Piše: Denis Kuljiš
Raspad Jugoslavije i raspad Sovjetskog Saveza bio je isti proces i zato je međunarodno priznanje Hrvatske započelo tjedan dana poslije potpisivanja sporazuma u Pušći Bjeloveškoj gdje su se Boris N. Jeljcin, kao predsjednik Socijalističke republike Rusije s predstavnicima ukrajinske i bjeloruske republike 8. prosinca 1991. dogovorio da rasformiraju SSSR i osnuju labavi ”Komonvelt nezavisnih država”. Tjedan dana poslije toga Ukrajina je kao prva država na svijetu priznala Hrvatsku, a istodobno i Latvija, dok je još tjedan dana kasnije uslijedilo islandsko i njemačko priznanje (19. prosinca).
Bez obzira na Vukovar i hrvatski oružani napor u ratu u kojemu se Jugoslavija raspadala, do priznanja hrvatske samostalnosti moglo je doći jedino zahvaljujući uspjehu pothvata jednog od najznačajnijih ljudi 20. stoljeća – Borisa Nikolajeviča Jeljcina.
Zapad ni u jednom času nije pokazivao spremnost da verificira političke procese koji su se na Balkanu dogodili poslije pada Berlinskog zida, dok se ne riješi pitanje sovjetske sukcesije. Transformacijski proces koji danas nazivamo tranzicijom omogućio je još Gorbačov, reformama kojima je htio poboljšati i demokratizirati Sovjetski Savez. Ali on nije namjeravao dokinuti socijalizam, nego ga unaprijediti, a kad su u baltičkim državama započeli secesionistički pokreti, poslao je onamo tenkove i specijalce. Njegov suparnik i nasljednik Jeljcin odletio je pak u Rigu i ondje se na barikadama pridružio ustanicima. Taj incident doveo je do vojnog puča – sovjetska vojska i službe te birokratska nomenklatura, uhapsila je Gorbačova i izvršile puč. U Moskvu su stigli tenkovi Tamanske gardijske divizije. Na tenk pred parlamentom popeo se Jeljcin i stao agitirati među vojnicima, a to je prenosila prva ruska nezavisna televizija. Komunizam nije izdržao tu šok-terapiju.
Rusija je priznala Hrvatsku tek u veljači – imali su u Kremlju i prečega posla – a zatim je odigrala ključnu ulogu u diplomatskoj izolaciji Miloševićeva režima. Specijalni predstavnik za bivšu Jugoslaviju bio je Vitalij Ivanovič Čurkin. Taj nevjerojatno šarmantan i prodoran diplomat, čuveni dječji filmski glumac, već sa 34 godine zastupao je Sovjetski Savez u Vijeću sigurnosti u velikoj krizi oko černobilske katastrofe. Bez obzira na svoju besprijekornu diplomatsku formu, on je, u dobra jugoslavenske krize, Karadžića nazivao ”gangsterom sa Pala”. Skupa s šefon KGB-a u Beogradu (koji je osamdesetih počeo karijeru u Zagrebu kao naš kolega iz ”Sputnjika”) postao je problem za Miloševićev režim pa ih je Sloba dao protjerati. Rusija je djelovala usklađeno sa zapadnim silama u jugoslavenskim ratovima, a do promjene te politike došlo je tek u kosovskom epilogu, kad se promijenio karakrter Jeljcinove vlasti. U njegovoj okolini prevladali su ”siloviki”, pripadnici aparata tajne službe, koji su ga uvukli u rat u Čečeniji radi očuvanja predsjedničkog autoriteta izgubljenog u privatizacijskim sukobima oligarha i velikoj tranzicijskoj pljački. Prilikom intervencije NATO-a protiv Srbije 1999., poduzete bez suglasnosti Vijeća sigurnosti, Moskva je stala na stranu Beograda, ponižena kao velika sila koju ignoriraju. I dok se na aerodrom u Prištini spustila 5. britanska aeromobilna brigada, a iz pravca Skoplja kroz Kačaničku klisuru ušla 4. oklopna, ruski general-major Anatolij Volčkov već je onamo stigao s bataljunom grenadira iz sastava bosanskohercegovačkog mirovnog kontingenta. Rusija se vratila na svojetsku pozornicu kao velika sila tim pothvatom izvedenim na Balkanu.
Sljedeći ključni moment u hrvatsko-ruskim odnosima bio je energetski summit u Zagrebu 2007. gdje je Putin predložio projekt DružbAdria, formiranje zajedničkog poduzeća na osnovi Jadranskog naftovoda i ruskog energenta, što je podržao hrvatski predsjednik Mesić. No, Sanaderova vlada imala je drukčija stajališta, orijentirana isključivo na Zapad, koji je u tome vidio ekonomsku diverziju američke političke dominacije na Mediteranu. Odbijen u Zagrebu, Putin je iz Hrvatske otišao bijesan i pun osvetoljubivosti, što je osnova njegova vladalačkog stila. Stvar je pokušao popraviti Ivo Josipović, na istoj mesićevskoj ”nesvrstanoj” liniji. Za njegova mandata uslijedio je pokušaj da se INA proda ruskom državnom ”Rosnjeftu”, a kako su tome bili prepreka mađarski suvlasnici, izloženi su progonima za nevidljive zloupotrebe – za razliku od hrvatskih javnih poduzeća kojima su upravljali Hrvati, INA je, naime, stalno bila visoko profitabilna i punila državni budžet. Zaostajala je, doduše, u razvoju, jer je bila državna firma, za razliku od MOL-a koji je privatno dioničko društvo u kojem, doduše, akcije imaju i židovski oligarsi povezani s Moskvom.
U posljednjoj fazi dolazi do velikog prodora ”Gazproma” na hrvatsko tržište. Na srpskom ne može ekspandirati jer mu to ne dopušta srpska vlada, koja je umjesto toga vezala oko šest milijardi eura kineskih investicija.
Gazpromov distributer u Hrvatskoj pokupovao je luke, željeznice, strateške kompanije, a po nekim procjenama Rusi drži već oko 1/3 hrvatskog portfelja. Ruske kompanije kupile su tvornice u Slavonskom Brodu i Splitu, investirali u najveće turističke rezorte te pokušavaju preuzeti zamrla brodogradilišta kako bi na njihovom pomorskom dobru otvarali marine i dizali nekretnine. Upravo je objavljeno da su kupili maloprodajni lanac koji se najbrže frazvija – ”Pevec”, a govori se da će se, zbog europskih propisa, morati objaviti popis krajnjih vlasnika hrvatskih poduzeća, pa će se ustanoviti da je tu još dvadesetak velikih domaćih kompanija.
Hrvatska je utočište za ruski kapitalizam – u Rusiji je nemoguće raditi i ostvariti profit, dok se u Hrvatskoj svaka investicija isplati, budući da je zemlja unutar EU, a još se to pokriva kao ”strateški nacionalni interes”. No jedini strateški nacionalni interes koji danas Rusija promovira je financijski interes kremaljske vrhuške, skupine super-oligarha, koji su preuzeli sve državne funkcije i tako obnovili ruski imperijalni apsolutizam.
Sve ideje o ruskom ”posezanju za toplim morima” treba odmah staviti ad acta, jer Rusija nema flotu, nema ratnu mornaricu, a ni uvozno-izvozne prekomorske komunikacije, budući da sve ide kopnom, željeznicama koje grade Kinezi, a sutra i mrežom auto-puteva koji su već u izgradnji. Logističke linije skratit će se vremenski na polovicu, a zatim na četvrtinu ili petinu tim kopnenim komunikacijama i more gubi svaki značaj u eurazijskim strateškim kombinacijama, osim kao zapreka imigracijskim pokretima kontinentalnih razmjera.
Što se tiče globalne politike, Rusija želi staviti pod kontrolu što veći broj država EU te tako utjecati na europske politike. No to je jako teško postići jer je Rusija zemlja zanemarive ekonomske moći, bez obzira na koncentraciju vojnih i obavještajnih te informatičkih resursa koje totalitarni režim uvijek može ostvariti. Ipak, na kraju preteže činjenica da Francuska ima dvostruku, Njemačka trostruku, a Japan četvorostruku ekonomiju u odnosu na Rusiju. Ona je, što bi mudro rekao Mao Zedong – zhilaohu (纸老虎), tigar od papira.
