Piše: Denis Kuljiš
Ministarstvo obrane ustrojava Zapovjedništvo za kibernetičko ratovanje!
To su nove ”strateške snage” što će se popuniti sa 500 IT-stručnjaka, pišu sve novine i prenose svi portali. Imaš jeftinu senzacija na koju se svi lijepe, pa učas s tom medijskom robom zagušiš sve virtualne kanale… No, kad dobro proučiš ono što je publicirano, zaključiš da se svi mnogobrojni tekstovi osnivaju na istoj škrtoj informaciji, nesumnjivo plasiranoj kao priopćenje Ministarstva obrane. Spravljena je po svim pravilima senzacionalističkog žurnalizma, a to znači – kao što je žovijalno objašnjavao jedan legendarni novinar, redaktor i urednik svih važnijih listove u Zagrebu za posljednjih šezdeset godina – riječ je o vrlo jednostavnom postupku: ”Uzmeš buhu pa joj pušeš u guzicu dok ne naraste na veličinu slona!”
Efemerna senzacijica iz MORH-a sadrži niz nevažnih, proizvoljnih podataka, dva-tri nebitna imena i samo jednu zaista važnu vijest. Ta najvažnija vijest sakrivena je među nepotrebnim informacijama, a glasi da u Zapovjedništvo za kibernetičko ratovanje stižu – izraelski stručnjaci koji će tu voditi obuku.
Zapovjedništvo još ne postoji, no instruktori su već na putu, valjda su sjeli u avion, ako nisu i stigli, pa treba objasniti svrhu njihova dolaska… Bilo bi razumno da je Ministarstvo, djelujući u skladu s logičnom sekvencijom koja bi se morala poštovati kod svakog preuustroja, prvo provelo analizu potreba, zatim izvršilo planiranje, pa s tim pristupilo višim instancijama Vlade i parlamentarnog doma, naime saborskom Odboru za obranu. U debelom eleboratu morali su ponuditi viziju i projekt novog Zapovjedništva, kao i proračunske zahtjeve, koje bi potom analiziralo Ministarstvo financija i uklopilo ih u godišnje planove.
Ali, ne ide to tako u zemlji Hrvatskoj!
U Hrvatskoj ta sekvencija izgleda ovako – prvo stižu ”izraelski stručnjaci koji će obučavati pripadnike Zapovjedništva za kibernetičko ratovanje”. Tko je to Zapovjedništvo osnovao? Nitko, ali osnovat će se, vjerojatno samostalnom odlukom ministra obrane, ali još nije hitno. Hrvatska, naime, već ima takvo zapovjedništvo, ili stožer, samo što se zove Samostalni sektor za informacijske i komunikacijske sdustave MORH-a. Na čelu mu je brigadir Bruno Bešker. On nije nikakav manijak sigurnosti – internet je pun njegovih fotografija koje prikazuju kako se sa ženom i kćerima kupa na Jadranu. Hrvatska zbilja nije Afganistan, niti je na prvoj liniji kibernetičkih ratova koji se vode po Europi. Zanemariva je meta – osim velikih banaka i poduzeća koje imaju samostalne sustave informatičke sigurnosti najviše profesionalne razine, sve ostale podatke lako doznaš iz dva-tri hrvatska tabloida, a ako želiš oblikovati virtualnu stvarnost u skladu sa svojim potrebama, to je sasvim izvedivo, a svodi se na ekspertni rad nekoliko plaćenićkih novinara i urednika, koji za svoje usluge uzimaju manje od boljih frizera.
U novinskom obrazloženju najave i odluke o formiranju Cyber-komande, objašnjava se da je Njemačka izložena kibernetičkim napadima ”100.000 puta na mjesec”. I zato ”Hrvatska slijedi logiku SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Španjolske koji imaju zapovjedništva za kibernetički prostor”. SAD imaju i Svemirske snage, a Španjolska koridu s bikovima, ali nije jasno kako bi iz toga samo po sebi slijedilo da i Hrvatska treba poduzimati sve isto što i te deset, odnosno sto puta veće države? Uostalom, sam brigadir Bešker tu stvar malo relativizira: ”Treba prvo definirati što se smatra napadom – objašnjava on. Pa potvrđuje da će HV novim zapovjedništvom integrirati postojeće sustave koji već provode obuku, održavaju komunikacijsko-informacijske sustave (KIS), sustave za potporu operacija u zemlji i u inozemstvu, u zemlje u koje naši vojnici odlaze u vojne misije, poput onih u Afganistanu, na Kosovu i u Poljskoj.”
Drugim riječima, stožer već postoji, već se bavi postojećim ugrozama, a prošle godine održali su, štoviše, veliku vježbu ”Kibernetički štit 2018” u kojoj su sudjelovale sve vojne i državne upravne strukture, službe i Sveučilište. Osim toga, za kibernetičku borbu Hrvatska vojska obučava se već godinama u Nacionalnoj gardi Minnesote, koja je partner i pokrovitelj hrvatskih Oružanih snaga u sklopu NATO-a. Gardu Minnesote ne treba potcjenjivati – ima isto toliko profesionalnih vojnika kao i HV (oko 14.000), ali je neusporedivo bolje naoružana i opremljena – ima jedan lovački puk nadzvučnih lovaca (tri eskadrile) i jednu oklopnu brigadu. Borili su se u ”Pustinjskoj oluji”, letjeli u Sarajevo, zaposjeli aerodorom u Tuzli. Pomoć koju pružaju Hrvatskoj besplatna je – to je oblik natovske savezničke pomoći…
Zašto onda ”izraelski stručnjaci” u Zapovjedništvo koje još uopće nije ustrojeno, nego je očito posve neutemeljena i neobrazložena ideja, s kojom se prejudicira potreba i mogućnost neke nove izraelske liferacije?
O čemu je, zapravo, riječ, najlakše ćemo ustanoviti prisjetimo li se objašnjenja o ”strateškom savezništvu s Izraelom” koji je, u aferi nabavke aviona, zamislio, promovirao i do posljednjeg časa branio ministar Krstičević, poput generala Custera, koji je još pucao iz pištolja kad ga je opkolila ratnička gomila indijanskog poglavice Ludog Konja. Krstičević je za dlaku izbjegao skalpiranje – povukao se s bojišta u suzama, jer su ga izvrijeđali obijesni oporbeni zastupnici u Saboru, Dalmatinci skloni okrutnim šalama na račun hendikepranih žrtava.
U ”propagandnoj pripremi” za isporuku amortiziranih F-16 Barak, koje su u javnosti manje-više percipirali kao otpisane stare kante, iznosile su se sve prednosti suradnje s Izraelom, pa se nabrajalo što će sve uz njih doći:
- Napredni sustavi u poljoprivredi (koje bi, naravno, trebalo kupiti, a kome bi i zašto dobro došli – to se nije razmatralo).
- Veliki projekti na polju energetike (za što bi, valjda, trebao umjesto MORH-a biti nadležan”Više od struje” HEP, odnosno, bolje rečeno, ”Sve osim struje” HEP, koncern koji već trideset godina nije izgradio ni jednu elektranu).
- Otvaranje vojno-komercijalnog Cyber security centra (e, tu smo!)
- Ulaganje u proizvodnju brodova (u Izraelu nema proizvodnje brodova, oni su previše pametni da u to ulažu pare kod sebe, no ”Uljanik” bi im se valjda učinio kao prava zgoda).
- Zajednički razvoj tehnologije borbe protiv dronova (svakidašnja ugroza u Hrvatskoj – iz svakog smjera vreba te pomahnitali dron, iako ljudi najviše umiru od gripe).
- Privatizacija Zrakoplovno-tehničkog centra u Velikoj Gorici (to je bila lijepa ideja, ali kad su izraelski inženjeri vidjeli što je ondje ostalo, zaključili su da se tu ne mogu mijenjati ni šarafi na F-16).
- Kibernetika (opet!).
- Razminiranje dijelova Hrvatske (kao da za to barem Hrvatska nema svjetski verificiranu naprednu tehnologiju i domaću proizvodnju automatiziranih uređaja za razminiranje DOKING).
Po tonu neobaveznog ”plansko-ideacijskog” trućanja koje je trebalo poslužiti da se svari onaj veliki zalogaj od 500 milijuna dolara za leteće stare kante, vidi se da je sve ista kuhinja… Avion je propao, propalo je 500 milijuna, ali to nije razlog da se nešto ne oprihoduje preko ”vojno-komercijalnog Cyber security-centra”.
Tu valja zastati i pomno razmotriti što ta sintagma, zapravo, znači.
Znači nesumnjivo da će Cyber-komanda osim vojne namjene imati i neki drugu, komercijalnu jer kako se objašnjavalo u onom člančiću koji se širio Mrežom, ”u slučaju potrebe, vojni se sustav po potrebi može uključiti u obranu civilnih ciljeva hakerskih napada”.
Ta se zamisao čini doista suludom. Kako će vojna formacija istodobno obavljati civilne, komercijalne zadaće i još ih naplaćivati? To je kao da vojska usput osigurava objekte – malo si komandos, a malo noćni čuvar, pa Ministarstvo naplaćuje svoje usluge od onih kojima ih pružaš. Toga zaista nema ni u Izraelu, gdje doista postoji, kako se navodi, oko 700 poduzeća za IT-inženjering, ali i ondje možeš ući u civilni sektor tek kad napustiš vojsku ili Mossad pa se sa svojim znanjima upustiš na tržište. Kako bi to bilo da AMAN (Agaf Hamodi’in), vojna obavještajna, stavi svoje usluge na civilno tržište? Odmah bi ih pohapsili, a onoga kome je ta ideja pala na um, strpali u ludnicu.
No, koliko god cijela ta zamisao o vojno-civilnoj Cyber-komandi bila promašena, ona je i neostvariva, nemoguća, baš kao i akvizicija izraelskih aviona s kojima je ovaj projekt, očito, povezan. I to iz istog razloga, koji ideatori stalno pokušavaju zanemariti – Hrvatska je članica NATO-a.
Primarna funkcija Cyber-komande je kriptografska zaštita te održavanje sigurnih vojnih komunikacija između stožera i institucija savezničkih zemalja Alijanse.
Izrael NIJE član NATO-a. Koliki su izgledi da NATO i američka zapovjedništva otvore prozorčić u svom sigurnosnom sistemu, i to u Hrvatskoj, kroz koji se mogu navirivati famozni ”izraelski stručnjaci”? Otprilike – nula. Izraelska obavještajna služba ubacila je svojedobno svog agenta Jonathana Pollarda u američki obavještajni sustav. Kad je uhvaćen, osuđen je na doživotni zatvor. Odležao je 29 godina.
Izrael ima vlastiti nuklearni potencijal, svoje balističke rakete i satelitsku izviđačku mrežu. Izrael je velesila, koja vodi vlastitu međunarodnu politiku, često u temeljnom neskladu s američkom i europskom te sa strategijom NATO-a.
Izrealski oligarsi bliski su s ruskima, a embargo protiv Rusije koji se provodi zbog njene agresivne politike prema Ukrajini, Kremlj pokušava suzbiti specijalnim operacijama, sofisticiranom energetskom politikom i kibernetskim ratovima (to je onih 100.000 napada mjesečno na njemačke mreže). U toj priči – Zapad je jedno, Rusija drugo, a Izrael treće, i ne mogu se nipošto miješati, naročito ne u ovakvim nedokuhanim šemama koje svako malo emaniraju iz hrvatskog Ministarstva obrane.
I naposlijetku, osnovno pitanje – zašto se u MORH-u stalno generiraju takve promašene ideje?
Čini se da je posrijedi ”stara žnora”, vječita ”izraelska veza”. Kad se Hrvatska u ratu, pod embargom, opremala ruskim oružjem, glavni su posrednici bili neki bivši mosadovci, koji su stavili na raspolaganje svoje veze. Ekipa u MORH-u samo se malo promijenila od vremena blaženog generala Zagorca (ma gdje on sad bio). Uspostavljeni su pritom kontakati druge i treće vrste. Savjetnik sadašnjeg ministra obrane, general Gotovina, skrivao se neko vrijeme u Izraelu dok je za njim bila raspisana tjeralica. No, puno važnije, i bliže suvremenom horizontu, bivši ministar obrane u Netanajahuovoj vladi, ultradesničar Avigdor Liberman (odstupio je dok je njegova stranka bila pod najžešćim napadima zbog korupcije), dolazio je koncem 2017. u Zagreb, gdje se susreo s ministrom Krstičevićem (zanimljivo, i s tadašnjim predsjednikom Republike Srpske, Miloradom Dodikom). O čemu su razgovarali – zasebno, naravno, ali u nekoj nerazumljivoj konjunkciji uzajamnih interesa?
Avioni su uslijedili neposredno poslije toga. Liberman sad više nije ministar obrane, Krstičević jest. Ali, ostalo je nešto i od onog prvotnog dila – imamo na dnevnom redu Cyber-komandu koju će osposobljavati Izraelci, tako da Hrvatska zauvijek ostane izvan natovskog vatrozida (Firewalla), koji je zamijenio nekadašnju Željeznu zavjesu.
Opet će biti potrebno šest ili dvanaest mjeseci da se ustanovi tko je tu što znao, a tko je nešto krivo shvatio, tko je bio u zabludi, i zašto se ne može provesti ono što je dogovoreno, a jako je pametno i korisno, i navodno nikome ne smeta, pa je prava šteta što je iluzorno, još jedna fantazma, kojom će se dugo puniti novine…