(Objavljeno 2010.) Na sedmom katu «Vjesnikova» nebodera u Savskoj ulici, u prostoriji ne većoj od neke pristojne dnevne sobe, bila je smještena vanjskopolitička rubrika dnevnog lista Socijalističkog radnog naroda Hrvatske, kojeg smo u zajebanciji zvali «Burevjesnik». Tada, početkom osamdesetih, sjedili smo tu na tri zgurana stola urednik, današnji diplomat Zoran Bošnjak (s nadimkom «mili šef», kao u «Alanu Fordu», jedan fin i pametan čovjek, uvijek u odijelu s prslukom), zatim urednik vijesti Hido Biščević s dugom kosom honorarnog člana «Bijelog dugmeta» (poslije je postao veleposlanik u Moskvi i državni tajnik za vanjske poslove), te naposlijetku ja sam, mlađi redaktor, s crnim činovničkim nazuvcima do lakata, koje mi je sašila bivša punica.
Mi smo bili operativa, a na stolovima uza zidove bili su naši vanjskopolitički eksperti: Tomica Butorac (komentator opće prakse), Željko Brichta (iz svakog džepa ponešto), Vjekoslav Grabarić zvani Grabarewa (crna Afrika i afrički sindikalizam), Krešo Fijačko (Bliski istok), Mihajlo Ničota (Levant), dok su iz drugih rubrika uskakale Đurđica Kuntić (susjedi) i Rosa Grce (rog Afrike). Bili smo u dnevnoj telex-vezi s dopisnicima – Đorđe Zelmanović javljao se iz Pariza, Joško Palavršić iz Rima, Davor Šošić iz Bonna, Milan Bekić iz Moskve, a Dražen Vukov Colić iz New Yorka. Za sušni ponedjeljak imali smo stalne kolumniste – o nafti i energiji pisao je dr. Mladen Staničić, a vojne komentare umirovljeni pukovnik Mladen Paver (danas vodeći hrvatski genealog). Za nedjelju, naručili bismo posebne članke na odabranu temu (tzv. specijalni servis) od Tanjugovaca, budući da je ta državna agencija u svijetu imala oko pedeset dopisnika. Naročito su rado suradjivali novinari iz Zagreba, Žarko Modrić stacioniran u Tokiju i Vjekoslav Krsnik iz Sydneya. Povremeno bismo nekamo odaslali posebne izvjestioce, a kad je počela fertutma u Poljskoj, u Varšavi smo našli stalnog honorarca, stringera, dok se Zoran Petrović Piroćanac uvijek nudio svojim ekskluzivima iz Mauretanije, gdje je uspio doći u kontakt s pobunjenicima pokreta POLISARIO. On je također, prvi na svijetu, intervjuirao Edena Pastoru, osnivača nikaragvanskih sandinista (FSLN), još dok se krio pod pseudonimom Komandant Zero. Borna Bebek (nekoć Malnarov koautor putopisa, pa profesor ekonomije i potonji autsajderski predsjednički kandidat) tada je studirao na London School of Economics, pa nas je njegova mama, jedna iznimno navalentna gospođa, bombardirala njegovim prilozima o globalnim ekonomskim kretanjima… Maroje Mihovilović uvijek je imao svježe dojmove s nekog od svojih globtroterskih putovanja, a njegov otac, komentator Ive Mihovilović Spectator, kakvu analizu vatikanskih ujudurmi, u kojoj bi citirao bi «ugledni Le Monde».
Naravno, sve to skupa bio je manje važan no zanimljiviji dio posla, jer smo osim područja «svijet», pratili i bilateralu, dakle aktivnosti jugoslavenske diplomacije.
Kad je drug Tito nekoga dočekivao ili nekamo putovao, a to je bilo stalno, objavljivale su se analize odnosa kao najava posjeta, zatim prenosio protokol i zdravice, te bilježili tzv. «odjeci u svijetu» (svi Tanjugovci prenijeli bi što god se u stranim novinama pisalo o tom susretu). Gotovo ista medijska logistika pratila je putovanja ministra vanjskih poslova, a bilježile su se i partijske (da ne velimo stranačke) međunarodne aktivnosti i veze, te republički protokol, prijemi u konzulatima u povodu državnih praznika svih zastupljenih zemalja, a kad je u New Yorku pokrenut tzv. «pool nesvrstanih», informativni biro Pokreta nesvrstavanja, koji je organizirao Tone Hočevar, slovenski novinar, poslije direktor slovenske nacionalne televizije, valjalo je uvrstiti i sve ludosti o uspjesima žetve u Demokratskoj Republici Kongo i borbama protiv kolonijalističkih plaćenika u Namibiji.
Kad bismo malo predahnuli, Zoki Bošnjak bi podviknuo: «Ajde, Kuljiš, nabroji mi sve Frontline States i njihove lidere!» To su bile nezavisne države u pojasu oko Južnoafričke Republike; vodilo se brigu o permanentnom obrazovanju, u skladu sa zahtjevom da «novinar treba živjeti rubričnim životom» (umjesto da se mota po okolnim birtijama, poput grafičarskog buffeta «3 cicera» i albanske slastičarnice «Le Monde» koja se nalazila iza «Vjesnikove» južne porte). Za rekreaciju bismo samo izašli na hodnik kad bi ondje prolazila Tanja Torbarina (kao u «Amarcordu», ali bez glazbene teme), ili izašli na odmorište da malo ogovaramo uredništvo «Vjesnika» (to je bio početak mog političkog angažmana u medijima).
Sva ta silna novinarska djelatnost koja je premreživala globus, plasirala se u novine na dvije velike stranice starog, ruskog formata «Vjesnika», za koji je Željko Žutelija nezaboravno rekao kako je bio tek nešto manji od prosječne njive u postojbini bivšeg državnog odvjetnika Žljka Olujića Oluje.
U ostalim rubrikama podjednako se sistematično štrikalo, primjerice u «Kulturi» gdje su svakog dana pisali recenzije Igor Mandić, Veselko Tenžera i još sedam-osam kritičara, koji bi svoje stranice zaključivali kasno navečer, kao i sport, premijerama i poslije «Dnevnika», tako da ujutro imaš prvi robu na kiosku, zadnje vijesti, taze…
Uz sve te napore, «Vjesnik» se prodavao tek nešto više od sto tisuća primjeraka, neusporedivo manje od «Večernjaka», koji je imao puno slabiju redakciju, osim u ključnim rubrikama – gradskoj i pokrajinskoj. Dakle, «Vijesnik» je bio žurnalistička i politička institucija, ali uređivački, bio je uvijek najreakcionarniji – glavni urednik bio je član Centralnog komiteta, i od linije nije se nikad odstupalo ni milimetra. Zato su ljudi i uzimali te novine, da vide što misle država i Partija. Kad su se obje uzdrmale, «Vjesnik» je koncem osamdesetih malo skliznuo u liberalizam, pa stao propitivati temelje poretka, za što zbilja nije bio kvalificiran, ali onda je došao na vlast Tuđman, pa ga brzo vratio na sigurno režimsku i reakcionarnu liniju, samo što se to sad radilo u duhu njegova poretka, koji je prof. Mirjana Kasapović definirala kao «absolutismus und schlamperei», diktatura plus šlamperaj, tipični hrvatski kombo, čemu treba dodati i provincijalizam koji je bio posljedica takve politike i tog svjetonazora.
«Vjesnik» se odmah urušio u onome što je jedino za takav list važno: visoka složenost funkcija unutar birokratiziranih državnih institucija, pa je ubrzo ostalo samo ime, iza kojega se skrivala bijeda te politike i toga novinarstva. Kad se stoga sutra ukine, valja znati kako nije ukinut «Vjesnik», nego je samo upokojena njegova avet. Gud baj, avetinjo! Spokojni noči! Buenos noches! Wanan!