(2014.) Zgrada SIV-a ili Palata Federacije, apsurdno je veliko zdanje na beogradskoj dunavskoj obali. Počela se graditi 1947. godine, a i danas je, pod imenom Palata Srbije, najveća zgrada u državi. Pod istim krovom je 744 kancelarija. U doba staljinskog gigantizma, taj golemi dunavski Pentagon nije se podizao kao administrativno središte Jugoslavije, nego kao – upravna zgrada Balkanska federacije! Nije se još znalo dokle će dosezati granice Titova imperija: njegovi su generali do tada zauzeli Trst, Solun i Tiranu.
Današnji hiperluksuzni hotel ”Metropol” na Bulevaru kralja Aleksandra I, nekoć Bulevaru Revolucije, sagrađen je kao sjedište CK SKOJ-a, a zatim prenamijenjen za najuglednije goste sa Zapada, koji su tu odsjedali kad je Tito 1948. potpisao transfer u natovski Balkanski pakt. Da se tada projektirao partijski CK, umjesto bauhausovski jednostavnog aluminjskog nebodera visokog 140 metara iz 1964., današnjeg staklenog tornja Hypo Banke – napravili bi valjda Lomonosov… U to doba naručena je i opera, i to od hrvatskog arhitekta Drage Iblera, koji je radio u Švicarskoj. Projekt mu je uredno plaćen u dolarima. Trebala je biti impozantna poput one u Sydneyu – originalni nacrti nalaze se u zagrebačkom Muzeju arhitekture. Na mjestu neizgrađene beogradske sidnijske opere na savskoj obali danas je gradilište – golemi plakati prikazuju vizuru ”Beograda na vodi”. No, nikome, zapravo, nije jasno o čemu se tu zapravo radi, kao što su svi posve nesvjesni izvorne funkcije nakadašnje ”Zgrade SIV-a” u kojoj je raspad bivše države s vojskom od deset tisuća činovnika dočekao posljednji predsjednik federalne administracije, Janez Drnovšek.
Dakle, ukratko – Palata Jugoslavije građena je kao centar balkanskog komunizma, a Beograd na Savi gradi se kao centar južnoeuropskog kapitalizma!
Beograd živi jedino u vizijama. U nekim mirnim gradovima nastanjenim staloženim ljudima, u državama u kojima se ništa ne mijenja, ni nacija, ni granice, ni temeljni politički format, postaješ civiliziran građanin naprosto šetajući ulicama i trgovima, pod drvoredima, kroz parkovne perivoje. Beogradu pak zahrđala ”dvojka”, nalik na vlak nekog tematskog parka srpske istorije, nosi te iz turske luke pretvorene danas u njujorški muzički bar Beton-hale, strmim usponom, u očuvan ambijent metropole ranog devetnaestog stoljeća. To administrativno središte kneževine sastojalo se od Konaka Miloše Obrenovića (koji se naziva Konakom kneginje Milice), od pravoslavne barokne katedrale, koja bi mogla takva stajati kao katolička crkva u Grazu, zatim austrijske i francuske ambasade te najstarijeg gradskog svratišta “Znak pitanja”, u kojemu je zasnovana srpska znanost i umjetnost kafanske geostrategije.
Tramvaj dalje klima bulevarima pobjedonosnih vojvoda, pored Zoološkog vrta s olinjalim lemurima, uz dvorište neke škole gdje je postavljen cijeli mlazni avion da posluži kao paleontološki eksponat u muzeju minule tehničke ere.
Kad ”dvojka” stigne do Bajlonijeve pijace, pogledu namjernika koji je padobranom pao u ovaj kompliciran balkanski vorteks, ukazuje se dioramski prizor i historiju može čitati kao knjigu. Ali, narod koji se po tržnici roji vođen slijepim nagonima mnoštva, ništa ne uočava i ništa ne razumije. Za njih je to svakidašnja stvarnost, lišena memorije i perspektiva. Prošlost ne znaju, a budućnost ne vide. Ako želiš shvatiti Beograd moraš geteovski ”razmišljati u eonima”, komunicirati s duhovima i očitavati hijeroglifske poruke urbane geografije…
Bajlonova pijaca turski je bezistan, shopping mall turskog vakufa, što je standardni format otomanske civilizacije. Gdje god bi doprla turska vlast, gradila se džamija sa školom (medresom), bolnica i javna kuhinja, a sve to izdržavala je tržnica, bazar, souk, gdje se roba doprema karavanama iz udaljenih provincija. Imaš tu obavezno han i hamam, te karavan-saraj ispred kojega se tovarne zaprege redaju na čekaluši… U gradskom rasteru svake balkanske varoši lako uočavaš tu iščezlu podlogu ne tako davne povijesti.
Od vakufa na Terazijama ostalo je samo ime Bezistan, dok je na Bajlonovoj pijaci bio dorćolski vakuf. U džamiji, jednoj od ukupno 270 beogradskih (269 ih je srušeno odmah poslije stjecanja nezavisnosti) trgovac Bajloni je poslije srpskog osamostaljenja 1867. otvorio pivovaru. Minaret je postao dimnjak i još stoji, ali tu bizarnu rekonstrukciju nitko ne uočava. Pošto su muslimani, Turci kasabalije (seljaci ih pogrdno zovu ”balije”) protjerani, novi trgovački stalež formiran je od Židova poput češkog poduzetnika Ignjata Bajlonija, te od Nijemaca, koji su još ranije kolonizirali Slavoniju i Banat, uključujući rumunjsku Transilvaniju (Sedmogradska), gdje su nanizali nisku od sedam njemačkih gradova. Transilvanski gradovi nadovezivali su se na pojas novih njemačke gradova – Marburg (Maribor) u Sloveniji, Essek (Osijek) u Slavoniji i Temeschburg (Temišvar) u Banatu. To je germanska panonska Atlantida. S obzirom na brojnost Nijemaca među Beograđanima, na Bajlonovoj pijaci bila je teda izgrađena velika evangelička crkva. Židovi su likvidirani 1941. a Nijemci 1945. Od pola milijuna po zadnjem prijeratnom popisu, ostalo ih je u novoj Jugoslaviji – osam tisuća. I kako više nije bilo protestanata, evangelička crkva na Bajlonijovoj pijaci pretvorena je u teatarski CK, u sjedište BITEF-a. Historija ti sve lijepo priopćava prizorima očuvanim u fakturi urbnizma, ali te znake moraš znati pročitati…
Na savskoj obali starog Beograda ispod Zelenog venca, gdje se željeznica sastajala s riječnom lukom u prošlostoljetnoj epizodi industrijalizma, započela je sad gradnja koja uključuje rekonstrukciju najvrednijih zdanja Beograda. Tu je zgrade Burze, možda najljepše palače u gradu, koja se desetljećima raspadala, a posljednjih godina udomljavala skvot alternativnog festivala Mixer. Obnovljena, pretvorena je u sjedište megaprojekta Beograd na vodi.
U posljednjoj izbornoj kampanji, Đilasova Demokratska stranka istakla je na Terazijama, na zgradi svog partijskog sjedišta, transparent ”Beograd na zemlji”, što je bila polemička kontra naprednjačkoj propagandnoj kampanji oko futurističke pregradnje savske obale u koju investira jedan emiratski šeik. Smion ripost bio bi da se na to odgovori: Ni na nebu, ni na zemlji – Beograd na vodi! Ali, to ne možeš očekivati od kreativnog osoblja reklamnih agencija koje za veliku lovu u doba izborne kampanje smišljaju seriozne dosjetke.
Što je Beograd na vodi? Neboderski megakompleks budućeg beogradskog cityja s novim gradskim lendmarkom – tornjem visokim 250 metara! To je ekvivalent od 70 katova. Isto takva ”vysotka”, što bi rekli Rusi, dovršava se u Beču, u Abu Dabiju ih ima dvadesetak, a u Moskvi podiže ih se pedeset.
Na 170 hektara savske obale trebali bi niknuti soliteri, hoteli, šoping-centri, uredske zgrade i četvrti luksuznih stanova. Tko će to popuniti i naseliti u zemlji Srbiji, gdje je nacionalni dohodak pao na pet tisuća dolara? Pa oni isti koji to grade i najvećim dijelom financiraju, a kad se u to upuštaju, sigurno znaju zašto to čine… Grad je uvijek uvijek bilo središte nekog manjeg ili većeg imperija – karađorđevićevskog, a zatim Titovog, koji je bio omanja svjetska velesila… Tako se s generacije na generaciju prenose upravljačke vještine i crna magija koja se ne može naučiti u školi (osim na Univerzitetu Hogwarts). Zato u svakom trenutku na Dedinju možeš skupiti ljude za neki pothvat globalnog dosega. Beograd je usto kontinentalni centar glazbenog i noćnog života i svi diplomati radije službuju u Srbiji, nego u dosadnom mitleuropskim glavnim gradovima. Lociranje korporativnih sjedišta u ovaj ambijent bit će iznimno poželjno… Ali, kako to postići, odakle novac za gradnju temeljne infrastrukture, gradnju nove željezničke magistrale, kako odgovoriti na milijun praktičnih pitanja koje nameću takve razvojne koncepcije? Da se Titu netko odvažio postaviti ta pitanje kad je u baruštinama Novog Beograda počeo graditi svoj futuristički uredski kompleks, dao bi ga odmah otpremiti na ”Mermer”, jer vizionari obično ne trpe takve gnjavatore. Od Balkanske federacije nije naposlijetku bilo ništa, ali je Beograd izrastao u metropolu balkanske velesile koja je u to doba bila neusporedivo važnija od Beča i Istanbula! Bitno je da se ugradiš u pozitivne trendove. Svaki (zračni) jedriličar zna: kad pronađeš uzlaznu spiralu, može te dići tisuću metara visoko, ali ako puno pimplaš i kombiniraš, lako završiš prinudnim slijetanjem na neku grbavu livadu… Dakle, kako će se sve to ostvariti? To ni vrag ne zna, ali da je prilika, jest, a evo i zašto…
Ono što se u strategiji zove Schwerpunkt, ključna točka, to je Beograd u Južnoj Europi. Srbija je u teškoj krizi, razorena ratovima, a nacionalni korpus atomiziran je – upravljačke elite koje su rat i izazvale ne mogu očuvati elementarni integritet države. Da se odnosi u regiji izmijene, potrebno je ovdje pokrenuti ekonomski razvoj. Ako Srbija napreduje i ne proizvodi negativnu energiju, miruje Bosna, pacificira se Hrvatska, stabilizira Kosovo, vraća nada Makedoniji, balansiraju Bugarska i Grčka. Države s takvim polivalentnim političkim funkcijama nazivaju se “pivotalnim”, a na Balkanu je to Srbija, iako sad ima beznačajnu ekonomiju i ne osobito brojnu populaciju, koja se smanjuje. Ali, ima glavni grad odakle se može djelovati – tu je hvatište sile za korporativni globalizam, političku i ekonomsku interevenciju. Na žalost, ne može se isto ostvariti iz Zagreba, ne zato što bi mjesto bilo nepogodno, nego stoga što se hrvatska socijalistička vlada diskvalificirala u kritičnom trenutku, nekoliko dana prije ulaska u Uniju. Odbili su izručiti šefa komunističke i Tuđmanove tajne policije, Josipa Perkovića. Hrvatska je postala europski parija. Njemačka joj je okrenula leđa. U Sloveniji pak lijevoliberalnu premijerku smijenili su postkomunisti koji su na vlast doveli jednog bezličnog manekena – sina čovjeka koji je u Jugoslaviji jahao konja s hvataljkama. Što o tome misli Bruxelles odmah je postalo jasno – predsjednik Juncker, Merkeličin eksponent, postavio je Alemku Bratušek za potpredsjednicu europske vlade i dodijelio joj upravo najvažniji resor – energiju. Ali, Slovenija se tome energično suprostavila, u njen stan čak je upala policija, da pretresom ustanovi tko ju je nominirao za briselsku funkciju i nije li tako zapala u konflikt interesa! Ukratko, kao što bi Zagrepčani rekli – zemlja Srbija možda i nije bog zna kaj, ali Beograd je super, i to svi znaju. Kad se raspala Austro-Ugarska, ostao im je Beč, koji se pokazao puno važnijim resursom od Galicije i Bukovine, carevinskog Kosova i Metohije. Beč je danas najbogatiji grad Europe.
Da Beograd dobije svoj City bit će potrebni divovski zahvati, kolosalna gradnja, dovršenje željezničke stanice ukopane u brdo, uklanjanje pruge, obilaznica oko grada da šleperi ne idu preko tržnice i sokaka uz dunavsku obalu… Ali, takvi vizionarski projekti Beograđanima puno bolje leže od običnih, svakidašnjih poslova održavanja insfrastrukture, postavljanja kablova, asfaltiranja rupa na cestama i svih ostalih sitnih, nezanimljivih poslova što život u nekom velegradu mogu učiniti ugodnim… Carigrad, Atena i Beograd nikad neće biti uredni, dobro posloženi srednjoeuropski gradovi s podšišanim travnjacima, psima-lutalicama obilježenim čipovima, urednim stubištima i visokim stupnjem legaliteta svih aspekata svakidašnjeg života. Ali ove neke velike šeme koje se u Beogradu obično kuhaju na Dedinju, to bi i sad mogle proći!
Palata Albanija sagrađena 1939. kao simbol kapitalizma predratnog doba bila je visoka 50 metara. ”Beograđanka” iz 1974. dosegla je 127 metara i sugerirala vrhunac socijalitičkog moderniteta, dok je toranj na Ušću, bivši CK SKJ, skraćen krstarećom raketom sa 141 na 110 metara i obnovljen kao Hypo Tower. Tako je nastao simbol tranzicije. Novu rundu liberalnog kapitalizma označit će toranj na Savi, koji treba izgraditi na umjetnom otoku s luksuznom marinom. Investitor Mohammed bin Ali al Abbar, glavni je savjetnik šeika Mohammeda bin Rashida al Maktouma, gospodara Dubaija, premijera Ujedinjenih Arapskih Emirata. Kako slučajno poznajem jednog filmskog producenta koji je sa ženom bio kod emira u gostima, znam čime se on najviše u životu ponosi pa imam ideju kako bi trebalo nazvati toranj. Predlažem Grey Falcon Tower, Toranj Sivi Soko. Visina prikladna da se u njoj ugnijezdi ta lovna grabljivica, koja pustinjskom princu znači više nego bilo kakva druga imovina…