis Kuljiš
U europskom izdanju londonskog dnevnika ”Financial Times” izašao je članak o favoritima za funkciju predsjednika Europskog vijeća, nasljednika Donalda Tuska. Spominju se pritom i manje uvjerljivi, ”dark horse” kandidati, među njima i hrvatski premijer. ”Dark horse” je grlo koje na konjskim trkama neočekivo izbije u vodstvo kad su favoriti hendikepirani, a u članku se među takve rezerve s klupe, uz Belgijanca Charlesa Michela i Danca Larsa-Lokke Rasmussena te Portugalca Antonija Coste, doista navodi i ime Andreja Plenkovića. Ta mala vijest bila je dovoljna da izazove euforija među hadezeovskim desničarima, dok su se ostali stranački rukovodioci odmah počeli osvrtati da vide nisu li možda ostali osamljeni, jer su se ostali već prebacili u neki drugi tabor. Kao pingvine na Arktiku, zahvatio ih je dubok nemir, jer se pronio glas – čini se da ćemo ga se ipak riješiti! Hvala bogu! Mašala! Hosana!
Odmah su počela vijećanja na neslužbenim plenumima, što su mnogi janjci platili životom. Kome li će On ostaviti stranku? Jandrokoviću? Pa njega ćemo lako pregaziti! Čim se Plenki makne, bit će sve gotovo… A hoće li doista otići? Pa hoće, naravno, pretvara se kad izjavljuje da ga to ne zanima, koga ne zanima da bude predsjednik Europe i stalno se pojavljuje na televiziji? A lova – sigurna, golema plaća, kabinet, državništvo, sve što zamisliš. Bolje mu je to nego da se ovdje s nama zafrkava…
Problem je u tome što ti hadezeovci koji su odmah ubacili u četvrtu ne razumiju europsku politiku ni Europsku uniju i, zapravo, ništa ne shvaćaju, pošto je njihovo neznanje enciklopedijsko. U stranačkoj falangi u prvim redovima stoje političari, ”dužnosnici”, koji se razumiju samo ono što je zaista važno, a to je kako uz pomoć imenovanih državnih činovnika koji se nalaze u stražnjim redovima stranačke formacije, osvojiti milijune i nekretnine iz neograničenih iznosa koji se slijevaju u proročun ili ih daje Europa u formi ”kohezijskih fondova”. Stranački rasovi su kolektivni mozak stranke, iako nemaju pojma, većinom su potpuno neobrazovani, bivši šoferi i zidari koji su postali magistri šoferologije i sličnih disciplina kupljenim diplomama što su ih za male pare napisali profesori na zabitim veleučilištima, gdje su te diplome stekli. Svoje duboke misli i dalekosežne političke ideje razmijenjuju na stranačkim prelima, na kojima se osniva politički život Hrvata. Posljednji je krik teorija o tome zašto će Plenović neizbježno otići u Bruxelles…
Tu njihovu zabludu morat ćemo radi spasavanja ostatka zdravog razuma koji se eventualno očuvao kod naroda, podvrgnuti postupku dekonstrukcije.
”Financial Times” su možda najbolje svjetske novine, ali se primarno bave ekonomskim temama, dok politiku i posebno europske prilike, s obzirom da ih izdaje londonska izdavačka kuća, drže ”pod dva”. Uostalom, članak o kojemu je riječ ističe dva zaista jaka kandidata za funkciju predsjednika Vijeća EU, a to su fenomenalna litvanska predsjednica, uberfrau Dalia Gryabauskaite, koja bi mogla samu Angelu Merkel razbiti u prvoj rundi u borbama u kavezu (Dalia doista ima crni pojas u karateu), te Christine Lagarde, šefice Međunarodnog monetarsnog fonda, pariška patricijka s besprijekornom karijerom i pojavom. Problem je što su obje previše dobre za tu funkciju, pa bi Daliju mogla odbiti njemačka vlada, jer je previše samostalna, a Christine kaže da je taj položaj uopće ne zanima, što je i sasvim razumljivo. Ta pozicija, naime, ”nije bog zna kaj”.
Ukratko: Europom vlada Europsko vijeće koje se sastoji od 28 premijera (uskoro će ih biti 27), a sjednice vodi i priprema stalni predsjednik Vijeća, koji sam nije njegov član, i ne glasa. Ta je funkcija uvedena 2007. s potpisivanjem Lisabonskog ugovora, a ranije je predsjedao premijer države koja predsjeda Unijom. Član Vijeća, premijer, dakle, neusporedivo je važnija figura od predsjednika, jer on glasa kad se traži konsenzus. U stvarnosti zna se da sve dogovaraju Njemačka i Francuska (ranije i Velika Britanije), dok se drugi ponašaju u skladu sa svojom važnošću. Za Hrvatsku koja sačinjava otprilike 1% kapaciteta Unije (populacijski i ekonomski) najpametnije je ako se puno ne miješa, bitno je da se ”sjedi za stolom”, a glavni posao premijer obavlja antišambriranjem i domunđavanjem s onima s kojima može uspostaviti bilateralni odnos. Dok je premijer bio Milanović, Merkel je svojoj pratnji naredila da blokira svaki njegov pokušaj da joj se fizički približi. Pametna žena!
Mjesto predsjednika Vijeća idealno je za bivše premijere, jer je statutarno nespojivo s nacionalnom funkcijom. Omogućuje onima koji su rano postigli sve u domaćoj političkoj karijeri da se eksponiraju na europskoj sceni, a zatim pređu na visokoplaćene korporativne funkcije, u velike zaklade gdje se vrte milijuni, i u slična akademska i parapolitička tijela, kojih ima više nego što pas ima buha…
Sadašnji predsjednik Tusk bio je dva mandata poljski premijer, ali je funkciju napustio u doba sloma svoje liberalne koalicije koju su porazili desničari ultrakatoličke stranke braće Kaczynski. On je doma dao sve što je imao, a zatim je otišao na položaj s kojeg je ipak mogao utjecati na opći odnos Unije prema Poljskoj, čiju je desnu vladu zaista pokušavala malo dovesti u red. Prije Tuska, koji je odradio dva mandata, predsjednikovao je Herman Van Rompuy, također bivši premijer (Belgije), Flamanac čija je partija izgubila i nacionalne i flamanske entitetske izbore i spala na samo deset posto…
Najbolja bi predsjednica bila naodoljiva Dalija Gryabauskaite (63) iz Viljna, dva puta litvanska predsjednica, a zatim europska komesarka za financije, zvana ”Čelična Magnolija”. Ona je uvela i sankcionirala sva ona pravila koja zabranjuju državno potpomaganje propale brodogradnju pa od toga toliko zazire i hrvatska vlada – Dalija je rebnula Poljake i Španjolce globama od ukupno milijardu i pol eura zbog prikrivenog subvencioniranja. Ta nepokolebiva liberalka završila je studij političke ekonomije u Lenjingradu i ondje se upisala u partiju, što joj je omogućilo da se u Viljnu namjesti u Akademiji nauka. Predavala je globalne financije u Višoj partijskoj školi. Struka je struka – i češki predsjednik Vaclav Klaus bio je u komunizmu glavni ekonomist Narodne banke. I komunisti su trebali stručnjake, ljude koji razumije svjetske ekonomske procese ili nuklearnu tehniku. Kod nas je bilo drukčije – mi smo izmislili svoju verziju komunizma, uveli (figurativno) svoje zakone fizike i krize su nas pogađale kao grom iz vedra neba – nestalo bi nafte, struje ili deterdženta… Dalija je imala karijeru usporedivu s onom Angele Merkel, atomske kemičarke iz Istočne Njemačke. No, čim je komunizam pao, otišla je na Georgetown Univerzitet u Washington na ozbiljnu obuku za više vladine eklsperte. Kao zamjenica ministra financija vodila je litvanske pregovore za pristup EU i čim je zemlja primljena, uzeli su je za europsku komesarku… Nije udana, nema djece, fluentna je na ruskom, poljskom i engleskom, a kao predsjednica i vrhovni zapovjednik, zauzela je krajnje nepomirljiv stav prema Rusiji. Putina je usporedila s Hitlerom, a Rusiju nazvala terorističkom državom. Otvorila je vrata suradnji s CIA i založila se 2018. za pomoć Ukrajini isporukama municije, slanjem vojnih instruktora i potporom u kibernetičkoj borbi. To joj sigurno neće priskrbiti potporu Angele Merkel. Kancelarka želi ”repoziocionirati Europu”, distancirati se podjednako od Kine, Rusije i Amerike, ali se pritom Njemačka drži rezervirano kad NATO poziva na mobiliziaciju u obrani Ukrajine i Baltika. Gradi novi plinovod s Rusijom, što američki Kongres želi staviti izvan zakona (i sankcionirati sve kompanije i korporativne dužnosnike koji u tome sudjeluju). No, bez Njemačke ništa se se ne može ostvariti u Euroipi, a kad istupi Velika Britanija, ništa se neće moći bez nje ni započeti…
Kad bi Christine Lagarde i priželjkivala funkciju u Vijeću, Macron bi to blokirao – ona mu smeta na unutraašnjopolitičkom planu. Slabi predsjednik ne želi jake i nezavisne francuske političare na europskoj sceni.
Od ovih ostalih europskih kadrova koje je koralirao ”The Financial Times” u rubriku ”Dark Horses” Danac i Hrvat su premijeri, koji bi morali dati ostavku da dođu na taj položaj, ali Charles Michel (44) je baš prošlog prosinca propao jer se njegova frankofonska partija razišla s flamanskom i to oko imigracijske rezolucije UN, koja je kod nas isto digla prašinu među desničarima. Flamanci su prilično zaguljeni, teški desničari, koji misle da Valonci, frankofoni, žive na njihovoj grbači, ne podnose imigrante i kriju jači filofastički sentiment nego što se u nas uočava. Među Flamancima bilo je, uostalom, za vrijeme rata najviše dobrovoljaca u SS i njemačku vojsku na Istočnom frontu – ako se ne računa susjede Nizozemce…
Ukratko, Charles, očalinko, dobroćudni ćelavko (nalik na Marasa, ali u razmjeru 1:1,5) koji je kritizirao papu Benedicta zbog nekih njegovih apsurdnih izjava (da se preko kondoma šiti AIDS), lik je iz frankofonskog Brabanta, pokrajine komplicirane povijesti i francusko-njemačkog identiteta, pa je možda kao naručen za funkciju – nitko protiv njega ne bi išta imao… U ovom eurovizijskom natjecanju mogao bi se plasirati među pobjednike.
Portugalski socijalistički premijer da Costa (57) na kraju je mandata, konzervativci mu ”dihaju za ovratnik”, ali nije rečeno da će izgubiti sljedeću rundu.
Lars Lokke Rasmussen (54) vodi široku konzervativno-liberalnu koaliciju, a Danska je otok razuma i napretka koju nije zahvatila europska histerija i nesigurnosti, ali to ne znači da mu je politički položaj čvrst, jer upravlja samo svojom, malom liberalnom, konzervativnom i aagrarnom partijom VENSTRE i za svaku većinu mora upecati 46 ruku u Folketingu (saboru) uz svojih 34, što je težak zadatak i za ove vikinške ribare. Rasmussen bi bio super za Europu, ali zašto bi Danska žrtvovala takvog sjajnog čovjeka?
I naposlijetku, na kraju ovog proizvoljnog niza koji je nanizao FT, imamo Andreja Plenkovića (49). On nije na kraju svog političkog mandata, nego je tek odigrao poluvrijeme, ili prvu četvrtinu ako uspije sastaviti dvije pobjede na izborima, što je zadnje uspjelo Sanaderu. Iduće godine Hrvatska predsjeda s EU. On će, po logici stvari, biti u središtu akacije. Bildat će se za parlamentarne izbore, koje će dočekati s pozicija snage ako uspije osigurati Kolindin reizbor za predsjednicu. Nije mu ona na tom mjestu vitalno potrebna, nego je naprotiv želi smanjiti na veličinu kućnog ljubimca, stranačke maskote, a samo nju može tako držati pod kontrolom, politički inkapacitiranu, dok bi svatko drugi počeo odmah bušiti, stvarati neku novu stranačku mrežu i raditi protiv vlade kao mrskog nepijatelja. Plenkoviću tu nikako ne treba Milanović, ne zato što bi sam po sebi nešto postigao – Zoki je živa autodestrukcija – nego što bi okrnjio Plenkovićevu fasadu apsolutne premoći. No, dok se Zo i odluči hoće li ili neće, naprijed ili natrag, sto na sat ili natrag u zimski san profesora diplomacije na diplomatskoj akademiji gdje mladim komadima može opisivati svoje genijalne podvige, kandidacije za predsjednika Vijeća EU bit će istaknute, a novi čovjek (ili žena) imenovan – u studenom, prije hrvatskih predsjedničkih izbora.
Donald Tusk forsira da se hitno popune sva čelna mjesta. S obzirom na političku nestabilnost na relaciji Rusija – Eurapoa – Amerika, ima sve manje vremena za manevriranje i pregovaranje. Zato će pozvati premijere na ručak 28. maja, dva dana poslije završetka glasanja za EU parlament, i natjerati ih da odaberu predsjednika Komisije (šefa briselske birokracije koji će zamijeniti Junckera) kako bi ga odmah mogao potvrditi novi saziv EU parlamenta – što vjerojatno neće ići sasvim lako. U paketu ide i imenovanje šefa europske Središnje banke, što praktično znači da će, ako za Komisiju usuglase Manfreda Webera (Merkeličina kandidata i Plenkovićeva druga) to drugo mjesto ide Francuzima…
Puno je europskog posla, ali ga mogu odraditi europski kadrovih kojih ima, što bi se kod nas reklo, za svinje hranit. No, nema nikoga tko bi mogao držati na hrpi tu sumnjivu družinu koja nastupa pod umjetničkim imenom HDZ, a istodobno se suprotstavljati svim luđacima koji vode ideološke ratove, te fajtati s predstavnicima gnjevnog i očajnog naroda, izmučenog ovrhama, pljačkama preko računa za struju, iznudama lokalne vlasti i poreskim terorom, pretvorenih u sirotinjske šljakere i bijedne penzionere. Takvoga je zaista teško naći, što znaju i sami hadezevci, barem većina njih, iako pomalo cvile jer im je kancelar stao nogom za vrat, makar pritom nije obuo čizme, nego karirane papuče kabinetskog radnika. No, u svemu, ideja da će ga se lako riješiti, nema podloge. Mogu to objesit mačku o rep.
