Piše: Denis Kuljiš
U Novom Sadu zapanjio me ulični ugođaj u centru grada – svaki dućan u pješačkoj zoni, kao i svi haustori, zauzimaju radnjice i dućančići koji uveliko rade, izlažu robu, ističu afiše i sve je puno ljudi i merkantilnog optimizma koji uopće ne korespondira s brojkama u statističkom prikazu ekonomske snage vojvođanskog ili srpskog društva…
U Novi Sad otišao sam na festival ”Book Talk”, regionalnu konferenciju knjižara i kulturnjaka, koju svake godine organizira Robert Čoban, agilni novinski izdavač s oko sedamdeset naslova u portfelju svog poduzeća (njegovi su magazini ”Ljepota i zdravlje” i ”Grazia” na hrvatskom tržištu, a u Srbiji, recimo, izdaje ”Gloriju” i ”OK!” koji su mu iz meni teško razumljivih razloga prodali vlasnici ”Hanza Media“). Robi je nevjerojatan lik – utreniran div koji svaki dan trči i ispunjava ambiciozni atletski program, a obvečer do sitnih sati, kao griješne duše tjera neumorne Cigane-svirče u lokalima poput kafančeta ”Lazino sokače” gdje je ugostio sudionike naše konferencije.
U Novom Sadu živa muzika praši na oko sedamdeset mjesta, od dunavskih šlepova ispod Petrovaradinske tvrđave do restorana u starom centru s lijepo obnovljenim neoklasicističkim palačama i skromnim ali dostojanstvenim fasadama vojvođanskog ”provincijskog baroka”. Čobanovo novosadsko poduzeće, koje ima vlastitu štampariju veliku poput propale ”Vjesnikove” tiskare, razvija parlalelno ambiciozne programe – preuzeo je licencu ”Economista” za regiju, izdaje diplomatski magazin, a u Beogradu organizira specijalizirane biznis-konferencije na visokoj razini. Čoban je, inače, Hrvat, pravi proizvod vojvođanskog multikulturalizma, majka mu je Nijemica i zna odlično njemački, što mu je puno vrijedilo kad je uzimao prve europske licence. Ali nije spretni Čoban jedini kojemu ide – takvima ide uvijek i posvuda – nego je malo krenulo i onim sitnim poduzetnicima koji trguju u novosadskim glavnim ulicama. Odmah mi je palo na um da bi trebalo napraviti video-snimak, pa ga predočiti zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Gospodo, upitali bismo, što mi tu krivo radimo kad nam onako izgleda Ilica, gdje je sve zamandaljeno, pauci njišu muhe u svojim podrapanim mrežama, a sve izgleda kao dekor za bidermjerski horror s atmosferom otmjenog propadanja?
Srbija i Vojvodina imaju tri puta niži nacionalni dohodak od Hrvatske, puno je manje turista, a ne može se reći da u gradu nema shopping mallova koji odvlače kupce s ulica – najveći prodajni centar u regiji upravo se dovršava u centru Novog Sada, odmah pored novog stadiona, koji također dogotovljuju. Novi Sad pritom je dvaput manji od Zagreba – s migracijama poslije rata narastao je na gotovo pola milijuna (a sela su totalno propala, gore nego u Slavoniji), što sve upućuje na samo jedan zaključak – poreska represija na ljude i biznis manja je, pa omogućuje opstanak i takvim poslovima, koji su ovdje skroz zamrli – ima, recimo, velik broj odlično uređenih knjižara s vrlo bogatom domaćom ponudim (neusporedivo jeftinijih) knjiga. Vidiš na kilometar – poduzetnike ne ubijaju poreznici, ne kolje ih gradska uprava prirezima izvlačeći novac koji ugrađuje u svoje promašene faraonske projekte i klijentelističku mrežu, u jednu riječ, pa neka me pogodi strijela nebeska, kad vidim novosadski uži centar i pješačku zonu, zagrebačke ulice oko Cvjetnog trga i Ilica, učine mi se teška, od Boga zaboravljena provincija! Kakav Graz, čak je i Novi Sad u ponečem bolji od Zagreba, pa ma što mi mislili o sebi, a mislimo sve krivo i zanosimo se, dok je agramerski ulični spleen zapravo otužan i provincijski, pošto nas sve mimoilazi, budući da se u zadnjih četvrt stoljeća zamalo nismo makli s mjesta, a zašto i kako, najbolje sam shvatio promatrajući ono što se dogodilo s Vojvodinom. Lakše ti je spoznati kad sve gledaš izvana (i onda odjednom shvatiš da se sve to skupa, na neki način, i na tebe odnosi).
Pravo motrište pružila je Book Talk, konferencija koja se održavala u zakladnoj zbirci Pavla Beljanskoga, jednog eksjugoslavenskog diplomata koji je služio Kralju, Regentu i Titu, te ostavio kolekciju slika što ju je vrijedilo udomiti u posebnu zgradu na novosadskom Trgu Galerija, pored galerije Matice Srpske. Velika slika Beljanskoga stoji na ulazu – tu je u diplomatskoj gali kakvu je nosio i Andrić, sve po starom (”španjolskom”) protokolu – zlatom izvezena dolama, dvorogi šešir s perjem… Matica je bila sjajna austrougarska institucija poput Jugoslavenske akademije u Zagrebu i stvorila fundus kulturnog nasljeđa, koji Srbi nisu imali odakle smoći u Beogradu, bez obzira na to što je ondje regent Princ Pavle poslije napravio svoju galeriju (s nekim djelima starih majstora koja su, naravno, u međuvremenu netragom nestala).
U tom novosadskom hramu kulture u nekadašnjoj austrougarskoj ”srpskoj Atini”, svodili smo račune prošlog stoljeća, te razmatrali perspektive, a bilo je govora i o knjizi, izdavaštvu, kulturi…
Vlasnik najveće srpske izdavačke kuće ”Laguna”, privatnog poduzeća koje ne dobiva ni pare od države, Dejan Papić, kao i Čoban, također je moj dobar poznanik pa znam sve o razvoju i strategiji njegova biznisa. Sposoban poduzetnik poput Roberta, otvorio je 41 knjižaru po Srbiji i neke svoje prodajne outlete po Bosni i Crnoj Gori. Njegova firma uvozi, prevodi, objavljuje, tiska i prevodi knjige koje su prosječno dvaput jeftinije od hrvatskih. Ima oko 70 pisaca pod ugovorom u svojoj stalnoj ”ergeli”. Počeo je od ničega, prijed dvadeset godina. Bio je bukinist, prodavao je knjige iz druge ruke na uličnim štandovima i stekao nemjerljivu prednost – upoznao je publiku. On i hrvatsko Ministarstvo kulture kao da su s dvije planete, ili s dva antipoda iste planete – sve što on publicira, proda se i čita, i obrnuto. Na konferenciji, priopćio je nešto upravo zapanjujuće – u osvrtu na tamu ”opća kriza od 2008. godine do danas” (čitaj: Krizi kapitalizma) hladno je objavio da je u tom razdoblju srpsko knjižarstvo doživjelo neslućen rast i polet, što vrijedi i za njegovu firmu. Svjestan je da je to inverzija, da stvari inače nisu išle tim smjerom u svijetu, a pogotovo ne u regiji, gdje je sve izdavaštvo totalno propalo. U Novom Sadu malo se podsmješljivo pričalo u hrvatskim piscima koji na Sajam knjiga u Beogradu dolaze s ruksakom svojih izdanja koje ondje pokušavaju utrapiti. U čemu je stvar, zašto se to dogodilo? Papić to nije znao objasniti, pa sam se uključio u diskusiju i ponudio ovu hipotezu…
U Srbiji, rekao sam, država je bila slomljena i uništena, i nije intervenirala na tržištu knjiga svojim ”zauzimanjem za kulturu”. To je očuvalo čitateljsku bazu, jer je ”kultura” u viziji Ministarstva (svake dosadašnje vlade) ubila knjigu – U Srbiji je ostala roba, prodavali su je ljudi koji se razumiju u taj posao, i zato su imali uspjeha (još nisu prodrli onlajn-izdavači, dok se manje naručuje s ”Amazona” budući da su domaće knjige jeftinije). U Hrvatskoj, čitatelj i knjiga upali su u škare – s jedne strane Ministarstvo i Kultura, koji nameću ”politički korektni” šrot i prenemaganje, sve ono što bi zamišljena, ali nepostojeća hrvatska europska publika morala preferirati, a s druge strane, veliki prodajni lanac ”Konzum” i njegovi outleti, koji su krmčili knjigu kao nebrendiranu robu – bilo što, ali jeftino, kao neobavezujuće štivo… Kao da je čitanje utoljavanje gladi i žeđi, koje se može zadovoljiti nekom K+ kvaziliteraturom i trećerazrednom publicistikom. Knjiga je kao pret-a-porter odjeća, nije baš po mjeri, ali brojem i stilom mora točno pristajati kupcu!
Evo, već se zbog ova dva primjera isplatilo potegnuti do Novog Sada, zbog Čobana i zbog Papića, koji nam jasno pokazuju koji je problem s hrvatskim novinskim i knjižarskim izdavaštvom – nužni su poduzetnici. Državni intervencionizam u beletristici je nepotreban. Naravno da moraju podupirati znanstvena i druga izdanja od važnosti za uljudbu…
Na ”Book Talk” pozvan sam da sudjelujem na panelu ”1948. – 70 godina poslije Titova povijesnog ”NE” Staljinu”, uz potpitanje – zašto suvremena Srbija kaže DA Putinu?
Nisam se dobro uklopio u zbor okupljen za tim konferencijskim stolom, gdje sam sjedio uz velikog obožavatelja pokojnog maršala, njegova osobnog prevoditelja na njemački, Ivana Ivanjija, inače vrlo poznatog pisca koji je objavio puno djela u Austriji gdje je također živio.
S Ivanjijem sam se razišao već oko karakterizacije junaka – on tvrdi da je Tito bio sofisticirani intelektualac s velikim znanjem o marksisitičkim temama. Ja sam pak ustvrdio da je bio neobrazovani primitivac koji nije znao dobro ni jedan jezik (čak ni svoj materinji slovenski), nego samo taj austrijski idiom njemačkog, koji je usvojio kao baušloser dok se u mladosti kao gastarbajter klatario po Srednjoj Europi. O marksizmu nije imao pojma, niti ga je zanimao. Zato je bio uspješan u politici – svi koji su se zanosili tim idejama, propali su. Imao je socijalnu inteligenciju genija i vještinu političara koji je igrao u europskoj premijer-ligi, što nema veze s intelektualnim i karakternim profilom, etikom i humanizmom, sastojcima koje je u njegovoj biografiji teško pronaći i u tragovima. Da je igrao važnu rolu u svjetskoj politici, također nema sumnje, ali drugo je pitanje kakva je ona zapravo bila. U svemu, mogla bi se ponoviti ocjena Sir Winstona Churchilla u povodu smrti najvažnijeg Titovog učitelja, J. V. Staljina – ”Bio je velik čovjek. Ali nije bio dobar čovjek…”
U svom ”referatu”, zapravo s nekoliko rečenica koliko je stalo u to panel-obraćanje, objasnio sam da nema ni govora o nekakvom Titovu NE 1948. godine. To je i logička besmislica – Staljin njega ništa nije pitao, nego mu je samo poslao jedno pismo i objasnio mu njegova ”skretanja s linije”. Zatim ga je dao izbaciti iz organizacije komunističkih zemalja, Kominforma. To je bilo veliko, povijesno Staljinovo NJET drugu Titu, koje se zasnivalo na nezadovoljstvu Titovom agresivnom, ratnom politikom na Balkanu i na Sjevernom Mediteranu, gdje je ratovao na svim granicama, dok je Staljin tu htio uspostaviti mir, pa se posvetiti presudnim zbivanjima u Kini. To je, uostalom, stajalište najuglednijeg svjetskog povjesničara komunizma, Stephena Kotkina s Princetona, koji je već objavio dva od tri toma Staljinove biografije. Dakle, službena akademska istina, koja još nije prodrla ovamo, ”in partibus infidelium”, u zakutne krajeve našeg zaostalog akademizma…
Što se tiče Putina, rekao sam, ako se pažljivo analiziraju vojni sporazumi Srbije, NATO-a i Rusije, uočit ćete da je Srbija već 70% integrirana u vojni zapadni savez s kojim održava točno deset puta više zajedničkih vježbi nego s ruskim trupama. Ostalo je retorika. I, dodao sam, više me zabrinjava (ekonomska) penetracija Rusije u Hrvatsku, gdje nitko ne voli Ruse, nego u Srbiju, gdje se to ne događa, iako ondje svi vole Ruse…
Ali, puno zanimljivija od naše diskusije bila je druga povijesna ”jubilejka”, koja se bavila stogodišnjicom prisajedinjenja Vojvodine Srbiji i Jugoslaviji, te tridesetogodišnjicom ”jogurt revolucije” u kojoj je Pokrajina izgubila autonomiju.
Bilans je porazan. Do 1918. Vojvodina je bila produktivna, napredna, multikulturna srednjoeuropska pokrajina izjednačena po razvijenosti sa Slovenijom, čak i nešto bolja od (Sjeverne) Hrvatske (Dalmacija je bila silno zaostalo i siromašno predindustrijsko društvo). Stravična ”balkanizacija” u Kraljevini Jugoslaviji, a zatim u Titovoj Jugoslaviji i finalni pad u Slobinoj Srbiji, doveo je do toga da Vojvodina zaostane tri do četiri puta za Hrvatskom, četiri do pet puta za Slovenijom!
Vrlo dojmljivo obraćanje imao je Tomislav Marčinko, koji je kao mlad funkcioner pred jogurt-revolucijom morao pobjeći u Hrvatsku – to je onaj ”Dinamov” menađer koji ima prominentnu sijedu kokoticu, a posijedio je u momentu, pročitavši u beogradskom tjedniku ”Intervju” reportažu o tome da je njegov otac tobože bio jedan od najzloglasnijih ustaških koljača, što je bila standardna propaganda slobista u obračunavanju s političkim neprijateljima.
Marčinko je rekao – da nije bilo 1918., Vojvodina bi danas bila poput Austrije ili Švicarske, imala bi sličan nacionalni dohodak, te kulturu i modernost koje obilježavaju zapadne države, za razliku od istočnih. Doista, Češka je propala pod komunizmom, ali nije zapala u balkanizam, pa se lako oporavila, a Vojvodina nema nikakve šanse da izađe iz srpske orbite, nego s njom sad dijeli istu sudbinu.
Na žalost, vojvođanski je multikulturalni subjektivitet izgubljen – iselilo se nekoliko stotina tisuća Mađara i Hrvata, njih više od 300.000, a uselilo barem 400.000 Srba. To sad jest Srbija, vezana za maticu novom populacijom. Politički uvjeti za autonomaški pokret stoga ne postoje. A ima još jedan problem.
Koliko sam mogao uočiti na konferenciji, gdje su prevladavali dobronamjerni građanski autonomaši i neki mladi aktivisti, antinacionalistički antiglobalisti, njihova je zajednička ideja da je za sve kriva Srbija i da je jedini lijek za Vojvodinu njena autonomija, političko osamostaljenje i povratak statusa iz zlatnoga doba blagopočivše države druga Tita.
Naravno, to je glupost, pa sam se tome protivio iz publike koliko sam mogao, govoreći da je osnovni problem vojvođanskog posrnuća uz činjenicu što ih je preuzeo Balkan, to što ih je dokrajčio komunizam. U tom vlaku u propast, mogao si se voziti prvim ili trećim razredom, ali svi su bili predbilježeni za istu katastrofu. Osamostaljenje ima smisla ako ga iskoristiš za transformaciju, pa se debalkaniziraš i, nadasve, prođeš tranziciju – a kad sam to rekao, shvatio sam da govorim sebi, o nama. OK, u ratu smo se uspjeli otcijepiti i zato smo sad u Europi te imamo nacionalni dohodak neusporedivo veći od Srbije i Vojvodine. Ali, ipak i dalje je tu etatizam-socijalizam, vlast birokratske, nesposobne anti-elite, koja sve razara i ne dopušta uzlet društva slobodnog poduzetništva i istinske demokracije. Zato glavna ulica u našem glavnom gradu izgleda puno gore od glavne ulice u provincijskom Novom Sadu koja je ispao iz europskih okvira. Nemeza se zove – Stabilnost, stagnacija. Rezultat je – država po mjeri idota koji sačinjavaju većinu vodstva. Ali ni oni kojima se vlada, nisu bolji. Sve mjere svojom mjerom, ništa ne razumiju ili ne žele znati, nego većinom fantaziraju o čistom hrvatstvu koje vodi u blaženstvo ili o konobarenju u Irskoj te o radu na njemačkoj baušteli. A kad dođu izbori, izabrat će opet iste prevarante, jer će oni drugi koji će se pojaviti, možda biti još i gori…