Piše: Denis Kuljiš
Hrvatskom već dugo vladaju ljudi iz predsoblja Mate Granića. U istoj sobi na Zrinjevcu 7 sjedili su dugo skupa ili naizmjence – Ivo Sanader, Zoran Milanović, Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković.
Njih četvoro smjenjuju se, skupa ili naizmjenca, na glavnim pozicijama vlasti, kao decission-makeri, sve od 2002. godine. Tada je, naime, Sanader pobijedio na izborima za lidera HDZ-a i postao šef opozicije, predsjednik hrvatske infrastrukturne stranke vlasti.
Mate ispada iz igre
Bila je to, zapravo, Šeksova pobjeda nad ”umjerenjacima” u HDZ-u. Vlado je procijenio kako će s neiskusnim Sanaderom moći manipulirati (u čemu se prevario) pa je, nakon kratkog premišljanja, odustao od vlastite kandidature, jer je shvatio da će ujediniti protivnike, dok u javnosti ne uživa potporu, a osim toga, on intrizično nikad nije ni bio lider iz prvoga plana… Svaki put kad bi se malo zaigrao i ušao neku kombinaciju koja ga je trebala dovesti na vrh, dobio bi po repu, pa se navikao da gubi, a to ti ne pomaže da odnjeguješ mentalitet šampiona. Šeksova procjena, zapravo, nije bila loša – uz Sanadera, on i Jadranka Kosor postali su članovi najužeg tima, što mu je omogućila da egzercira moć u pokrajnjim hodnicima vlasti, flanira po Saboru, intrigira… Više nego dovoljno da ispuni svaki svoj dan agramerske egzistencije, u koju se uzdigao iz slavonskog kala.
Sam je Mate Granić je presudnu bitku izgubio još 2000. godine – bio je kandidat za predsjednika kojega su priželjkivali i podržavali Amerikanci. No bio je neodlučan, loš taktičar, prekasno je izašao iz HDZ-a i promašio svoju zlatnu priliku. Svi su posumnjali da, zapravo, želi očuvati kontinuitet, zadržati stranku na vlasti, pa se kandidirao otpadnik Stipe Mesić i kao neodvišnjak iskoristio mobilizaciju protiv HDZ-a. Tada je Šeks po ograncima agitirao za Stipu, birajući manje zlo – Granić s Tuđmanovim ovlastima, uštekan u Washingtonu, bio bi velika prijetnja slavonskim rasovima koji su se istakli prilikom etničkog čišćenja 1991. godine.
Na potonjim stranačkim izborima, pod Mesićem i u doba Račna, ne bi Mate imao izgleda ni da je ostao u stranci, jer je ”umjereni” blok imao više kandidata s boljim uzemljenjem. Prvo, samoga Hrvoja Šarinića oko kojega su se svi okupljali iako ga nisu vidjeli kao političara od formata nego kao Tuđmanova majordoma, zatim Nikicu Valentića, lišenog nacionalističkog kredibiliteta kod desničara, iako se odmah stao pozivati na ustaške stričeve koje ni jedan novinar nije uspio pronaći, zatim Miroslava Tuđmana, za kojega je potpise skupljao Ivan Aralica uvjeren da je i sam sjajan izbor, ali kako su njegovo zauzimanje prezreli, priklonio se Pašaliću. Desničari, Hercegovci, imali su samo toga svog čovjeka u Tuđmanovu kabinetu smještenom u Aneksu na Pantovčaku. Izbacili su ga na sam prag vrhovne vlasti, uz dvoličnu pomoć medijskih tajkuna, ali mu ostali sudionici udruženog kontrarevolucionarnog poduhvata nisu bili spremni prepustiti kontrolu, jer su već bili siti Šuška i njegove zavičajne mafije, ubojica i kriminalaca, koji se nisu mogli mirno uključili u korupcijske tokove, budući da su bili suviše divlji i primitivni.
Oligarhijska dvorska ljevica i terenska stranačka udri-ubij desnica formirale su tako nepomirljive blokove, što znači da im je trebao jedan kompromisni kandidat, kojega je izumio Šeks i progurao uz pomoć istog slavonskog lobija s kojim je na osnivačkoj skupštini HDZ-a progurao samoga Tuđmana protiv Marka Veselice, Hrvoja Šošića i Šime Đodana. Ti antediluvijalni lideri ”iz onoga doba”, nisu se tada činili toliko egzotičnim kao danas, kad se stvari promatraju s naknadnom pameću i iz potonje perspektive. Slavonski lobi uvijek je bio ”powerd by” Branimir Glavaš, preko kojega si mogao doći do ljudi za agitaciju iz nadzemlja i podzemlja. On je bio majstor za svaki fiš-paprikaš koji se zakuha na dravskoj obali, a iz njegova kabineta izniknut će recimo Mate Radeljić, koji sad vodi Kolindin kabinet…
Tako je Mate ispao i iz stranke i iz politike, jer je njegova rezervna kombinacija, kreiranje pokreta tuđmanističkog kabinetskog kadra bila posve promašena. Na kraju, preko svojih pulena sa Zrinjevca 7, Mate se ipak vratio u igru – postao je vanjskopolitički savjetnik predsjednice, a sigurno mu nisu zatvorena ni Plenkovićeva vrata…
Idealni birokrati
Što osim Mate Granića povezuje četiri lika iz njegova predsoblja?
Prvo, neizmjerna ambicija, nužna u politici, barem ovakvoj poput naše. Zatim egotizam koji ih čini nepristupačnima za druženje na ravnopravnoj osnovi – dobro prihvaćaju autoritet i teže da ga steknu, ali nikad ne kooperiraju. Zato se ni međusobno nisu sprijateljili. Milanović i Plenković bili su suparnici, ne samo karijerno, nego i privatno. Sanader nikad nije podnosio Milanovića, a poslije ga je, u strahu, zamrzio. S Kolindom je manipulirao kad je postao premijer i postavio je za ministricu vanjskih poslova bez prava odlučivanja što mu je ona, naravno, zamjerila, pogotovo kad su je njegovi kabinetski suradnici pokušali istisnuti (tu je kao antiteza poblajhanoj plavuši iz unutrašnjosti kastirana crnka Bianca Matković iz dijaspore). Osim toga, čak su je pokušali kompromitirati kao osobu s kojom se Sanader intimizira na službenim putovanjima – valjda mu je to bilo potrebno kao stranačka legitimacija. Ukratko, u tom krugu nije bilo puno uzajamnosti ni ljubavi, što i nije bitno, jer se ključni uvid u glavni laboratorij za kadroviranje hrvatske vlasti ne svodi na njihovu povezanost, ”žnoru”, čega nije bilo, naprotiv, nego naprosto ukazuje na limite te vrste ljudi koji posljednjih 16 godina vode zemlju.
Nitko od ovih Granićevih kabinetlija nema pojma o ”realnom sektoru”, o ekonomiji, o bilo čemu osim o pravu (isključivo akademski, bez iskustvene provjere znanja) te o diplomaciji, kojom su se bavili onoliko koliko se hrvatski diplomati time već mogu baviti s obzirom da dolaze s marginalne destinacije, a politika prema Hrvatskoj ionako se ne vodi u nacionalnim centralama, nego u aambasadama u Zagrebu.
Svi oni razumiju se jako dobro u stranačke intrige i igre moći – Igre Prijestolja – koje se ipak igraju po prilično strogo koreografiranim pravilima i pod devizom ”live and let go”, ili, što bismo mi rekli – ”gledaj svoja posla”. Od svih njih jedino je Milanović zaista vindiktivan (nije sad bitno tko je zlopamtilo). On je najsiroviji vlaški bravo među svim tim građanima prve generacije, čiji roditelji potječu s ljuta krša. U principu, oni se ne svete jedni drugima, a Matu manje-više štite i štimaju kao ekscentričnog patrijarha koji ima svoje male potrebe, pa ih zadovoljava lobiranjem i za ljude koji bi se rado oslobodili toga njegova dobrohotnog zagovora. Sanader je isto tako koristio Šeksa, dok mu nije postao teret jer je počeo javno demonstrirati svoju nezamjenjivost, pa ga je otjerao, a Plenković ga je iz istog razloga disciplinirao, no i u odnosu na tog stranačkog pokrovitelja ova generacija političara većinom pokazuje da su lojalni svom soju (što, naravno, opet ne vrijedi za Milanovića, on je drukčiji temparement i svog stranačkog Šeksa, Linića, potpuno je anihilirao).
U Granićevoj palači na Zrinjevcu 7, bivšem sjedišta Službe državne sigurnosti, koja se odatle, ne samo figurativno nego i doslovce, s Josipom Perkovićem na čelu odselila u podrum Sabora na Markovu trgu, prekalila se generacija novih hrvatskih političara rođena šezdesetih (osim starijeg Sanadera koji sad ima punih 65 godina). Njihov je glavni nedostatak što su kao pravi birokrati, iz jedne goleme birokratske institucije kao radi na visokim režijama bez ikakva vidljivog ili mjerljivog učinka, potpuno nesposobni za kolektivno djelovanje. Nisu imali gdje naučiti kako funkcionira korporativni odbor, kako se u strakturiranoj proceduri razvijaju ideje i opcije i zatim odabire pravac zajedničkog djelovanja. Tako su nekoć radile novinske redakcije, tako rade kolegiji ozbiljnih institucija, tako nadasve funkcioniraju uprave i nadzorni odbori velikih poduzeća i industrija. Svojstveno im je da uključuju talent, umjesto da ga u konkurentskoj borbi isključuje, a autoritet kolektivnog djelovanja štiti lidera od osjećaja da ga može prevladati konkurent koji ima više inteligenciju ili veće sposobnosti, ali se nalazi na nižem položaju. Samo u takvom okruženju, mogu se donositi kvalitetne odluke.
Upravljanje kompleksnim pothvatima
Najuspješnije svjetske strukture ustrojene kolektivne volje, poput upravnog odbora Bechtela, kineskog Polibiroa ili japanskog ”zaibatsua”, pritom povezuju kadrove vrlo različitih profila – jedan može biti tehnokrat, drugi visoki oficir obavještajne službe, treći korporativni CEO, četvrti ideolog, ekonomist ili političar, ili sve to ujedno… Tako funkcionira i Kremlj. Dobar primjer vrhunskoga kadra Ministarstva vanjskih poslova je ruski ministar Sergej Viktorovič Lavrov. Htio je postati fizičar i upisati se na Fakultet za nuklearna istraživanja, ali je ipak odabrao političke znanosti i naučio sinhaleški, službeni jezik Sri Lanke i dhivehi, maldivski, naravno i engleski i francuski jezik (materinji mu je gruzijski). Njegovu kartijeru promovirao je karizmatični Kozirjev, značajan za hrvatsku emancipaciju, Jeljcinov diplomat koji je toliko mrzio Miloševića, da su ga morali maknuti s pozicije specijalnog izaslanika za bivšu Jugoslaviju, budući da je postao persona non grata u Beogradu. Lavrov je postao ministar vanjskih poslova u kabinetu Medvedeva, ali je pritom imao i drugu, manje vidljivu karijeru, kao general-pukovnik Vojne obavještajne službe (GRU) i predsjednik Nadzornog odbora nacionalne korporacije za razvoj nanotehnologije.
Kadroviranje hrvatskih političara u srcu državne birokracije fatalno je za zemlju koja ima vladu sastavljenu pretežno od samih ”grezih” političara općeg tgipa i manjeg broja birokarata, te nekoliko akademskih ljudi, pravnika i ekonomista.
Potpredsjednica Vlade, ministrica vanjskih poslova, također je iz MVEP-a, ali ona, začudo i neočekivano ima lijep korporacijski background (iz ”Končar Inženjeringa” i ”Plive”). Utoliko je puno bolji izbor od ranijeg Plenkovićeva briselskog pajtosa, Davora Stiera.
I Jandroković je iz Granićeva inkubatora, ali njega je lansirao Sanader, gotovo kao promidžbenu dosjetku – budući da je Goran oženjen za Milanovićevu sestričnu, sa Zokijem nedjeljom često sjedio na obiteljskim ručkovima pa je Ivo odlučio da ga kao ”mladogt hadezeovskog lava” gurne u političku arenu, protiv suparnika koji je njegovu sujertu ugrađavao svojom mladošću.
Potpredsjednik Krstičević također je radio u privatnoij firmi, još i previše, u ”M-Sanu”, što mu je više teret nego preporuka i pokazat će se, vjerojatno, fatalnim.
Poljoprivrednik Tolušić nema veze s poljoprivredom i nikakvim drugim konkretnim djelatnostima, on je naprosto stranački specijalac naslijeđen iz ranije desničarske garniture, zadužen za korumpiranje seoskog izbornog tijela agrarnim poticajima, što je novac koji se baca kroz prozor. Bio je općinski referent za informiranje, kojega bi kadrovska termovizija vjerojatno očitala kao isijavanje blizu apsolutnoj nuli.
Potpredsjednik Štromar nije ni toliko loš u toj konkurenciji – radio je po varaždinskim firmama i štrikao politiku na lokalu, hiljadu puta korisniji lik od njegove bivše šefice, Vesne Pusić.
Ministar financija Zdravko Marić došao iz najveće hrvatske privatne kompanije, koju nije mogao uništiti ni vlasnik, ni Rusi, ni grupa ”Borg”, pa je nakon svih tragedija pretvorbe demonstrirala žilavost i istinsku vrijednost privatnog poduzetništva i kapitalizma (za razliku od propalih komunističkih kolektivističko-socijalističkih brodogradilišta).
Davor Božinović je birokrat, vrlo vješt i pouzdan, kakvog treba svaka vlada. Ostale ministre vidimo kao kadrove II i III klase, neki su korisni, ali ni izdaleka dovoljno, ostali su uteg ili politički privjesak, a ima ih tako mnogo i tako su svi obilježeni neizvrsnošću da je sasvim jasno kako se s tom grupacijom ne isplati gubiti previše vremena, pa su sjednice većinom telefonske, dok se uži kabinet saziva za tekuće političke odluke, a ne za fundamentalna razmatranja.
Takva vlada ne može koncipirani stratešku viziju, niti je uspješno provoditi – ni reforme, ni razvoj, to je kabinet ”pozitivne stagnacije”, no, to je manje-više maksimum što ga može iznjedriti hrvatski politički gremij. U opoziciji nema ništa ni približno kvalitetno, a u svakom slučaju nema vođe koji bi mogao okupiti kabinet sastavljen od iole sposobnih ljudi.
Takva vlada slobodu inicijative i prostor za manifestiranje sposobnosti ostavlja samo premijeru, i on dosta dobro obavlja svoj neposredni zadatak – zacrtao je osnovne ciljeve mandata (ulazak u Schengenski režim i u eurozonu), te glavne pothvate u jačanju infrastrukture, uz minimalni reformski angažman, u granicama očekivanog, bez rizika političke destabilizacije vlasti, koja bi u ovoj konfiguraciji trebala sve pomesti na sljedećim izborima – što se sad čini više nego izglednim.
Čini se da hrvatsko društvo i razorena nacionalna ekonomija, koja se uglavnom nije modernizirala niti uključila u svjetske tokove, mogu dati jedino ovakav ”monokulturni” rukovodilački postav. Ključni ljudi formirali su se u jedinoj ustanovi koja je sve godine od stjecanja nezavisnosti očuvala kadrovski i profesionalni kontiunuitet te stvorila ovu elitu kojom ne možeš biti zadovoljan, ali je jedina koju imaš…
Stranački princip stvaranja kadrovskog poola, pokazao se u Hrvata totalno neuspješnim. U HDZ-u bio je onemogućen vječitim ratovima građanskog centra i desnice, što onemogućuje konsolidaciju, ali garantira masovnost pokreta. U SDP-u kadrovirali su ljudi koji nisu podnosili konkurenciju, kao pravi komunistički monofiziti – u tome se Račan nije pokazao drukčijim od Milanovića. Račan je, doduše, trpio neke sposobnije ljude iz drugih stranaka, ali u svojoj, fabricirao je same Milanoviće i Opačićke. Milanović je iskadrovirao gomilu lijenčina i niškoristi koji se danas (uzalud) bune protiv svog zakonitog predsjednika. Ostale stranke i nisu stranke, nego tranzitivne lobističke grupe, politički escort.
Vječno kabinetsko kadroviranje
Zapravo, ova uskoća kabinetskog kadroviranja, nije tu nikakva novost, nego nasljeđe iz prošlog sustava. Uvijek se sjetim kako mi je pokojni Duško Bilandžić, profesor i političar, oficir, ali ne baš džentlmen, Tuđmanov potpredsjednik i stari prijatelj opisao jednu u neku ruku sličnu ekipa iz predsoblja Ivana Gošnjaka, saveznog sekretara za narodnu obranu (SSNO).
Bila su tu četiri pukovnika, svi rodom iz Hrvatske, kao i sam general armije, zamjenik Vrhovnog komandanta, relativno mlad stari kadar koji je sam prošao uobičajeni put formiranja. Ogulinac (svi naši važni vojskovođe su iz tog kraja), stolar u Sisku, član ilegalne Partije, student moskovskog KUNMZ –a (revolucionarnog fakulteta Kominterne), a zatim oficir na španjolskom ratištu. Za dvije godine dotjerao je do kapetana Internacionalnih brigada, još dvije proveo u internirskom logoru Vernet, pa pobjegao u domovinu i kad je počeo rat postao komandant 1. hrvatskog korpusa, zatim zapovjednik 2. armije NOVJ te naposlijetku Savezni sekretar za narodnu obranu, zamjenik Vrhovnog komandanta, u dobi od 44 godine. Njegovi pomoćnici nisu bili tako prokušani, iako će neki od njih daleko dobaciti.
Za operatiku bio je zadužen Veljko Kadijević iz Imotskog, za personalna pitanja Zagorac Franjo Tuđman, za doktrinu Teritorijalne obrane, Sinjanin Duško Dule Bilandžić, a za obavještajnu službu budući član Olimpijskog odbora, Varaždinac Artur Takač. Nalazili su se po kućama, igrali preferans i vodili život beogradske elite pedesetih i šezdesetih godina, a zatim se razišli i bavili se različitim poslovima, u skladu sa svojim pozivom i sposobnostima.
Kadijević je završio kao politički emigrant u Moskvi, Tuđman kao predsjednik male države Hrvatske koju je sam načinio, Duško u staračkom domu s ulazom do ulaza u SDP na Iblerovom trgu, a Takač je nestao na skijalištu na Kopaoniku gdje se 2004. pošao skijati u 85. godini, pa mu je tijelo pronađeno tek 17 mjeseci kasnije. Na ruci mu je bio Rolex s posvetom Juana Antonia Samarancha, nekoć Francova ministra sporta, poslije predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora i španjolskog markiza. O Takaču je BBC pak iste godine objavio istraživački report u kojemu se objašnjavalo kako je pomogao da London nelegalno dobije Olimpijadu 2012. godine.
Bilo je to, dakle, šareno društvo, od kojeg vjerojatno ne bi mogao načiniti neku dobru vladu, ali su svi imali prilično uzbudljive biografije… Recimo, mirni akademski poslenik, profesor Bilandžić, instruirao je, recimo, Che Guevaru oko političke doktrine partizanske borbe kad je ovaj posjetio Beograd kao tobožnji guverner kubanske Narodne banke.
Na moje pitanje – ”Kako je došlo do toga da se u baš vas četvorica nađete na u Gošnjakovu kabinetum?” – Duško je odgovorio: ”Što nas je povezivalo? Pa bili smo četiri najveća unitarista u JNA!” I Šeks priznaje da je jedini ljući komunist od njega smoga bio Franjo Tuđman, ali su poslije obojica, naravno, špromijenili ploču.
Idejne predilekcije se potroše, ljudi koje ne povezuju profesija nego politika ili ideologija, nisu od koristi za formiranje usklađenih timova i stvaranje ”institucionalne kulture”. Zato politička vlada, generalno, ne vrijedi ništa. Premijer može biti političar, možda i mora, ali puno je bolje ako su svi ostali tehnokrati na privremenom radu u politici. Samo, ne vidim kako bismo mogli doći do takve vlade poslije više od sedamdeset godina dominacije politike u javnom životu.