Piše: Denis Krnić
Jedna od najvećih slabosti Hrvatske ratne mornarice je slabo operativno djelovanje. Nedostatak financijskih sredstava, te duboko zastarjela i istrošena flota već godinama usporavaju puls u krvotoku naše pomorske sile.
- Protupodmorničke sposobnosti nemamo, niti smo ih pokušali razvijati. S onim zastarjelim tegljenim sonarima topovnjača iz Finske, to nije ni bilo moguće.
- Nismo razvili snage za protuminsku borbu, a morali smo jer su iz NATO-a to tražili. Naime, preuzeli smo obveze perodičnog snimanja svih važnih plovnih puteva i prilaze lukama. Ali ništa od toga, jer nemamo minolovce, ni pravu opremu za takve zadaće. Iako smo u NATO-u teško da možemo jamčiti sigurnost savezničkim brodovima koji plove kroz naše more.
- Protubrodske sposobnosti imamo još koju godinu, a onda i ove minimalno remontirane rakete RBS-15 odlaze u mirovinu.
Što je perspektiva? To nitko precizno ne zna. Ne znamo koji je hrvatski koncept maritimne sigurnosti. Kako onda u tom fundamentalnom nedostatku razmišljati o nabavci brodova? Čisti domaći vodvilj. Počinje kao farsa, zatim je groteska, a na koncu tragedija jedne vojne grane koja bi trebala biti tehnološki najelitnija.
Umjesto da razvijamo domaći model maritimne sigurnosti sukladan vremenu i prostoru u kojem živimo, i dalje se razmišlja o klasičnom konvencionalnom ratovanju. Pri tome se guši ambiciozniji razvoj Obalne straže. Neki bi možda bili sretniji da je uopće nema. Da je tome tako svjedoči i nedavni novinski članak gdje se nabraja sva sila naoružanja koja će se, tobože, nabavljati pa se spominju nekakve rakete, korvete… Priče za malu djecu i površne medije. Sjetimo se onih bajkovitih tekstova iz 2006. o francuskim korvetama Gowind koje „samo što nisu ugovorene“. Umjesto da prioritet bude protuminsko djelovanje (klasična vojna zadaća, ali nužna i u miru zbog sigurnosti plovnih ruta i luka), uvođenje bespilotnih letjelica za nadzor pomorskog akvatorija, ostvarivanje djelotvornog nadzora cjelokupnog pomorskog prometa na Jadranu, razvijanje koncepta mrežno usmjerene obrane na moru, plasiraju se ideje o brodovima za konvencionalno pomorsko ratovanje. Protiv koga?! Čemu maštanje o brodovima specijalizirani primarno za protubrodsko i protupodmorničko djelovanje, a današnje prijetnje na Jadranu uopće nisu vojne prirode i sasvim sigurno još desetljećima neće ni biti. Zarobljenici Đi-en-ej mentaliteta i dalje kolo vode.
Talijanski nosač Conte di Cavour nosi na palubi anglo-talijanske helikoptere E-101 Merlin i VTOL lovce AV-8B Harrier II
Kad bi baš došlo do kakve fertutme na Mediteranu, tu su flote Grčke, Italije, Španjolske, Francuske, a ne zaboravimo ni brodove američke Šeste flote koji bi nam pružili pomoć. No ipak, moramo polaziti od premise da su vojno-politički savezi prolazni, a interesi naše države na moru trajni.
Nikako da dobijemo koncept jedne – pametne mornarice. Treba biti otvoren do kraja pa reći da je HRM unutar sustava naših Oružanih snaga izolirana ćelija, daleko od Glavnog stožera, Vlade, ministarstava i svih drugih gremija gdje se lobira i odlučuje. Može li zapovjedništvo HRM-a biti u Zagrebu? Ako mogu zapovjednici kopnene vojske i avijacije biti u Zagrebu, onda mogu i šefovi naše vojne flote. Samo stalna fizička prisutnost zapovjedništva HRM-a u Zagrebu može osigurati da se HRM izvuče iz organizacijske izolacije i da glavnokomandujući budu daleko bolje upoznati s stanjem na moru. Takav revolucionarni organizacijski iskorak bi konačno omogućio pravu afirmaciju pomorske orijentacije i da oni odgovorni na pravi način primaju planove razvoja pomorske sile u Hrvata. Na žalost, lociranje glavnih ljudi HRM-a u Split jedan je od razloga da se neke ideje loše pripremaju i još lošije primaju u Zagrebu. Lokacija vrha HRM-a u Splitu otežava i komunikaciju s drugim ustrojbenim cjelinama MORH-a, ministarstvima te drugim tijelima državne uprave. Pa i Koordinacija za usklađivanje djelovanja na moru nalazi se u Zagrebu. Cjelokupan državni ustroj sugerira takvo rješenje. I čuveni audit iz 2008. godine, koji su za MORH izradili francuski vojno-pomorski eksperti, govori u prilog dislociranja zapovjedništva. Pronicljivim i nadasve iskusnim Francuzima nije puno trebalo da danas zaključak koji se može sažeti u jednu rečenicu – u borbi za veći proračun i zbog niza drugih razloga zapovjedništvo HRM treba preseliti u Zagreb.
Jednostavno, ako niste u Zagrebu, niste u igri. Tamo su veze i politička volja. Način na koji se donose odluke u MORH-u i Glavnom stožeru traži neposrednu prisutnost i lobistički pritisak. Mornarica odvojena od “centra moći” teško se za sebe može izboriti, a što se gotovo 25 godina od završetka Domovinskog rata dobro vidi po stanju flote. Uz to, oni iz Rima odavno po briselskim hodnicima ogovaraju Hrvate kako nisu sposobni kontrolirati svoj dio Jadrana. Slične poruke dolazile su i od talijanskih diplomata akreditiranih u Zagrebu.
U ovoj priči valja poštovati temeljni princip u organizaciji velikih i složenih sustava (kakav je i HRM) koji nalaže da u cilju učinkovite i održive uporabe sustava treba organizacijski što više koncentrirati, ali disperzirano upotrebljavati. Sličan princip ustrojbene promjene može se primijeniti i na Obalnu stražu koju treba istrgnuti iz čeličnog zagrljaja ratne mornarice. Nisu nepoznate ideje o uspostavi tzv. Direktorata Obalne straže RH unutar MORH-a. U miru Obalna straža odgovara Direktoratu, a u ratu stavlja se pod zapovjedništvo HRM-a. Bila bi to civilna pomorska organizacija s brodovima u civilnom registru. Ovakvi pristupi reorganizacije Obalne straže u startu osiguravaju ravnopravnu i izravnu komunikacija s drugim ministarstvima (posebice pomorstva, policije, Vladom RH i njenim resorima te međunarodnim subjektima). I sasvim je logično da predsjedavajući Koordinacije za usklađivanje djelovanja na moru bude prvi čovjek Direktorata Obalne straže. Ovakvu arhitekturu ustroja Obalne predlagali su neki iskusni ljudi koji dobro znaju što je more i prate što se događa u svijetu. Prema svojim najboljim kadrovima, zabetonirani sustav uvijek je bio nepopustljiv. Kadrovska šizofrenija poprima epske razmjere kad vidimo da nam vrhunski admirali moraju gluvariti u penziji, umjesto ih MORH ili razno-razne koordinacije za sigurnost angažiraju onako kako to rade pametne države. Na koncu, poprilično jei novca uloženo u njihovo školovanje i znanje i nema smisla da se država ponaša kao da ti ljudi ne postoje. U izradi koncepta Domovinske sigurnosti koji se odnosi na obalne vode istoka i zapada SAD-a Pentagon angažirao i poveći broj admirala iz mirovine.
Civilno ruho Obalnoj straži osigurava izravni pristup EU fondovima toliko potrebnim za ubrzanu izgradnju flote Obalne straže. Ali, nas vrijeme nemilice gazi. U dokumentima obrambenog planiranja (SPO 2015. godine) stoji: “U kontekstu članstva u EU analizirat će se mogućnosti korištenja strukturnih fondova za izgradnju sposobnosti OSRH predviđenih za dvojnu vojno-civilnu uporabu (dual use) primjerice, u područjima dragiranja i spašavanja, medicinskog prevoženja, nadzora granice, uklanjanja posljedica ekoloških akcidenata i sl.“.
Litva, Estonija i Latvija kao članice EU gotovo su u potpunosti svoje kapitalne brodove Obalne straže gradili fondovima EU. Hrvatska je već petu godine u Uniji i – ništa. Maltežani su izgradnju svojih ophodnih brodova financirali sa 75 posto sredstava iz EU fondova, a 25 posto iz vlastitog budžeta. EU je nedavno sufinancirala i dva velika ophodna broda za obalne straže Italije i Švedske! Švedski brod (KBV 003) ima oko 3600 tona, a gradio se u Rumunjskoj (škver u Galatiju) po projektu nizozemskog “Damena”. Namijenjen je patroliranju, nadzoru prometa, spašavanju ljudi, tegljenju brodova, u potpunosti je opremljen za gašenje požara, ugrađena je i oprema za naftne i kemijske polucije, nosi podvodnog robota (ROV) … Ukratko, fantastičan multipraktik. Sličnog koncepta je i talijanski CP-920 „Bruno Gregoretti“ od 62 metre dužine i posljednja riječ maritimne tehnologije. “Siemensov” elektropogon kakav mu leži ispod palube za naše je prilike znanstvena fantastika. Cijene ovakvih brodova? Ovisno o opremi i pogonu. Uglavnom, u rasponu od 15 do 20 milijuna eura.
Kada je u pitanju budućnost HRM-a i naše Obalne straže valja konačno prijeći taj Rubikon. U protivnom, gledat ćemo žive dinosaure…