Piše: Denis Kuljiš
Razgovor s Aleksandrom Kolarić (9. 4. 2015.)
Razgovor s Aleksandrom Kolarić (49) započinjem predviđanjem da će ona u roku do 12 do 15 mjeseci doći na čelo SDP-a, naprosto stoga što je to neizbježno. Tako zaobilazimo sve špekulacije i prognoze o modalitetima izbornog poraza stranke koja ju je izbacila iz članstva, ali je ona i dalje smatra najdublje svojom i priželjkuje joj pobjedu. Predala je ponovo pristupnicu, želi se vratiti u SDP i osnovati svoju frakciju. S ovom premisom, koju smo usvojili bez puno filozofije, možemo sad ignorirati Zorana Milanovića i njegove motive, zanemariti psihologiju i izbjeći ogovaranje pa se usredotočiti na porazne efekte njegova sedmogodišnjeg mandata na čelu stranke.
Aleksandra je previše zaposlena i ozbiljna žena da bi gubila vrijeme na ogovor. Savršeno je uklopljena u racionalni format politike i političke komunikacije – uostalom, to je predmet koji predaje kao visokoškolski profesor. Puno važnije i od akademske spreme, njeno je ozbiljno iskustvo iz ”realnog sektora” i privatnog biznisa. Bila je regionalni menađer ”Deloittea” i radila s najvećim korporacijama u našem podneblju, a zatim, otvorila vlastitu firmu. Uspješna je i sretna. Sudeći po njenoj ”Facebook” stranici stalno putuje na lijepa mjesta, i to ne sama.
Ono što me zanima, dakle, nije kako će se vratiti u stranku, što će sa strankom biti na sljedećim parlamentarnim izborima i zašto je odabrala da se bori na tom frontu – to je manje-više jasno, sto puta razmotreno u svim medijima koji svaku izoranu grudu drljaju dok je ne pretvore u prašinu i zatim u blato. Ključno je pitanje, ima li ta stranka uopće potencijal, treba li opstati i zašto… Ivica Račan rekao je jednom svom suradniku (ali ne Aleksandri): ”Nema u SDP-u ničega, osim onoga što ondje sam napraviš”. Njegov nihilizam bio je utemeljen. To je brend pod kojim uvijek nekoliko stražnjica možeš ugurati u saborske klupe, ali je pitanje može li SDP sadašnju krizu preživjeti kao ”stožerna” politička organizacija koja reflektira da jednom opet preuzme vlast? Za to moraš imati lidera, viziju, ustroj i ljude. Nije Zoran Milanović uzrok što je stranka zapala u terminalnu krizu – on je posljedica, kadrovski proizvod te unutarnje krize, koja se manifestira činjenicom da mu se nitko ne suprostavlja ni kad iznosi najluđe ideje.
”Napravila sam SWOT-analizu slabosti i snaga stranke”, kaže Aleksandra, pa otvara laptop, ”ali prije svega, moram priznati da u SDP-u vlada samozodovoljstvo rukovodstva. Nije ih briga za javnosti, koje su, zapravo, vlasnik brenda. Riječ je o 35.000 članova stranke i o društvenim skupinama koje nas podržavaju. Ti će nas građani vrlo vjerojatno maknuti s vlasti jer smo izgubili njihovo povjerenje.”
Stranka, kaže, neće opstati bez najdubljih reformi. Većina ljudi u rukovodstvima mora otići. Vidi se da je tu spremna sjeći sjekirom s odlučnošću koja joj možda nedostaje u pristupu ekonomskim pitanjima – ona, naprosto, nije liberal, iako ne dolazi iz državne službe, nego se deset godina uspješno bori na tržištu.
”Naše vjerno biračko tijelo je 18-20 posto birača, kakvih HDZ ima oko 25%, što je i logično, jer smo konzervativno društvo i tu je manjina ljudi naprednih pogleda…”
HDZ je, drži, ”sposobna klijentelistička stranka”, barem joj je to do sad bio način funkcioniranja, i tu nije bilo nikakvih nesporazuma sa članstvom i onima koji su ih podupirali, jer su znali što trebaju očekivati. Na opasku da se ne vidi nikakva idejna razlika između Sanadera i Milanovića budući da su obojica liberali, kaže da je zapravo riječ o populizmu, a populizam je promijenio temeljne političke odnose, pa u povijesti SDP-a, smatra, možeš jasno razlikovati dva razdoblja, ono Račanovo, od 2000. do 2007. kad je stranka, doduše, očitovala neodlučnost i manjak sposobnosti, ali je nesumnjivo pokazala konstruktivnost, poštenje i vjerodostojnost, dok je razdoblje 2007. – 2015. kad vodstvo preuzima Milanović, obilježeno gubitkom političkog identiteta. ”Ako su nedavno na sastanku središnjeg rukovodstva bez diskusije prihvatili njegovu ocjenu da SDP više nije stranka ljevice, nego stranka centra, pa se javilo samo dvoje ljudi da istaknu da se toga genijalno dosjetio, znači da je politika nestala iz te političke organizacije, koja se osuđuje na skitnju i sudbinu lutalice.”
Aleksandra smatra da je središnje pitanje socijaldemokrcije pitanje ljudskih prava i tolerancije, a kao glavnu društvenu opreku vidi odnos kapitala i rada, dok je, drži, najveći problem nejednakost u pristupu tekovinama modernog društva, što treba izjednačiti omogućjući ravnopravan pristup zdravstvu i obrazovanju. Tu je osobito tvrda. ”Zdravstvo”, ”obrazovanje”, to treba, i uz nužne reforme, ostati bastion stranačke politike, pa smo se tu i pograbili, jer je punokrvnom liberalu teško slušati floskule o ”nejednakim šansama” i boljim izgledima ”djece iz bogatijih slojeva”. Ja mislim da je osnovni problem nedostatak perspektive u jednom rigidnom društvu propalog socijalizma, a mladi već nađu put do benefita i bez birokratskog suporta države ako je ekonomija u usponu, ali, hej, ja se ne pokušavam profilirati kao vođa lijeve stranke socijaldemokrata!
Vidim osim toga da je jako vezana za tekovine, uspjehe ili iskustva Račanove vlade, s kojom se i inicirala u politiku. Kao glasnogovornica stranke sjedila je na sjednicama užeg kabineta, ”koji je davao dinamiku radu Vlade”. Ta je vlada napravila golem korak pomičući državu i društvo iz regresije u napredak – zemlju je izvela iz međunarodne izolacije, afirmirala temeljna ljudska prava, omogućila suočenje s nasljeđem Domovinskog rata. I sve to uz demonstracije koje su se svakog četvrtka održavle na Markovu trgu, uz Rivu i ”berače kestena”, dakle prijetnje državnim udarom. A mandat koji je trajao samo tri godine s koalicijskom većinom i produžio se još jednu godinu kao ”tehnička” koalicija s otpadnicima socijalno-liberalne stranke, završila je rastom od 4% što je omogućilo uzlet u doba Sanadera kad su bili raspoloživi neograničeni kreditni fondovi, u kojima je Hrvatska participirala (za razliku od drugih zemalja u regiji) jer je prešla razdjelnicu i započela put u ”otvoreno društvo”.
Njeni su uvidi iz tog razdoblja zanimljivi, ne samo zato što su joj bili formativno iskustvo u opredjeljenju za politiku. Naučila je ono što je poslije mogla prodati na tržištu PR-a i komunikcijskih tehnika; vidjela je kako je Račan, zapravo, imao glavni oslonac u Goranu Graniću, ozbiljnom i stručnom čovjeku koji je pripremao sve sjednice, te kao dva leteća pivota koristi Linića i Ratka Čačića, što znači da nije radio sa stranačkim kadrovima, nego s energičnim ljudima koje je pretvorio u tim. Bila je tu još Željka Antunović, zamjenica, te Ljubo Jurčić i nekoliko ministara iz SDP-a, ali stranka nije bila okosnica Vlade, iako je trpjela jer su svi otišli na funkcije i u javna poduzeća i više nitko nije ostao da radi na terenu.
Pripremajući svoj sveobuhvatni program stranačke reforme s kojim se vraća u SDP, Aleksandra je došla do zaključka da tajnik ne smije ići na bilo kakvu izvršnu funkciju ili u druga tijela, nego mora statutarno ostati vezan za organizaciju. To je vrlo dalekosežna ideja – stvorila bi se dvokružna cirkulacija stranačkih elita, ne bi čelnici resora mogli utjecati na stranačku mašinu, niti bi se preslikavao obrnut odnos… To je, rekao bih, jako zdrava ideja.
Prije nego smo se posvetili pitanju što sa strankom kad se u nju vrati i, nadasve, kad je preuzme, prvo sam je htio još malo roštiljati oko ekonomskog programa, vizije, ili barem opredjeljenja… Dobio sam opet odgovor da su zdravstvo i obrazovanje svetinja, ali i priznanje da su kao djelatnost u rasulu i da ih treba reformirati, potaknuti privatnu inicijativu i unijeti privatni novac, a ne samo crpiti iz proračuna i poreza (hvala Bogu). Državna administracija i ustrojstvo lokalne uprave izravno pridonose niskoj razini konkurentnosti domaćih proizvođača, što nam je svima poznato, no kod otklanjanja toga problema ona ostaje na ideji da se uprava ”reformira”, a ”viškovi zbrinu”, umjesto da se svi suvišni lijepo otpuste kao i ljudi u privatnom sektoru… To je nemoguće zbog Zakona o radu, kaže, a ja je upozoravam da su i u Srbiji, gdje su bili dublje ogrezli u socijalizam, izmijenili Zakon o radu, a zatim smanjili plaće u javnom sektoru… Ona bi ”zbrinjavala”, makar i uz privremeno više izdatke iz budžeta, kao u Finskoj, što je Finska mogla jer je uzela kredit koji je poslije vratila, a nama ga nitko za to neće dati.
Još smo nešto dotakli, gotovo slučajno, povodom njene primjedbe da se, naravno, treba usredotočitu na ekonomiju, a ne na ideologiju i rasprave o partizanima i ustašama… Gdje nisam odolio da ne primjetim kako bi se to možda moglo riješiti tako da partizani priznaju zločine, pošto su ustaše za njih poslije rata kažnjeni tako što su masovno likvidirani bez suda. Onda smo poveli, valjda neizbježan razgovor o ”antifašizmu” i ”totalitarizmu”, koje ona oba odbacuje… Ja sam je pokušao navesti da shvati kako je ”antifašizam” jedan konstrukt totalitarizma i da je dovoljno reći – zalaganje za demokraciju, jer je to pravo određenje, pošto je najveći antifašist, onaj koji je ubio najviše fašista, bio naravno Staljin, a uz njega stupa malo otraga i drug Tito. Bude li prilike možda ću je moći dalje pogurati u tom smjeru, jer vidim da ne odbija razgovor o stvarima koje izlaze izvan njenih pretkoncepcija, što je jako pozitivno svojstvo za političkog lidera, a osim toga, sve što je rekla o temi, apsolutno je pozitivno i prihvatljivo.
Jugoslavija je, kaže, imala totalitarni sustav, bilo je tu zločina, društvenih nepravdi, od konfiskacija do kršenja ljudskih prava. Nije bilo slobode govora. S druge strane, mnogi pamte prednosti, ravnopravan pristup školovanju i zdravstvenoj skrbi. Žene su dobile pravo glasa (ali su umjesto izbora bile one ritualne ”trke s jednom konjem”) i u velikoj mjeri ostvarile ravnopravnost (zaista jesu, naročito u Hrvatskoj). Zemlja je ostvarila ekonomski napredak, ali kako nije bila zasnovana na tržišnoj ekonomiji, bez obzira što je režim omekšao, naročito poslije smrti diktatora (termin je ovdje moj), moralo se sve to neizbježno urušiti.
”No, ne smatram da su povijesna pitanja od vitalne važnosti za našu sadašnjost i napredak”, kaže Aleksandra, u čemu se slažemo, pa poslije još nekoliko njenih riječi o simpatijama za ljude koji se identificiraju s borbom protiv NDH, prelazimo na Račana. Zašto je otišla s pozicije glasnogovornice prije kraja vladina mandata, nešto što danas valjda nitko ne bi napravio, naročito ljudi iz njene PR-struke, s obzirom na strahovite, debele veze i accounte koje možeš tako steći? Račan je mislio da političke komunikacije nisu toliko bitne, nije se bio spreman obraćati biračima i govoriti o rezultatima svoje vlade, ono što sad Milanović radi by-the-book, po savjetu eksperata. Glavni su problemi predodžbe bili – rad šestorke (unutrašnja borba za vlast) i pitanje suradnje s Haaškim sudom. To su za Ivicu bila teška pitanja, zaključujem, nije bio instrospektivan ni samokritičan, a osim toga, bio je lijen, pa se nije bavio tim za političra presudno važnim zadacima…
Ona je zaključila da nema što raditi pri Vladi pošto su odbili njene ideje. Bila je dovoljno mlada i nije bila članica SDP-a pa im je okrenula leđa i izašla na tržište – dvostruko ispravna odluka. Nije dovoljno lijena za političara-kvalumkvista. Doduše, ni Zoran Milanović ne pokazuje lijenost, ali on je totalno nestrukturirana osoba, bez ikakva političkog profila, djeluje voluntaristički, izvan poznatih svih konstruktivnih formata. A Kolarićka se zgraža upravo zbog njegova nedostatka egazaktnog, analitičkog pristupa u evaluaciji izbornih i svih ostalih aspekata djelovanja stranke. To je u svakoj političkoj organizaciji danas lako provesti s metodologijama praćenja društvenih procesa što se redovno primjenjuju u profitnom i civilnom sektoru.
Kad se politika vrati u stranku i povede diskusija o njenim ciljevima i programu, što se ne može ostvariti u užim stranačkim krugovima, nego valja uključiti stručnjake ”progresivnog profila” – a ona takve, tvrdi, svakodnevno susreće u visokom biznisu, samo što oni ne žele trošiti vrijeme s diletantima u hrvatskoj politici – valja pristupiti obuci kadrova i uvesti disciplinu izbornih i političkih analiza, kako je to sama predvidjela u svom Programu.
Kad je otišla iz Račanove vlade, nije bila članica stranke. Upisala se 2006. a zatim, kad je na čelo SDP-a došao Milanović, znala je da će je marginalizirati – vidjela je odmah da će on vladati autokratski. Doista, uklonio je redom ili gurnuo u stranu Ljubu Jurčića, Željku Antunović, Davorka Vidovića, Tonina Piculu, Mirelu Holy, Rajka Ostojića, Željka Komadinu i Slavka Linića, a od mlađih, novih, s kojima je sam radio, Davora Bernardića. Jedino je zdušno podržavao Bandića, dok ovaj nije izašao iz stranke. S obzirom da pišem knjigu o Titu, nametnula mi se usporedba sa Staljinom. No, Staljin je u svim svojim osvajačkim pothvatima bio uspješan…
Aleksandra misli da je Zoki prvenstveno težio tome da likvidra Račanove kadrove, kako bi se osamio na poziciji moći i zatim se okružio neadekvatnim suradnicima koje je sam nalazio. Naslijedio je Dragovana, namještenika u partiji, koji nikome ne bi mogao biti prijetnja, koji je svima služio kao politički ”operativac”. Na Hajdaša je naletio, pa su se ”prepoznali”… Poslije je počeo vladati kao samodržac pa razbija sve lokalne utvrde, gdje god mu se netko odupre. U Rijeci nametnuo je Jovanovića kao koordinatora VIII izborne jedinice, iako ga članstvo ne prihvaća. Poslužio mu je kao protuteža Komadini i Liniću. Kolarićka, uostalom, ne misli da će Slavko nešto napraviti sam, jer ide protiv stranke, a kad sam primijetio da ga je bilo lako smijeniti jer se kompromitirao svojom riječkom klijentelističkom mrežom, nije ga branila. Rekla je da Zoki doista nema nikakvih novčanih afera, ali je dodala da je to bio sukub dviju klijentelističkih mreža, s tim što je Milanovićeva – institucionalna, stranačka, birokratska, a ne predatorska…
Josipović? Nije joj jasno kako je mogao izaći na izbore kao kandidat SDP-a, uzeti novac i zatim stranku napasti i to bez nekog suvislog plana djelovanja. Luzer, kažem, čovjek bez političkog talenta. Njime upravlja sujeta, a ne inteligencija, iako i jednog i drugog ima u izdašnim količinama, za razliku od političkog talenta.
Tako smo pomalo došlo do političke taktike i ”stanja na terenu”. U VIII izbornoj, jedinoj preostaloj utvrdi SDP-a, upravo traje sukob jer Milanović želi u Istri raspustiti stranačku organizaciju, budući da su ondje sami izabrali predsjednicu, koja njemu nije po volji, što mu je posve neprihvatljivo, a isto takav auzmeš već je napravljen u Varaždinu, gdje su napravili isti neoprostiv zločin.
SDP je izgubio u Rabu, što je praktično riječka periferija, gdje je sam Milanović agitirao, s poraznim rezultatom. Birači su, pretpostavlja, zaključili da je lokalno rukovodstvo zapravo pod utjecajem lokalnog moćnika Antešića, s kojim Milanović ima poseban odnos, pa su Rabljani birali – HDZ. No, ono što Kolarićka smatra najstrašnijim grijehom SDP-a je podrška Vlahoviću iz Požege osuđenom za zloupotrebu službenog položaja, što je smrt za stranku kojoj je jedini kapital – vjerodostojnost. Ili ti birači vjeruju, ili te preziru. SDP je pokrenuo proces prijevremenih izbora u Dubrovniku, a onda je podržao gradonačelnika kojega su isprva namjeravali smijeniti, na sve spremni samo da ne pobijedi HDZ koji je, kažem ja, imao puno boljeg kandidata. U statut će staviti da se zabranjuje biranje i koaliranje s ljudima osuđenim za kaznena djela korupcije, a o tome treba li tako postupati i s onima protiv kojih je sud potvrdio istražni postupak, spremna je razgovarati… Uopće, stekao sam dojam da je o svemu spremna diskutirati i o svemu zatim brzo odlučivati pošto, kako kaže, kasne odluke više škode nego one pogrešne. I Račana i Milanovića vidi kao oklijevala, s tim da se kod Račana radilo o kombinciji oklijevanja i mudrosti, a Zoki je svoj CV popunio nevjerojatnim promašajima.
Kako mu ipak uspijeva zadržati vlast u toj orgiji samodestrukcije? Ona kaže da je riječ o sustavu koji se zasniva na klijentelizmu. U Predsjedništvu stranke, od 16 ljudi, 12 ide kud god im on kaže, jer su spremni na sve, budući da im je politička karijera u SDP-u jedina profesija, a samo trojica, frakcija smijenjenih, glasaju protiv – Komadina, Rajko Ostojić i Bernardić. Šesnaesti je Milanović, sam conducator, zapravo kondukter u vlaku koji srlja u provaliju, ali on u Glavnom odboru od oko sto ruku u tajnom glasanju dobiva više od pedeset (tako je bilo protiv Linića), odnosno šezdeset javno (kad se isključivalo Kolarićku) pa je jedanaestoro za nju diglo ruke, a još trideset glasali su nogama – nisu se pojavili.
Aleksandra je izbačena zbog Perkovića. Time je po mojem mišljenju postala naredni šef stranke. Kad je rekla da je pitanje Perkovića pitanje svih pitanja jer tu nacionalni interes mora nadvladati svaki drukčiji stranački ili osobni (iako priznaje da, zapravo i danas ne razumije postoji li tu išta osobno, i to je, zaista, i dalje neodgonetana enigma hrvatske politike, kao i slučaj Sanaderova odstupa). U tom trenutku, mislim, postala je neizbježni izbor za lidera SDP-a. Jer, kad SDP više ne bude imao vlast i patronažu, moć da dijeli funkcije i sinekure, opstat će u opoziciji jedino s legitimitetom toga njezina beskompromisnog stava. Bez toga, tretirali bi ih kao ektoplazmu, izbljuvak zlog duha… Morat će se zakloniti iza njenog autoriteta, a to znači da će za šeficu dobiti vikinškog jarla koji maše velikom sjekirom, i tu se nitko ne treba dati zavarti njenom građanskom pojavom i činjenicom što je žena.
Aleksandra namjerava izvrgnuti stranku sablasnom zračenju demokratske procedure. Ako se postkomunisti tome zaista podvrgnu, gotovi su, postat će – bez obzira na školstvo i zdravstvo – od nepopravljivih komunjara socijaldemokrati. Ona želi uvesti predizbore u kandidaturi za izbore za sve stranačke i političke funkcije, te preferencijalno glasovanje između većeg broja kandidata od nominiranih za liste za Sabor, županijske i gradske skupštine. I u parlament bi uvela miješani sustav, kakakav je postojao na počecima hrvatske demokracije (sumnjam da je to sretno rješenje), ali napominje da je jedino prva godina na vlasti trenutak kad se to može pokrenuti. Zalaže se izmjenu Zakona o političkim strankama koji mora propisati osnovna polazišta unutarstranačke demokracije u strankama koje se financiraju iz javnog proračuna. To je ključan element parlamentarne demokracije. Na primjedbu da će to otežati posao stranačkom vodstvu i možda onemogućiti discipliniranje rukovodilačke faune, te ukloniti elemente konkurentnosti iz političke utakmice, gleda me razgoračeno i kaže – ”ali birači to od nas očekuju!”. Ona je istinski demokrat, to sam uvjeren, i nema autokratski temperament, iako je veoma odlučna. Osim toga, nije amater – a čovjek više ne može gledati te amatere u politici. To što su demagozi i beskičmenjaci, to te manje smeta, naprosto je nepodnošljivo kako ne mogu sastaviti dvije rečenice ili postići, kao Milanović, da jedna s drugom imaju bilo kakve logične veze. Takvi klipani ne bi mogli proći najnižu razinu korporativne piramide. Ona je prošla selekciju. ”Najviše sam naučila u Deloitteu”, kaže, ”a iskustvo u Račanovoj Vladi bilo je neprocjenjivo. Naučila sam da te vrednuju po rezultatu. Da, u gospodarstvu te jednom mogu preskočiti kod unapređivanja ako si uspješan, ili dva puta, ali treći neće, danas postaje tolika egzaktna mjerila svakog nastojanja.” Hrvatski politički stroj nije ”Formula 1”, ali nije ni ”Trabant”, pa treba više od B-kategorije da preuzmeš upravljanje, znači, traži se realiziranog profesionalca.
Mislim da Aleksandra može biti šef opozicije i da, u slučaju da HDZ pokrene reforme, neće tek stati na čelo NGO-nezadovoljnnika koji će plakati za svojim sinekurama, što je linija manjeg otpora. Ona nije besposličarka i, držim, nema nikakva pijeteta prema besposličarima. Kome se to ne sviđa, najbolje mu je da se odmah prebaci u drugu stranku, neki Čisti SDP, iliti SDP(b).