Piše: Denis Kuljiš
U aferi ”Uljanik” Plenković je povukao ručnu. Dok traju izbori za Europski parlament ne treba mu neka nova drama u Istri. Odluka o stečaju je donesena, pohapšeni su neposredni vinovnici velike pljačke i publika sad ima jasnu predodžbu o tome tko je krivac pa slučaj nije potrebno širiti iako bi istraga odmah došla do vodećih ljudi u IDS-u. No, to bi se odmah proglasilo političkim udarom na antifašiste. Nije strašno ako Amsterdamska u kojoj IDS participira uzme taj jedan mandat i u Bruxelles pošalje Valtera Flegu. To neće ništa promijeniti na stvari – erozija stranke koja je skoro tri desetljeća vladala u Istri neizbježna je, kao i propast SDP-a u Rijeci i riječko-goranskoj županiji.
Posljednju predizbornu poruku Istranima Plenković je poslao kad je natjerao Li Keiquinga da u četiri ujutro probudi direktora kineskog državnog brodogradilišta i kaže mu da mora nešto smisliti da pomogne dobrim ljudima u jednoj državici za koju nikad nije čuo ako ne prati nogomet, manju od mjesne zajednice u svakom poštenom kineskom gradu, ali vrlo pogodnu za ulazak Kine na europski tržište. Direktor je to saslušao u stavu mirno, a onda se vratio na spavanje bez ikakvih briga, čiste savjesti, svjestan kako europskim brodogradilištima ne može pomoći ni dragi bog u kojega vjeruje, jer i u Kini, gdje se ufaju u racionalnog Konfučija, također propadaju brodogradilišta, koja će se sutra sva preseliti u Sjevernu Koreju, a sigurno neće na sredozemnu rivijeru…
Ima i drugi razlog da Plenković puno ne talasa – previše je ljudi involvirano u tu majku svih afera. Osim ideeseovaca sve sami hadezeovci, jer su jedino esdpeovci bili isključeni – Milanovićeva vlada davala je, doduše, jamstva, milijarde koje su bačene u istarsku crnu rupu, ali na terenu komunjare nisu participirali u lukrativnim kombinacijama, budući da su sve napravljene u doba blaženog Sanadera, prije njihova dolaska na vlast, a ove zadnje u času kad su je već bili izgubili. Tako ih je njihova nesposobnost spriječila da upadnu u velike korupcijske sheme. Oni za velike pothvate u hrvatskoj državi koja se na korupciji i osniva naprosto nisu sposobni. Kokošarenje po Zagorju, sitni klijentelizam i te stvari, za to su kao stvoreni, ali ako treba ukrasti sto milijuna, neće znati kako. Imaju dobru volju, ali nemaju iskustva i nisu široko umreženi. Samo HDZ vlada našom ”dubokom državom” plitka džepa, a IDS je isto takva parazitska organizacija u svojoj županiji koju drži pod apsolutnom kontrolom.
No, sad je došlo do sloma. Otvorit će se ustave, izliti ocean dreka…
Drugi čin drame ”Pad Uljanika” otvara se izjavom jedne posve bezazlene žene, koja se javlja na Facebooku. Piše i na vlastitom blogu ”Hrvatske pravice – u potrazi za istinom”. Naslovnica je ukrašena likom za koji bi prvo pomislio da je sama Blažena djevica Marija opremljena hrvatskim štitom, ali nije, nego blažena Katarina Kosača Kotromanić iz 15. stoljeća, kći Stjepana, ”hercega od Sv. Save” po kojemu se i zove Hercegovina, sestra Ahmeda-paše Hercegzade, koji je prešao na Islam, na čast i slavu roda koji je obilježavao multikulturalizam, sve do ovih naših nesretnijih dana…
Kakve pak veze ima gospođa Lili Benčik, koja puno truda ulaže obrađujući tu svoju virtualnu ”malu božju njivu” s hercegovačkom kneginjom, ne znamo, ali nije ni bitno. Gospođa Lili, naime, osim raznih nabožnih tekstova i političkih filipika (”Uljanik je zrcalo neučinkovitih, nesposobnih, i duboko korumpiranih antihrvatskih političkih elita”) publicira jako važne brojke iza kojih, kako kaže, ”stoji s punom krivičnom i materijalnom odgovornošću”. Neka je DORH slobodno ispita… Radila je 33 godine u financijama brodogradilišta ”Uljanik” i sve zna, sve joj je jasno. Dobro ona razumije i pozadinu afere, ali to sad nije bitno, jer se valja koncentrirati na ono što je iznijela, jer korijenito mijenja pogled ne na uzroke sloma ”Uljanika” (o čemu već sve znamo), nego na potonji pokušaj ”restrukturiranja”, koji je trajao mjesecima i odnio u nepovrat još najmanje 10 milijuna eura uloženih u plaće radnika, dok je brodogradilište stajalo, a nitko nije vidio realnu ”izlaznu strategiju”. Zato što je nije bilo.
Gospođa Benčik prvo konstatira ono što je već utvrđeno gradivo (osnova je za krivične prijave i zadržavanje u istražnom zatvoru do sad privedenih osumnjičenika), naime da je glavni ”modus operandi” pljačke bio transfer novca iz brodogradilišta u njegovu tvrtku-kći ”Uljanik plovidba” koja je zatim privatizirana. Dakle, vlada bi dala jamstva za brodove koje nikad neće biti izgrađeni i kako se ništa nije provjeravalo, od tih para gradili su se brodovi za ”Uljanik plovidbu”, brodarsku tvrtku koju su preuzeli direktori brodogradilišta, kad su radnici u privatizaciji preuzeli škver. Nitko im pritom nije objasnio da je ta dragocjena imovina koju su otplatili mikrokreditima i opet postali samoupravljači, kao i u idealnom, nikad dovoljno nahvaljenom jugoslavenskom socijalizmu, zapravo ništa ne vrijedi, jer su troškovi koje sami stvaraju, puno veći od prihoda.
Da je samoupravljanje nešto vrijedilo, govorila je u svoje doba moja majka, politički orijentirana otprilike kao i gospođa Benčik, Amerikanci bi ga prvi imali. A Kinezi drugi. Ali, oni su se opredijelili za nehuman sustav u kojem nadzornici i direktori-vlasnici tjeraju radnike kao đavole pa u duhu turboliberalizma, čak i pod egidom srpa i čekića, ostvaruju profit, a ne trpe da se zaposlenici namnože, i to dok firma gubi lovu… Od časa, naime, kad su radnici počeli preuzimati brodogradilište ”Uljanik”, njihov se broj s manje od 1800 u 2004. godini povećao petprošle godine na – četiri tisuće.
Za razliku od ”Uljanika”, ”Uljanik plovidbi” sjajno je išlo. Sasvim logično, kad su u jednoj i drugoj firmi upravljali isti ljudi, ondje kao direktori, ovdje kao vlasnici. ”Plovidba” je od ”Uljanika” kupovala brodove za polovicu redovne cijene, a umjesto da plati gotovinom – pa i odakle im? – davali su škveru svoje dionice, Mogli su im pripisati bilo kakvu fiktivnu vrijednost. Jer što znači manjinski paket u privatnoj firmi gdje ne kontroliraš troškove,pa se na imovinu – brodove – može natovariti bilo kakva hipoteka u ofšoru, ili se ugovore cijene, koje omogućuju da se profit parkira na pogodnu geografsku lokaciju na Karipskom otočju?
To smo sve znali i zaključivali i sami, ali sad gospođa Benčik daje brojke za koje je spremna zapriseći u istrazi i na sudu. Dakle, Dragutin Pavletić, direktor ”Plovidbe” imao je u firmi većinski paket od 55,75 posto. Tu su i drugi bivši direktori, najvažniji od njih Karlo Radolović (4,98 posto), koji je skoro trideset godina vodio ”Uljanik”, a zatim Igor Budisavljević (4,86 posto) koji poslije ukhićenja Pavletića, vodi tvrtku… Razmjer njihovih udjela pritom nije bitan, nego iznos dividende. Godine 2010. isplaćeno je recimo Budisavljeviću, svjedoči gđa. Benčik – 471.000 kuna. Direktor ”Uljanika” bio je tada (i sve do 2012.) Karlo Radolović, a ”Plovidba” je, dakle, ostvarila profit od deset milijuna eura! Čisti transfer dobiti. No ni to još nije senzacionalno, ali sljedeća brojka jest – Danku Končaru, rusko-hrvatskom poduzetniku isplaćeno je 19. ožujka 2010. točno 529.000 kuna dividende. Ali, kako je to moguće kad nije na popisu dioničara? Vrlo jednostavno – on je, očito, tajni ortak i njegov se udio sakriva u Pavletićevu, jedinom dovoljno velikom da ga (tajno) akomodira. To znači da je Končar od početka, možda i više od deset godina, izvlačio novac iz ”Plovidbe”, koja ga je izvlačila iz ”Uljanika”! I kad je zagustilo, a brodogradilište dospjelo u blokadu, on je POSUDIO oko 100 milijuna kuna, pa se time predstavio kao ozbiljan ”strateški partner” kojemu treba dati državne milijarde i prepustiti mu brigu za izvlačenje pulske firme iz nevolja, iako se nije pokazao uspješnim u Trogiru, gdje je također preuzeo škver, što se doduše održava na površini, zato jer ga je djelomice pretvoreno u marinu, bez građevinske dozvole i koncesije, ali uz prešutni pristanak vlasti.
Končar je imao i druge poslove s ”Uljanikom”. Njegov sin preuzeo je upravljanje karlovačkom tvrtkom ”Adriadizel” koja izgrađuje brodske motore za hrvatska brodogradilišta. U ”Adriadizelu” najveći dioničarsku udio, oko četvrtine, ima ”Uljanik”, druga je država preko raznih svojih fondova i lokalnih javnih poduzeća, uključujući karlovački vodovod i bolnicu. Tek treći je po veličini vlasničkog udjela – Končar. Ima dvadesetak posto – ali firmom upravlja njegov sin, u ime njihova poduzeća ”Kermas energija”. Kad je ”Uljaniku” već ponestajalo novaca za plaće, škver je isplatio milijun i pol eura na fakturu koju mu je ispostavio ”Dizel”. Končaru i karlovačkim končarevcima nije palo na um da podijele teškoće svojih većinskih vlasnika. Ali, bili su spremni priskočiti u pomoć kod restrukturiranja, pod uvjetom da država uloži u sanaciju silne milijarde i prepusti im pomorsko dobro, na kojemu su namjeravali graditi hotele i stambene zgrade, ako se hrvatska vlada obaveže da će u tu unosnu gradnju na obalnoj crti uložiti pola milijarde eura!
Sad je opća slika uljanikovske tragedije i pulskih političkih odnosa obilježenih skladnom suradnjom s ruskim tajkunom puno jasnija.
Kako se Končar uopće pojavio u Istri? Kao što je poznato iz povijesti – prilika stvara čovjeka, uvijek se ukaže upravo onakav kakvoga dubinski i skroviti interesi istinski trebaju.
Sve je započelo u doba blaženoga Sanadera, sad najuglednijeg hrvatskog robijaša. Kad je svoje vizionarske ideje nekretninskog ”razvoja” (developmenta) odlučio plasirati u najperspektivniju hrvatsku regiju i na njenu najdragocjeniju nekretninu – austrougarski luksuzni rezort na Brijunskom arhipelagu – znao je da to (politički) neće ići bez uključivanja šire grupacije kojoj osim hadezeovskih treba okupiti i lokalne velmože. Tako je stvoreno javno poduzeće ”Brijuni Rivijera” u 67-popstotnom vlasništvu Republike Hrvatske i 33-postotnom Županije Istarske. U nadzorni odbor ušli su vođa ideesovaca Ivan Jakovčić i svi živi njegovi pajdaši, a od ”republikanaca” gospodarski ađutant Damir Polančec, ministrica graditeljstva Marina Dropulić, te Branko Baćić, Jerko Rošin, Božo Biškupić… Konvoj i doglavnici.
Što sačinjava Brijune Rivijeru? Riječ je o obalnom pojasu dugom 24 kilometara, od Muzila do Bala. Samo u jednu manju parcelu, naslonjenu na tu obalu, teren Barbariga-Dragonera što se prostire na 1,1 milijuna kvadrata, Hypo Banka starog Sanaderova druga Jorga Haidera s čijim je ljudima u Innsbrucku on još u emigraciji igrao nogomet, odmah je uložila 80 milijuna eura, koje više nitko ne spominje. Novci su nekamo iščezli. No, nastradala je jedino načelnica općine Vodnjan koja je jeftino prodala općinsko zemljište ”oštetivši proračun lokalne uprave za 47 milijuna kuna”, pa su je poslali u zatvor. No, taj pravosudni epilog uslijedio je puno kasnije…
Prvo se tražio koncesionar za ovaj turistički pothvat, još jedan lik poput svih ostalih koji su prodefilirali otkako je u privatizacijama pomagali famozni trkači Walter Wolf ili Goran Štrok… No, sad je bio potreban netko još brži, krupniji, a posve neproničan, što praktično znači da je morao doći iz Rusije, jer tamo legenda postaje identitet, i ništa se ne može provjeriti, pa se, zakonomjerno, ukazao Danko Končar, kojega su stali naveliko pumpati u Pavićevom ”Jutarnjem listu”. Prikazan je kao ruski milijarder koji se obogatio na rudnicima kroma u Južnoafričkoj Republici. Davno je bio, doduše, obični direktorčić u karlovačkoj ”Jugoturbini” te ugovarao s drugim poduzećima ”šticung”, prodaju deviza po višoj cijeni. Za to su ga osudili na 12 godina strogog zatvora. Odležao je nešto manje od deset, no čim je izašao jugoslavensko vanjskotrgovačko poduzeće angažiralo ga je kao svog predstavnika u Beču. Očito, znali su tko je, čime se bavi i tko mu osigurava posao u vanjskoj trgovini. No, ti dobri ljudi propali su kad i bivša država pa je otišao – kud će drugo – u Rusiju, gdje se isto raspao komunizam, ali je ekipa ostala na vlasti. Petnaest godina kasnije, evo ga u Hrvatskoj. U ”Jurtarnjem” je pisalo da je poduzetnik velikog formata. Ni Jakovčić nije štedio pohvala.
Hypo Banka je naposlijetku propala, a Barbariga-Dragonera završila s hipotekarnim zadužnicama kojih se ta banka riješila kad je gubitak (osam milijardi eura) pokrila austrijska država. Ona je banku preuzela i promijenila joj ime u ”Adiko”. Nekretninski portfelj propalog ”Hypo Leasinga” po sistemu ”u dobre ruke dajem”, prešao je u tvrtku Rosberry, u vlasništvu Nina Pavića. Sve je pod teškom hipotekom, jer je bilo preplaćeno, a razlika je iščezla. Čekaju se bolja vremena…
Istodobno, propali su i Brijuni Rivijera, odnosno, planovi su odloženi ad acta, ali firma funkcionira, u istom razmjeru vlasništva, sa sedam-osam direktora na ministarskim plaćama i predsjednikom Nadzornog odbora – Garijem Capellijem, ministrom turizma. Nema tu nikakve mogućnosti za korupciju, jer nema sporazuma koji kuću gradi, nema partnerstva kakva je znao izgraditi samo Ivo Sanader. Ne znači da više nema ljudi voljnih da se upuste u neku pljačku, ali privremeno nema odobrenja i pokrovitelja, a nema ni banke koja bi disponirala novac koji bi kod nje prvo položile naše državne banke, kao garancijski fond za svoje zajmove, pa bi se to počistilo, a privatne račune otvarali bi državni dužnosnici. Njihov novac zatim bi direktno ili preko Vaduza prebacivali u Švicarsku, ali Švicarska ih više ne taji, nego otkriva državama koje zatraže uvid zbog sumnje na pronevjeru ili izbjegavanje poreza. Od kraja prošle godine, DORH tako može dobiti spisak svih tajnih računa u Švicarskoj, a ako ga još nema, znači da ga nije ni tražio! Kad se napokon i to otvori, pričao o hrvatskoj kriminalnoj tranziciji bit će 90 posto razotkrivena.
Daleko su nas odvele brojke koje je čestita gđa. Benčić objavila na svom blogu, kroz koji se teško probiti onima koji ne dijele njena klerikalna i ultrahrvatska stajališta. No, žena je važan svjedok. Pružila nam je ”missing link”, posljednju kariku koja je nedostojala za rekonstrukciji istrijanskog političkog DNK, koji objašnjava tok novca na relaciji državni proračun – Uljanik – Uljanik Plovidba i, šire, Brijuni Rivijera – Hypo – Županija istarska – grad Pula – općina Vodnjan, a personalno Sanader – Pavić – Končar – Jakovčić i njegovi, te Končar – Radolović – Pavletić – Budisavljević… Politički, razjašnjava se veza HDZ i IDS, s tim što HDZ ima novo vodstvo, a IDS staro, što znači da im za novo doba treba neko drugi, tko će s Jakovčićem i Flegom napraviti ono što je Plenković učinio s Milijanom ”Vasom” Brkićem i Tomislavom Tolušićem. Ako se to i ne desi, slistit će ih DORH ili SDP. Sad kad su svjedoci progovorili, a podaci kolaju po internetu, bit će se teško zaštititi samim autonomizmom i antifašizmom. Naime, nekakose čini da ljudi više ne puše jeftine floskule. Ne možeš više računati ni na najgluplje.