(Objavljeno 2009.) Na Trgu Republike – tada se još zvao Trg Republike, pa je umjesto nalickanih fasada i svijetlećih reklama tranzicijskih brendova bio musav, zapušten kako pristoji glavnom trgu jedne istočnoeropske metropole u doba mlakog komunizma – u podne bi se na tramvajskoj stanici pojavio bradat div odjeven u Supermana, pa stao izvikivati senzacionalne slogane iz novina što su na naslovnoj stranici imale otisnutu crno-bijelu fotografiju rockera ili anđeoski lijepu curu ne stariju od šesnaest godina. Slogani nisu bili toliko senzacionalni, nego je u to doba stisnutih anusa bilo kakvo deranje na glavnom gradskom trgu djelovalo subverzivno. Penzioneri su, podižući pogled, izmjenjivali začuđene poglede. Sindikalni funkcioneri smrknuto su stiskali najlonske aktn-tašne pod pazuhom. Babe s cekerima priolazile su nepomućene u svojoj vječnoj funkciji brige za goli opstanak čovječanstva. No, nad svim je glavama u tom socijalističkom spleenu jednog musavog istočnoeuropskog trga, visilo pitanje: Što poslije Tita?
Drug Tito upravo je napunio 87 godina. Nomenklatura je širila priče o njegovoj neviđenoj vitalnosti i čvrstini, koje su samo pokazivale koliko ga se boje. Zapravo, bio je već prilično gaga, ali su ga za svaki slučaj ubijali protokolarnim obavezama, da pod zadnje još ne pokuša kakvu čistku te naprvi comeback poput Maoa. Drugaricu Jovanku koja se zbog toga posvadila s generalima, uspješno su odstranili dvorskom spletkom. Nisu trebali vođu, nego simbol, pod kojim će dovršiti osamostaljivanje političke i ekonomske moći. Otvarali su firme i račune u inozemstvu, te preuzimali kontrolu nad službama državne sigurnosti. Bilo je ključno da se to kamuflira popuštanjem političke represije, atmosferom liberalizacije društva, pa su prolazile sve neopasne inicijative, poput kolportaže neobičnog zagrebačkog omladinskog glasila, gdje su se tiskali prvi članci u slavu punka…
«Polet» je izdavala firma koja se zvala «Centar za društvenu djelatnost omladine», sa sjedištem u zgradi koju je na Gornjem gradu, u Opatičkoj 10, sagradio Isidor Kršnjavi, ministar za bogoštovlje i nastavu u vladi grofa Khuena-Hedervaryja. Tako smo u Zlatnoj dvorani, oslikanoj alegorijskim freskama Celestina Medovića, gdje je uredovala banska vlada, ponekad održavali sastanke uredništva.
Inače, redakcija je bila smještena u povećem stanu preko puta hotela «InterContinental». U kuhinji sjedili su grafičari, u djevojačkoj sobi lektorica, a u kupaonici iz koje su uklonjene instalacije, ali su na zidovima ostale keramičke pločice, smjestio se grafički urednik, Goran Trbuljak. Imao je stalnog gosta – Toma Gotovca, koji je na sebe preuzeo dužnost da Trbuljakove ideje usmeno objasni ostatku čovječanstva, i obratno. Naš kolporter-Superman, Tom je puštao bradurinu i kosuraču, pa je izgledao prilično zastrašujuće i curice, muze i heroine «Poleta», bojale su ga se kao Kekecova Mojca šumskog trola Bedanca.
Redakcija se sastojala većinom od razularene balavurdije, učenika četvrtog razreda srednje škole. Njihova «tvrda jezgra» bili su Vladko Fras i Sven Semenčić, instant-stručnjaci za rock, koji su čitali «New Musical Express», a filmski kritičar Vladimir Cvitan koji je došao studirati u Zagreb, bio je intelektualno krilo toga omladinskog ganga. Prirodno elegentan, bel esprit kao neki fjumanski Visconti, najtalentiraniji novinar naše generacije, poslije je postao urednik BBC-a u Londonu i ondje umro od AIDS-a. Ulični agitatori, Pipo i Mance, iz zasjede u «Zvečki», kafiću u Bogovićevoj ulici, vrebali su naivne male djevojke, koje su se htjele pojaviti na naslovnoj stranici lista, družiti se s muzičarima, te pohađati kućne tulume i prije nego je to za njih bilo dobro. Među tim bradatim klincima, blaziranim poput junaka filmova o neizvjesnom odrastanju – nešto između Francoise Truffauta i «Trainspottinga» – motao se i Davor Slamnig. On bi posto hrvatski J. D. Salinger, da se mogao osloboditi ironične poze multitalentiranog enfant terriblea. Fatalna pojava – pripisuju mu da je zbog njega Mira Furlan demolirala stan plinom, pa na smrt preplašila najbližeg susjeda, dr. Andriju Hebranga. Izumit će kasnije televizijski lik Milana Blentona – tako je njegova duhovitost uzrokovala pojavu epohalno neduhovitog Davora Gopca. No to je metafora cijelog «Poletova» projekta: novine koje su trebale revolucionirati omladinsku glazbenu scenu, pa promovirale punk, pretvorile su se ubrzo u platformu za bijedni zagrebački pop. Novi val u pjevnom ritmu, na kojem je odsurfao genijalni Đoni B. Štulić. Uspon tog muzičkog proletera, počeo je istodobno s eklipsom Bregovićeva seljačkog «Bijelog Dugmeta». Nepatvoreni rocker, antisluhist u astralnom doticaju s duhom vremena, Đoni je dolazio na ista mjesta, družio se s istim ljudima, ali je bio u drugom filmu – obožavali su ga svi učenici u privredi i trgovačke pomoćnice od Vardara pa do Triglava, a bio je neshvaćen jedino u vlastitoj okolini, od «Zvečke» pa do «Blata», na tih sto metara asfalta «duhanskog puta», koji je te sekunde bio važniji od života… Bez obzira na potonji nacionalni ili internacionalni uspjeh, Đoni Štulić, Mirko Ilić i Mira Furlan nikad se nisu oporavili od toga što su bili neprihvaćeni u «Zvečki». Ali, to je Zagreb, ekskluzivno inkluzivan, odbojan prema navodnoj genijalnosti egocentričnih zvijezda…
Kako je nastao «Polet» koji se kolpotirao na ulicama hrvatskih grdova?
Koncem sedamdesetih, «Polet» je počeo izlaziti kao normalni, omladinski list, gdje se malo pisalo o radnim akcijama, malo o komunizmu, malo o «Bijelom dugmetu», a izlazile su i priče i stripovi, primarni interes prvog glavnog urednika, Pere Kvesića. On je okupio crtače koji su stvorili «Novi kvadrat». Sam je objavljivao erotsko-zafrkantske proze, koje nikad nisu stekle popularnost, a nalijepile su mu se i neke mlađe cure, koje su takodjer drobile knjižvnost, pa iako su bile dosta talentirane, nisu obilježile epohu. Pero je rotiran, a zamijenio ga je Nino Pavić. Bio je to čudan svat – vrlo rano počela mu je rasti brada, koju je još u Matematičkoj gimnaziji šišao poput jezuita, spojenu s brkovima., Imao je tek dvadeset i pet godina, a volio je nositi trodijelna odijela na pruge i kravatu. No, nije bio nikakva omladinska rukovodeća geačina – otac mu je bio predratni advokat grofova Thurn und Taxis, a djed grkokatolički biskup, koji je zaredio don Živka Kustića. Družio se s ekipom iz centra grada i kad je dobio «Polet», mi smo mu se prišljamčili. Nenad Polimac i ja bili smo nešto stariji, omladinski kadrovi s radnih akcija – udarnici, ali s intelektualnim interesima. Intelektualci mogu biti jedino ultraljevičari, ili skeptici, a zaokupljali su nas, zapravo, filmovi – revolucionarni Nouvelle Vague. Od politike jedino – politique des auteurs, autorska teorija, zatim popularni žanrovi, masovni mediji… To je onda sve bilo u zraku. Kupovali smo «Village Voice», religiozno se čitao «Playboy», gdje su tada objavljivali najvažniji autori američkog «novog žurnalizma», od Alexa Haileya do Gaya Talesea, te pisci poput Trumana Capotea, Henryja Millera, Georgesa Simenona, Arthura Clarke i Marshalla McLuhana. U «Kinoteci» upoznali smo Gorana Trbuljaka. Umjetnik konceptulist koji se nedavno vratio iz Pariza, bio je jako obrazovan – završio je likovnu i filmsku akademiju te specijalku Beauxarts. On nam je uvalio bombu pokazavši nam «Andy Warhol’s Interview», pa smo poput haenesovaca u zagorsko-krapinskoj županiji koji sad isto kliču na predizbornim plakatima, povikali – To je to!
Ključno za prezentacijsku strtegiju «Interviewa» bile su fotografije s perforacijom koja demonstrira da je autorski kadar nedirnut, te intervjui koji se, sukladno tome, tiskaju bez redakture, uljepšavanja i kraćenja – kao doslovni prijepis s trake. U ono doba, fotke u novinama masakrirale su se čak gore nego danas, a intervju praktično nije postojao kao novinska vrsta – smatralo se da nema tu tko nešto izjavljivati osim druga Bakarića na dan ustanka ili u nekom takvom povodu…
Tretman fotografije u «Poletu», privukao je fotografe – odmah se doklatarila cijela bulumenta talentiranih likova, koji su pomalo preuzimali poletovki tematski kanon – curice, rock-koncerti, ulični prizori – a istodobno kontaminirali su ga svojim senzibilitetom ironije i socijalne kritike. Najluđa stvar od svega bila je ideja da se u taj strogi artistički slog upakira promocija punka, koji se tek pojavio u Engleskoj i Sloveniji. «Polet» ga je proglasio autentičnim melosom zagrebačke ulice i periferije (dok u stvarnosti nije još bilo ničega, nego je to tek trebalo isproducirati). Osim toga, zamisao je bila da se sve to skupa učini komercijalnim, pa prodaje na kioscima i u kolportaži po hrvatskim grdovima! Što je najsmješnije, stvar je u velikoj mjeri i uspjela – list je na momente dostizao nakladu od trideset tisuća prodanih primjeraka. Rock, punk, filmski žanrovi, curice na ulicama, seks i zafrkancije u kontakt-rubrici koju je kreirao fenomenalni luđak Predrag Figenwald (nestao je negdje u inozemstvu), i list je sam od sebe počeo poprimati obrise autentičnog generacijskog medija. Vrhunac uspjeha bio je kad je o «Poletu» izašla mala reportaža u «New Musical Expressu» – što je kao da «Vogue» posveti stranicu Cro-a-porteru! Naravno, odrađivlo se i dežurne omldinsko-partijske teme, teško je bilo izbjeći obavezni lik na naslovnici u broju kad su riknuli drug Kardelj i drug Tito, a za Prvi maj, nadrobio bi nešto pouzdani Inoslav Bešker, počinjući gotovo šaljivo pitanjem: «Što je Hekuba nama, što smo mi Hekubi?» Kad se održavao omladinski kongres, «Polet» je tiskao naslovnicu koja prikazuje Zoranu Baltić, jednu od curica i Baltića staroga kći, kako obijesno pleše ispred «Lisinca», gdje se održavao taj stranački sabor mladeži SKH.
Normalno, pretvaranje jednog poštnog socijalističkog glasila u organ pokreta «sex, drugs and rock’n’roll», nije moglo proći bez određenih otpora. Prvo kod izdavača, jer su svi malo stariji mladići koji su ranije surađivali u listu, izgubili unosnu tezgu, pa digli strahoviti fajer, i upozoravali da se novine prave amaterski, voluntaristički, u nekom neprimjerenom duhu… Prestali smo objavljivati vanjskopolitičke reportaže Hide Biščevića. On se u Teheranu divio studentima koji su zarobili američke diplomate, prikazujući ih kao trećesvjetske revolucionare, avangardu nesvrstnog svijeta. Etablirani rock-kritičari poput Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka, bili su ogorčeni što se tu gura nepostojeći punk, umjesto zagrebačkog komercijalnog popa, kojega simbolizira «Parni valjak». Na spomen Đonija ti korifeji koji su baš pripremali knjigu o «Bijelom dugmetu», dobivali su mlade – smatrali su ga nepismnim antitalentom i prostakom. Mirko Ilić i Igor Kordej bješnjeli su pak što smo izbacili njihove dubokoumne stripove, pa ih zamijenili Francuzom Reiserom (iz grupe oko pariškog «Hebdoa»). No, Reiserov «Život na čistom zraku» odmah je postao amblematski satirički kontrapunkt lista – apsurdistički vicevi postmodernog humorizma govorili su tu više od teksta, više od fotografija…
Okruženi neprijateljima u redakcijskom «zajedničkom stanu» u Savskoj ulici, morali smo čak i prijelom lista obavljati potajno, da nas ne odu tužakati grafički urednici zaposleni kod izdavača, pa je tako prvi novi «Polet» nastao za kavanskim stolom u InterContinentalovu baru «Diana», što je idealni auspicij za svaki novi novinski projekt (i «Vus» je pokrenut u Kazališnoj kavani, gdje je stolovao Ive Mihovilović).
Jedno s drugim, ubrzo se počeo zatvarati obruč i naš projekt nije potrajao više od šest mjeseci. Počela je, naime, politička represija – umro je drug Tito i kolektivno rukovodstvo zbilo je redove, pa dalo pohapsiti viđenije disidente – Vlado Gotovac završit će po drugi put u zatvoru – a u «Vjesniku» pokazali u idejnu budnost te zakuhali aferu oko filma «Okupacija u 26 slika». Polimac ga je u «Poletu» prikazao kao slabašno djelce Lordana Zafranovića, splitskog blefera koji je trebao postati novi državni režiser i odmijeniti staromodnog Veljka Bulajića. U «Vjesniku» proglasili su kritiku ispadom buržoaskog nacionalizma – kao, «Polet» je tu bio protiv osude ustaških zločinaca, prikazanih kako u autobusu kolju svoje žrtve. Ta je scena zbilja isforsirana – Lordan je plagirao Pasolinija, kojemu ne bi mogao zavezati žnirance na cipelama, a uostalom, to je klanje izmišljotina što se podvodi pod pjesničku slobodu, dok je zapravo politički trebalo izbalansirati autentičnu priču o strijeljanju na otočiću Daksa gdje je Marin Jurjević Baja (ne ovaj sadašnji, bezvezni esdepeovac, nego njegov stric) dao poslije rata pobiti sve viđenije građane Dubrovnika.
Tu aferu nije se dalo preživjeti, usprkos zaštiti koju nam je obećao Ivica Račan, član Politbiroa hrvatske partije, okupivši uredništvo kod sebe doma. Još je na kongresu održanom u «Lisincu» ispred kojega je plesala mala Baltićka, izabrano novo rukovodstvo – sve ozbiljni igrači birokrature, koji će poslije napraviti blistavu karijere u domaćem i međunarodnom biznisu. Oni su po kratkom postupku zaključili da «koncepciju lista treba doraditi», pa smo svi dobili nogu, ali smo zatim nježno kadrovski prizemljeni na niže redakcijske funkcije u državnoj novinskoj kući «Vjesnik». Ostao je kao glavni urednik naš Ratko Bošković, ali on je odmah izgorio u aferi «demonstracije hašomana protiv šminkera», koju je zakuhao Figenwald. U klub «Big-Ben» što se nalazio na mjestu današnjeg «Profil Megastorea», redari, naime, nisu puštali hašomane, nego samo šminkere, budući da je baš krenula diskomanija – Ra-Ra-Rasputin-Lover of the Russsian Queeeen!
Budni «Polet» pozvao je na prosvjedno okupljanje protiv vratarske okrutnosti, samo što to naprosto nije moglo proći u centru grada! Za Državnu sigurnost, neredi su bili neredi, oni nisu imali razumijevanja za autoironiju, nekmoli za satiru. Ratka je zamijenio Zoran Franičević, od njega «praviji» omladinac, šarmantan dečko, splitska linčina (jako ga je voljela Milka Planinc, ali i mnoge curice). Frane je od «Poleta» napravio kompromisni miks, s dosta zaklinjanja u režimske vrijednosti tipa Balaševićeva «Računajte na nas», ali uz dovoljno subverzivnih žurnalističkih elemenata, da se održi kontinuitet s kultur-prevratničkim «Poletom». Bio je talentiran, ali uklet, umro je od overdosea nedavno na Visu u ranim četrdesetim godinama.
«Polet» je još dugo potrajao, te naposlijetku postao sramotni šuvarovska antigrađanski tabloid, što ga je i dokrajčilo, ali je dotle izvršio golem utjecaj na jugoslavensko novinstvo, s kojim se može usporediti samo impact «Vusa», «Starta» i «Globusa».
Sve je počelo prije trideset godina, s nekoliko žicara iz Dubrave koje smo nagovorili da glume pankere, s nekoliko curica i malo marihuane. Ali, molimo gledaoce da ne pokušavaju sami izvoditi slične trikove, koje bez opasnosti po sebe mogu isfurati – važna riječ iz arheologije onoga doba – jedino iskusni profesionalci…