Piše: Denis Kuljiš
(Jutarnji list, 31. 3. 2017) U ovom času ključno pitanje nije – je li Agrokor izazvao državnu krizu, nego – tko tom krizom upravlja?
Da je kriza nastupila, nesumnjivo je, iako se do sad nije reflektirala na burzovno tržište vrijednosnih papira. Mogla bi ostati u okvirima kompanije, odnosno, neposredno involviranih sudionika toga ”meltdowna”, što neposredno i posredno doduše dotiče jako veliki broj ljudi, ali ne mora biti katastrofalan, jer stečaj najčešće znači konsolidaciju na nekoj nižoj razini, otpis potraživanja i otpuštanje dijela namještenika, te obnovu i konsolidaciju poslovanja u održivim razmjerima.
Državna kriza je – idejna, politička, jer otkriva da ne postoji odlučnost za uvođenje kapitalizma u posljednju zemlju Europske unije koja se tome odupire pa bilježi gore ekonomske rezultate i od pretposljednje – Bugarske.
Svoju i državnu krizu ”Agrokor” će izbjeći jedino ako svi involvirani akteri problem stave u realnu perspektivu i shvate da ne mogu ostvariti sve svoje intencije.
Kreditori – banke – žele naravno zaštiti svoj novac i osigurati njegov makar i sporiji povrat.
Dobavljači žele pare za robu koju su isporučili, makar je morali eskontirati, znači unovčiti kod drugih banaka, čak i uz određeni gubitak. Država želi naplatiti zaostali porez koji je već reprogramiran pa je iz dospjelog pretvoren u dugoročno zaduženje, što je nečuveno, ali ireverzibilno pa se može naplatiti jedino ako kompanija opstane.
Vlasnik kompanije želi sačuvati vlasništvo, upravljanje i imovinu, što bi mu olakšala činjenica da je registriran u inozemstvu, da svoj nizozemski holding nije morao zapisati kao garancija bankovnog kredita. Mogao bi tek poželjeti da sačuva privatnu imovinu, izdvojenu iz kompanijskog portfelja. Grofovski dvorac navodno je na vrijeme prepisan na članove obitelji, ali to se može sačuvati jedino ako imovina firme bude manja od dugova (ali teško da je tako, jer kad jednom krene, vidjeli smo kod Krleže u ”Glembayevima”, kako ta završi…)
Da se ostvare sve ove sukobljene ambicije, sasvim je nemoguće. U najgorem scenariju sve će završiti spektakularnim stečajem, u najboljem, ”puzećim bankrotom”, rasprodajom i restrukturiranjem, u jednom manje ili više kontroliranom procesu koji treba sačuvati ”Konzum” kao kanal prodaje gdje se svi mogu, makar i djelomično, naplatiti.
Bankama nije u interesu da ubiju posao time što će prvo sebi priskrbiti novac, jer novca, zapravo, nema, osim onoga koje će tek same morati uložiti da posao ide dalje. No, banke lako odgađaju naplatu, ako je dug uredno ukamaćen i sve se uredno provede kroz knjige, ali, naravno, uz uvjet da same kontroliraju financije, ulaz i izlaz, te očuvaju svoje vlasništvo i perspektivu opstanka kompanije, bez obzira na to hoće li se ona operativno podijeliti na više entiteta, pa bi u nekima mogle steći i neposrednu kontrolu i prodati ih firmama s dovoljno vlastitog novca, što bi proširilo kapitalnu bazu koji bi tada uvjerljivije nastupao prema svim ostalim akterima.
Vlada stupa u tu kvagmiru s nejasnom agendom. S jedne strane, obavezuje se zastupati potraživanja dobavljača i očuvati radna mjesta. No, to nije u primarnom interesu čak ni tih istih zaposlenika i dobavljača. Vlada nema novaca da uloži u nastavak posla, te premosti i kompenzira sve udare koji će nesumnjivo uslijediti. Zato radnike može jedino hraniti frazama i obećanjima, može, na njihovu štetu, isforsirati prioritetno podmirenje duga prema njima, ali povrat u cijelosti moguć je jedino kroz reprogramiranje, u dugoročnosti, te ovisi o tome hoće li opstati kompanija, ili barem njena zajednička dobavljačko-prodajna funkcija. Dakle, vlada može dobavljačima i zaposlenicima osigurati da se prvi nahrane na lešini ”Agrokora”, ali od te krave onda više neće vidjeti mlijeka…
Dobavljači su šarena skupina, ali među njima je nekoliko najvećih domaćih prehrambenih industrija, koje su istodobno jako male u bilo kakvim internacionalnim razmjerima i nisu sposobne za samostalan izlazak na tržište – ”Agrokor” koji ih je gušio, držao ih je ipak na životu. Količine koje su oni sposobni isporučiti mogu se plasirati jedino na lokalno tržište. Slovensko, hrvatsko, bosansko-hercegovački i srpsko tržište skupa, odnosno cio ”region” samo je malo više od beznačajnog hrvatskog tržišta! Po sadašnjim razvojnim trendovima – linearnom projekcijom, koje se ne treba bojati s obzirom na stope u Europi i na ovim balkanskim širinama, gdje se svi kreću brzinom od minimalno 1% do fantastičnih 3% posto rasta BDP-a, članice EU, Slovenija i Hrvatska, za deset će godina (2027.) imati brutto prihod (BDP) od 140 milijardi dolara, koliko i Mađarska sama, dok će sve ostale eksjugoslavenske zemlje plus Albanija zajedno dostići tek – 112 milijardi. Ukratko, balkansko širenje je luzerska strategija. No, za ”Agrokorove” glavne dobavljače u privatnom i državnom vlasništvu, to je vruhunac ambicija i mogućnosti. Zato je za vladu njihova prioritetna obrana nužan, ali ne i dovoljan cilj – ne osposobe li se ona u najkraćem roku da samostalno funkcioniraju s ”Konzumom”, uz njega i bez njega, ionako će ubrzo propasti, jer država nema nikakav financijski kapacitet da ih sponzorira, čak i da nismo u Europskoj Uniji koja takve intervenciji u konkurentsku utakmicu ne dopušta.
U realnoj situaciji, najbolje je, dakle, prepustiti banakama inicijativu – država se tu može sa strane priključiti da brine o svojim potraživanjima. Dobavljači pak i bez posebnog zakona imaju na raspolaganju sav potreban instrumentarij da utjeraju svoja potraživanja, a ako se lex specialis ipak primijeni – izgubit će ga, jer se i njihova prava tada stavljaju na stranu i oni ulaze u red, skupa s ”Borovom”, ”Zavodom za transfuziju” ili bilo kojom nesretnom državnom firmom koja nešto mora proizvoditi.
Odakle te intervencionističke ideje u vladi uljuđenog i europski orijentiranog premijera Andreja Plenkovića?
Očito je kako je prvu, isforsiranu ideju da se renacionalizira INA dala početkom godine potpredsjednica vlade Martina Dalić. Za nju svi koji je dobro poznaju kažu da je, načelno, čista liberalka. Sve u njenom CV-u ukazuje na isto. Pa ipak, nema sumnje da je upravo ona brzopleto savjetovala premijeru da jednu malu, u biti neznatnu krizu koja je izbila oko poslovanja nacionalne naftne korporacije, pretvori u dramu otkupom od MOL-a, iako je unaprijed jasno da će cijena biti strašno loša, a vrijednost onoga što će Hrvatska dobiti, nikakva, malena ili upitna. INA je naftna kompanija koja je manje-više iscrpla domaću naftu, dok plin kojega je zajedno s talijanskim partnerima vadila na Jadranu, također ponestaje. Onaj na sirijskim koncesijskim poljima, uglavnom je izgubljen, zbog niza političkih i poslovnih komplikacija, koje bi zaslužile poseban osvrt, ako ne i jedan lijep roman.
Nikad nije napravljena bilanca toga plinskog biznisa, od kojega je ostala jedino arbitraža u kojoj će Hrvatska sasvim izvjesno izgubiti nekoliko stotina milijuna dolara. Rafinerije koje naftu prerađuju zastarjele su i nepotrebne za prodajnu mrežu koju kompanija ima, sa crpkama koje se i po triderset godina nisu renovirale, dok su mnogi segmenti poslovanja otuđeni legalnim odlukama raznih uprava, prepušteni MOL-u i domaćim maherima. Svaki liberal težio bi da kompaniju proda mađarskim partnerima za bilo koju (što veću) svotu, pa malo prijetio upitnom pravnom historijom toga posla, a malo mamio sentimentima i prilikom da se ostvare mađarski prometni i geostrateški interesi u Rijeci i na Jadranskom moru.
Ideja renacionalaziacije INA-e bila je politički popularna, naročito u Sisku, gdje još radi rafinerija koja nema nikakvu ekonomsku i tehničku perspektivu. Vlada je uletjela u ovu kombinaciju dijelom i zato da osujeti štrajk tamošnjih radnika, jer je grad izborno važan u općem rasporedu snaga uoči lokalnih izbora. To je završilo tako da je vođa štrajka pobjegao u ”Most” pa izlazi na izbore kao konkurencija HDZ-u, što znači da će koalicioni partneri, ako ondje zabilježe pobjedu, samo pojačati pritisak da se ostvari ta promašena strategija koju je hadezeovo ministarstvo iniciralo.
Najava intervencije u INA-i čini se kao totalni promašaj. Dva prošla premijera pala su zbog INA-e, a sad se gradi promašena politika koja bi do sličnog poraza (na bodove) mogla dovesti i sadašnjeg šampiona. Ako se i izvuče u slučaju INA, u slučaju ”Agrokora”, ako se ostvari intervencionistički scenariji, neće. Usudio bih se stoga prognozirati da će do kraja ove godine Hrvatska ostati bez predsjednika vlade ili bez potpredsjednice zadužene za gospodarstvo.
Ona, naime, egzercira moć koja joj ne pripada, budući da bi kabinet odluke morao donositi kolektivno. No, vidjelo se u danima krize, radi posve samostalno. Novinari su dobili na uvid nacrt zakonskog rješenja nazvanog Lex Agrokor, prije nego su o tome bilo što saznali koalicijski partneri, drugi ministri, zastupnici vladajuće stranke, uključujući predsjednike odbora i funkcionere saborskog kluba. Premijer je dotle bio na Malti, s papom i ostalim premijerima, žalujući za Engleskom nakon Brexita. Dotle se u Dalićkinom ministerijalnom ili “kuhinjskom kabinetu”, pisao papir koji ima veću težinu od većine zakona, čak i onih s ustavnom snagom, koji se donose u Saboru. U tome su sudjelovali ljudi koji naglašavaju svoju upućenost u najvažnije odluke, a nemaju odgovarajuću funkciju u strukturi političke vlasti. Saborska rasprava o tom i takvom prijedlogu izazvat će u Saboru vatromet, ako poslovni subjekti ove krize ne uspiju ranije sami doći do nekog sporazuma i rješenja. Na vrhuncu političke groznice činilo se da će iz potpredsjeničinog kabineta doći i prijedlog za imenovanje vladina komesara za upravljanje ”Agrokorom”, kojega bi imenovala sama Dalićka, čime bi se personal njenog resora neopazice uvećao za 40.000 namještenika. Teško je to i zamisliti, ali u Hrvatskoj treba biti spreman na najgora iznenađenja…
”Pritom oni nemaju pojma što ih još čeka u ovoj godini”, kaže bivši visoki funkcioner Milanovićeve vlade, sretan da se riješio zla pa ne mora više sudjelovati u palijativnim akcijama za odgađanje problema i njihovo pometanje pod tepih, koja su obilježile rad triciklista Milanovićeva ”užeg kabineta” gdje su skupa pedalirali ministar financija Lalovac i ministar prometa Hajdaš-Dončić.
A što ih to čeka?
Nakon INA-e koja se i dalje vuče kao nedomišljen, na prvi pogled katastrofalan plan za spasavanje ”strateške” kompanije koja uopće nema strateške važnosti, i nakon ”Agrokora”, koji je drama ili tragedija kojoj se tek igra prolog, dolaze – brodogradilišta. Ove godine istječe sporazum s EU oko ”asistirane privatizacije” brodogradnje, pa će se vidjeti jesu li se ”Brodosplit” i ”Treći maj” doista restrukturirali, ili se samo održavaju jer obročno primaju golem državni novac koji će sad presušiti. Hoće li i tu naglo zatrebati intervencija, nova nacionalizacija, imenovanje stečajnog upravitelja s komesarskim ovlastima, što će zagovarati i u Splitu i u Rijeci dođe li do krize?
Četvrto, gubitak se gomila i u ”Petrokemiji”. I to će u ovoj godini dostići astronomski iznos. A zatim, koliki je dug bolnica? Pet milijardi kuna? Reforme i uštede nisu ni projektirane, novac i vrijeme cure, a ministarstvo gospodarstva iz kojega smo očekivali liberalne mjere, privatizaciju, te smanjivanje državnog utjecaja u ekonomiji, još povećava svoju intervencionističku ulogu.
Ni Milka Planinc nije se toliko miješala u narodnu privredu. A za takvu socijalističku politiku nisu nam uopće potrebni građanski liberali s nacionalnim predznakom, sasvim su dobri bili i oni bivši komunisti, samo ako uvedu alko-test i obavezni psihijatrijski pregled za svoje čelnike.