Piše: Denis Krnić
Piše: Denis Krnić
Neki iz admiralske svite koji prate naše pisanje malo su se uznemirili. Uvrijeđeno drže da promičemo Obalnu stražu kao kičmu naše pomorske sigurnosti u miru i smatraju da se, tobože, zalažemo sa tiho gašenje HRM-a. Ovo prvo im je posve točno, a ovo drugo posve pogrešno. Sve je u životu stvar mjere. Naravno, ne bi bilo dobro u potpunosti odbaciti sve borbene sposobnosti na moru, ali posve je jasno da baš sve sposobnosti ne možemo ostvariti u punom opsegu kao u vremenu bivše Jugoslavije, koja je bila pet puta veća, s dva i pol puta većim budžetom per capita – znači za vojsku je trošila dvanaest puta više novaca…
Ako admirali misle da sve mogu osigurati sve funkcije, sretno im bilo. No, jasno je da su nam pored duge, razvedene obale i lanca otoka i otočića, za protubrodske sposobnosti dovoljni efikasni visoko mobilni lanseri, MOL-ovi. Protuminske sposobnost imamo do određene razine. Protupodmorničke sposobnosti? Hm…Kolika je danas i u bližoj budućnosti realnost podmorničkog napada na našu stranu plitkog Jadrana? Nikakva. Taktike ratovanja na Jadranu izučavaju se nekim europskim mornaričkim akademijama. Svugdje su došli do istog zaključka: u Jadranu ratove ne dobivaju podmornice. Ali, ako bismo baš cijepali dlaku na dva djela, protuminske i protupodmorničke sposobnosti možemo kombinirati sa ekonomskim/istraživačkim aktivnostima te SAR zadaćama, a najbolji alat za to, kao tehnički i operativni integrator, bili bi mornarički helikopteri za kombiniranu vojnu i civilnu namjenu.
Kako naša pomorska sila ima odgovornost na cijelom hrvatskom dijelu Jadrana, njeno gravitacijsko središte bilo je, jest i bit će morski prostor na spojnicama naših otoka tzv. prednjeg kraja (Lošinj, Dugi otok,Vis, Lastovo, Mljet). Samo iz tog prostora ona može i mora djelovati da bi bila pravovremena i učinkovita. Samo tako ona svojim djelovanjem i stalnom prisutnošću na prednjim otocima “virtualno”, ali i realno povećava našu operativnu dubinu. Eventualno baziranje kapitalnih brodova HRM-a u Pločama ne bi bilo taktički, a ni operativno posve opravdano. Da bi ta plovila došla na prednji kraj gdje moraju djelovati zbog dubine prostora (u prosjeku 30 do 80 nm) od Lastova ili Mljeta, a uvjetima modernog rata, izlažu se realnom riziku neutralizacije iz zraka prije dolaska na poziciju djelovanja. Ploče ne mogu i ne smiju biti limitirana razina naše vojne nazočnosti u južnom dijelu Jadrana.
Definitivno treba razviti koncept baziranja brodova Obalne straže i Ratne mornarice na prednji otok srednje prijelomnice Jadrana, a to je – Vis. Središte gravitacije hrvatskih nacionalnih interesa na moru je Vis i to se kroz povijest uvijek iznova potvrđivalo. Grci, Sirakužani, Mleci, Britanski imperij, Napoleon, Habsburzi i bivša Jugoslavija znali su što znači imati svoju zastavu na Visu. U tom gravitacijskom prostoru spojnice Vis-Lastovo-Palagruža valja promišljati prvenstveno o stalnom ili pretežitom boravku brodova Obalne straže. Ta operacijska osnovica ili prostor je dostatan i ima kapacitete za njihov boravak. Ratna mornarica već ima i brodove tipa DBM (81, 82) koji mogu služiti kao brodovi za opskrbu i popunu brodova Obalne straže na “prednjem kraju” (u luci i na moru). Popuna hranom, gorivom, streljivom, posadama… To se testiralo u praksi i funkcionira prilično dobro. Da bi se proaktivno djelovalo, brodovi moraju biti stalno operativno prisutni na prednjem kraju lanca naših vanjskih otoka. Stalno baziranje brodova Obalne straže i većeg djela ratne mornarice na vanjskim otocima višestruko bi povećalo učinkovitost s obzirom na vrijeme reakcije i cijenu aktivnosti. Prirodni raspored otočnog lanca od sjevera prema jugu te zakloništa i većim dijelom izgrađena pomorska infrastruktura već sada to omogućuje. Postojanje infrastrukture za takav potez je dokazan i kroz vojnu vježbu „Velebit 18“, ali i niz ranijih vježbi…
Oblik državnog teritorija i granice Hrvatske više je rezultat utjecaja djelovanja velikih sila i sukoba kroz protekla stoljeća negoli vlastitog nacionalnog razvoja. Hrvatska je država vrlo duge obalne crte, jedinstvenog „potkovičastog“ oblika s vrlo uskim južnim dijelom na potezu od Splita, preko Makarske i Dubrovnika gdje se širina državnog teritorija sa 23 kilometra (Makarska) sužava na svega 5 kilometara širine teritorija (Dubrovnik). Upravo zbog duge, „negeometrijske“ granice prema BiH, Hrvatska ima, među ostalim, interes da zona susjedne države bude zona mira i stabilnosti.
Jug Hrvatske je strateški problematičan. Najveća širina Jadranskog mora je 200 km, a duljina 800 km. Imajući u vidu brzine suvremenih brodova, dimenzije Jadrana su male. Brod koji plovi brzinom od 30 čvorova može prijeći Jadran po najdužoj osi za oko 16 sati, a po širini u prosjeku za 3 sata. Avion će brzinom od 880 km/h savladati uzdužnu os za oko 60, a poprečnu za oko 11 minuta. Kao usko more, Jadran je izložen jakim utjecajima kopna, postoji veliki faktor iznenađenja (emigranti, terorizam), što znači da svi elementi sustava sigurnosti moraju biti konstantno spremni i na visokoj razini. Sagledavajući širi geopolitički kontekst, prednost uskog mora, pogotovo mora koje je puno otoka, otočića, hridi i grebena je u tome što takva mora nisu pogodna za velike pomorske sastave. Još od Viškog boja 1866. godine na Jadranu nije bilo borbenog djelovanja oružanih snaga strategijskog ili operativnog značaja. Borbena djelovanja sukobljenih strana težišno su vođena u kopnenom djelu jadranskog vojišta. Ni u II. svjetskom ratu, kao ni u Domovinskom ratu, nije bili primjera djelovanja pomorskih formacija velikog sastava. Jedan od osnovnih razloga je prirodni obrambeni lanac hrvatskih otoka i činjenica da je Jadransko more usko more. Hrvati su kroz svoju dugu povijest ratove na Jadranu uglavnom vodili protiv nadmoćnijeg i tehnički opremljenijeg neprijatelja, te uvijek primjenjivali jedinstvenu taktiku upotrebom malih, brzih, naoružanih brodova, uz oružanu podršku s otoka.
Umjesto da razvijamo domaći model maritimne sigurnosti sukladan našoj tradiciji, kao i vremenu u kojem živimo, i dalje se megalomanski razmišlja o klasičnom konvencionalnom ratovanju koje podrazumijeva velike, specijalizirane brodove. Preko 70 posto vježbi HRM-a odnose se na protudesantno djelovanje. Zašto? Čemu? Tako se vježbalo i u vremenu JRM-a. Ima onih autističnih koji uporno tamburaju o punom profilu protubrodskih, protuzrakoplovnih i protupodmorničkih sposobnosti, a u isto vrijeme Albanci plove na boljim brodovima negoli naše posade.
Kakva je državna politika kada je u pitanju sigurnost na Jadranskom moru? To ne znamo. Ali da bi pružili odgovor na to pitanje trebalo bi definirati naše nacionalne interese na Jadranu, valjalo bi potom identificirati prijetnje tim hrvatskim interesima, a potom definirati planirani odgovor. Svega toga u našem slučaju – nema. Ne možemo govoriti ni o kakvom hrvatskom utjecaju na susjedne jadranske države i projekciju naše pomorske prisutnosti. Nestankom Jugoslavije i ulaskom RH u EU I NATO Jadransko more je prošlo kroz proces nepovratne geopolitičke tranzicije koja se može prezentirati u više elemenata:
- bitno je smanjena mogućnost vojnog sukoba
- Jadran je prostor duboko uvučen u orbitu globalnog utjecaja najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu NATO-a, kao i EU sigurnosnih formacija
- izazovi sigurnosti na Jadranu danas jesu: neteritorijalne, terorističke, prekogranične, ekološke, te krijumčarenje ljudi na izbjegličkim rutama…
- značenje nekih država u jadranskom geopolitičkom prostoru se povećava, a nekih drugih smanjuje. Na jačanje i slabljenje pojedinih aktera utječu različiti faktori, od geografskih, preko političkih i vojnih do ekonomskih i tehnoloških
Nepostojanje hrvatskog koncepta maritimne sigurnosti koji podrazumijeva suvremenu doktrinu djelovanja Obalne straže i HRM-a, a kako nema te dokumentacijske osnove nema ni operativnog pravca prioriteta u nabavi, trendova razvoja, školovanja kadrova.
Jadransko more oduvijek je bilo, jest i bit će naše najvažnija geopolitička orbita. Mornarica i Obalnu stražu kakvu danas imamo ne doliče našoj pomorskoj tradiciji. Nikako da na pravi način materijaliziramo naše prisustvo na moru. Obalna straža, uz HRM, mora biti ključ hrvatske prisutnosti na morskoj pučini od Istre do Prevlake, a to mogu osigurati samo brzi presretači i višenamjenski „offshore“ patrolni brodovi. Puni smisao zaokružio bi se kada bi smo u Obalnu stražu uključili i sve brodove policije, lučkih kapetanija, carine, ribarskih inspekcija, njihove senzorske sustave na moru i sve nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru. Glavni naglasak, dakle, treba biti na zaštiti ekonomskih interesa i borbi protiv „soft security threats“. Šteta što neki admirali sve ovo ne razumiju. Svijet se poprilično promijenio od vremena njihovog školovanja na jugoslavenskim vojnim akademijama.