Može li se dopustiti da Bilbao, Barcelona, Minneapolis, Prag, Seattle, New York pa čak i Biloxi u američkoj državi Mississippi imaju nešto što Pariz, svjetska kulturna metropola nema?
Ne može, zaključio je Bernard Arnult, najbogatiji Francuz, vlasnik konglomerata LVMH, svjetskog lidera u luksuznoj robi, te za Luois Vuitton, koji sačinjava polovicu njegove tvrtke (Moet Hennessy su druga polovica) naručio jednu veliku ”zgužvanu” zgradu koju arhitekt Frank Ghery kao landmark-građevine podiže u kulturnim centrima svijeta. Ghery je dokazao da ima čudesnu moć s kojom neki grad odgovarajućeg potencijala može praktično preko noći pretvoriti u prvorazrednu turističku destinaciju. Što tek može napraviti u Parizu?
Kad je u Bilbaou, glavnom gradu španjolske pokrajine Baskije, u napuštenom skladištu drvene građe Ghery podigao muzej Guggenheim, jednu svoju radikalno projektiranu ”organičku strukturu” načinjenu od titana koja kao da protuslovi zakonima teže, grad je počeo privlačiti neobično mnogo posjetilaca. Prije toga možda je najznačajnija za Gheryjev image arhitektonskog inovatora, dobitnika Pritzkerove nagrede (što je Nobel u ovoj disciplini) bila krajnje neobična zgrada na praškom keju Vltave, nazvana ”Ginger i Fred”. Dva inkongruentna, istodobno skladna tornja, jedan četvrtasti, a drugi ovalni, koji izgledaju kao da ih je ruka diva stisnula i deformirala te zbližila kao američki plesni par Astaire-Rogers iz holivudskih filmova, navijestila je napuštanje strogih geometrijskih formi u suvremnoj arhitekturi, zamorenoj funkcionalizmom, Bauhausom, odsustva dekorativizma i opsesivno obuzetom paralelopipedima što ih urbanisti, u pravilnim razmacima prosipaju niz avenije novoizgrađenih gradova…
Arhitektura bi trebala biti zabavna disciplina za koju je potrebna mašta te neslućena inženjerska sposobnost, poručivale su te gerijevske ikonoklastične građevine koje su – po zakonim pomodnosti – uskoro postale ”the must”, obavezni lik za svaku svjetsku metropolu koja drži do sebe… A Pariz je, naravno, u tom pogledu nenadmašan. Njegova veličajnost zasnivao se upravo na ideji da mora pod svaku cijenu očuvati status mondijalističke ikone, novog Babilona, koji u razvoju sofisticiranog urbanističkog identiteta ne mogu ugroziti ni podjednako veliki i bogati gradovi poput Londona, New Yorka, Los Angelesa i Šangaja.
Diktat elegantne nadmoći najbolje razumije Arnault, filantrop, magnat i kolekcionar najluksuznijih brendova i kompanija, koji kontrolira 70 modnih kuća, od tog 25 onih koje se smatraju da pripadaju kulturnom naslijeđu (legacy houses). Samo u odijevanju to su, uz ostale, Christian Dior, Fendi, Celine, Loro Piana, Givenchy, Kenzo, Donna Karan, a među parfemima – Guerlain i Acqua di Parma, među vinarijama – Chateau d’Yquem, Dom Perignion, Moet&Chandon, Veuve Cliquot, Krug, zatim australijski, južnoamerički, kalifornijski proizvođači, pa čak i 2000 godina stara kineska destilerija Wenjun. Od dijamanata – najveća na svijetu kuća De Beers, zatim Bvlgari i, recimo, manufaktura satova Tag Heuer. S oko 120.000 zaposlenih, LMVH ima godišnji prihod kao neka manja europska država s milijunskim stanovništvom.
Arnault dobro zna – status njegove kompanije, status Francuske kao središta lukuza i luksuzne industrije ovisi izravno od percepcije Pariza kao europske i svjetske kulturne metropole. Stoga je od Gheryja naručio jednu enormnu hipermodernu građevinu koja je 2014. zaista otvorena u Bulonjskoj šumi. Četiri kata terasasto raspoređenih dvorana i stubišta pokriveno je kalotom koja je sama po sebi nevjerojatan graditeljski pothvat. Nalik na divovske latice, krila od stakla s čeličnom i drvenom armaturom, obuhvaćaju građevinu i pridaju joj ”organski” izgled fragmentiranog ovala, koji je teško opisati… Arhitektonski tour de force koštao je oko 150 milijuna dolara.
Tako je nastala Fondation Louis Vuitton, novi pariški muzej moderne umjetnosti koji je javnost već priglila pa je možda i posjećeniji od ”staroga”, naime od Centre Pompidou, češće nazivanog ”Beaubourg”, države institucije sagrađene u samom srcu staroga Pariza rušenjem srednjevjekovnih četvrti oko nekadašnje tržnice (Les Halles) i glavnog trga Greves, gdje su se obavljala javna smaknuća, na mjestu gdje je sad jedna fontana iz koje se slijevaju umjetni vodopad.
Beaubourg je modernu umjetnost učinio prijemčivom gradskim i turističkim gomilama što se tu jate možda i u većem broju nego u Louvreu, a Fundacija LV usred parka do kojega se stiže električnim autobusima s Etoilea i Trijumfalne kapije, bit će, čini se, podjednako popularna, što se već vidi posjetom izložbi 200 autora koji su svoja djela poklonili za stalni postav. To nisu samo francuski umjetnici – veliku pažnju privlači Warholova serija portreta značajnih Židova novog doba. Također, kolekcija djela genijalnogt Jean-Michela Basquiata kojega je Warhol otkrio pa su neko vrijeme skupa radili, ili veliki murali Gilberta i Georgea (primjerice freska ”Klasna borba”). Umjetnost koja se ovdje izlaže treba unaprijediti sliku o utemeljetiljima kuće Vuitton, osnovane krajem pretprošlog stoljeća kao manufaktura kofera i prtljaga s distinktivnim smeđe-žutim prugama i monogramom LV. Prilično su se kompromitirali kolaboracijom u Drugom svjetskom ratu kad su se posvetili serijskoj proizvodnji bista francuskog kvislinškog generala Petainea.
Kolikogod revolucionarno oblikovan, Arnaultov muzej u Bulonjskoj šumi nije nov koncept za Pariz, gdje već točno dvadeset godina radi slična velika privatna institucija pod pokroviteljstvom draguljarske kuće Cartier. Firma je u portfelju švicarske kompanije Richemont iz Ženeve, a u posjedu južnoafričkog biznismena Johanna Ruperta. Obuhvaća mnoštvo luksuznih draguljarskih brendova, uključujući IWC, Dunhill, Piaget, Montblanc, Van Cleeft&Arpels, a izgradnju svog muzeja moderne umjetnosti u Parizu povjerili su najčuvenijem francuskom arhitektu Jeanu Nouveleu. On je na bulevareu Raspaile 1994. sagradio prozračni stakleni paviljon i okružio ga osam metara visokim staklenim zidom, pa tako stvorio unutrašnji prostor u kojemu je njemački konceptualist Lothar Baumgarten komponirao jedan čudesni vrt, što usred grada stvara ambijent šumskog mira. Umjetna šuma na bulevaru park što okružuje galeriju, jače će dojmiti posjetitelja nego ”krilati” muzej u Bulonjskoj šumi položen u bazen vode, koji dočarava umjetno jezero…
Fondation Cartier je neusporedivo manji izložbeni prostor od LV Fondation, ali funkcionira kao fokusirana istraživačka ustanova za otkrivanje važnih pojava moderne umjetnosti, a ne kao paradni muzej. Izložba koja na Bulevaru Raspail ipriličena u januaru 2016. eminentna je i po predmetu interesa i po realnom učinku u kunsthistoričarskom proučavanju suvremenosti. Riječ je o izložbi Beaute Congo 1926 – 2015 (Congo Kitoko) gdje je prikazan rad autora iz Demokratske Republike Kongo, frankofonske države ranije poznate kao Kongo-Leopoldville, odnosno Kongo-Kinshasa.
Nisu to tradicionalni majstori ”afričke naïve”, nego moderni ljudi dvadesetog stoljeća koji su za Drugog svjetskog rata došli u doticaj s masovnim medijima pretežno američke provenijencije (tu su, naime, bile američke etapne baze na afričkom kontinentu). Neki od autora pokazuju napatvoreni genij. Preteče Antoinette Loubaki i Djilatendo još su dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, u kolonijalnom razdoblju (dok je postojao Belgijski Kongo) crtali poput suvremenika Matissea, s tim da se na njihovim akvarelima miješaju geometrijski i ekspresionistički motivi, a nevjerojatan koloristički dar objašnjava jedinstveni dizajnerski ukus očit u afričkim tekstilnim tkaninama od pamuka (cic). Papa Mfumu’eto Ier je pak strip-autor i nakladnik iz šezdesetih godina koji podsjeća na suvremene šezdesetiosmaške autore, Gilberta Sheltona i Roberta Crumba – izrazito je politički angažiran. JP Mika (r. 1980) pak današnji je popartist, fantastičan crtač, čiji je plakat za izložbu prekrio pola panoa pariških podzemnih željeznica… Ne možeš odoljeti eksploziji boja i ritma njigove velike slike (ulje i akril na platnu) Kiese na Kiese (iz 2014.) koju kritičar opisuje kao ”likovnu eksploziju” prozivajući autora ”magičarem svakodnevice”. Izložbu je otvorio francuski premijer Manuel Valls. U Parizu, umjetnost i arhitektura shvaćaju se krajnje ozbiljno!
