Piše: Denis Kuljiš
Zašto je Slovenija toliko uspješnija od Hrvatske, ne samo ekonomski? A nije pritom presudno što je uspješna u usporedbi s Hrvatskom, nego i u komparaciji s cijelom (istočno)europskom okolinom tranzicijskih zemalja, među kojima bilježi najveći gospodarski rast, po kvartalnim stopama nedostižan i za sve zapadnoeuropske ekonomije…
Slovenija je dostigla brutto domaći proizvod (BDP) per capita od 26.000 dolara, veći od Portugala i Grčke, iako je u EU ušla 18 godina poslije prve, a 23 godina poslije druge te države koje se nalaze na suprotnim periferijama Europe… Kako je Slovencima to samo uspjelo? Naposlijetku, i Slovenija je bila dio propale Jugoslavije, kao Hrvatska, s tim da je Hrvatska imala neusporedivo jaču industriju, more i obalu, nevjerojatno razvijen turizam s brojnim aerodromima, te gotovo milijunsku ekonomsku emigraciju, koja je doma slala novac. Među tim Hrvatima u rasijanju bilo je k tome mnogo ljudi koji su mogli imati itekakvu ulogu u novom svjetskom pozicioniranju zemlje, budući da su se neki od njih iznimno afirmirali u političkim i ekonomskim strukturama najjačih zapadnih zemalja. Hrvatska je imala i plodnu ravnicu, visokorazvijenu mljekarsku i drvnu industriju, svašta je Hrvatska imala, ali ipak se pokazalo presudnim ono što nije imala, kao i sve što su učinili ljudi koji su odlučivali kad su je odvukli u pogrešnom smjeru…
- Prva slovenska marka već je bila spremna na dan proglašenja neovisnosti. Sve je unaprijed promišljeno – na markici je projekt čuvenog arhitekta Plečnika za slovenski Parlament, koji komunisti, naravno, nisu namjeravali graditi, a bio je centralni motiv ”Neue Slowenische Kunsta” u njihovom subverzivnom prijedlogu za Štafetu mladosti, zbog koje su završili u zatvoru.
Kao ključno razlikovanje prvo pada na um to da je Slovenija bila pošteđena rata za osamostaljenje – vodila ga je, naime, samo deset dana, a među postradalima (ukupno 20) gotovo je najviše bilo turskih kamionđija na ruti Ankara – Stuttgart. Ali, može se na to gledati i drukčije – Hrvatska je u svom ratu POBIJEDILA, a velika pobjeda u ratu u koji je stupila kao inferiorna strana, bez vojske i oružja, moralo je probuditi neslućenu nacionalnu energiju. Moglo je to postati baza za izgradnju moderne demokracije uz konsenzus svih slojeva i narodnosti koje su se u borbi mobilizirale. Među časnicima i vojnicima, bilo je mnogo hrvatskih Srba, Mađara, Slovenaca, pa čak i Istrana, koji su se inače držali dosta apartno… Hrvatska politička nacija stvorena je tada, 1991. godine. Slovenci su je imali pedeset godina ranije, od časa kad je Josip Vidmar u dosluhu s lokalnim komunistima utemeljio Osvobodilnu frontu. Hrvatski ZAVNOH nema s tim nikakve sličnosti, a zašto je tako, posebna je historiografska tema…
Što je, dakle, pošlo tako krivo za Hrvate, a tako povoljno za Slovence, u čemu je poučna razlika?
Naravno, najlakše je reći – ma, Slovenci su Slovenci, oni su naprosto drukčiji, oni su radini, disciplinirani, oduvijek sigurni u to da su Slovenci, a ne nekakvi Jugoslaveni ili nešto slično, oni su svoji, zasebni, iako i ondje imaš 14 vrlo raznolikih dijalekata u isto toliko kraških dolina, koje ni Žuja ne može objediniti, a njihovi sjevernjaci preziru južnjake, upravo kao i ovdje, pa jedino Gorenjci i njihova urbana ljubljanska formacija, sebe smatra kvintesencijom slovenstva, dok su im Štajerci zaostali evolucijski izdanak, otprilike između vodozemaca i Hrvata.
Lakše je odgovoriti na pitanje što je pošlo krivo kod Hrvata, nego zašto je tako dobro krenulo Slovencima. Dakle, od hrvatske industrije (koja je samo u zagrebačkom bazenu imala udio od 25 posto u ukupnoj jugoslavenskoj) poslije privatizacije nije ostalo gotovo ništa. Ne zato što je privatizacija bila promašaj, nego zato što se, zapravo, nije dogodila. Ekonomija je, umjesto da se proda za novac, bilo kakav novac, kao recimo u Poljskoj, u stvari, podržavljena. Sve važne, infrastrukturne kompanije završile su u rukama državne nomenklature. Lažno je privatizirana jedino maloprodaja (Agrokor), a prehrambena industrija stvarno (recimo Vindija i Dukat, koji su postala najbolja domaća poduzeća).
U Hrvatskoj, u ekonomiji su zavladali političari, a u Sloveniji svime su iz pozadine upravljali direktori, uz suglasnost ”duboke države” koja ni u komunizmu nije pretendirala da rukovodi ključnim bankama i korporacijama. I u Zagrebu su u socijalizmu ekonomskim sektorom upravljali vodeći direktori, preko Izvršnog vijeća (republičke vlade), sastavljenog od privrednika. Na čelu IV su bili, redom, direktor INA-e, Končara i Đure Đakovića. No, nad njima je bio CK. U Sloveniji, takvi su ljudi iz privrede SAČINJAVALI CK. Zato kod njih zapravo nije uvedeno samoupravljanje, ZUR-a (Zakon o radničkom upravljanju) i slične besmislice, koje su se u Hrvatskoj zaista, sve do gorkog kraja, iskušavale u praksi, u svim firmama osim onih najvažnijih, strateških (INA, Končar, banke). U ovim najvažnijim, vladali su direktori pod strogim nadzorom Partija. I, što se onda poslije prrevrata dogodilo s hrvatskom privredom?
Hrvatski direktori došli su na kolektivno poklonjenje Tuđmanu. On ih nije ni primio, nego im poslao beznačajnog apartčika i prelivodu Bernarda Jurlinu, koji im je navijestio da je njihovo vrijeme prošlo. Jer, Tuđman se bojao konkurencije ljudi koji su puno znali, i još bili dobro povezani, pa bi se u svakoj konkurenciji razni njegovi otrcani Krpine, Canjuge i slični, izgledali smiješno. Tuđman se, doduše, okružio kompetentnim tehnokratima, jer on nije bio nikakav revolucionar, pa je Udbu dao udbašima, vojsku generalima JNA, a ključne pozicije u vođenju institucija nacionalne ekonomiji onima koji su to radili i ranije, dr. Greguriću i njegovim adeptima… Ali, to je vrijedilo samo na Dvoru, dok su na terenu i u ”udruženom radu” zavladli kabadahije pa je privatizacija malih firmi nalikovala na udruženi zločinački pothvat. Tako su obogaljili hrvatsku ekonomiju. Tajna je produktivnostu uvijek u malenim i srednjim, a ne u velikim, infrastrukturnim tvrtkama, koje su vezane za državu i globalne trendove, u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji.
U Sloveniji, dogodila se posve suprotna stvar. Velike firme ostale su u kolektivnom, državnom, praktično socijalističkom modelu vlasništva, tako što su njima upravljale zatečene direktorske strukture, ali s manjinskim udjelom, dok su većinu držali državni fondovi KAD i SOD. Njima je prepušten državni portfelj, ali se država nije izravno miješala preko ministarstava, nego su u upravama dioničkih društava u ime fondova sjedili profesionalni upravljači, kao kod nas sad u poduzećima u većinskom vlasništvu obaveznih mirovinskih fondova.
Manje slovenske firme – kooperanti ovih velikih – prepuštene su privatnicima, koji su za dvadesetak godina izveli neviđeno čudo. Oko 85 posto slovenskog eksporta sad je izvoz upravo tih malih i srednjih poduzeća na zapadnoeuropska nišna tržiša. Slovenske firme iz sela za koje nisi nikad čuo imaju nevjerojatno jake pozicije u europskoj svemirskoj industriji, u visokoj tehgnologiji, strojarskoj i procesnoj inustriji. Kupuju, štoviše poznate firme u Zapadnoj i Istočnoj Europi te osnivaju podružnice po cijelom svijetu. Obični obućari, slovensko dioničko društvo ”Alpina”, osvojilo je tržišta na svim kontinentima, dok se hrvatsko ”Borovo” umjetno održćava na životu. No, najbolji primjer slovenskog ekonomskog čuda može se vidjeti selu Idriji – teško je nazvati gradom mjestance s manje od 6.000 stanovnika do kojega s auto-ceste Ljubljana – Gorizia vodi krivudava džada. Bilo je to zanatskog i rudarsko središte još u Željezno doba prije deset tisuća godina, jer je tu jedan od najstarijih europskih rudnika žive, nužne za pravljenje čelika od gvožđa. Dakle, u Idriji su sjedišta dviju slovenskih korporacija – jedna je industrija alatnih strojeva Kolektor, sastavljena od niza manjih poduzeća raspršenih po cijeloj sjevernoj Sloveniji. To je korporacija sa 5000 zaposlenih raspoređenih u tri divizije, s pogonima po Europi, Americi i Aziji. Vlasnik je Stojan Petrič, skroman no markantan gospodin. Lokalac, upravo je otišao u penziju, da bi se mogao baviti unucima. Najveća mu je slovenska konkurenciji nešto manja tvrtka Hidria, također iz Idrije, s oko 3000 zaposlenih raspoređenih u 30 svjetskih kompanija. Vlasništvo je drugog domaćeg lika, Edvarda Svetlika, koji Petriča ne može vidjeti ni nacrtanog.
- Stojan Petrič govori prilikom svog povlačenja s položaja glavnog direktora na mjesti predsjednika Nadzornog odbora. Na zaslonu su prikazani rezultati poslovanja (milijardu eura prihoda) o sve auitp-komponente koje proizvodi ”Kolektor” i svojim tvornicama. Prilikom povlačenja, Petrič je svim radncima podijelio pola plaće kao bonus.
U Sloveniji nema još na stotine podjednako velikih firmi, ali ima mnoštvo podjednako uspješnih. Globalno je najuspješniji Ivo Boscarol iz gradića (sela?) Ajdovščine u neposrednoj bilizini Idrije (udaljenost 35 km), koji jedini na svijetu serijski proizvodi električne avione, te ima niz tvornica aviona u Sloveniji, Italiji i u Kini (u Nanxingu su štoviše dvije). Do sad je firma (zove se ”Pipistrel”) prodala dvije tisuće aviona, ali to je tek početak… Malo dalje (u Ivančnoj Gorici) nalazimo Akrapoviča, vodeću svjetsku tvrtku za proizvodnju auspuha ekstremnih performansi (kukaju da nigdje ne mogu naći varioce, na pažnju nazaposlenima u pulskom Uljaniku!).
- Drugi, veći model VTOL-letjelice za vertikalnu mobilnost u velegradovima koju ”Pipistrel” razvija za Uber, u suradnji s američkom megakorporacijom Honeywell.
Svi ti industrijski proizvođači nastali su kao kooperanti u sjeni ”velike” industrije i zatim stekli takvu društvenu moć, da ih za politiku uopće nije briga. Kad sam Boscarola pitao tko je na vlasti u njegovom izbornom okrugu, nije imao pojma, pa je upitao pomoćnika, koji to također nije znao. Ivo se druži s vlasnikom Googlea, koji leti njegovim avionom, i nema vremena za slovenske političke epizodiste. U firmi drži na počasnom mjestu sliku engleske kraljice s kojom se susreo prilikom njena državnog posjeta Sloveniji, a gotovo sam siguran da se još nije vidio s novim slovenskim premijerom, bivšim gradonačelnikom Jesenica, koji je prethodno bio komičar na radiju, nešto kao naš Pervan, ali onako slovenski operiran od humora. Jedan prijatelj, vodeći slovenski mlađi poslovnjak objašnjava mi logiku uspona toga lika na vlast. Ranija vlada bila je vrlo uspješna, s kontinuiranim rastom BDP-a od 4-5 posto, i to u državi bez ozbiljnih društevnih potresa (ne računajući proplamsaje nacionalizma u odnosima s Hrvatima, ali to Slovence ne razjedinjuje nego spaja). Biznis-krugovi i ”duboka država” zaključili su stoga – ovima ide previše dobro, osilit će se… Daje nekoga drugoga. Exeunt stara garnitura, odnekud iskače klaun iz Kamnika!
U Hrvatskoj dotle sve više raste moć politike i državnih struktuira. Politika plus vlast plus država jednako je – korupcija. Korupcije nema u prvatnim firmama, ne možeš krasti od vlasnika, jedino on sam može nešto gepiti ako se dogovori s predstavnicima vlasti, ali to je, dakle, uvijek jednosmjerna ulica – kradu ljudi iz politike, a privatnike pretvaraju u svoje ortake. Sad, ti možeš kriviti ljubavnika, ali ipak je primarni ”mover and shaker” žena, koja se na odgovarajući način muva i trese pozadinom, kako bi privukla siromašnog mužjaka, koji se uplete u njene mreže…
Vidjeli smo kako je propala hrvatska industrija. Manjim su je dijelom razvukli lokalni hadezeovci, a većim dijelom uništili državni namještenici, koji su narodno bogatstvo podvrgli masivnoj redistribuciji. U socijalizmu imao si sto ili dvjesta njemačkih maraka plaće, a u hrvatskoj svakom se ćati počelo davati petsto, a svakom funkcioneru na hiljade, plus auto, plus sve što treba za familiju, zemljake i ljubavnicu, dok se privreda istodobno rapidno smanjivala… I nije doteklo! Koliko je samo skromija slovenska nomenklatura… U restoranu Vile Bled ili u Dvorcu Otočec lako uočiš direktora s mlađom sekretaricom, ali ne premladom i ne osobito luksurioznom, onako, pristojna, feš-trebica, trideset plus, kraća haljina, ne previsoke štikle, takorekoć dobrovoljna. U Beogradu, nose lubutanke, imaju silikonske ćube i odmah vidiš da koštaju bogatstvo, a u Zagrebu su dame, što je još najskuplje… Dobro mi je rekao dopisnik gracerskog ”Kleine Zeitunga” kad je nakon stjecanja nezavisnosti došao preko Slovenije u Zagreb: ”Ondje u vladi neke mlade cure u trapericama kuhaju kavu na rešou, a ovdje stare komunjare sjede među goblenima…”
Kao beamterski narod, Hrvati nisu imali sreće s razvojem industrije, nedostajao im je onaj, što se srpski lijepo kaže – ”sitnospstvenički mentalitet”. Čak i najsupješniji hrvatski direktori bili su državni ljudi, odani tehnostrukturi, državi, ideji…
- Kruzer ”Amorella” sagrađen prije rata u splitskom škveru
Pravo je čudo kako Hrvatska ništa nije uspjela ostvariti na svom moru – nikad nije usvojila tu ”jadransku orijentaciju”, za koju se zalagao autor termina, pokojni partizanski admiral Mate Jerković, poslan stoga u penziju. Dubrovačka republika bila je svjetska thalasokracija, ali to je bio grad oligarha, u kojem je vladalo manje od sto ljudi, tri tuceta obitelji s plemstvom u koje se više nije moglo steći nakon zatvaranja Velikog vijeća 1332. godine. Kotor je bio veličanstvena pomorska velesila – 300 brodova, Perast, također – više brodova nego kuća… Ali to su bili ljudi jedne druge (latinske) supkulture, bez obzira na hrvatski etnicitet. Brodogradnja koja se silno razvila u socijalističkoj Jugoslaviji, u posve neekonomičnim okvirima, zadano nuždom da se dođe do deviza po svaku cijenu, propala je u Hrvatskoj čim je uvedena konvertibilna kuna fiksnog tečaja – ali trebalo je 25 godina da se to osvijesti, shvati i prizna. Trgovačko pomorstvo je propalo, a kruzersko nije zaživjelo, iako su dva kruzera u Splitu sagrađena još prije rata. Zašto se to dogodilo? Tko bi ga znao? Papci koji su vodili državu nisu imali, a i sad nemaju nikakve vizije, oni su se na vlast popeli demagogijom i raspirivanjem nacionalističkih fantazija, pa tu nije bilo mjesta za razumne poslovne ideje…
Turizam? Hrvatska ima drugorazredni turizam, koji bi bio trećerazredni da Dalmacija nije najatraktivnija putnička destinacija na svijetu. Tu nikad nije bilo masovnog turizma (rezorti), osim nekoliko osrednjih u Istri, a nikad nije bilo ni elitnog turizma – svi ajnc-A luksuzni hoteli na Istočnom Jadranu su u Crnoj Gori (Rovinj nešto pokušava ne bi li to malo sustigao). Luksuzni apartmanski hotel Belvedere u Dubrovniku (investitor ruski oligarh Vekselberg) pokušavaju zaustaviti dubrovački prosvjednici, ljudi koji koji su aprtmanizirali Stari Grad i tu baštinu zaštićenu od UNESCO-a, pretvorili u ruglo turističkih favela, legaliziranih po hrvatskom zakonu…
Obalni aerodromi u državnom su vlasništvu, također nikad nisu postigli bog zna kakav uspjeh – Dubrovnik i Split tek su nešto prometniji od Tirane, Zakintosa, Burgasa i Varne, a puno zaostaju za grčkim marginalnim Krfom.
Najčudnije je to s ratom i ratnom pobjedom. Sav kredit pobjede protiv JNA potrošem je u ratu u Bosni, koji je Hrvatska gubila godinu i pol, što se nekako zakrpalo Vašingtonskim sporazumom, ali odnijelo ukupno pet godina, sve do Daytonskog sporazuma. Iz toga je sukoba, umjesto kao trijumfator obrambenog rata, Hrvatska izašla kao moralni invalid, a nečuvenu prominenciju u državi, ekonomiji i na dvoru oslabljenog, bolesnog Tuđmana, stekli su likovi koji su se obogatili u tim pothvatima i stvorili svoj lobi, a zatim inicirali idejni građanski rat, podjelu na udbaše i ustaše, iako su, kad ih malo pažljivije promotriš, upravo oni famozni ”udboustaše”, najčešće povezani na obje strane, ratni profiteri, odbjegli ratni zločinci koji su po Hercegovini držali privatne konc-logore, a poslije se busali u prsa ”dokazanim patriotizmom”. Ginuli su neki drugi dečki, dok su se ovi bavili švercom (sa Srbima ili muslimanima svejedno), a onda su svoj novac investirali u mutne hrvatske korporacije pod državnom zaštitom, koje i danas imaju znatnu ekonomsku snagu i politički utjecaj.
I u Sloveniji postoji idejna podjela na retro-socijaliste (nacionalne socijaliste) i nacionaliste koji, međutim, nisu etatisti-socijalisti kao hrvatski ljevičari, jer više vjeruju u liberalnu, poduzetničku ekonomiju. U Sloveniji dugo postoji društveni konsenzus, uvjerenje stvoreno još u komunizmu, da se politika ne treba miješati u ekonomiju, a u takvoj atmosferi, kako su govorili u onoj besmrtnoj reklami za Bronhi-bombon, ”lakše se diše”.
Hrvatska dijaspora imala je prilikom formiranja nacionalne države puno veći idejni, nego ekonomski utjecaj. Ljudi koji su u svijetu bili uspješni poduzetnici, odmah su shvatili da se u Hrvatsku ne isplati ulagati novac ili energiju, jer tu dominiraju idejna pitanja, a nitko ne postavlja ono osnovno – kako prosperirati? A upravo je to te ljude i navelo da emigriraju. Da su bili u pravu što su se poslije držali podalje, pokazuje slučaj premijera Tihomira Oreškovića. On je naivno pristao da svoje sposobnosti stavi na raspolaganje nešto manjoj firmi (Hrvatskoj) od one u kojoj je ranije radio (Teva). No, čim je najavio kako će dati u koncesiju auto-ceste jer država na njima gubi, dok bi ih privatni investitor mogao staviti u funkciju novim investicijama, povezivanjem s europskom putnom mrežom, nastupila je nedoumica. Zatim se sam postravio na čelo komisije koja će s MOL-om riješiti kvagmiru vlasničkih odnosa u INA-i, što je izazvalo alarm širokog kruga zainteresiranih, koji su na temelju državnog udjela izgradili privatna carstva. A prekipjelo je kad je Tiho obećao da će ”Badel” prodati onom tko da najviše para, a ne onome tko ima najbolje veze s utjecajnim hadezeovcima u Slavoniji. Odmah je u štampi počela orgija diskreditacija, s napadima da ne zna dobro hrvatski, iako ga je govorio puno bolje od zagrebačkog nadbiskupa, te sadašnjeg ministra obrane ili šefa saborskog kluba vladajuće stranke.
Tako je golemi potencijal hrvatske dijaspore bio za zemlju izgubljen. Poljaci su od svojih emigranata imali silnu korist već i stoga što su im bili važan kadrovski pool. Isto je bilo i u baltičkim tranzicijskim državama. Česi se, kao ni Slovenci, nikad nisu iseljavali, a u školi su učili ruski, pa su radi premošćenja prema Zapadu strance stali naprosto uvozili. U jednom času bilo je u Pragu je na desetke tisuća Amerikanaca koji su se doselili inspirirani drugarstvom Vaclava Havela i Franka Zappe, te osnovali novine na engleskom, birtije i razna moderna poduzeća.
- Radničko naselje u Borovu selu koje je otvorio Tomaš Bata 1931. g.
Što naposlijetku reći o Slavoniji, gdje je biskup Strossmayer s neograničenim kreditom bečkih banaka, kod kojih je založio nepregledna imanja svoje (vrhbosanke) nadbiskupije, pokrenuo eksploataciju hrasta i drvnu industriju? Tako su nastale globalne tvrtke ”Našice d. d.” grofova Pejačević i divovsko ”Belišća”, kombinat jedne židovske obitelji pobijene u Holokaustu, prodan u suvremeno doba ne preskupo austrijskoj kompaniji, koja je zatim zadržala hrvatsku upravu. Slavonska industrijska baza dovela je početkom prošlog stoljeća do procvata bečke industrije namještaja, obrtnih stilova bidermajera i secesije… Jugoslavija je pak slavonsku drvnu industriju pretvorila u industrijski masovnjak, a Hrvatska cijelu pokrajinu u poprište nacionalnog egzodusa. Ideologija industrijskog kombinata bila je, naime, neprihvatljiva za desničarski populizam vladajućeg HDZ-a, pa je ta industrija destrurana, umjesto da se denacionalizira. Zamijenjena je indiviudualnom ruralnom proizvodnjom na OPG-ovima, što ne može osigurati ekonomsku i društvenu podlogu modernog društva. Poticaji koje upumpava država, stvaraju klijentelističke odnose, produbljuju osjećaj marginalizacije i nepravde, pa se stanovništvo sustavno iseljava.
Ukupni rezultat? Tih 26.000 dolara po Slovencu za samo pet godina narast će sadašnjim tempom na 35.000 dolara per capita, pa će oni dostići današnju razinu – Italije. Hrvatska će dotle sa sadašnjih 15.000 dolara i manje od tri posto rasta dosegnuti manje od 18.000 i tako pasti na – polovicu slovenskog BDP-a, a dostići će naposlijetku današnju razinu Slovačke, koja će dalje odmaći. Politika stabilnosti u zaostaloj ekonomiji ne vodi ničemu. U Sloveniji se broj stanovnika pritom povećava, a u Hrvatskoj rapidno pada.
Tko ima vremena čekati da hrvatski politički um nešto domisli, da poticaj iz dinaosaurskog repa stigne do brontosaurskog mozga, može se ovdje i zadržati. Dobra je klima, sasvim je ugodno u toj plitkoj močvari. No, usporeni reptili niže intelegencije uglavnom su izumrli prepustivši mjesto na Zemlji bržim, toplokrvnim bićima. Politička hladnokrvnost puno ne vrijedi u moderno doba. Vlade zasnovane na tom kvalitetu predugo traju, ali onda brzo padaju.