Piše: Denis Kuljiš
Sasvim nenadano, Vučić je, kako se čini, izgubio glavna politička uporišta. Iako se to ne vidi iz medija, osim po histeriji koja je zhvatila tabloide, njegova vlast ušla je u kritičnu fazu.
Ako se ne promijene ključni parametri, neće dugo izdržati. Doduše, nezahvalno je prognozirati trajanje nekog političkih procesa – kad se stvari već poslože, i pokaže se da je sve upravo onako kako nas logika upućuje, još se sve otegne, jer je paralaksa upravo onolika koliko je potrebno da neki zaključak dođe iz mozga do inertne stražnje periferije narodnog organizma.
Na početku političke sezone 2. septembra, okupila se koalicija Zajedno za Srbiju, stvorena sporazumom devet stranaka i političkih organizacija totalno različitih usmjerenja. U Sava-centru gdje se sve te političke režije u Beogradu održavaju, sastali su se vođe Narodne stranke, Demokratske stranke, pokreta Dveri, zatim Zdrave Srbije, Levice Srbije, Zajedno za Srbiju, Pokreta za preokret otadžbine i Udruženog sintikata Srbije – Sloga. Poslije im je prišlo još deset manjih političkih skupina. Gruda snijega počela se valjati niz padinu…
Nova oporbena koalicija
Glavni lik cijelog pothvata je Dragan Đilas (51). On je već petnaest godina jedan od glavnih protagonista beogradske društvene i političke scene. Izrastao je iz beogradske građanske Demokratske stranke i do 2013. i bio njen gradonačelnik Beograda, sve do vučićevskog potopa, kad je Srpska napredna stranka sastavljena od samih marginalaca i provincijalaca – odmetnuta frakcija Šešeljeve Radikalne stranke – pomela sve etablirabne političke strukture. Zatim se na pet godina povukao iz politike u biznis, i to u duboku pozadinu, a aktivirao se opet prošle godine, na gradskim izborima za Beograd. SNS je i tada slavio pobjedu, ali ona nije bila toliko uvjerljiva kao prijašnje – Vučić nije uspio atomizirati opoziciju, što mu je glavna taktika, jer protiv svake stranke i skupine uvijek uspostavlja jednu alternativnu te pazi da ne dođe do okupljanja i ”okrupnjavanja”. Tako ostvaruje premoć i, što je još puno važnije za ovladanje srpskim masama – dojam premoći, na kojemu se svaka silna vlast osniva. Đilas je sa svojom listom ipak osvojio 19 posto, što je u tim okolnostima medijske okluzije bilo više nego impresivno. Naravno, nije to ni približno onoliko koliko su ranije uzimale Demokratska stranka i ostale stranke ”građanskog spektra”, koje su se u međuvremenu raspale, kao što je i Beograd ogrubio, ali to je pokazalo da se Đilas ne boji, da ga ne možeš zaustaviti pukom propagandom i da nadvisuje sve opozicionare. Zbog toga su se oni morali svi uza nj postrojiti, jer se ne usude propustiti ono što bi mogla biti dobitna kombinaciju. A obore li Vučića, ući će u međusobne obračune, kao što se dogodilo i s tzv. Dosmanlijama, članovima DOS-a, Demokratske opozicije Srbije, heterogene ujedinjene fronte stranaka koje su rušile Miloševića…
Kako je Vučić uspio za kratko vrijeme iz pozicije svemoći doći u poziciju nemoći te izgubiti kontrolu nad događajima? Gotovo da je bilo neizbježno. Uvijek je problem isti – Kosovo.
Sadašnja kriza replicira situaciju koja mu je prije šest godina pomogla da dođe na vlast. U srpskoj politici, zaista, ”filogeneza replicira ontogenezu”. Dakle, Vučić je pobijedio prethodnu garnituru kad je Boris Tadić neoprezno priredio predsjedničke i parlamentarne izbore zajedno, što nije morao. No, njegova Demokratska stranka s kojom je vladao iz predsjedničkih dvora, bivšeg Muzeja princa Pavla nasuprot Narodne skupštine u Pionirskom parku, stajala je loše, budući da se ekonomija nije oporavljala od krize poslije sloma 2008. godine i strane banke prestale su ulijevati stotine milijuna u razvojne i nekretninske projekte u Srbiji – što se dogodilo svima u Istočnoj Europi osim Poljacima, ali su se neki brže i lakše izvukli… Boris je izračunao da će njegova vlastita karizma ”povući” stranku pa je išao na sve ili ništa, i ispalo je – gotovo ništa.
Neočekivano i za njih same, pobijedio je SNS, ali nije imao dovoljno zastupnika i Boris se još mogao dogovoriti o podjeli vlasti. Dugoročno, ne bi to puno pomoglo, jer su Vučić i ondašnji njegov šef Toma Nikolić zvani ”Grobar” (čovjek je radio kao ukopnik) ionako nakanili majorizirati sve partnere privremeno nužne koalicije i naposlijetku sami preuzeti vlast. Odakle im takva samouvjerenost? Imali su podršku ”međunarodnog faktora”, prije svega EU i Njemačke. Na razgovorima koji su vođeni posredstvom nekih diplomata u Beogradu, obećali su elastičnu politiku oko Kosova – obećali su, naime, da će ”riješiti Kosovo”. A to je bio prioritet br. 1 vlade Angele Merkel. Na Kosovu su netom bila poginula dva oficira Bundeswehra, pa je vanjskopolitičkoj administraciji dojadilo Borisovo izmotavanje – divan i krasan, pravi Europejac, on je Srbiji ustupio svoju simpatičnu facu i nedoljivi šarm kad joj je bilo najpotrebnije, dok je svijet Srbe još kastirao isključivo kao zločince i u svakom drugom holivudskom filmu, imali su srpske negativce umjesto Rusa, pa su čak i za ulogu zlog čarobnjaka u ”Harryju Potteru” unajmili jednog srpskog glumca. No, i tako simpatičan – Berlusconi ga je nazvao u dobrodošlici ”president Clooney” – nije ništa radio na Kosovu, nego je još instalirao svoga čovjeka iz kabineta, Vuka Jeremića, za ministra vanjskih poslova sa zadatkom da zastupa nepopustljivu liniju u Ujedinjenim narodima, te demonstrira da su i demokrati redoljubi, a ne izdajnici. Iskalkulirao je da bez toga nema što tražiti na izborima, gdje su ga Vučić i Nikolić ranije derali zbog manjka patriotizma u politici prema Kosovu, koje je prethodni premijer, Koštunica, upisao u Ustav kao nedvojivi dio Srbije. Koštunica je propao na toj nepopustljivosti, a Boris jer je i jednima i drugima i trećima bio neuvjerljiv.
Vučićev New Deal
Vučić je obećao fundamentalnu promjenu srpske državne politike prema Kosovu, odmicanje od Rusije i liberalnu ekonomsku politiku, pa su svi spremno zaboravili njegove ranije političke avatare i prihvatili ga kao čovjeka bez prošlosti, jer je prošlost odbacio. Nije pravi trenutak da se objašnjava kako je Vučić na sva tri pravca puno i postigao, jer pobuđuje toliku mržnju zbog načina na koji je stekao autoritet da u Srbiji može vladati, da sad nećeš nikoga naći da to sluša i ”stavi u perspektivu” ili požali što mu nije uspjelo doprijeti dalje nego je dospio. Osnovni je problem što je sva Vučićeva moć potekla iz stranačke kontrole svih sfera života, i što ostaje izvan institucionalnih okvira. Na terenu, SNS kontrolira državne i javne službe, tijela i organizacije, što u etatiziranoj ekonomiji ima efekt totalitarnosti. I na tome je sve puklo, ali tek kad je izgubio političku snagu ondje gdje se slome svi srpski vođe još od 1389. godine.
Na Kosovu, Milošević je na Gazimestanu obećao ono što nije mogao ispuniti, jer je u toj jugoslavenskoj i srpskoj Autonomnoj Pokrajini već prije rata bilo samo oko četvrtinu Srba, pa su ratne operacije, protjerivanje stanovništva u Makedoniju, kao i poslijeratne diplomatski napori sve tri garniture što su se na vlasti smijenile poslije Slobe, donijele očekivan rezultat – potpuni neuspjeh, jer više od sto zemalja na svijetu danas priznaje Kosovo kao nezavisnu državu, a ne priznaju ga samo Srbija i, nimalo nevažna činjenica, Rusija i Kina. Ali, od te podrške Vučić nije imao puno koristi, budući da mu je cilj bio da se približi Europi i uđe u EU, te sa Zapada povuče novac za razvoj, što bi konačno preokrenulo stvari u Srbiji, koja danas ima manji brutto domaći proizvod per capita nego bivša angolska pokrajina Namibija. Rusija nema novaca, a Kina ti da kredit i to samo zato što Srbiju već vidi kao dio šire EU. Znao je da morao nešto presudno učuniti, jer mu vrijeme istječe, a svjestan je da će naposlijetku izgubiti pokroviteljstvo, bez obzira na to što je uspješno blokirao ruski ekonomski utjecaj u Srbiji. A i to je bilo skupo i opasno, s obzirom da Kremlj djeluje preko Pravoslavne crkve, kupljenih političara i rusofilskih intelektualaca, koji u Rusiji uporno traže svjetionik neophodan konzervativcima u ova smutna vremena ”mondijalizma”, pa je izgubio i tu političku bazu, a nije pridobio beogradsko građanstvo, kojemu bi to moglo imponirati.
Vučić je dobio ultimativni rok – ili će do kraja ove godine napraviti odlučan korak prema de facto priznanju Kosova (ne traži se uspostava punih diplomatskih odnosa), ili će se s beogradskog karusela uzeti iduća ekipa i sljedeći upotrebljiv čovjek – u ovom času to je jedino Đilas – koji će onda dobiti istu onu posrednu podršku, kakvu je imalo rukovodstvo SNS kad je rušilo Tadića.
Prizna li Kosovo, Vučić će to teško preživjeti, iako čvrsto kontrolira svoju stranku. Kapitalizirat će opozicija, a okrenut će se protiv njega i sve strukture ”duboke države” koja se legitimira mitskim poslanjem Srbije da u svetosavskom duhu drži balkanske teritorije osvojene prije sto godina. Tada su Srbiji pripojena područja s više od milijun stanovnika koji ne govore slavenskim jezicima, u kojima su drevni manastiti, ”srpske svetinje” koje svjedoče da su tu bile države prvih srpskih vladara u srednjem vijeku. I više od toga – Kosovo je za mnoge Srbe jedna mitska destinacija, koja im znači više od prozaične stvarnosti. Mit je nadživio geopolitiku i opstao u modernitetu. In extremis, Vučić se stoga odlučio na super-riskantan potez.
Podjela Kosova, razmjena teritorija
Ako ne može Kosovo ni prepustiti ni zadržati, možda bi ga mogao makar simbolično malo podijeliti. Pustio je neke signale preko ”turske veze”, što na Balkanu znači preko ”žnore” Hakan Fiden – Redžep Erdoan. Uspostavio je vezu s Hašimom Tačijem, koji je na istoj frekvenciji. Hakan koji ih sve povezuje bivši direktor za rumelijsku kulturnu suradnju, sad direktor turske Tajne službe koja je majstorski namjestila pušku saudijskom prijestolonasljedniku.
Ideja je bila jednostavna. Vraćamo se na ”Ćosićev plan”, dajte nam Sjeverno Kosovo s Mitrovicom, krajeve do rijeke Ibar (nekoliko manjih općina), pa će to figurirati kao podjela, a zapravo će biti razmjena, jer ćemo vas kompenzirati u Preševskoj dolini, gdje žive sve sami Albanci, daleko im lepa kuća…Tako će Srbi na Kosovu postati manjina od tri do četiri posto. Ideja je surovo praktična i odmah se svidjela Amerikancima, ali u Europi su poludjeli zbog ”presedana”. Njemačka posuđuje milijarde ruskom Gazpromu, iako je Rusija pod embargom zbog aneksije Krima, ali ova balkanska sitna trgovina koja bi mjesto pod imenom Zubin Potok ostavila s druge strane srpske granice, učinila im se opasnom, pa su povukli liniju, jer na Balkanu treba egzercirati najviše etničke standarde, kako se lokalni narodi ne bi opustili i odmah zatim pristupili međusobnom istrebljenju, čemu su skloni. Usprotivila se, dakle, Njemačka – a Njemačka je danas Europa, pogotovo u balkanskim pitanjima – a zatim i Britanija, iako je teško shvatiti zašto se upliću u mikromenadžment problema unutar buduće EU, iz koje su sami upravo istupili… I Rusi su bili uglavnom protiv, uglavnom zato da napakoste Vučiću. Smućeni idealisti digli su graju i ustvrdili da je to ”otrovni presedan” za Bosnu, iako je teško vidjeti gdje je poveznica, budući da BiH ima problem unutarnje kompozicije i balansa, a nitko ondje ne priželjkuje preuzimanju teritorija, kad ne može napučiti ni one s kojima već raspolaže, jer su svi koji su mogli već pobjegli iz ”tamnog vilajeta”, odnosno iz ”darkerskog sandžaka”, te iz ”proklete nahije”.
Vučić je ostao nasukan. Prvo, našao se bez rješenja za Kosovo, koje je uz divovski PR mogao progurati u javnosti kao dogledno rješenje, na tragu Čosićevih ideja (ali Dobrica je to zagovarao PRIJE rata, kad se to možda moglo izvesti s pozicije sile). Trebalo je to biti čudo kojim mađioničar u finalu točke sastavlja prepiljenu Kosovku djevojku. U govoru na Gazimestanu Vučić je poručio okupljenima – Milošević je bio velik čovjek, ali vidite gdje nas je doveo! Svi su čuli ono što su htjeli čuti. Jedni da je Milošević velik čovjek, a drugi da je situacija bezizlazna, te da je nužan Vučićev zagovarački talent.
U času kad se pokazalo da od deala s Tačijem neće biti nešta, ali ne zbog Hašimove nevoljkosti – jer on bi postupio po američkim i turskim sugestijama, Vučić se našao u limbu. Po prvi put publika je uočila da nema moć i da nema pokroviteljstvo. To je u Srbiji fatalno. Kad je američki ambasador digao ruke od Đinđića, jer je zaključio da se ovaj nije dovoljno angažirao u borbi protiv mafije i da previše opći s Nijemcima, mafija je Đinđića ubila. Sad su neka druga vremena – dovoljan je politički pritisak, mali druk koji će dići političku konkurenciju…
N1
Američki globalni fond KKR bio je vlasnik golemih medijskih resursa na Balkanu, uz ostalo i male televizije N1 koja emitira u Srbiji, u BiH i u Hrvatskoj. U Srbiji je glavni opozicijski medij, u BiH drži štangu ”lijevoj čaršiji”, a u Hrvatskoj se pokušava postaviti kao lokalni CNN koji najbrže disponira vijesti. Samo je ovaj srpski outlet zaista važan, odnosno, postao je važan kad se tu pojavio Đilas i objavio program svog nadstranačkog okupljanja, a zatim, postao je još važniji, kad je nastupio i gradonačelnik Šapca Nebojša Zelenović. I on pripada pokretu Zajedno za Srbiju, a u cijeloj ovoj priči on je detonator koji može inicirati eksploziju političke bombe. O čemu je riječ?
Nebojša Zelenović jedan je od tri mačvanska gradonačelnika/predsjednika općine koji jedini u Srbiju ne pripadaju vladajućem SNS-u. Kad su stranački operativci pokušali ispraviti tu anomaliju, poslali su mu sve moguće inspekcije i jednog svog regionalnog šefa da mu ponudi novčanu asistenciju, te investicije u gradsku kasu, što je vjerojatno način na koji operiraju sve balkanske vladajuće stranke, samo što to ne dospijeva u novine. Klijentelizam, patronaža, svojstvena je i hrvatskom političkom životu ”na lokalu” (itekako), a u doba Milanovića, Poreska uprava se koristila kao ”leteći odred” i tako je, primjerice, uhvaćen i osuđen izdavač najposjećenijeg portala ”Index”. No, bit će da je u srpskoj orijentalnoj kulturi vlasti to puno dublji utjecaj, s kojim opozicija povezuje i rast kriminaliteta.
To su sve kronične bolesti ”zatvorenog društva”, ali kako je taj ubitačni materijal dospio u javnost?
Nebojša Zelenović otišao je u Bruxelles i ondje ispričao svoju priču, što strahovito škodi Vučićevoj vladi dok pokušava ostvariti napredak u poglavljima koja reguliraju sporazum o standardima u pravosuđu i slobodi štampe. Napredak mu je potreban, kao pokazatelj smjera u kojem se zemlja kreće, orijentir po kojemu vidiš da ne plivaju na mjestu, nošeni strujom. Dao je intervju na N1, a zatim se sve proširilo po društvenim mrežama.
Slobode štampe je posebno zaguljen pristupni problem – beogradski tabloidi deru Đilasa i direktora KKR-ove medijske operacije u Srbiji, kao i opozicijske čelnike okupljene u ZZS. Ali, to nije ono profinjeno podmetanje kao u Sloveniji, ili dokumentirano razvaljivanje kao u ”Nacionalu”, organu političkog geštalta u Hrvata, nego mahnitanje koja se može usporediti jedino s naslovima u ”National Enquireru” iz filma ”Man in Black”: ”Alien je oderao moga muža i navuka na sebe njegovu kožu!” Dok se vode takve kampanje, ne čini se da je Srbija daleko stigla u razvoju medijskog pluralizma, iako bih gotovo rekao da je u Hrvatskoj sudska represija i cenzura u jednoj učmaloj malograđanskoj sredini gdje vlada ziheraštvo još gora od divljanja tabloida i zloćudnih programa tabloidnih televizija…
U beogradskim bulevarskim novinama psuje se, vrijeđa, laže i fantazira, što može imati smisla jedino ako je auditorij sleđen i zatravljen neograničenom moći vrhovništva. Tabloidi služe za zastrašivanje javnosti ili za međusobne prijetnje političkih elita, ali čim publika shvati da je to samo cirkus, koji nema stvarnih posljedica, vlast gubi autoritet. Ona nema stvarnu moć, jer su policajci i ostali državni službenici spremni na sve samo dok je rukovodstvo svemoćno, ali se u svakom trenutku mogu okrenuti drugome tko će im sutra davati plaće. Korištenje vaninstitucionalnih metoda pak ne isplati se u Srbiji – to još nitko nije preživio, politički ili fizički. Sve je premreženo bezbrojnim ”bezbednjacima” i nema govora da se nešto dogodi, a da svi smjesta ne doznaju tko iza toga stoji.
Ulična operativa
Srpski vlastodršci zato su uvijek za pritisak na javnost mobilizirali ulične izgrednike, ”berserkere”, koji glume politički angažman, terorizaju nepoćudne i pitome političke stranke. Tako je nastala Srpska radikalna partija – ona nema ideološki predznak. Osnovao ju je Milošević, zapravo njegov šef Službe, jer im je trebala terenska operativa. Sastavljena od ološa, pripadnika navijačkih skupina i kriminalaca, u prvi mah imala je samo jednog zastupnika u parlamentu – samoga počasnog četničkog vojvodu dr Vojislava Šešelja. I danas je Šešelj prisutan u Beogradu te dobiva određen prostor u medjima, ali se u međuvremenu pretvorio u karikaturu. Budući da su se vlast i vladajuća stranka ”birokratizirali” u skladu sa zahtjevima vremena, nema nikoga tko bi sad izašao na ulicu i pokrenuo mitinge poput onih u doba Miloševićeva uspona, ili demonstracije i paljenje ambasada kao u doba Koštunice. A to su prerogativi moći – ako ih vlast nema, nitko se te vlasti ne boji…
Situacija je još nepovoljnija za Vučića – jedina tvrđa ekipa koja se u politici pojavila u zadnje vrijeme je pokret ”Dveri srbske”, koji baš nije ”Obraz”, nego masovna organizacija koja okuplja ”domaćinske konzervativce”, ozbiljne i ponosne ljude koje nije lako zastrašiti. Dakle, ”Obraz” su bili čisti klerofašisti, mistici i nasilnici, antigej-aktivisti, koje je Ustavni sud zabranio zbog netolerancije i kršenja ljudskih prava (nešto kao ruska ”Pamjat”), a ”Dveri” su više kao pokret Željke Markić, ali zapravo nešto sasvim suprotno – to, naime, nije katolički ”babinjak” (ovaj termin ne upotrebljavam pejorativno), nego pravoslavna patrijarhalna sljedba koja se nadahnjuje djelima sv. Nikolaja Velimirovića, virulentnog antikomunista i antisemita, koji je zagovarao ”svetosavlje”. Osim izučavanja života Sv. Save kao savršenog čovjeka i kršćanina, uključuje politički program objedinjavanja svih prostora na kojima žive Srbi. ”Dveri” su prošle dvije faze – u ranijoj, demonstrirali su protiv osude srebreničkog masakra u srpskom Parlamentu, protiv emancipacije Kosova i Parade ponosa. U posljednjih nekoliko godina došlo je do određene promjene u nastupu, pa se više manifestira obiteljsko zajedništvo i pokreću humanitarne akcije skopčane sa silnom aktivnošću na društvenim mrežama, koje ih približavaju profilu nekog alternativnog pokreta. No svetosavlje je i dalje itekako u igri, a pružali su i moralnu podršku Ratku Mladiću u zatvoru. Na posljednjim izborima ušli su s Koštuničinom strankom u srpski parlament. A sad su ušli i u Đilasovu opozicijsku koaliciju, što je zbilja neobična fuzija! Čini se učinkovito kao dvokomponentni eksploziv, pod uvjetom da potencijalno birači to progutaju, bez obzira na fundamentalne razlike, pa se ostvari ”sinergija” u zahvatu glasačkog tijela.
Zajedno za Srbiju okuplja idejno nepomirljive subjekte – uz Demokratsku stranku i njene frakcije, koje su se tu sad našle opet na broju, uključujući čak i samoga Borisa Tadića, koji nije imao kud kamo, iako se s Đilasom, nekoć svojim najbližim suradnikom, u svađi razišao, tu su i Dveri i različiti nacionalisti, znači ”građanska”, ”nacionalistička” i ”desničarska” opozicija (zapravo sve to može i bez navodnika). Odmah su ih optužili da su, zapravo, antivučićevska ”neprincipijelna koalicija”, ali je Đilas objasnio da su postigli suglasnost oko 30 programskih točaka (sad na stranu koju to ima realnu vrijednost), da su se dogovorili da ”smanje doživljaj” i kontroverzne izjave, te da svatko u miru obrađuje svoje biračke baze. Idila! Tako su članovi ”Dveri” pošli u Preševo na slavu jednog pravoslavnog hrama, dok je liberalni Zelenović otputovao u Bruxelles da optuži vladu, a Đilas štrika po medijima koji su nedohvatni za vlast, jer su to globalne operacije, kao N1, licenciran od CNN-a, koji ide po kablu u američkom vlasništvu, i AlJazeera, koja emitira iz Katara i razvodi se do gledatelja na isti način. Đilas poručuje u tim intervjuima – pustimo sad na stranu uzajmne razlike, ako hoćemo srušiti ovu vlast, mora se sva opozicija ujediniti, a onda, poslije prijelaznog razdoblja i uspostave neke demokratske osnove, neka svi izađu na izbore, prebroje svoje glasove i zatim ih ulože u neku koaliciju koja će imati radnu većinu. U taj plan moraju glasači povjerovati da bi se mogao ostvariti, a pitanje je može li se do njih doprijeti i kako će, uostalom, ta koalicija prevladati temeljnu podjelu u srpskom društvu, onu oko pitanja Kosova. Na početklu i na kraju, postavi se uvijek pitanje Kosova. Kao u neprolaznom hitu Gordane Lazarević ”Vidovadan” iz sudbonosne 1989. godine: Куд год да кренем / Теби се враћам поново. Ко да ми отме из моје душе Косово…
Odgoda kosovskog boja
No, Đilas ima vrlo praktično rješenje. Kaže – ako nismo u poziciji da problem sad riješimo, nećemo ga sad ni rješavati! Ne žuri nam se, žuri se jedino Vučiću. Izborio je pokroviteljstvo za razdoblje koje je iza nas, pa sad pregovara za iduće… Drugim riječima, ako on pokuša postići neki prijelomni sporazum, koji znači ustupke, mi ćemo ga napasti – napast će ga prije svega Dveri, a tu antipropagandu on ili bilo tko u Srbiji ne može preživjeti. To je kad krene ono – Kosovo, braćo, izdani smo, naše svetinje, naši samostani, naše ikone, naši mučenički monasi i monahinje… Još ako to izgovaraju najozbiljniji pravoslavci koji idu svake godine na Svetu goru Atos, a kod kuće prakticiraju ”domostroj”, domaćini, dobro stojeći ljudi, povezani u društvu s drugim sličnim likovima, preko slava i kumstva, ne možeš to dugo izdržati. Promijeni se učas politička klima, jer su korijeni srpskog društva plitki, budući da je zemlja u prošlom stoljeću pretrpjela nekoliko uzastopnih socijalnih kataklizmi.
Ako ne može isporučiti rješenje za Kosovo, Vučić bi mogao pasti, jer se već nazire kako su savršeni odnosi koje je imao s Njemačkom pomućeni – u Berlinu je izazvao neraspoloženje planom zamjene teritorija koji je dogovarao s Amerikancima, a odgođene su i neke ključne investicije u Vojvodini. Njegova kontrolna lista dobro izgleda – blokada Rusa, ček, odgovorna fiskalna politika u skladu sa zahtjevima MMF-a, ček, direktne strane investicije uz potpotu vlade, ček, pregovori s Prištinom, ček… Ali, cijena te fiskalne politike bilo je strašno smanjivanje plaća i penzija, što je još jedna slaba točka gdje će ga udariti. I povezati to s korupcijom, što biračima zvuči logično, iako je temeljni problem u Srbiji i u svim društvima odgođene tranzicije (poput Hrvatske) što se u državnom sektoru neusporedivo više upropasti, nego ukrade, a najunosnija javna poduzeća ne mogu u privatizaciju, jer se preko njih hrane nomenklatura i vladajuća stranka.
Tko je uopće izazivač, Dragan Đilas, kojega su tabloidni mediji temeljito ozloglasili i ”satanizirali”, još u doba dok je bio gradonačelnik? Čak je napraveljen hit koji su izvodile famozne ”Modelsice”, cure koje su se poudavale za milijardere. Zvao se ”Žućko”, što je upućivalo na njegov riđi ten i na boje Demokratske stranke, po kojoj su svi njeni kadrovi u esenesovskim krugovima nazivani ”žutima”. https://www.youtube.com/watch?v=vYZJbKaX8Ww
Rođen je 1967., tri godine je stariji od Vučića, ali pripadaju istoj generaciji političara ”drugog vala”. Kao i Vučić, i on je iz Zemuna, a ne iz elitnog ”kruga dvojke” (petlje koju opisuje ta najstarija gradska tramvajska linija). Nije u rodu s Milovanom, a roditelji su mu bili bolničko osoblje. Nije s Dorćola, odakle dolazi ”patricijska elita” građanske politike, ljudi tako različiti, a u ponečemu isti, poput Tadića, Koštunice ili Mlađana Dinkića, još jednog važnog lika koji, međutim, ima manje uočljivo mjesto u ovoj priči.
Tehnokrat i tajkun
Đilas je završio Mašinski fakultet, elitni smjer Aerotehnika, ali su ga dramatični događaji s početka devedesetih odmah odveli u novinarstvo – postao je novinar Radio Indexa i B92, dva kultna opozicijska medija. Priključio se studentskim protestima protiv Miloševićevog režima i s njim se suočio na jednom televiziranom studentskom skupu. Zatim se polovicom desetljeća prebacio u marketing, te postao lokalni direktor agencije ”Saatchi&Saatchi”. Što je ”Saatchi” radio u Beogradu na vrhuncu Miloševićeva režima i kako su se tu afirmirali svi najvažniji ljudi beogradske scene, koji danas posjeduju glavne medijske korporacije (ali i tajkunske portfelje poput Milana Beka), enigma je koju ne može odgonetnuti jedan novinar, čak i netko poput mene tko većinu njih osobno poznaje, ali ipak ne može do kraja ući u taj misterij. Uostalom, i Vučić je tu počeo, radeći u agenciji kod kuma, koji sad vodi najkrupnije poslove. Svojedobno sam jednom od tih beogradskih ”Masters of the Universe” rekao: ”Bogati, kako to da su najbogatiji biznismeni postali ljudi iz marketinga – čovjek bi prosto pomislio da se u Srbiji nešto i prodaje!” A zapravo se prodavalo – političare i politiku, jer u Beogradu je uvijek postojala jaka konkurencija (kao što i sad postoji), pa su čak i u totalitarizmu imali dvije stranke – Udbu i KOS, dok je kod nas u Zagrebu oduvijek samo jedna stranka i jedna vlast, dok ostali čekaju u kavani da se vlastodršci okliznu na koru od banene, pa da sami zasjednu, bez straha od benigne opozicije kakvu sami predstavljaju.
Kako bilo, 1995. je Đilas u Pragu s nekoliko partnera osnovao agenciju ”Direct Media” što je 1998. počela raditi u Beogradu i prerasla u behemota, s prihodom u desecima milijuna dolara i vrijednošću u stotinama. U Srbiji nije bilo privatizacije, ali je neki velik novac, očito, cirkulirao u biznis-krugovima. Agencija se proširila po regiji, a zatim se ušlo u tv-biznis. Uvijek je bila povezana s prvoklasnim američkim kompanijama i investitorima.
U politici, Đilas se opet aktivirao 2004. godine postavši ”direktor Narodne kancelarije”. To je bila pozicija nacionalnog nadzora općih poslova i, posebno, investicija, nešto toliko važno da to ni jedan premijer osim Borisa, koji je uvijek bio komotan, ne bi to drugome prepustio. Ženu i lisnicu najčešće ne dijeliš ni s najbližima. Đilas je odmah došao u sukob s ostalim prominentnim Tadićevim suradnicima. Određen je stoga za ”višu dužnost”, pa je ušao u kampanju za osvajanje glavnog grada, i pobijedio usprkos liberalima, otpadnicima iz Demokratske stranke. Čeda Jovanović najgore ga je gazio kao ”tajkuna milionera”, jer se do tada Dragan ozbiljno obogatio i stekao veliku ekonomsku moć (a ni Čeda nije siromah, iako je sportski tip koji se rekreativno vere po Karakorumu). Tako je to s demokratima – oni su sebi bili najgori dušmani, kad su se radikali još skrivali po savskim gustišima Zemuna, gdje je Šešelj zavodio strahovladu.
Pet godina Đilas je upravljao Beogradom i sagradio novi viseći most na Savi s najvišim na svijetu stupom-nosačem. Spaja Novi Beograd s Dedinjem kod Sajmišta i prelijeće gnjile četvrti stare, autentične beogradske manufakturne zone, gdje u jednoj propaloj šećerani Ljubiša Jovanović, bivši komesar Miloševićeve žene, strašne nadžak-babe Mirjane Marković, drži svoj privatni avangardni teatar. Tu na Savi, nasuprot Ade Ciganlije, susreću se, dakle, velebne urbanističke vizije s ugođajem soc-realističke provincijske varoši, što proizvodi doista jedinstven beogradski spleen. Most je bio skup, kao i prilazne ceste, ali to je bio prvi objekt beogradske obilaznice, koju je dalje izgrađivala Vučićeva vlast, uglavnom s kineskim kreditima. Istodobno, na bivšu su gradsku administraciju svaljivali sve najgore optužbe i u posljednjih pet godina Đilas je bio dežurna žrtva napada u bulevarskim tabloidima koji se prodaju za jednu kunu. Ali, to je sigurno shvaćao kao dokaz da je prepoznat kao jedini doista opasan konkutrent za Vučićevu vlast i SNS-mašinu. Nisu ga mogli doseći jer se njegov biznis transformirao u neke internacionalne forme – bilanca je na cloudu, a samo je moć materijalizirana. Vidi se i osjeća u Đilasovom nastupu prilikom rijetkih tv-intervjua. Govori jednostavno, bez emfaze, u skladu s uputom Theodorea Rooseveltea: ”Speak softly and carry a big stick!”
Nedostajao je samo signal da se ovaj spavač aktivira, i kad je doista stigao u diskretnoj formi ”hlađenja od Vučića”, transformer se odmah osovio na noge i sad Zajednicu za Srbiju sačinjava – koliko se to može pratiti – 19 stranaka i pokreta. Čak ih je u DOS-u s kojim se išlo protiv Miloševića bilo manje, a mediji i novac već su legalno etablirani, pa nema nikakve potrebe da se tu miješa CIA. Bivši direktor CIA-e, general Petreus, zaposlen u KKR-u, pojavio se jedino kad je njujorška firma prije nekoliko godina kupila srpsku kabelsku mrežu, a u međuvremenu, KKR je čak prodao taj svoj portfelj jednom još anonimnijem londonskom fondu, navodno za 3 milijarde dolara, pa to reaktualizira pitanje koje sam bio postavio onom producentu i medijskom tajkunu – Bogati, nisam znao da se na Balkanu toliko para vrti u medijima, čovjek bi gotovo pomislio da se tu nešto može i zaraditi?