Piše: Mateja Bilandžija
Mateja Bilandžija je porijeklom iz Jajca, apsolventica Pravnog fakulteta u Zagrebu, a još se traži u pogledu političkog angažmana. Bila je predsjednica Mladeži HSLS-a, ali je istupila iz stranke, pa je zovu druge. Ali, ima još tri ispita.
Kao dijete otišla sam iz Bosne i Hercegovine, ali sam nastojala ostati upućena u politički život zemlje iz koje sam potekla. Usprkos tome, bilo mi je teško odlučiti koga podržati na općim izborima. U jednu ruku smatram da Hrvati imaju pravo na svoje legitimne zastupnike što mi je nametalo HDZ kao izbor, a u drugu ruku moje liberalno i antifašističko političko opredjeljenje nije moglo podnijeti zatvaranje očiju i zaokruživanje Dragana Čovića. SDP i mnoge druge građanske stranke smatrala sam strankama bošnjačkog nacionalizma jer su se takvima mnogo puta i pokazale pa mi se učinilo da je najbolje da ne izađem na izbore…
I tada, pružila mi se prilika da poslušam intervju s Borišom Falatarom (43), kandidatom Naše stranke za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Malo je reći da sam se osjećala kao da me je Sunce obasjalo! Možda ovakva izjava za mnoge zvuči pretjerano, ali vjerujte, svi koji imalo prate retoriku BiH političara, u kojoj se radaju primitivizam, bahatosti i netolerancije, shvaćaju koliko je pojava jednog tako obrazovanog mladog čovjeka, povratnika s međunarodnim iskustvom, senzacija za tu zemlju. Po prvi put imala sam priliku čuti glas istinske građanske opcije koja ne širi mržnju prema najmalobrojnijem narodu, kojemu je zbilja stalo da se stvori komunikacija i razumijevanje među građanima svih nacionalnosti. To je bilo dovoljno za moju odluku.
Dugo nakon toga pitala sam sam se jesam li na taj način izdala borbu Hrvata za legitimno predstavljanje u tijelima vlasti. Nakon nekog vremena zaključila sam da nisam. Čović i HDZ imali su godine da nešto promijene. Njihovi pobornici će reći da nisu mogli ništa učiniti. Pa dobro, ako nisu mogli ništa učiniti mogli su se lijepo pokupiti iz institucija i time pokazati nezadovoljstvo te se nastaviti boriti za prava svog naroda vaninstitucionalno. To naravno nisu učinili, jer svi mi znamo da fotelja kod naših naroda ima jednaku snagu kao prsten u Gospodaru prstenova. I sad bismo mi svi OPET trebali izabrati te iste koji opet neće ništa učiniti. Tako da sam se što se toga tiče pomirila sama sa sobom i shvatila da sam dobro odlučila.
No tek sad vidim koliko sam bila u pravu. Vlast u BiH još se uvijek sastavlja. SDA je solidno prošla ali nema veliki koalicijski potencijal te građanske opcije imaju šansu da u par kantona izbaciti SDA iz vlasti i na taj joj način ozbiljno dugoročno naštetiti pošto ta stranka nije naučila funkcionirati u oporbi. Znate li gdje SDA ima najveće šanse da se dočepa vlasti? U onim kantonima u kojima može koalirati s HDZ-om. Da, dobro ste čuli, s HDZ-om. Tako da svima treba biti jasno da je glas za HDZ obično glas i za SDA, a znamo kakve su politike SDA. Upravo zato bi se Hrvati u BiH trebali zapitati koga zapravo podržavaju.
Zaključila sam, nadalje, da je čitava priča s legitimnim predstavljanjem zamorna, dugotrajna, iscrpljujuća, a možda i izgubljen slučaj. Dok Hrvati ne dobiju te silne željene legitimne predstavnike neće ih ostati dovoljno da uopće popune propisana mjesta. Radi toga treba shvatiti da je građanska ideja možda njima i najbolji garant opstanka. Ukoliko podrže ljude iz Naše stranke koji se najozbiljnije od svih zalažu za štednju, smanjenje administracije, transparentnost i borbu protiv korupcije, postoji šansa za neki ekonomski prosperitet koji će pomoći Hrvatima da opstanu kao pojedinci, građani koji žive dostojanstveno i čija djeca preko vlastite djece možda očuvati identitet i kulturu. To je pogotovo vjerojatno jer su Hrvati u BiH poznati kao dobri obrtnici i poduzetnici i bili bi među onima koji bi najviše profitirali od takvih racionalnih politika.
Jedino ljudi mogu napraviti razliku. Kada ljudi odu, nikakva ustavna rješenja više neće biti potrebna.