Piše: Denis Krnić
Rusi danas obavljaju najviše svemirskih letova, a svoje usluge u kozmonautici solidno naplaćuju. Omogućjuju im to pouzdani raketni nosači tipa Sojuz i Progres, te prekaljeni astronauti sa silnim godinama provedenim u svemiru, kao i iskusni timovi inženjera i kontrolora leta te ostalih stručnjaka koji čine uhodani sustav. Sergej Zaljotin, čovjek atletske figure i aristokratskog držanja jedan je od zaštitnih znakova svemirskog programa suvremene Rusije. U svemiru je kozmonaut proveo ukupno 83 dana. On je ugasio svjetlo na ruskoj orbitalnoj stanici „Mir“ prije nego je 2001. srušena u Pacifik. Pošto je isključio svu opremu na svemirskoj stanci i zauvijek uspavao centralno računalo, zatvorio je vrata tog djelića Rusije u svemiru, prešao u kapsulu Sojuza i uputio posljednji pozdrav orbitalnoj stanici koja je višestruko nadmašila svoj deklarirani radni vijek.
Ljudske mogućnosti testirane su na „Miru“ do krajnjih granica. Valerij Poljakov boravio je na stanici nevjerojatnih 439 dana, dok je Jelena Kondakova sa 169 dana postavila novi rekord boravka u svemiru za žene. „Mir“ na kojemu je Zaljotin bio posljednji zapovjednik, u orbitu je lansiran u jeku hladnog rata, 1986. godine, samo tri tjedna nakon što je eksplodirao američki šatl Chellenger usmrtivši sedmoro astronauta. Malo je poznato da je prva ruska posada sa sobom odnijela slike poginulih na „Mir“, želeći da ovi hrabri ljudi, makar simbolično, dođu do zvijezda. Zaljotin je, zapovijedajući ruskom svemirskom grdosijom, obavio na stotine eksperimenata u bestežinskom stanju. Samo je znanstvene tehnike i opreme ondje bilo oko 12 tona!
„Htio sam postati vojni pilot. Nakon što mi se ta želja ostvarila, letio sam na MiG-21, MiG-23 i Su-7. Nakon nekog vremena sam se zapitao – što sada, gdje dalje? Među zvijezde! I ta mi se želja, hvala Bogu, ostvarila i moj ruski evidencijski broj je astronaut 92, a po svjetskoj kodifikaciji ja sam kozmonaut broj 392. Ukupno ima 210 država u svijetu sa 210 predsjednika. Na današnji dan na Zemlji je ukupno 160 aktivnih ruskih kozmonauta, američkih i europskih astronauta te kineskih taikonauta. Manje je kozmonauta negoli li predsjednika država“, priča nam Zaljotin kazujući kako je fenomen promjena na ljudskom tijelu u svemiru možda ono što ga ondje najviše fascinira…
„Tu sad započinje zanimljiva priča kako boravak u svemiru utječe na ljudsko tijelo. Za hlađenje sve te silne opreme u radnom prostru „Mira“ bilo je preko 120 ventilatora koji proizvode buku razine jednakoj buci kao da na 500 metara od vas slijeće borbeni avion. Audiogramima se pokazalo kako naše uho samo snižava vlastitu osjetljivost na buku, tj. filtrira frekvencije zvuka, kako bi se mozak sačuvao od štetnog djelovanja buke. Uho se u normalu povrati tek kad se vratite na Zemlju. Kako se u bestežinskom stanju ljudsko tijelo manje giba, tijelo počne iz sebe izbacivati kalcij pa kozmonauti redovno obole od osteoporoze. I srce drugačije radi. Kako nema gravitacije a noge se u bestežinskom stanju gotovo i ne koriste, srce pumpa krv u gornje dijelove tijela. Zanimljive su i promjene na receptorima jezika. Naime, u svemiru se mijenja i okus. Na Zemlji nikad nisam volio zobenu kašu, dok sam je u svemiru doslovce obožavao. Taj fenomen promjene okusa još nismo znanstveno razjasnili “, priča nam kozmonaut Zaljotin s kojim smo se družili u Splitu gdje je boravio tri dana. Fakulteti, dječji vrtići, Gradska uprava, gdje god je došao Zaljotin, Splićani mali i veliki, htjeli su mu stisnuti ruku i s njim se fotografirati. Jedan od rijetkih kozmonauta koji je boravio izvan raketnog modula i obavio jednu svemirsku hodnju u trajanju od 5 sati, Zaljotin je nositelj odličja Heroja Ruske federacije i trenutačno test-kozmonaut Centra za obuku kozmonauta „Jurij Gagarin“ u Zvjezdogradu blizu Moskve gdje radi na razvoju novih svemirskih programa i obučava nove generacije kozmonauta. Zaljotin je inženjer ekologije i nositelj Državne nagrade za fiziku Ruske Federacije. Za prvi let u svemir pripremao se 8 godina. Kako kaže, ne postoji slučajni kozmonaut. Svaki detalj obrazovanja i karijere mora biti vrhunski, čak i sve ocijene tijekom obrazovanja.
„Zamislite da moram, kad pričam s djecom, kazati da sam, na primjer, imao nekoliko loših ocijene u školi i li na fakultetu. Što bi djeca pomislila? Da se sa lošim ocjenama može letjeti u svemir? Ni slučajno. Kakav bi mi kozmonauti onda bili primjer? Pripreme su iznimno rigorozna. Skakali smo s padobranom sa 5 kilometara visine. U slobodnom padu, do 1000m visine od tla, morali smo rješavati olovkom razne pismene zadatke koje smo držali na prsima i rješenja javljati mikrofonom u maski ispitivačima na zemlju. U slobodnom padu, uvjetima ekstremnog stresa, rješavali smo zadatke, vodeći računa da na visini od jednog kilometra moramo otvoriti padobran. Naravno, na toj visini padobran bi se automatski otvarao, ali u tom slučaju nema prolaza na testiranju“, pojašnjava Zaljotin.
Zvjezdani grad kod Moskve ima oko 5 tisuća stanovnika, mahom kozmonauta, njihovih obitelji, inženjera, znanstvenikai, a jezgra grada je centar za obuku kozmonauta „Jurij Gagarin“. Grad nije više tajan kao u doba SSSR-a kada ga nije bilo na zemljopisnim kartama, ali stranac u njega ne može ući tek tako. Uskoro će iz Zvjezadnog grada na adresu grada Splita stići pismo s ponudom za uspostavu prijateljstva i znanstvene suradnje između dva grada. Na tome je angažiran jedan Splićanin, zrakoplovni inženjer Danijel Vuković, koji je sudjelovao u organizaciji posjeta Zaljotina u Hrvatsku. „Ni sanjati nisam mogao da ću u svom rodnom gradu, na splitskom Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB), držati predavanje o dostignućima zrakoplovnog velikana Roberta Bartinija, dok će će u auditoriju biti ruski kozmonaut“, kaže nam Vuković, koji je odrastao u velikom splitskom kvartu s novogradnjama, ”Split 3“ gdje se nalazi FESB. Osim predavanja, Vuković je zajedno s kolegom Dorijanom Mohorovićem iz tvrtke „Elevon“ moderirao Zaljotinov predavanje i nastup koje je dva dana zaredom do posljednjeg mjesta ispunilo veliki FESB-ov amfiteatar.
Pitamo Zaljotina kako gleda na privatne korporacije i biznismena poput Elona Muska ili Richarda Bransona koji rade na razvoju letjelica s kojima bi obični ljudi (dubljeg džepa dakako) odletjeli u svemir. „Poštujem napore i ideje kakve razvijaju poduzetnici kao što je Musk. Ali, u slučaju Bransonova pothvata, riječ je o suborbitalnim letovima (oko 60 km visine, op.a.), što je praktično let koji čim letjelica dosegne planiranu visinu odmah započinje sekvenciju povratka na Zemlju i to balističkom putanjom. Tu je previše sigurnosnih rizika za putnike i ne vidim smisla u takvim letovima. Let u svemir ima smisla samo ako se dođe na dovoljnu udaljenost od nekih 1500 kilometara tako da možete gore boraviti”, kaže kozmonaut. I dodaje kako nije jednostavno boraviti u bestežinskom stanju, u skučenom prostoru svemirske stanice. Dva tjedna mu je bilo potrebno da savlada gibanje kroz bestežinski prostor.
„Važno je naučiti kako se pravilno odgurnuti, imajuću na umu da pravac sile kojom djelujemo prolazi kroz težište tijela, pa se pravocrtno gibati. U suprotnom, realne su šanse da negdje pošteno udariš glavom što nije baš zgodno ako se, recimo, moraš javiti uživo u televizijski proigram. Zamislite javljanje kozomonauta sa šljivom na oku!”, smije se Zaljotin. Objašnjava kako se velika pozornost posvećuje i osobnoj higijeni, što nije nimalo jednostavno. Kosu kozmonaut pere tzv. suhim šamponom. Tuširanje zapravo nije tuširanje nego čišćenje tijela vlažnim ručnicima, a onda slijedi brisanje suhim maramicama. Noćna mora, kaže Sergej, bilo je – rezanje noktiju na nogama!
„Od toga nema ništa teže u svemiru. Gotovo je nemoguće saviti tijelo kako bi ste dosegnuli prste na nogama. Odmah krene rotacija tijela i gibanje. Mnogi su se iz svemira vratili s noktima do poda“, otkriva Sergej. U posjetu jednom splitskom dječji vrtić, netko ga je pitao kakav je miris svemira?
„U svemirskoj stanici osjećate samo miris uređaja i svoj vlastiti tjelesni miris. Međutim, ima nešto drugo. Kad bih sletio na Zemlju po povratku iz svemira i kad bih otvorio vrata kapsule, najljepši miris bio je miris zemlje, zraka, trave…to je nešto najljepše što postoji. Miris zemlje“.
Kozmonaut Zaljotin nije dao zbuniti kada mu je na FESB-u bilo upućeno pitanje je li u svemiru vidio Boga? „Nisam ga vidio, ali svakako jesam osjetio njegovu blizinu“, ozbiljno je odgovorio.
Osim te blizine, osjećao je udaljenost od svoje žene, Elene Zaljotinove koja je, njegova nova velika odgovornost. Elena je strojarski inženjer, radi na razvoju novih svemirskih sustava, ali je i psihologinja koja radi na procjeni karakternih osobina kozmonauta za pojedine misije. Čini se kao osoba koja može razumjeti kozmonauta.