Piše: Denis Kuljiš
Nastala je silna pometnja u pravoslavnoj crkvi. Pitanje je, naravno, koga je za to briga, recimo u Hrvatskoj? U Hrvatskoj se zna što su važne političke vijesti – da vukovarski gradonačelnik Penava organizira nekakve demonstracije, jer pokušava pokrenuti rušenje premijera iz svoje vlastite stranke, zatim da je otkriven video na kojem Kolinda u New Yorku pjeva Thompsonovu pjesmu, te da nisu više vrućine, nego dolazi hladna fronta, dok se mali miševi skupljaju u čoporiće i pripremaju zajednički nastup na idućim (europarlamentarnim) izborima.
Digresija: Za to vrijeme u Bruxellesu…
Nitko ovdje nije čuo ili osvijestio da je Europska komisija naložila neka se kandidacijski postupak za idućeg predsjednika, predsjednika Europe, provodi javno, uz najveće moguće sudioništvo građana… U Hrvatskoj, normalno, nitko ne zna ni za jednog od kandidata, samo se vješti Plenković već susreo s Manfredom Weberom, koji predsjeda asocijacijom pučkih stranaka u Europskom parlamentu, političarom iz bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) koja kao dvojna zvijezda orbitira oko CDU Angele Merkel. Ona – nominalno – podržava Webera, iako se ne slaže s izbornim sustavom za izbor predsjednika Komisije koji je Juncker predložio u svom oproštajnom govoru. Po tom sustavu biraju se tzv. spitzenkandidati asocijacija paneuropskih stranaka u Europskom parlamentu (pučana, socijalista, liberala itd.), a onda se glasa samo između tako nominiranih, umjesto da se kao do sad premijeri u svom klubu naprosto dogovore koga će progurati.
Manfred Weber, europski i bavarski političar, koji će pokušati postati špickandidat pučana (EPP)
Angela je rekla da podržava Webera, ali da ne podržava sistem po kojem se on kandidirao, a osim toga, cijeli se svoj kancelarski mandat borila upravo protiv konzervativnih, desno orijentiranih partnera iz Bavarske pa je jednog od njih (Edmunda Stoibera) politički likvidirala u aferi u kojoj je kao kolateral pao i Sanader (samo što to ovdje nitko nije shvatio, jer svi gledaju prema unutra, a ne prema vani, pa im ništa oko ovoga ili bilo čega drugoga, nije jasno).
Ako i ”nema ništa protiv Webera”, što je krajnje dvojbeno, Merkelica želi odriješene ruke. Možda ima svog kandidata, koji se još nije ukazao, ali bi mogao proći kao ”kompromisni”. S njim bi mogla postići ono što joj je sad priroitet: da konsolidira svoje ”političko nasljeđe” prije nego bude prinuđena otići, kako bi Europa nastavila putem koji je zacrtala.
Mnogi europski birači imaju najdublje sumnje oko njenog pristupa najvažnijem europskom pitanju – pitanju imigracije te, šire, europske ”inkluzivnosti”. Angela Merkel umjesto koncepcije kontinentalne nad-nacije, sastavljene od definiranih i održivih nacija, zastupa ”europski projekt” zasnovan na ljudskim i građanskim pravima. To bi trebalo supstituirati kontinentalnu državu zatvorenu u ”Tvrđavu Europa”, definiranu geografijom, tradicijom i religijom… Feudalna ili demokratska Europa, to je pitanje, a na njega Weber odgovara obećanjem da će odmah obustaviti pregovore s Turskom oko europskih integracija. To će neminovno dovesti da novog vala imigracije, jer je Turska najveća retencija u toj novovjekoj seobi naroda. Kad krenu imigranti, podići će se zidovi i nastat će Festung Europa, što ni malo ne ohrabraju, jer se zna kako je završilo kad je Europu od barbara branio rimski zid na Dunavu, a Fancuze Maginotova linija ili Atlantski zid na La Mancheu njemački Wehrmacht. Hodači uvijek nekako prijeđu preko Zida. Ta titanska bitka ne može se dobiti u defanzivi. Ali, vizionarski ili načelni angažman, etički i filozofski utemeljeno državništvo, više ne prolaze na izborima u europskim državama gdje se vodi kokošarska politika. Zato nema toliko uspjeha ni sama Angela Merkel, kraljica real-politike, u kojoj se Kant spojio s Machiavellijem.
Finski natjecatelj za EPP-špickandidata Alexander Stubb, na svjetskom Ironman-prvenstvu
Osim Manfreda Webera i tajnog Merkeličinog kandidata (ako postoji), tu je još i jedan Francuz koji se među prvima javio, te fenomenalni Cai-Goeran Alexander Stubb, bivši finski premijer, ministar vanjskih poslova i ministar financija, novinar, autor, medijski poduzetnik i pasionirani sportaš, maratonac i Ironman. Ima pedeset godina, a izgleda kao da ima trideset. Europa bi s njim dobila optimimitično lice – umjesto starog luksemburškog pijanca premazanog svim mastima, jednog de luxe narodnjaka i liberala. Francuza ne podržava Macron, Webera (vjerojatno) ne podržava Merkelica, a Stubba nitko od velikih, samo što bi se moglo dogoditi iznenađenje ako se mobiliziraju mali. Jer, Europskim parlament je već zaključio da neće glasati ni za koga osim za javno niminirane spitzenkandidate, što znači da neman demokracije i u Bruxellesu diže svoju ružnu glavu!
Pitanje predsjednika europske Komisije ne preokupira hrvatske medije i zaglupljene hrvatske građane. Kako bi ih onda moglo zanimati što se događa u pravoslavnoj crkvi u Ukrajini? A trebalo bi, jer je to također ključno pitanje, utoliko što je sukob Rusije i Zapada u Ukrajini dominanta eurazijske politike. Najvažnije svjetsko osim dalekoistočne konfrontacije Kine i Sjedinjenih Država.
Pravoslavna kvagmira
Opća pometnja u pravoslavnim crkvama – što bi se uličnim riječnikom reklo: fertutma ili tarapana – događa se posvuda oko nas i samim time itekako nas se tiče, uza sve i kao regionalni problem, jedan jedini u kojem, doduše, mi sami izravno ne participiramo.
Sve je počelo slanjem dva episkopa (biskupa) Carigradske patrijaršije u Kijev. Ruska pravoslavna crkva drži da je Ukrajina njen teritorij, jer se crkvena hijerarhija ne može narušavati pukom promjenom granica ili stvaranjem novih država. Tako je i kod katolika – zadarska biskupija podređena je izravno sv. Stolici, jer je Zadar povijesno pripadao Mlecima i Napoleonovu Talijanskom kraljevstvu. Od tada je prošlo samo dva stoljeća, što nije dugo razdoblje za Crkvu. A koliko je samo bilo drame oko istarskog samostana (gostinjca) Dajla, koji je sv. Oficij dodijelio talijanskoj benediktinskoj provinciji, budući da joj je pripadao prije Osimskih sporazuma! To je samo jedan samostan, a ne cijela država Ukrajina, veća od Francuske, gdje je Moskovska patrijaršija preuzela jurisdikciju još 1686. pošo je propala država kozačkog velikog hetmana Bogdana Hmjeljnickoga. Godine 1990. dobila je ukrajinska pravoslavna crkva ”samoupravu”, ali ne i ”autonomiju”, što znači da, po statutu, njom upravlja ”patrijarh Moskve i svih Rusa” Kiril, impozantni bradonja (72), jako blizak predsjedniku Putinu. Kiril podržava rusku aneksiju Krima i Donbasa u istočnoj Ukrajini. U civilu, bio kartograf, onda je još u komunizmu upisao teologiju, poslije predavao dogmatiku, a KGB ga je regrutirao šezdesetih godina i koristio kao izvor pod kodnim imenom ”Kolega” (šalim se – kodno ime mu je bilo ”Mihajlov”).
U crkvi u Ukrajini vodi se tihi rat, provodi diferencijacija – oko 12 tisuća župa opredijelilo se za Moskvu, a oko 5 tisuća za Kijev, ali to ne odražava raspoloženje pastve, koliko sklonosti svećenstva, koje se, logično, drži jačeg državnog autoriteta te moćne i bogate ruske crkve. Ta matrica podržavljene vjerske vlasti ugrađena je u samu arhitekturu pravoslavlja zasnovanog na ”autokefalnosti”, samodovoljnosti, s tim da crkve ne prate granice nacija, nego ugaslih imperija.
Najstarija je crkva grčka, ali njeno je pravo sjedište u Istanbulu, bizantskom glavnom gradu, među fanariotskim Grcima (to je dio starog Konstatinopolja oko nekadašnjeg svjetionika, Fenjera, po kojemu se zove i mjesni klub – Fenerbahče). Carigradski – ekumenski, odnosno vaseljenski patrijarh, dakle globalni, što bismo danas rekli, priznaje atenskog arhiepiskopa, s kojim dijeli jurisdikciju nad kretskim i dodekaneskim vjernicima. Da bi stvar bila kompliciranija, imamo i Jeruzalemsku grčku patrijaršiju, te Sirijsku antiohijsku (u Damasku).
Carigradska patrijaršija, ostatak Bizantskog carstva, najstarija je i najuglednija od pravoslavnih autokefalnih crkava, ali formalno ravnopravna ostalima, i neusporedivo manje moćna od ruske, koja i u ”pravoslavnom Vatikanu”, na eksteritorijalnom poluotoku Atosu, naveliko gradi luksuzne gostinjce te iz temelja mijenja tu starodnevnu monašku zajednicu, u koju ne smiju stupiti žene, ni životinje ženskog spola (osim kokoški).
Kiril podržava Putina, a Putin Kirila. Još na početku putinizma, Moskovska patrijaršija progutala je emigrantsku parišku emigrantsku Rusku pravoslavnu crkvu, koja je u izgnanstvu očuvala puno veću intelektualnu i spiritualnu energiju od domaće, sovjetske, gdje su najuglednije popove razvozile službene ”čajke” sa šoferima-kagebeovcima. No, Putin je ove dvije crkve ujedinio, a u Parizu otvorio veličanstvenu katedralu sa lukovičastim zvonicima optočenim bijelim zlatom kod Pont de l’Alma (mosta ispod kojega je poginula princeza Dijana).
”Najbožanskiji presveti nadbiskup Konstantinopola, Novog Rima i Ekumenski Patrijarh” Bartolomej I koji vodi politiku zbližavanja sa Zapadom i rimskim papom, odlučio je u svojoj prosvijećenoj mudrosti učvrstiti kijevsku hijerarhiju i poslao im je dva grčka episkopa. To je izazvalo brutalnu reakciju Moskve – Kiril je prekinuo sve crkvene veze s Carigradom! Iz Bartolomejeva ekomenskog portfelja izbrisano je 120 milijuna Rusa, koji su mu se nominalno povinovali. No, to je bio tek početak kvagmire.
Makedonska crkva i sporazum s Grčkom
Budući da se makedonski premijer Zoran Zaev dogovorio s grčkim premijerom Aleksisom Ciprasom, da će vječiti sukob dvije zemlje oko imena države razriješiti tako da ona postane Sjeverna Makedonija, obavijestio je patrijarha ohridskog i makedonskog Stefana da bi i crkva o tome trebala povesti računa, ali on je to proglasio nacionalnom izdajom. Makedonsku crkvu ionako ne priznaju ni carigradski, vaseljenski patrijarh ni grčka crkva, iako je ohridsku arhiepiskopija (nadbiskupiju) apsolutno najstarija među Slavenima, puno starija od ruske. Osnovala su je četiri sveca, solunski monasi Ćiril i Metodije koji su stali pokrštavati Slavene, te Kliment i Naum Ohridski, prvi biskupi slavenskog roda. U Ohridu otvorili su prvi univerzitet na svijetu jer su se tu obučavali slavenski svećenici kojima je odobreno bogoslužje na materinjem jeziku. Bilježili su ga prvo glagoljicom (što je ostalo samo kod Hrvata), a zatim ćirilicom, koju su prihvatili svi ostali pa se kršćanstvo proširili do obala Pacifika. O starosti i važnosti ohridske crkve nema sumnje, ali stvar je u tome što su je zatomili Srbi, kad je kralj Aleksandar Karađorđević 1920. obnovio naslovnu Pećku patrijaršiju, a Srpska pravoslavna crkva silom državnog autoriteta postala centrala svih pravoslavaca u Jugoslaviji. Osim vojvođanskih i ”prečanskih” te bosanskih, makedonske, kao i one u crnogorskoj državi koju je Aleksandar Ujedinitelj anektirao. To je projekt ”svetosavlja”, što je i danas operativni sustav Srpske pravoslavne crkve.
Makedonsku pravoslavnu crkvu obnovio je pak drugi balkanski diktator – drug Tito, u sklopu svog projekta stvaranja samostalnih republičkih satrapija, koje nisu trebale imate nikakvu poveznicu osim njegovog autokratskog mandata doživotnog predsjednika i povijesnog vođe. Aleksandrova Srpska pravoslavna crkva nije nikad priznala tu Titovu makedonsku, iako je ona starija nekoliko stoljeća, a obje su u srednjem vijeku imale podjednako dug diskontinuitet na svom nacionalnom teritoriju. Srpski arhiepiskopiju obnovio je, doduše, turski veliki vezir Mehemed-paša Sokolović i postavio svoga strica za poglavara, ali se tek uzdigla i civilizirala u Austriji, pošto je pećki patrijarh Arsenije III u baroknim ratovima 18. stoljeća izbjegao u Sremske Karlovce. Vorteks srpske macije obnovljen je tako u Podunavlju, gdje će nastati i novi glavni grad Srbije na Zapadu, Beograd.
Povijest svih pravoslavnih crkava Balkana puna je rupa (hijata) i razdoblja pada gotovo do iščeznuća, te naglih obnova i buđenja u doba političkog uspona država u kojima su se nalazile, pa reflektiraju ne toliko današnje stanje pobožnosti, koliko političke projekte i imperijalne ambicije s kojima su stvarane. Tako je i sadašnji sveopći metež, međusobni sukob svih pravoslavaca, odraz političkog konflikta koji traje u Istočnoj Europi i na balkanskom potkontinenentu.
Ruska crkva prekinula je veze s carigradskom, srpska je podržala rusku, makedonsku ne priznaju ni Srbi ni Grci, kao ni crnogorsku, koja se pokušava oteti agresivnoj srpskoj – nedavno je Amfilohije, zloglasni njihov metropolit Crne Gore i Primorja otišao u Ulcinj da ondje drži misu kod ostataka nekog srednjevjekovnog samostana, u kraju gdje žive samo Albanci, koji su mu prepriječili put.
Crnogorska i makedonska autokefalnost
Crna Gora će na koncu nacionalizirati samostane i imovinu Srpske pravoslavne crkve, što će produbiti krizu, dok makedonskoj crkvi priskače u pomoć sofijski patrijarh Neofit i nudi joj status arhiepiskopije unutar bugarske crkve. Prošle godini razmijenili su pisma o tome da bugarska crkva postane ”majčinska crkva” makedonskoj i učini je ”kanonskom” (priznatom). Bugarska crkva utemeljena je 870. godine, i to u Ohridu, dok je sve to bila ista, bugarska država, ali bugarska crkva obnovljena je tek 1874., pod ruskim pokroviteljstvom, kao sofijski Egzarhat (egzarhat je crkvena vlast u nekoj provincijskoj oblasti, kakvu su Bizantinci primjerice imali u Raveni i Kartagi). Normalno da je Carigradska patrijaršija bugarski egzarhat smjesta proglasila šizmatičkim projektom i leglom heretika, jer su jasno vidjeli da je to ruska marionetska vjerska institucija. No, crkva bez države, ma koliko ugledna i stara bila, nema velikog utjecaja među pravoslavcima, jer je temelj autokefalnosti upravo carski autoritet koji svezuje zemaljske i nebeske stvari. Posljednji katolik koji je bez ostatka zastupao cezaorpapizam bio je papa Grgur VII, ali on je umro 1085. godine. Cezaorpapizam je dugo odumirao na Zapadu, ali na Istoku je još živ, i u svakom potezu crkve vide se manevri političkog autoriteta – ondje nije došlo do odvajanja države od crkve, čemu je moralo prethoditi odvajanje crkve od države. Reformizam na Zapadu u prvim stoljećima drugog milenija, dokinuo je laičku investituru, pa kralj više nije postavljao biskupe, nego bi papa miropomazao cara. Sljedećih šest stoljeća dvije su se institucije sukobljavale oko autoriteta, ali ni jedna nije mogla ostvariti prevlast. Na Istoku, bilo je sasvim drukčije. Petar Veliki doveo je na tron mitropolita Teofana da provede reforme, a Svetim sinodom upravljao je laički činovnik, Ober-prokurator. I sad u Ukrajini konce sada vuče Putin, kao i u Srbiji, gdje mu se Vučić pokušava oduprijeti, pa je došao u sukob s vlastitim patrijarhom Irinejom (tobože oko Kosova, a zapravo oko svog političkog usmjerenja prema Europi). U Crnoj Gori Milo Đukanović nastupa kao moderni Njegoš, ali bez pjesničkog talenta – njegovi su talenti sasvim drukčije naravi. Lik krajnje sumnjive prošlosti obnovio je crnogorsku državu kralja Nikole, a možda dospije obnoviti i autokefalnu crkvu.
Hoće li netko uspjeti makedonsko pravoslavlje prevući na Zapad, pitanje je, ali jako dobar kandidat za tu misiju bio bi mitropolit Metodije iz američko-kanadske dioceze u Torontu, koji je dolazio u Zagreb, budući da je sudjelovao u nekim konceptualnim projektima slovenskog umjetnika Dragana Žiovadinova. Metodij je u procesijama nosio kao ikonu nadrealističku sliku jednog pripadnika ciriške dadaističke skupine Cabaret Voltaire, objašnjavajući kako crkvena umjetnost ne mora biti prikovana uz srednjevjekovne mazarije i novokomponirani pseudonabožni kič. S takvim likom u Ohridu, na Klimentovu tronu, moglo bi se napraviti čuda – nije isključeno da bi makedonska crkva preuzela čak i gregorijanski kalendar, umjesto julijanskog koji sada koristi. Cezar ga je uveo 45. godine prije Krista, a njime se osim Makedonaca i Srba služe monasi na Atosu, grčka patrijaršija u Jeruzalemu i Berberi u sjevernoj Africi.
Što za Hrvatsku znače svi ti događaji i signali, ”bubnjevi duž Mohowka”? Na Balkanu je započelo veliko pospremanje. Dvije su strane, dva puta – jedan vodi u prošlost, na Istok, drugi na Zapad i u budućnost. Velika borba vodit će se, naravno, u Ukrajini. Neće se, nadajmo se, pretvoriti u Armageddon, nego kao i do sad voditi primarno u ekonomskoj sferi, gdje Rusi naveliko gube rat. No, kao i obično, čarkarit će se i po balkanskoj montanji, pa barem treba pratiti što se zbiva, jer se nacije, pa ni kontinenti, više ne mogu insulirati od vanjske prijetnje.