Piše: Denis Krnić
Povijesni odnosi Hrvata i Hrvatske s Rusijom i Rusima uvijek su privlačili pažnju. Stoljetnim vezama Hrvata i Rusa bavili su se mnogi autori, ali ta tema nije ni približno dovoljno istražena. Razlog tome je, kako su to primijetili hrvatski i ruski povjesničari na stručnom skupu posvećenom hrvatsko-ruskim odnosima održanom u svibnju 2010. godine u Zagrebu, „kadrovska slabost historijske znanosti u Hrvatskoj u kojoj nedostaju povjesničari sa znanjem ruskog jezika“. Nedostajalo je i financijskih sredstava da se prouči arhivski materijal u Moskvi koji se odnosi na hrvatsko-ruske veze. Istraživanje ovog pitanja ima izuzetnu važnost, koja se prije svega ogleda u činjenici da hrvatsko-ruski odnosi, imaju veoma dug kontinuitet, pogotovo u novije doba.
Odnosi Hrvata i Rusa, dvaju slavenskih naroda, od kojih je prvi pripadao rimokatoličkoj, a drugi pravoslavnoj crkvi, prošli su različite faze, ali Rusija srednjoeuropski kulturni identitet Hrvata nikada nije dovodila u pitanje.
Tijekom srednjeg vijeka nikakvih političkih veza nije bilo. Nakon sloma Kijevskog velikog kneževstva sredinom 13. stoljeća pred prodorima Mongola, nestala prva ruska država. Prvi značajniji kontakti Hrvata i Rusa počinju u 15. stoljeću. Tada je hrvatski dominikanski redovnik Benjamin bio prvi zapadnoeuropski humanist koji djeluje na ruskom tlu. Preveo je čitav niz europskih teoloških knjiga na ruski jezik, a u Novgorod, gdje je došao na poziv arhiepiskopa Genadija, osnovao brojne škole. Upravo je Benjamin utemeljio čuveni Genadijev kulturni krug koji je u Rusiji imao izuzetan utjecaj.
U 17. stoljeću, zahvaljujući hrvatskom teologu Juraju Križaniću, u Rusiji je započeo razvoj filozofije, a začela se i ideja panslavizma. Hrvatski pisac, političar, svećenik i zagovornik slavenskoga jedinstva, bio je jedan od mostova europskoga Zapada i Istoka. Kao slavenofil, aktivno je promicao ideju europske religijske unije. Upravo je zbog Križanića i njegovih ideja Hrvatska dugo vremena bila vodeća europska zemlja u promicanju slavenskog jedinstva.
Godine 1714. ruska carska ratna mornarica ostvaruje svoju prvu važnu pobjedu. Radilo se o pomorskoj bitki kod Ganguta, tijekom Sjevernog rata između Rusije i Švedske. Dogodila se na području današnje južne Finske za koju su se u to doba borile Švedska i Rusija. Jedan od najzaslužnijih za tu pomorsku pobjedu bio je Hrvat Matija Zmajević. Bio je miljenik i prijatelj Petra Velikog koji mu je dodijelio admiralski čin. Bio je prvi stranac s činom ruskog admirala. Zmajević je dao je presudan doprinos osnivanju Baltičke i Crnomorske flote. Posljednje počivalište ovog Hrvata nalazi se negdje u Moskvi. Premda hrvatski izvori spominju katoličku crkvi svetog Ljudevita u Moskvi kao mjesto gdje se nalazi Zmajevićev grob, u unutrašnjost te crkve ništa ne ukazuje da je u njoj pokopan.
U 19. stoljeću aktivno su djelovali biskup Josip Juraj Strossmayer, povjesničar Franjo Rački, te političar Ante Starčević, koji se nazivao i „ocem hrvatske domovine“, vođe hrvatskog narodnog pokreta. Svoje su nade u postizanje neovisnosti Hrvatske od Habsburške monarhije polagali u približavanju Hrvatske Rusiji. Eugen Kvaternik, istaknuti hrvatski političar 19. stoljeća, ostvarivanje ideju samostalne hrvatske države oslobođene tuđinske vlasti, također je vidio kroz suradnju s Rusijom. Kvaternik je dobio i rusko državljanstvo. Bilo je to vrijeme značajnijih kontakata hrvatske političke elite s ruskim političkim krugovima. Stezanje okova Habsburškog carstva recipročno je pojačavao ideju panslavizma i hrvatske emancipacije uz pogled prema Rusiji kao snažnog oslonca.
Ako je riječ o kulturnim vezama – 1896. godinu, prigodom krunidbe cara Nikolaja II., najveća hrvatska operna pjevačica svih vremena Milka Trnina nastupila je u Moskvi pred kraljevskim bračnim parom.
Stjepan Radić, jedan od vodećih hrvatskih političara i velikana s početka 20. stoljeća, na čijem se političkom nauku temelji današnja samostalna Republika Hrvatska, u više navrata je putovao u Rusiju i dopisivao se s mnogim ruskim uglednicima. Jako dobro vladao je ruskim jezikom, a neostvarena mladenačka želja bila mu je studirati na moskovskom sveučilištu. Stranka koju je vodio, tada Hrvatska republikanska seljačka stranka, 1924. pristupila je Seljačkoj internacionali u Moskvi, a sam Radić javno iskazuje simpatije prema sovjetskim idejama.
Tijekom Oktobarske revolucije istaknuo se Tomislav ”Aleksa” Dundić, Hrvat čije je ime uklesano u zidine Kremlja pored drugih slavnih imena tog burnog razdoblja ruske povijesti. Sudjelovao je u borbama kod Caricina (poslije Staljingrad, odnosno Volgograd). Pod zapovjedništvom čuvenog maršala Semyona Buđonija iskazao se hrabrošću u mnogim bitkama. U gradu Rovnu (Ukrajina) gdje je poginuo, nalazi se njegov spomen-muzej. Jedini je Hrvat koji je dobio Orden crvene zastave, a o njegovom liku i djelu 1958. snimljen je film u jugoslavensko-sovjetskoj koprodukciji.
Mnogo je Hrvata koji su se istaknuli u Oktobarskoj revoluciji. Jedan od njih je i Franjo Drobni koji je odlukom Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta 1967. odlikovan Ordenom Lenjina.
Zanimljiv je i Dmitrij Leonidovič Horvat ruski general-pukovnik, inženjer i graditelj mnogih željezničkih pruga u raznim dijelovima ruskog carstva i jedan od vođa monarhističkih legitimista admirala Kolčaka na Dalekom istoku. Prema dostupnim informacijama, kojih je inače vrlo malo, rođen je u Kremenčuku u Ukrajini, otac mu je iz plemićke obitelji hrvatskog porijekla iz Vojvodine. Horvatova majka navodno je bila nećakinja velikog ruskog vojskovođe Kutuzova.
Tijekom Prvog svjetskog rata hrvatski su ratni zarobljenici prelazili na stranu ruske vojske. Nakon revolucije su se dobrovoljno pridruživali vojskama obiju strana u ruskom građanskom ratu.
Emigracija iz 1917. godine dala je značajan doprinos razvoju kulture, obrazovanja i znanosti Hrvatske. U Hrvatskoj je tako u razdoblju između dva svjetska rata djelovalo pedesetak ruskih uglednih i poznatih umjetnika koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi. U operi, baletu i režiji, ruski su umjetnici uveli do tada neviđene standarde. Također, znatan doprinos dali su u razvoju filmske umjetnosti, slikarstva i književne kritike.
Najveći hrvatski pisac 20. stoljeća Miroslav Krleža 1926. godine objavio je putopisnu knjigu „Izlet u Rusiju“. U vrijeme kad je malo stranaca uspijevalo posjetiti prvu zemlju socijalizma, nastalo je djelo koje je, mišljenja su mnogi, osiguralo Krležinu trajno i istaknuto mjesto u nizu putopisa europskih književnika o SSSR-u.
U razdoblju između dva svjetska rata djelovanjem u Zagrebu istaknuo se poznati svjetski znanstvenik Stjepan Timošenko, otac moderne inženjerske mehanike. Timošenko je u Zagrebu osnovao Zavod za ispitivanje gradiva, preteča današnjeg Zavoda za tehničku mehaniku pri Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Nakon rada u Zagrebu, odlazi u SAD gdje danas postoji i priznanje koje nosi njegovo ime. Hrvatsku i rusku znanost na najvišoj razini spaja Robert Bartini, genijalni zrakoplovni inženjer, Talijan rođen u hrvatskom pomorskom gradu Rijeka koji se smjestio na sjeveru Jadranskog mora. Bartini, taj danas gotovo zaboravljeni genij, smatra se ocem teorije multidimenzionalnosti i mnogi ga svrstavaju uz bok s najčiuvenijim fizičarima. Voditelj ruskog svemirskog programa Sergej Koroljev inzistirao je da mu Bartini bude suradnik na projektu lansiranja prvog čovjeka u svemir pa se tako s pravom smatra da je Bartini jedan od otaca sovjetskih svemirskih istraživanja.
Zanimljiv je i Gustav Barabaš iz Velike Gorice koji je u Sovjetskom savezu obnašao više vrlo visokih dužnosti: načelnik Glavne savezne uprave za izvoz drva, šef financijske uprave Ministarstva šumarstva SSSR-a, zamjenik šefa sovjetske novinske agencije (TASS) za inozemstvo… Uhićen 1937. velikim čistkama streljan je, a odlukom Vrhovnog suda SSSR-a u Hruščovljevo dona 1956. posthumno je rehabilitiran.
Poslije rata, Hrvatska je imala ključnu ulogu u razvoju gospodarskih odnosa s SSSR-om. Vrhunac je bio sredinom osamdesetih kada je iz Hrvatske u Rusiju izvezeno roba u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara. Prema današnjim vrijednostima, bilo bi to između 5 i 7 milijardi dolara. Kada je u pitanju današnja gospodarska suradnja dviju država, vrijedan je pažnje podatak da su od 1993. do 2006. godine hrvatska brodogradilišta Ruskoj Federaciji isporučila 39 trgovačkih brodova vrijednih 1,4 milijarde dolara.
Kraj 20. stoljeća donio je velike geopolitičke potrese i iskušenja. Obje federacije, sovjetska i jugoslavenska, raspale su e 1991. godine.
Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske držao je do hrvatsko-ruskih odnosa. Ne samo zbog značajnih količina naoružanja koje su iz Rusije isporučene u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, kad je izborila samostalnost, nego i zbog činjenice da je predsjednik Tuđman bio svjestan važnosti dobrih političkih i gospodarskih odnosa dviju zemalja. Hrvatska u svojoj težnji za nezavisnošću dobiva podršku zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Sergejeviča Gorbačova, koji svojim autoritetom jednog od svjetskih vođa u listopadu 1991. godine nije dozvolio protuustavno djelovanje Jugoslavenske narodne armije koja je željela bombardirati Zagreb. No, potpuni raspad Sovjetskog saveza umanjio je utjecaj Rusije u Europi, pa tako i njezin značajniji utjecaj na ratna događanja na području Hrvatske. Dok su neke druge svjetske sile 1991. nastojale sačuvati Jugoslaviju, Rusija je već tada bila svjesna neizbježne samostalnosti Hrvatske.
U razdoblju od 1992. do 1995. godine, oružane snage Republike Hrvatske dobile su značajne količine naoružanja, avione MiG-21, borbene helikoptere Mi-24, protuzrakoplovne i protuoklopne sustave, a okončanje hrvatskih oslobodilačkih operacija zaustavilo je i planove za kupnju aviona MiG-29. Osim što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu zarobila znatne količine naoružanja za vođenje pomorskih i kopnenih operacija, posve je jasno da bi bilo teško osloboditi okupirani hrvatski državni teritorij bez ruskog naoružanja s kojim je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo steklo premoć na nebu i pružalo podršku kopnenim postrojbama.
Ruska Federacija je dana 17. veljače 1992. godine priznala Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu. Mjesecima prije toga za Hrvatsku presudnog datuma državni tajnik SAD-a James Baker, funkcioner republikanske administracije Busha starijeg, jasno je poručio da SAD neće podržati hrvatske želje za samostalnošću. Pojedini diplomatski predstavnici u Hrvatskoj mišljenja su da je Rusija bila prva svjetska velesila koja je neformalno priznala hrvatsku državnu samostalnost kao međunarodnu činjenicu. Naime, za vrijeme mirovnih pregovora u Moskvi između hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u listopadu 1991. godine, tadašnji vođa Sovjetskog saveza Mihail Gorbačov, jasno je rekao: „Neovisnost Hrvatske je realnost“.
Rusija je u Vijeću sigurnosti UN-a podržala sve rezolucije kojima su devedesetih godina tadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore uvođene sankcije zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Posebno zanimljiva za hrvatsko-ruske odnose je 1996. godina, kada je odlukom predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina, predsjedniku Franji Tuđmanu uručeno odlikovanje “Medalja Žukov” zbog njegova sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu gdje je dostigao visoku komesarsku dužnost u partizanskoj vojsci. Predsjednik Tuđman 1995. sudjeluje na svečanoj proslavi 50. obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom u Moskvi, a tri godine kasnije, 1998., službeno ga prima predsjednik Ruske federacije. Današnji šef ruske države Vladimir Putin u više se navrata susreo s najvišim hrvatskim političkim dužnosnicima, među njima i s premijerkom Jadrankom Kosor i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. U svim susretima ruska je strana pokazivala interes za jačom gospodarskom i energetskom suradnju, te hrvatskoj strani uvijek ostavljala širom otvorena vrata za ideje i projekte u tom smislu.
Ulazak Hrvatske u NATO savez 2009. godine i Europsku uniju 2013. godine, uz prijenos dijela državnog suvereniteta na te državne i vojne saveze, ograničio je mogućnosti samostalne političke suradnje s Rusijom, a politički osjećaji prema Rusiji zbog geopolitičkih promjena prolazi uspone i padove. Premda je članica Sjevernoatlantskog vojnog saveza, Hrvatska ima dugu tradiciju korištenja ruske borbene tehnike. Ako već brojne zemlje Zapada, uključujući čak i SAD, vojno surađuju s Rusijom, nema razloga da i Hrvatska ne njeguje vojno-tehničke odnose s Rusijom, posebno ako je poznato da su proizvodi ruske vojne industrije vrlo konkurentni proizvodima iz zapadnih zemalja. Teško da Hrvatska na zapadnom tržištu može nabaviti zrakoplove ili sredstva protuzračne obrane, kakve može dobiti u Rusiji uz najbolji omjer cijene, kvalitete i pouzdanosti. Dugo je vremena zrakoplov MiG-29 (novije verzije SD, SMT, M2 i MiG-35) kotirao za favorita u izboru za novog borbenog lovca Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. S druge strane, pokazalo se da ruska vojna industrija nema previše smisla za marketing, posebno kad su male zemlje u pitanju.
Ruska Federacija, nasljednik Sovjetskog Saveza i Ruskog carstva, oporavila se od potresa devedesetih godina. Opet je globalna velesile, iako je prema svim objektivnim ekonomskim i vojnim parametrima ona regionalna sila. Kao najveća država svijeta koja se proteže, kako to kaže stih njezine državne himne, „od južnih mora do polarnoga kraja“, Rusija je istodobno, kao i Hrvatska, europska zemlja. I stoga će i u buduće imati utjecaja u ovim prostorima.