Piše: Denis Krnić
Srpsko-američki padobranski kombinirani desant na poligonu Lisičji Jarak
Priče Aleksandra Vučića o vojnoj neutralnosti Srbije više su priče za malu djecu i za Ruse, negoli li neka ozbiljna stvar. Srpski koncept neutralnosti u popriličnom je nesuglasju s tradicionalnim konceptom neutralnosti. Treba znati da oslonce za vojnu neutralnost oni u Beogradu grade na jednoj jedinoj rečenici iz rezolucije Skupštine Srbije iz 2007. koja je panično usvojena povodom tada nadolazećeg proglašenja države Kosovo. Pošto to nije mogla spriječiti, ondašnja je vlast (Koštunica i Tadić) ovim aktom poručila Zapadu da Srbija – zbog njegove ključne uloge u stvaranju Kosova kao države – odustaje od uključivanja u euroatlantsku zajednicu (NATO).
Uspjeh politike stalne neutralnosti u praksi uvijek zavisi od nekoliko faktora, od kojih su najočigledniji – povijesni razvoj države i njezin odnos s drugim državama, geografski položaj, unutrašnjopolitička situacija, kao i raspored snaga na međunarodnoj sceni. Europske države sa statusom stalne neutralnosti ovaj status su zadržale ili dobile zbog političkog okruženja, odnosno zbog antagonizma između blokova. Svrsishodnost stalne neutralnosti odavno je dovedena u pitanje, s obzirom da u svijetu globalnog terorizma neutralnost ne garantira sigurnost građanima tih država. Teroristi, naime, ne poznaju pojam vojne neutralnosti, a ni državne granice im ništa ne znače.
Definicija vojne neutralnosti koju je Srbije proklamirala, lukavo ostavlja otvorenom mogućnost da stupi u neki vojni savez kad joj to bude politički odgovaralo. Srbija nije ni ograničila mogućnost prisustva stranih trupa i vojnih baza na svom teritoriju, što su osnovni zahtjevi za stalno neutralne države još od Haaške konvencije iz 1907. godine. Jedan od vanjskopolitičkih ciljeva proklamirane vojne neutralnosti je – osigurati stalnu političku podršku Rusije. Stav Moskve je nedvosmislen i za one koji nemaju smisla za diplomatski rječnik. NATO je i po službenoj ruskoj vojnoj doktrini – neprijatelj pa nema sumnje ni da bi Srbija nakon ulaska u Savez bila drukčije tretirana. Onog trenutka kad Beograd odluči zatražiti pozivnicu za Sjevernoatlantski vojni savez Vladimir Putin će uzvratiti udarac pa bi mogao, posve očekivano, priznati državu Kosovo.
Oficir za vezu (MLO) NATO-a u Beogradu general Cesare Martinelli (lijevo) u posjeti zapovjedniku KFOR-a na Kosovu, generalu Cuoci.
U kojoj to vojno neutralnoj državi NATO ima svoj službeno predstavništvo? Samo u kvazineutralnoj Srbiji gdje NATO kancelariju vodi Talijan, pasionirani planinar, afganistanski veteran i brigadni general Cesare Marinelli. Kancelarija se nalazi u zgradi Ministarstva obrane u Birčaninovoj ulici. Dok general Marinelli vodi meku diplomaciju, Pentagon pruža konkretnu i obilatu tehničku pomoć u opremanju srpske vojne baze „Jug” kod Bujanovca kao centra za obuku za multinacionalne operacije.
SAD značajno pomažu i opremanje srpske inženjerijske čete i pirotehničare, koji bi mogli biti angažirani u inozemstvu. Zapravo, teško je pobrojati svu opremu koju je Pentagon donirao Srbiji. No, istaknimo 3D simulator za gađanje i virtualne borbe, integriranog ciljničkog laserskog sustava za obuku MILES, desetine višenamjenskih terenaca „humvee“, školovanje srpskih časnika u SAD-u… U odnosima sa zapadnim vojnim savezom posebno mjesto ima Centar ABKO u Kruševcu, kao partnerska baza na raspolaganj ekspertima za atomsko-kemijsko-biološku obranu članica Alijanse i njenog programa „Partnerstvo za mir” (PfP), u kojem je Srbija aktivna. Prije par godina taj je centar dobio i NATO certifikat za djelatnosti kojima se bavi, a što će mu omogućiti da postane i regionalno središte! Srpsko Ministarstvo obrane i Agencija NATO-a za podršku, potpisali su u Luxemborugu certifikat (Tier 2) o punoj osposobljenosti Srbije u NATO- kodifikacijskom sustavu za poslove kodifikacije naoružanja i vojne opreme.
Srbija je dozvolila i prelete zrakoplova Saveza preko svog teritorija. Potpisani su ugovori o kopnenim operacijama, odnosno prebacivanju trupa Saveza preko Srbije. Srbija od ulaska u Partnerstvo za mir 2006. godine s vojskama NATO sudjelovala u ravno 150 vojnih vježbi. S Rusima? Samo 12 vježbi u istom razdoblju. Često se zaboravlja da se nakon Daytonskog sporazuma Srbija okrenula Zapadu, a Rusija je ekonomski znatno ojačala i došla je u poziciju da se nametne ne samo u Srbiji nego i široj regiji. Ruska politika u novim se okolnostima okrenula stvaranju što boljih odnosa sa svim državama bivše Jugoslavije ne odričući se svojih interesa, ali be ideološke matrice.
Sudionici komandno-štapske vježbe REGEX 18 ispred zgrade Muzeja jugoslavenskog vazduihoplovstva gdje su mogli razgledati ostatke oborenog ”nevidljivog aviona” F-117 i bespilotnu letjelicu ”Predator” koja je pala na srpsko tlo u doba intervencije 1999. u akciji ”Noble Anvil”.
Ove godine prvi put se na teritoriju Srbije održava se vježba NATO-a pod nazivom „REGEX 18“ (Regional exercise). Riječ je o zapovjedno-stožernoj vježbi na kojoj je sudjelovanje potvrdilo 12 zemalja. Na „REXEG 18“ se gleda kao veliki politički iskorak Srbije prema Sjevernoatlantskoj vojnoj alijansi. I sve reforme u Vojsci Srbije provode se po NATO- standardima; Glavni stožer uređen je po NATO standardima, ustroj brigada također. U osnovi, brigade kopnene vojske strukturirane su poput britanskih. Svoje vojne zakone Srbija polako usklađuje sa NATO-om kako bi se stvorila atmosfera za ulazak. Jedan od takvih zakona je i onaj o odnosima Vlade Srbije i Vlade SAD-a u pogledu sigurnosnih mjera u razmjeni tajnih vojnih podataka, kao i ugovor SOFA (Status of Force Agrerment) s kojim je reguliran pravni status američkih vojnika na tlu Srbije. Ruska vojska o takvom svom statusu u Srbiji može samo sanjati.
Pripadnici američke vojske na svečanosti u selu Pranjani gdje se obilježavalo 74. godišnjicu Operacije Halyard u kojoj je uz pomoć JVuO (četnika) izbavljeno oko 500 američkih avijatičara koji su pali na teritorij Srbije prilikom masovnih bombarderskih napada na rafinerije u Ploeštiju
Srpska verzija vojne neutralnosti utoliko je komična. Vele da su neutralni, a država im je premrežena brojnim NATO ugovorima, SOFA, IPAP i ostalim političko-vojnim sporazumima sa NATO savezom, kao i ugovornim „državnim partnerstvom“ s američkom saveznom državom Ohio i nizom drugih europskih i regionalnih vojnih i sigurnosnih pronatovskih „inicijativa“ i podsaveza.
U Bruxellesu je pri zapovjedništvu NATO-a odavno je otvorena srpska ambasada. Nismo čuli da se takva predstavništva planiraju u Moskvi i u Pekingu. Srbija ni u ludilu ne planira, analogno „Partnerstvu za mir“, uskoro zatražiti status promatrača u „Šangajskoj inicijativi“ ili u“ Organizaciji sporazuma o kolektivnoj sigurnosti“.
Za novog načelnika Generalštaba srpske vojske nije izabran netko tko se školovao po lenjingradskim vojnim akademijama ili bio vojni ataše u ruskoj prijestolnici. Izabran je, naime, general-potpukovnik koji je 4 godine bio šef srpske misije pri NATO-u. Nije na odmet spomenuti i da je predsjedavao Međunarodnom savjetodavnom grupom (MAG) u Centru za sigurnosnu suradnju RACVIAC u Zagrebu. Milan Mojsilović je rođen u Kosovskoj Mitrovici, a u svojoj vojničkoj karijeru nikakvih dodira s Rusijom nije imao. Doduše, govori ruski, ali govori i engleski koji će mu, po svemu sudeći, više trebati. Možda Srbija nije formalno ušla u NATO, ali NATO u Srbiju uvelike jest. Kome to onda Vučić priče bajke?