Piše: Denis Kuljiš
Umro je Tom Wolfe. Bio je literarni idol – previše bi bilo reći ”uzor” s obzirom na opće stanje pismenosti – za cijelu moju novinarsku generaciju. Pritom mnogi nisu ni znali da nam je uzor, jer ga nisu čitali, nego smo im, neobaviještenima, nametnuli zasade ”novog žurnalizma” koje je proklamirao i utjelovljavao Tom Wolfe.
O hrvatskom novinarstvu sedmadesetih, osamdesetih i devedesetih, zna se samo ovo – postojao je ”Polet”, postojao je ”Start”, a zatim, nastao je ”Globus”. Što je povezivalo ta tri ključna lista? Stvorili su ih i ispisali isti ljudi, mala jezgra autora, desetak ljudi, novinara i urednika. Sva tri lista pokrenuta su i vođena kao projekti, s vrlo precizno definiranom žurnalističkom strategijom i taktikama. Osim ta tri lista, koji su unekoliko bili hrvatska manifestacija ”novog žurnalizma”, postojao je ”Danas”, a osim toga, pisao je Veselko Tenžera. Kasnije se pojavio ”Feral” – sasvim druga priča koja se svodi na interakciju tri darovita splitska autora retrogradnog (antikapitalističkog) političkog usmjerenja. Nitko drugi od onih koji su radili za ”feral” s njegovim core-businessom nema nikakve veze.
”Polet” je bio najkompleksniji, revolucionarni projekt koji je dubinski utjecao na jugoslavensko novinarstvo i uličnu scenu osamdesetih. Kad se kaže ”osamdesete”, misli se na ”Polet”, glazbu i sve ostalo što se s tim dovodi u vezu. Što je bilo važnije – ”Univerzijada” ili ”Polet”? ”Polet”, naravno. ”Univerzijada” je bila hrvatski državni projekt emancipacije, političke i ekonomske, ono što je ”Polet” bio na alternativnoj sceni. ”Univerzijada” pak nije donijela ništa, kao ni ”Danas”, jer su oba bili utemeljena na ideji unapređenja socijalizma, dok je ”Polet” reflektirao težnju da postanemo Zapad – odmah. Tuđman je uspio jer nam je prodao priču da je stvaranje hrvatske države etapa na tom putu. Ali, u stvari, njemu je bilo stalo samo do države, jer je bio etatistički fetišist, politički formiran u Beogradu, a ne do Zapada, kamo smo mogli stići s puno skromnijom ”nadgradnjom” od ove koju smo podigli, pa je održavamo porezima radi kojih je većina mlađih, pametnih ljudi na koncu ipak prebjegla na Zapad pojedinačno i samostalno.
”Polet” je emulirao ”Andy Warhol’s Interview”. Ekspresivni grafički identitet bio je magnum opus našeg najvažnijeg konceptualnog umjetnika Gorana Trbuljaka. Trbuljak je bio važniji od Toma Gotovca koji bi po cijeli dan sjedio u kuhinjici gdje je G. T. krojio te novine od donesenog materijala, ali ipak se T. G. nametnuo kao galerijski eksponat koji danas možeš odnijeti na svaki Bieannale – zato što je Gotovac bio normalni ludi umjetnik koji proročanski naokolo trči gol najvješćujući novo doba poput Mojsija, dok je Trbuljak bio previše pametan za svoje dobro i funkcionirao je kao medijski insajder, stvarni nasljednik ”Gorgone” i ”Exata” u zagrebačkom kontekstu. No, to ne možeš izlagati u Metropolitanu, jer nije osobni, nego kolektivni projekt poput ”Neu Slowenische Kunst”. ”Laibach” i Kunst je podupirala slovenska kulturna sredina, kojoj je postao središna uporišna točka identita osamdesetih godina, dok su ovdje slabi izgledi da se skoro u Džamiji priredi velika izložba ”Umjetnik u krizi – Goran Trbuljak i njegovo doba”.
Vizualni stil ”Poleta” G. T. je precizno definirao fotografijama s autorskim okvirom, po kojima se nije smjelo čarati, ni stavljati nekakve naslove, čak ni na naslovnu stranicu – što je, mislim, svjetski ekskluziv u povijesti novinstva. Slog (tekst) davao se sav istim, najmanjim mogućim, tehničkim (neserifnim) pismom (Helvetica, nonpareil, 6 točaka fett, iliti bold) ublokirano, bez međunaslova, inicijala i svih ostalih kerefeka, koji su u tiskarstvu preostali od inkunabula. Osim naslova, smio je biti samo podnaslov pisan Trbuljakovim rukopisom, faksimil.
Žurnalistički sadržaj ”Poleta” definirala su dva uzora – ”New Musical Express” u pogledu glazbe i recenzija i ”Playboy” za intervjue. Preko ”Playboya” došli smo do Novog žurnalizam, ali tu se nije mogao razviti, nego tek kad smo svi skupa prešli u ”Start”.
Stari hrvatski i jugoslavenski žurnalizam bio je lišen literarnih pretenzija, osim u kulturnim rubrikama i feljtonima. Novi žurnalizam pretnedirao je da se u literarnim formama tretira svaki novinarski povod. Ključni je tu žanr, naravno, reportaža. Kad smo zadali dužinu od 15-20 kartica za standardni prilog (30.000 slovnih znakova), te izjednačili tekst i fotografiju u prezentacijskom pristupu (najčešće su se teme otvarale fotografijom preko dvije stranice), stvorili smo laboratorijske uvjete za razvoj novožurnalističkih pothvata visokih literarnih performansi. To je neka vrsta prigodnog esejizma, koji kontaminiraju pripovjedačke tehnike iz čiste književnosti – dijalog, metaforika, jezična invencija nužna za opisivanje ”fenomena svakidašnjeg života”. Osim s američkim novim žurnalistima poput Toma Wolfea ili Hunter S. Thompsona, to je bilo povezano i s novom europskom esejističkom praksom Rolanda Barthesa i Umberta Eco, dok se ppoimanje prirode masovnih, popularnih medija zasnivalo na pomodniom djelima Marshalla McLuhana. Naravno, sve to skupa nije bilo nametljivo prisutno u člancima, to su bile samo skele, koje se skidaju kad se dogotovi zgrada i završi fasada. Ali, u recepturi ”Starta”, najuspješnijeg i najutjecajnijeg lista koji se ikad izdavao u Jugoslaviji, bile su svjesno ugrađene upravo te sastavnice.
Veselko Tenžera, najutjecajniji i najnadereniji hrvatski novinar osamdesetih, kojega su oponašali i u Beogradu, bio je čista suprotnost i otvoreni neprijatelj svega što je ”Start” promovirao. Veselko nije znao ni jedan strani jezik, on je bio usidren u hrvatsku književnost i njegov je pogled dopirao do njenih obzora. On je bio pravi profet onoga što će uslijediti devedesetih. Njegov doživljaj Zapada mogao bih najbolje prikazati kad bih prepričao storiju o tome kako je doživio posjet jednom salonu za masažu u New Yorku. U Ameriku ga je poslala jako aktivna američka ambasada, njihov odjel za specijalne i medijske operacije, koji uvijek nalikuje nekoj produkciji iz Cirkusa Montyja Pythona. Osamdesetih su se jako trudila oko naših novinara, s intencijom da se pospješi konvergencija naprednog samoupravnog komunizma sa slobodnim državama, pa su na usavršavanje poslali pomno odabrane novinare. U posjet američkoj vojsci poslali su Miroslava Lazanskog. Bio je u Los Angelesu na premijeri filma Johna Miliusa, ”The Red Dawn”, o rusko-kubanskoj okupaciji Amerike. Milius ga je napravio kao neskrivenu posvetu partizanskim ratnim spektaklima, no Lazanski mu je objasnio da taj njegov filmovani prikaz obožavanih Rusa nije ni za malu djecu – naravno da prije nije čuo za redatelja ”Conana”. Jednu kolegicu poslali su u dnevne novine u Nashville, Tennnessee, Igora Mandića u neku vukojebinu na Srednjem Zapadu, a Tenžeru u New York, gdje je oćutio što je mogao, budući da nije mogao razabrati što urođenici govore ili pišu.
(Uvijek sam se pitao – što bi se dogodilo s Tenžerom, da nije prerano umro, nego da je dočekao tuđmanističku vlast čiji su mu se paragoni toliko divili? Nema sumnje da bi ga preuzeli kao korifeja, puno prikladnijeg od Aralice, ”učitelja doktora Tuđmana”. Što bi se dogodilo poslije, ne znam – Veselko je bio ironičar pa se zanosim da ne postao čisti apologet poput Krleže. Ali, opet, ne treba potcijeniti ljudske porive i bazične potrebe, a Veselku je više od stana trebalo priznanje, jer je je bio novinarska legenda i salonski lav u smrdljivom buffetu ”Mocca” na tadašnjem Trgu Republike, ali ga je dubko pekla pozicija marginaalca, provincijalca, obilježenog očevom sudbinom pripadnika ”poraženih snaga”, ili, kako je sam govorio, čovjeka koji je ”kad je u birtiji došao fajront, s klinčanice pokupio pogrešan šinjel”. Osamdesetih je došlo do bifurkacije – na jednoj strani rock and roll, a na drugoj narodnjaci. Pobijedili su narodnjaci.)
”Globus” izlazi izvan konteksta ovog osvrta na utjecaj Toma Wolfea i Novog žurnalizma na hrvatsku novinsku scenu. I tu su sudjelovali isti ljudi i primjenjivale se neke slične tehnike, no na sasvim drukčijem projektu.
Najvažnija uloga američkog Novog žurnalizma u američkoj kulturi – popularnoj utoliko što je bila masovna, elitna zato što se obraćala obrazovanoj srednjoj klasi – bila je što je definirala dikcionar i ideje nove osjećajnosti.
Tom Wolfe izmislio je ključne sintagme, koje su preobrazile američki i engleski jezik. ”Radical chic”, radikalni šik, to je ključni pojam šezdesetih u Americi, ali i u Europi – objašnjava zašto su cool bili Che Guevara, Crni panteri i Rudi Dutchke. ”Me decade” tumači sedamdesete – ”Japaja destljeće” donijelo je jogu, jogging, travu, jeftinu spiritualnost, seks-revoluciju i seks široke potrošnje.
Svemu što se dogadjalo za tri ključna desetljeća dvadestostoljetnog fin de sieclea, Tom Wolfe je priskrbio pojmovnik, ali i puno više – uveo je jezik uličnog intelektualca velike magnitude u dnevno procesiranje političkih i socijalnih pojava posredstvom kolumnističkih platformi u masovnim novinama. To se zatim pretvorilo u standardnu tehnologiju novinarstva, a on je zatim otplovio prema obalama čiste književnosti. Prethodno je dokazivao – i dokazao – da američka mejnstrimska književnost nema smisla, jer su je odmijenili publicizam i novinarstvo u disciplini Novog žurnalizma. Upravo je njegova knjiga ”The Right Stuff” (o američkom svemirskom programu, no zapravo o novoj američkoj prozelitskoj religiji koja je i danas dominantna – o tehnologiji, koja se u međuvremenu samo preselila u Silicijsku dolinu) demonstrirala da je pokraj takvog esejizma svaki napor akademskog književnika izlišan. To je potkrepljivalo ono što je istodobno, također u ”Rolling Stoneu”, kao feljton objavljivao Hunter S. Thompson, pa su od toga nastali ”The Gonzo Papers”, ciklus poput Balzacova ”Condition Humaine”, najznatnije američko književno djelo 20. stoljeća.
Tom Wolfe je u programatskim esejima (”Stalking the Billion-Footed Beast”) objasnio propast konvencionalnog američkog romana, koji se nije dovoljno izdigao da odgovori izazovima vremena. Suvremeni akademski manirizam uspoređivao je s opusom Balzaca i Dickensa u 19. stoljeću (a ti su pisci bili glavna književna inspiracija našoj generaciji zapadno orijentiranih intelektualaca, ne naravno, Dostojevski i slična roba). Uslijedio je tvorni napad, odgovor ljubomornog Normana Mailera, kojemu su se pridružili John Updike i John Irwing. Jedan propali drugorazredni i dva trećerazredna pisca lokalnog značaja, bili su glas akademskog establišmenta. Ako literatura koja se izučava na katedrama za suvremenu američku književnost, a pišu je uglavnom profesori s istih tih katedri, nema viši smisao, od čega će živjeti sav taj akademski prekarijat? Bog zna! No u međuvremenu su se možda snašli, dok su Novi žurnalizam, žurnalizam i print posvuda propali, pa se novinara može još glumiti jedino na televiziji.
Tom Wolfe je kao i uvijek prvi shvatio kako se stvari razvijaju, i svojoj teoriji usprkos – napisao je roman. To je, naravno, morao biti Veliki američki roman, koji prikazuje američki Condition Humaine, a s obzirom na njogov genij, pothvat je bio osuđen na uspjeh.
”The Bonfire of the Vanities” (naslov izvrće Thackeryjev ”Vanity Fair”, Vašar taštine, pa dobivamo Požar taštine) ima kao junaka antijunaka koji se razotkriva kao pravi junak. Sherman McCoy, broker na Wall Streetu, bijeli je anglosaksonski milijunaš školovan na Yaleu i, usprkos svojim ljudskim slabostima, najmoralniji lik u fikcionalnom njujorškom univerzumu. Sherman će postati žrtva gradske politike – saobraćajnu nesreću koja će mu se dogoditi kad s ljubavnicom u autu zabludi u Bronx, pretvara ga u prirodnu metu beskrupuloznih tehnologa vlasti. Populistički židovski gradonačelnik ulaguje se crncima, predvođenim profesionalnim demagogom, uličnim agitatorom. To podjaruje britanski plutokratski vlasnik tabloida koji na platnom spisku drži reportera, engleskog alkoholičara i pedofila… Zaista, uz manje preinake, sve bi se moglo prebaciti u Zagreb ili Beograd da i domaćem čitatelju taj zaplet postane blizak.
Tom Wolfe potpuno je izokrenuo obrazac – bijeli anglosaksonski bogataš je u osnovi čestit, umjesto da ga u skladu s populističkim melodramskim formatom neizostavno iskvari novac… Židovski lider u službi demokratskog establišmenta, ljudsko je smeće, a mladi crnac koji je stradao u nesreći, naprosto sitni kriminalac, a ne plemenita žrtva iz ljevičarsko-holivudske propagandne kuhinje. Englezi su govna, iako se prave da su bolji od svojih kolonijalnih izdanaka s Istočne obale, gdje se još održala brahminska vrlina protestantskog patricijata.
Naravno da je ”Bonfire” bio dubinski subverzivan, ali je tendencioznost toga književnog djela potisnuo njegov globalni uspjeh super-bestselera, jer se čitao naprosto kao krimić, a zatim ga je potpuno denigrirao loš holivudski film Briana de Palme. Izbačene su svi liberalni klišeji i umjesto kapitalističkog realizma, spravljena limunada, jedan treš-falsifikat koji je, uostalom, prilično loše prošao u kinima, kao možda najlošiji naslov u De Palminoj šarenoj filmografiji.
Umjesto ogavnog tabloidista kojega bi mogao utjeloviti recimo John Hurt, kastirali su Brucea Willisa, pa je to morao posati simpatični junak, prijatelj glavnog junaka. Njiha igra Tom Hanks, kao pičkicu, slabića, što je sasvim suprotno ideji priče – mogao ga je možda uspješno igrati Nick Nolte, neki malko razmažen ali bazično snažan muškarac čvrstog značaja koji prolazi pakao. Sudac na sudu u Južnom Bronxu, pravi građanski heroj ove priče je stari Židov, koji ne dopušta da ga zastraše razularene crnačke mase. Prosvjednike režira lik u kojem odmah prepoznaješ vlč. Ala Sharptona. Zbog holivudskog konformizma, sudac je postao Morganm Freemen, kako bi se izbjeglo rasno profiliranje. Ukratko, de Palma i Hollywood totalno su sfušali djelo Toma Wolfea, ali da su ga snimili u izvorrnom obliku, prošli bi kao Mel Gibson kad je napravio svoju verziju Pasije. Možeš se ti s bilo čime igrati u Americi, ali na filmu ne možeš s rasnim pitanjem, što je kao kod nas nacionalno ili u Britaniji – klasno. Kod Srba su u ”Lepa sela lepo gore” Srbi opkoljeni puno mnogobrojnim agresorom, a u ”Broju 55” – hrvatski srpskim. Ne može lord biti faca, a njegov batler šupak, igra jedino ako je obrnuto.
I drugi roman Toma Wolfea (”The Man in Full”) bio je uspješan, te opet naglavce okrenuo američku literarnu sociologiju, ali, zapravo, autor nije uspio prodrijeti izvan okvira koji je sam postravio – ”veliki američki roman” naprosto više nema smisla, bez obzira na lijep novac koji ti donese. Najveći suvremeni američki pisac je Elmore Leonard, ali teško ćeš to kome dokazati – svi će reći da on može biti jedino najveći ŽANROVSKI pisac, što je paralaksa kakva je dugo Hemngwaya držalaizvan akademskog mejnstrima. A Leonard je kao Hemingway unaprijedio književni jezik stvarnim idiomima, te suvremenim narativnim tehnikama, koje smjesta preuzimaju film i televizija, globalno dominatna produkcija dramskog sadržaja.
Najveći doprinos Toma Wolfea ostao je, dakle, novožurnalistički opus njegova esejizma. U jeziku on je stvorio spomenik trajniji od mjedi, odnosno, što bi rekao njegov stariji kolega, Kvint Horacije Flak:
Exegi monumentum aere perennius
regalique situ pyramidum altius,
quod non imber edax, non aquilo impotens
possit diruere aut innumerabilis
annorum series et fuga temporum.
Što je pak donio hrvatski Novi žurnalizam? Puno lijepih stvari, i da se sastavi jedna hrestmoatija tekstova ”iz onoga doba”, vrijedila bi i danas (literarno) mnogo više od ove sitne sječike što se dila po preostalim novinama i kod književnih izdavača gotovo isto toliko glupih i orgraničenih kao i njihova publika, podudarno s intelektom kreatora domaće kulturne politike. No, za kulturnu je politiku ionako najbolje ako je nema, pa će do rekreacija tih kreacija u jeziku doći ukaže li se potreba i mogućnost, u skladu s inspiracijom i sposobnostima onih koji eventualno požele da se time nematnu onemoćaloj kulturnoj sredini. Od njene onemoćalosti bilo bi nepravedno očekivati da iskaže bilo kakvu voljnost, pa smo kao i uvjek osuđeni samo na egzemplarnu veličanstvenost osobnih pothvata ma čiji i kakvi oni bili.