Piše: Denis Kuljiš
Dok Vlada pregovara o preuzimanju INA-e, sve ostale državne firme s kojima država upravlja, rapidno propadaju – prošle godine profit im je pao za 43 posto!
U francuskom srednjovjekovnom gradiću Lille susreo se gotovo najuspješniji Hrvat 2018. godine s najneuspješnijim Hrvatom 2018. godine. Da nije Luke Modrića i nogometne reprezentacije, Marin Čilić bio bi danas naš najuspješniji sportaš, najuspješniji, najpoznatiji Hrvat, koji je sve sam postigao, na volju i mišiće, radom i talentom, te pameću koja je toga tridesetogodišnjeg momka iz hercegovačkog Međugorja dovela u Lille, srednjevjekovni gradić francuske Flandrije gdje je u finalu zadnjeg Davis-cupa u povijesti dugoj više od sto godina, pobijedio suparnika, francuskog šampiona, te tako još jednu hrvatsku repku pretvorio u svjetske prvake. Hrvati su indivudualci, i sve postignu kad se oslanjaju samo na sebe, na obitelj i zajednicu, a ništa im ne ide kad se okupe za neki pothvatu koji zahtjeva viši stupanj socijalne koordinacije – sustavno djelovanje u korporativnom ili državnom okviru.
U karijeri profesionalnog tenisača Marin je od nagrada na natjecanjima zaradio 25 milijuna dolara, oko pet milijuna samo ove godine. Sve samo svojim rukama, i na dugim nogama dvometraša obdarenog eksplozivnom energijom čovjeka iz ultramontanskih krajeva. Francuzić protiv njega nije imao šanse…
Iste ove za nj savršene godine Marin se oženio za prelijepu Kristinu Milković iz Konavala, koja je radila u dubrovačkoj Zagrebačkoj banci. Ona će od sad menađirati obiteljsku zakladu za pomoć mladim, talentiranim glazbenicima i sportašima. Kad šetaju Stradunom, izgledaju kao da je na njih pao zvjezdani prah… To su sretni, uspješni, bogati, ali čedni Hrvati, koje nitko ne voza s pratnjom pod rotirkama pa ne moraju glumiti predanost javnom dobru i veličanstvenim pothvatima starodrevne hrvatske države. Oni su upravo ono što jesu, bave se sobom i stvaraju svoj život, na način koji im donosi puno zadovoljstva, a koristi i onima koji ih okružuju i vole.
U jedno može Čilić biti posve siguran – sve što ima i što je postigao, ostvario je zahvaljujući sebi samome: nitko mu ništa nije dao, nije ga gurao i promovirao pa stoga nikome nije dužan. Postoji cijela složena metodologija praćenja rezultata u profesionalnom tenisu, sa stotinu parametara i statističkih tabela i uspjeh u tom podrućju ne određuje dojam nego (viša) matematika. Sve je egzaktno, egzaktnije od rejtinga ekonomskih performansi koje daju revizorske kuće na temelju podjednako skrupuloznih izračuna. A rezultat je posve jasan – Čilić je sedmi na svijetu tenisač po ATP rang-listi zasnovanoj na dugoročnom bodovanju, s karijernim vrhuncem u ovoj godini – dospio je do 3. mjesta globalne ljestvice!
Najneuspješniji Hrvat u prošloj godini također je došao u Lilleu da svojim prisustvom obodri Čilića. U pratnji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, pojavio se, naime, Goran Marić, ministar državnog portfelja, čovjek na čelu resora koji je u Vladi otvoren samo radi njega. Bivši Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) pretvoren je u pravo ministarstvo. Za Marića je 2018. bila čista katastrofa. Dobit državnih poduzeća za koje odgovara pala je u odnosu na prethodnu godinu za – 43 posto! Da mu je poslodavac privatnik, dobio nogu i letio s najvišeg kata upravne zgrade, ali, kako je, zapravo, on poslodavac premijeru, budući da je jak u vladajućoj stranci i jedan od utjecajnijih članova Predsjedništva sastavljenog od 28 muževa i tri žene, mirno je otišao u Lille, s nacionalnom cheerlaeder-mažoretkinjom u kockastoj majici, i ondje se veselio uspjehu Marina Čilića, točno dvostruko mlađeg momka, porijeklom iz prošteništa 37 kilometara udaljenog od njegovih vlastitih rodnih hercegovačkih Gruda.
Je li (geografska) bliskost iz zajedničke postojbine povukla Marića u Lille? Ili sportski background – jer Goran je bio nogometni sudac, poznat pod nadimkom ”Sokolovo oko”? To mu je, doduše, bila usputna djelatnost u karijeri. Diplomirao je ekonomiju prije rata (ono:politička ekonomija kapitalizma, politička ekonomija socijalizma…), zatim radio kao referent u Auto-Hrvatskoj i uz rad školovao za menadžment i poslije predavao menadžment na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu i na nekim srednim institucijama. Doktorirao je ekonomiju, napisao dvije publicističke knjižice i uglavio se u HDZ. Stigao je u stranački vrh s predikatom ”odabrao Tomislav Karamarko”, nastupajući kao ”pošteni desničar”. Znači, nije operativac na terenu poput desetak drugih članova Predsjedništva, a ni pripadnik malobrojne građanske sekcije, ili jedan od onih ljudi koji okružuju sadašneg premijera Plenkovića kao njegov uži tim. Ne, Marić je tu ostatak iz prošle garniture, malo za sebe, ali kako ima ključnu funkciju – raspoređuje stranačke kadrove u javna poduzeća, njegova je karizma u stranačkim redovima enormna. Što mu je glavni posao može se očitati iz rezultata rada državnih tvrtki koje kontrolira – usprkos tome što im se prihod ponegdje gotovo prepolovio, a drugdje radikalno smanjio, povećale su broj zaposlenih za 9 posto i tako narasle na 39.000 namještenika! Jedino je ”Agrokor” veći poslodovac, a broj njegovih namještenika ravan je ukupnoj zaposlenosti u 6 najvećih privatnih hrvatskih firmi skupa (INA, Orbico, Energia naturalis – bivši PPD, Hrvatski Telekom, Zagrebačka i Privredna banka)!
Marićeva superkorporacija trulih državnih poduzeća računovodstveno je nepronična aglomeracija biznisa, a u tom neproničnom stanju o drži se zato da ne možeš lako sagledati njihovo poslovanje i shvatiti razmjere njihova neuspjeha.
Neuspjeh se očituje na dvije razine. Prvo, smanjen im je prihod, povećani troškovi te, očekivano, pala dobit, ono što te firme uplaćuju u državnu balagajnu – a uplaćuju 60 posto zarađenog, drugome Mariću na račun, dok bi 40 posto trebale ulagati u vlastiti razvoj. Dubinu te crne rupe za državni novac pojmili bismo kad bi se u račun uvela otplata investicija u dobra s kojima ta poduzeća operiraju – prije svega auto-cesta, izgrađenih nevjerojatno skupim kreditima. Otplata ide iz budžeta, a Goran Marić knjiži samo prihod, aktivu, i računa samo neposredne troškove personala i održavanja.
Izvješće ministarstva državne imovine nevjerojatno je zamumuljeno. Posebno se prikazuju ”strateške firme od državnog interesa koje su u većinskom vlasništvu države”. To su ove kojima se dobit prepoloviila – sa 3,6 na 2 milijarde kuna. One se dalje dijele na one koje su u cijelosti vlasništvo države i one koje su većinskom vlasništvu države – tih je malo, pa zapravo nisu bitne, nego su navedene da se mnogobrojnim podacima hipnotizira neupućene i odbije od razmatranja tog spleta komplicirano prezentiranih podataka.
Sljedeće su ”tvrtke u kojima država ima manje od polovice vlasništva i koje kotiraju na burzi”. Recimo INA kojom upravljaju Mađari. Povećala je dobit za 1,2 milijarde kuna i tako se kod Marića pojavilo ukupno 3,8 milijardi profita. Pretprošle godine (2016.) prijavio je Goran Marić 4,2 milijarde čistoga ćara, od toga iz INA-e samo 500 milijuna. Dakle, svi ostali su 2016. odbacili 3,8 milijardi profita, a sad im je pao na 3 milijarde, što znači da im je 800 milijuna iscurilo kroz prste… I nikome ništa.
U izvješću se zatim navode ”prihodi strateških i tvrtki od POSEBNOG interesa za državu u kojoj je RH većinski vlasnik” (HEP, pošta, željeznice…). Ukupni prihod im je pao za samo pola milijarde, s oko 24 na 23 milijarde kuna, ali kako su narasli troškovi i povećao se broj zaposlenika, dobit je prepolovljena. Ali, to je iznos bez obračuna anuiteta za kredita, koji su enormni. Samo dug za ceste restrukturiran je dizanjem novog kredita od 13 milijardi kuna, koji će se otplaćivati (ne bude li nove krize) idućih 15 godina. U jednu riječ, Marićevo Ministarstvo za državnu imovinu je gubitaš prema kojemu je onaj socijalistički Obrovac na kojemu se slomila hrvatska socijalistička ekonomija bio – mala beba.
Kako je te rezultate prokomentirao sam Goran Marić?
”Trgovačka društva pokazala su odgovorniji pristup u poslovanju, no trebala su više investirati, a ima još puno prostora i za povećanje prihoda, još više za smanjenje rashoda”, rekao je, očito prilično zadovoljan ili uvjeren kao Voltairov ”Candide” da živimo u najboljem od mogućih svijetova i kad nas razapinju na kotač i na živo nam deru kožu.
Pa ipak, usprkos prividnoj suzdržanosti i činjenici da je dobro ukotvljen u HDZ-u gdje su mu doslovce tisuće stranačkih kadrova odani jer su dobili posao u državnim firmama, a deseci tisuća strepe da ne padnu u nemilost i izgube posao, Marić je ipak pokazao nervozu. Zato je, očito, došao s predsjednicom u Lille. Bio je to politički signal, koji razumiju samo upućeni. On nije samostalni igrač koji će krenuti u neku avanturu pa zadesničariti s Milijnom ”Vasom” ili se udružiti s nemirnim dečkima u stražnjim saborskim klupama. Aku, mogao bi, tako se taj signačl očitava – ne dirajte me, ne komentirajte rezultate rada moga ministarstva i ja ću ostati neuočljiv, mučaljiv kao i do sad, jamac poštenog HDZ-a. U politici se komunicira gestama. Kad je umro Mao Zedong, stari maršal Zhu De došao je na sprovod u opancima od lika. Nitko od stranaca to nije razumio, ali je razumjela nomenklatiura – odstupi li se od Maova puta, poručivao im je, spreman je opet poći na Dugi marš s Prvom crvenom armijom…
Sprema li se i Goran Marić na Dugi marš? Njegovo izvješće, uzme li ga čovjek pažljivije čitati, pokazuje da je stupio na taj put, samo što je Maou bilo dovoljno godinu dana da ga prevali put, a Marić, figurativno, tek tovari mazge…
U preambuli Izvješća ministar, naime, objašnjava kako je resor preuzeo kao običnu Državnu upravu, pa nije raspolagao propisnim vladinim smjernicama za svoj rad, nego se čekalo izmjene i dopune Zakona o ustrojstvu i djelokrugu njegova ministarstva koje je stiglo tek 13. studenog prošle godine. Zatim se moglo pristupiti izradi Strategije upraavljanja državnom imovinom sastavljanjem Nacrta konačnog prijedloga Zakona o državnoj imovini. Kad se Zakon izglasa, ostat će još dobrih godinu dana mandata da se on i primijeni, a u međiuvremnu djeluje se ad hoc, ”operacionaliziranjem godišnjih planova” što ih donosi Vlada.
Iako nisu još ni krenuli na put, u Marićevu ministarstvu već su zastali, odnosno, kako sam ministar piše u Izvješću: ”Budući da je u tijeku izmjena posebnog Zakona na temelju kojega se ima donijeti Strategija upravljanja državnom imovinom, Ministarstvo je zastalo s izradom iste do stupanja na snagu novog Zakona o upravljanju državnom imovinom, kako bi na temelju novog Zakona moglo donijeti i novu Strategiju upravljanja državnom imovinom za razdoblje od sedam godina kako se propisuje u Nacrtu konačnog prijedloga Zakona o upravljanju državnom imovinom.”
Znači, napravili su Nacrt, pa sad čekaju Zakon, da od njega naprave Strategiju, a kad bude gotova Strategija, iscurit će i mandat, a svi će Hrvati već živjeti u Irskoj, dok će oni pametniji i uspješniji preseliti u Monte Carlo. Jer, što ti vrijedi Strategija, ako ne upravljaš državnom imovinom? A što uopće znači upravljanje državnom imovinom? To da se portfelj po prihodima svake godine ne smanjuje za polovicu profita, pa se brzo ostane bez svega i ništa ne ostane osim svih tih lijepih papira, Nacrta, Zakona i Strategija… Zaista, najbolje bi bilo da se pišu u krug, kao ono pismo što ga je bosanska raja pisala u Carigrad sultanu, pa ih je pop lijepo posavjetovazo da krasopisna slova tako rasporede, jer bi inače, pošto svijetli sultan njihovu encikliku nabije na lingam, bilo ”grehota lijepijeh pismena”.
Neuopućen bi čovjek očekivao da ministar zadužen za upravljanje državnom imovinom njom dosta upravlja, umjesto da bude perovođa državne ustanove za proizvodnju papirologije i samo se hrusti da će skorom prijelazu s riječi na djela, kao kao onaj lik kojega je u filmu o Štefici Cvek igrao Bata Živojinović…
Marićevo ministarstvo podijelilo je, doduše, nešto nekretnina – one najvrednije išle su Crkvi. Zatim lokalnim upravama, vjerojatno pretežno u mjestima gdje je na vlasti HDZ. Podijelilo se tako 46 nekretnina prošle godine a prodalo još 70. To ”nije bogzna kaj”, što bi rekli Zagrepčani, pogotovo ako se uzme u obzir kakvom imopvinom raspolaže Ministarstvo državne imovine.
Marićevo ministarstvo raspolaže s oko 30 tisuća građevinskih terena i milijun parcela zemlja. Od toga je 50 tisuća vodnog gospodarstva, a ostalo su obradive površine i šume koje se mogu eksploatirati. Kod njega je još i 26 tisuća stanova, 12 tisuća poslovnih prostora, 61 vila i 7.921 nekretnina za koje uopće ne postoje podrobniji podaci! Možda je pseća kućica, a možda kozmodrom u Udbini…
Mislim da je trenutak da javnosti priopćim svoju najdublju sumnju – Goran Marić nije vatreni pristaša privatizacije. On bi radije da 12 hiljada dućana i kancelarija ostane u državnom vlasništvu, pa se dodijele najrazličitijim korisnim likovima, umjesto da se svi prodaju, ili stave u nekretninske fondove s kojima se upravlja kao s novčanim fondovima – profesionalno. Njegovo ministarstvo ima 120 stalno zaposlenih. Svaki bi napaćeni namještenik osim stvaranja raskošne papirologije i lobiranja za odgovarajuće kadrove u javnim poduzećima morao stoga preuzeti skrb za 100 poslovnih prostora i 10.000 parcela, a usput se brinuti za HEP, Hrvatsku poštu i ostala društva od POSEBNOG značaja za hrvatsku državu. Naravno, zadatak je ministarstva da prije svega imenuje uprave, koje se onda bave upravljanjem, ali kako to ide vidimo u slučaju ”Uljanika” gdje je manjinsko državno vlasništvo Vladu dovelo u neugodnu situaciju jamca za ukupnu tragediju hrvatske brodogradnje, koja će porezne obveznike stajati nekoliko milijardi kuna.
Upravo najveći neuspjeh doživjele su prošle godine pak poduzeća u kojima država preko Marićeva ministarstva ostvaruje najizravniju kontrolu, jer su u njenom potpunom ili većinskom vlasništvu.
To su, redom: Agencija Alan d. o. o. (promet oružja, iako je budžetska stavka za naoružanje silno povećana, ali nabavka, očito, ide drugim kanalima), Auto-cesta Rijeka-Zagreb dd, HEP dd, Hrvatska pošta dd, Hrvatska poštanska banka dd… Njihova dobit istopila se prošle godine za 2 milijarde kuna. Sasvim očito – Agenciju Alan treba ukinuti, auto-ceste dati u koncesiju, HEP-u naći strateškog partnera, privatizirati dijelove Hrvatske pošte, koja ima silan potencijal za razvoj, a Hrvatsku poštansku banku, naravno, nekome utrapiti, jer sve banke u zemlji silno zarađuju osim ove, jedine državne banke koju bunare, ili vode neki potpuno nesposobni likovi. Ruku na sce i ne mogu biti uspješniji kad kredite moraju davati onome kome im narede da daju… Hrvatko se upisao u HDZ i od tada je izgubio sve super-moći.
O svemu ovome nema ni riječi u novinama ili na televiziji. Komplicirano je, priča sadrži nekoliko brojki – tko li će to savladati? Ne bi mogao ni Bago s onim svojim pitama, koje su mu ionako oduzeli, pa tom analitikom za osnovce sad upravljaju novi kadrovi…
Čovjek se mora upitati: Što bi bilo da hrvatskim profesionalnim tenisom također upravlja Marićevo ministarstvo? Vjerojatno bismo se s Venezuelom borila za zadnje mjesto.