Piše: Denis Kuljiš
Samo djeca i autori hrvatskih tv-serija o novinarstvu misle da istraživački žurnalisti sami, ispod kamena, iskopaju neke velike državne tajne, te da im u tome pomažu ili odmažu državni činovnici zaduženi za informiranje javnosti, sve po propisima Zakona o medijima, te pod paskom državnog povjerenika za informiranje. Investigativni novinari zapravo imaju ograničenu rolu u provjeravanju (koroboraciji) i kolacioniranju informacija koje pribavi Izvor, a netko, uostalom, mora napisati članak, kad urednik odredi plasman i ton te odabere naslov.
Naravno, mora to biti usklađeno s uređivačkom politikom, koju određuje izdavač – on odabere hoće li to uopće pustiti, hoće li to biti jedan članak ili kampanja, te hoće li se ”vaditi crijeva”. Za veću, ozbiljnu stvar nikako ne može biti samo jedan članak, nego se svako pristojno otkriće – ovo naprimjer – pušta natenane, u seriji, tako da se postigni maksimali odjek, Follow-Up, kao kad piroman pali požar: moraš ukresati plamen na više mjesta i pratiti kako puše vjetar… To je tajna našeg zanata, a ona herojska impostacija za šankom, gdje se neki novinari hvališu kako su srušili ministre i vlade, pogodna je samo za naknadne obrade autora koji sami nisu nikad ništa otkrili ni plasirali, nego tek post festum svemu pridaju idejnu i moralističku interpretaciju.
Izdavač mora biti spreman ustrajati u kampanji usprkos prijetnjama koje će neizostavno stići iz kampa oštećenoga, a urednik mora dobro znati što radi, kome će nauditi i tko će od toga profitirati i postati mu saveznik za pribavljanje novih informacija, potrebnih da se prevagne u stvaranju javnog dojma. Urednik i njegov investigativni novinar (ako uopće igra neku rolu u toj operaciji, a nije samo pisac i potpisnik) znaju identitet Izvora, o kojemu, naravno, sve ovisi.
Izvor mora biti izvan svake sumnje kad je riječ o nekoj ovakvoj stvari, jer se tu ne može riskirati promašaj – prvi, drugi ili treći metak mora oboriti nosoroga, jer inače svi umiješani teško postradaju, a medijski outlet, s obzirom na cenzurnu narav hrvatskog medijskog zakonodavstva, riskira propast. Kredibilitet izvora svodi se na to da moraš znati da je u poziciji da raspolaže s autentičnim materijalom poput onoga koji ti je dao, a moraš također biti siguran da sve skupa nije zamka, neka ”navlaka”, nego dubinski interes lika s kojim si ušao u posao jer doista želi politički uništiti protivnika zbog nekog njihova temeljnog sukoba.
To, naravno, sužava krug zaintereseranih i sposobnih za pokretanje ovakve medijske operacije i na načelnoj razini možeš zaključiti kako se ništa u hrvatskoj politici ne mijenja – uvijek imaš dvije frakcije vlasti koje se, svim sredstvima, bore za prevlast – samo oni raspolažu informacijama – dok se opozicija uključuje samo kukanjem, kao uplašeni antički kor u ”Edipu”:
Slatki o Zeusov Glase, kakav li
Iz zlatnoga Pita
U Tebu sjajnu stiže mi?
Sav protrnuh, i srce mi splašeno
Od straha dršće.
Oj okrilje, vidaru delski,
S tebe ja strepim, kakvu ćeš muku mi
Novu il’ tijekom godinica već
Staru naredit.
Reci mi, zlatne oj Nade čedo.
Glase božanski!
Ujedinjena stranačka i vanstranačka desnica žele svrgnuti, diskreditirati i politički imobilizirati Plenkovićevu vladu (obrnutim redom) a pri tom su se spremni poslužiti istinom. Najvažnije je pravilo za rukovanje radioaktrivnim kompromatom, da mora sadržavati pouzdane podatke, inače je sav trud uzaludan. Naravno, razotkriven potencijalni korupcijski učinak može biti u disproporciji s političkim reperkusijama, ali to ništa ne mijenja na stvari, jer nitko nije spreman stvari ”stavljati u perspektivu” ako državnog službenika uhvate s rukom u pekmezu, ili se stvori čvrsta percepcija da je rasvijetljena neka ilegalna sprega (a pritom je manje bitno tko je i koliko na temelju stvorene prilike fasovao).
Dobitnik posebne pohvale: INDEX.hr
Što se tiče Izvora, sve je jasno, a što se tiče Indexa, on se tu ponio kako valja – uredništvo nije oklijevalo da ide do kraja, nesmiljeno, bez straha… To im je važna referenca za budućnost, a i do ovoga su došli na račun sličnih referenci iz prošlosti. Ono što dobiju, upotrebe, ne trguju s tim, ne relatriviziraju, ne puštaju drugu stranu da kompenzira efekt nekim svojim izmotavanjem. To znači da će dobiti još, i opet, a publika vidi da ostvaruju realni politički učinak, što je još važnije od samoga objavljivanja istina, jer skandaloznih istina ima u našem javnom živu napretek, a nedovoljno medijskih kanala da se one amplificiraju. U svemu, u Aferi Borg osnivač portala Matija Babić, trebao bi dobiti sve pohvale kad bi se sa sigurnošću moglo reći da je on bilo izdavač, urednik ili novinar Indexa.hr.
Pohvala: NOVA TV
Svi ostali ponijeli su se manje-više očekivano – državna televizija kako mora, a dvije komercijalne halapljivo, ali bez ikakvog udubljivanja u materiju, jer za to, naravno nisu osposobljene. N1 je zadavao tempo u praćenju, kuća Styrija imala je politiku even-Steven, malo tu, malo tamo, balansirajući između raznorodnih interesa i publike, dok je ex-EPH naprosto branio Vladu, što je svakako zrelo stajalište, ako pristječe iz načelnih razloga. Svi ostali mali i nevažni portalčići kreirali su šum na kanalu, ali su zapravo imali vrlu bitnu ulogu, osigurali su ”kapilarni efekt”, posredujući saznanja o aferi do perifernog društvenog tkiva… Jer, problem je s politikom u Hrvatskoj da ona više nikoga ne zanima, osim one koje zanima, jer su na taj sektor vezani, što se vidjelo i po tome koliko je bio praćen intervju s Plenkovićem, uoči afere, kad je njegovu konferenciju za štampu organizirao njegov PR u Umjetničkom paviljonu (teško je bilo naći manje primjereno mjesto) pa su doveli predstavnike svih medija, osim ”Nove TV” koja je iznad toga, jer kao narodni medij gledanošću rastrura konkerenciju i sama može svojom sapunjarom osigurati dvostruko veću gledanost od svih ostalih zajedno kad see uhvate u kolo s premijerom i zaplešu poput onih veseljaka iz crtanog filma o Petrici Kerempuha preminulog Zlatka Boureka. CME ima share u prime timeu – 38%, a na medijskom tržištu nacionalnog oglašavanja drži 54%. Osim toga, od CME je ”Novu” kupio Kohlberg Kravis Roberts, američki fond koji upravlja s oko 150 milijardi dolara kapitala, što je novac kojim bi se moglo kupiti barem polovica Hrvatske kad bi se ona prodavala po pravilima koje vrijede za druga poduzeća. Ta prodaje još nije administrativno potvrđena, što je drugi, dodatni razlog da se informativni program ”Nove” ne uživljava previše u domaće političke međufrakcijske ratove i afere.
Nagrade
Dakle, veliki plus za Index, uz primjereno ponašanje Nove… sve će biti ubilježeno za novinarsku nagradu koju će prije ili kasnije dodijeliti najkvalificiraniji žiri u kojem za sad sjedim sam, a mislim da ću to tako voditi i nadalje… Nisam još odabrao simbol, skulpturu koju ću dodjeljivati, jer prema suvremenom domaćem kiparstvu imam najveće rezerve – posljednji je moje povjerenje zadobio pokojni kipar Slavomir Drinković, dekan Likovne akademije, kojemu sam povjerio oblikovanje vješalice u hodniku. Brankuzijevski komad, mogao bi se dodjeljivati u kopiji, da nije unikatni rad od trešnjina drva s pojedinačno lijevanim brončanim klinovima.
Ipak, imamo ovdje još i kandidata za specijalnu pohvalu – a to je riječki dnevnik ”Novi list”.
Nisu se posebno istakli u praćenju Afere Borg, njihovi (ljevičarski) komentatori samo su likovali nad neprilikom omrznutog HDZ-a, makar i one njegove umjerene frakcije koja drži vladu i vlast (a neizlječive komunjare i napopravljivi zokijevci ne vjeruju da postoji razlika među pojedinim hadezeovcima). Ne, zasluga je uredništva ”Novog lista”, što ne smije promaći nezapaženo, sastoji se u tome što nisu dopustili da afera zasjeni ”business as usual”, njihovo balansirano praćenje riječke situacije, u čemu se, pored glasanja ljevičarsko-komentatorske većine, potpuno nesposobne za asimilaciju nekih novih informacija i ideja, u posljednje vrijeme (otkako je ”Novi list” s promjenom izdavača prestao biti ”fabričko glasilo” riječke frakcije SDP-a) pojavljuju vrsni materijali i vrijedna otkrića, poput senzacionalnog intervjua sa Čedom Sochorom, koji je načinio Marinko Glavan.
Tko je Čedo Sochor? Umirovljeni riječki lučki pilot, koji je u međuvremenu osnovao privatnu lučku firmu, koju sad napušta prepuštajući mjesto sinu, kapetanu duge plovidbe.
U tom dugom intervjuu, gdje se bez velikih riječi i dalekosežnih zaključaka (naslov je morala ”izmisliti”, zapravo nategnuti redakcija – ”Cijela Slovenija radi za Kopar, a luka Rijeka nema strategije”) on samo prikazuje stanje i daje konkretne podatke o promašajima i zloupotrebama lokalne i centralne (ministarske) vlasti koja je kroz posljednje godine riječku luku pretvorila u sadašnju karikaturu nekadašnjeg prometno-industrijskog giganta.
Otkriva upravo nevjerojatne stvari – novi kontejnerski terminal sagrađen je prekratak za današnje brodove. Nije sagrađen na pilonima da mu se jaružanjem može povećati gaz, nužnan za dašanji standardni kontejnerske mrcine. Ugrađene su čak pogrešne bitve za koje se oni ne mogu sigurno vezivati, a operativna obala ne može izdržati teret najvećih kineskih dizalica, koje onda ne mogu rastovarivati dva zadnja reda kontejnera ukrcanih na brod…
Operativna obala u riječkoj luci prekratka je za kruzere, pa se moraju ”iz usluge”, privezivati na kontejnerski terminal kod privatnih (filipinskih) vlasnika. Ukratko, oko 400 milijuna kuna, kaže lučki pilot koji je cijeli život ”manovrao” po luci (ranije je bio kapetan remorkera), bačeno je u vjetar, ali tu, očito nije pitanje ”nacionalnog jedinstva” i strategije za čiji se nedostatak neizravno optužuje nacionalno središte, dakle Zagreb, nego je još jedan riječki skandal, djelo tih nesposobnih ljudi, koji su nekoć veličanstvenom gradu ovim i svim ostalim prethodnim promašajima pričinili nedoglednu štetu…
Trebalo bi još istražiti svrsishodnost gradnje divovske kontejnerske logističke baze Škrljevo na 35.000 četvornih metara. Kakav je, uostalom, opći plan razvoja luke, one kontejnerske (privatno-javne), te one državne (za rasuti teret), kad ih je Kopar pretekao za ukupno ŠEST puta, a na sjevernom Jadranu Rijeka vezuje 2,5% (kontejneri), odnosni 1% (rasuti teret) ukupnog prometa?
Kao što kaže vrijedni Schor – ”mi u Bakru privezujemo brodove postpanamax generacije tako da ispred prove i krme ostaje po samo 5 metara” (što je čarobnjaštvo). A što se tiče nove lučke gradnje na Zagrebačkoj obali, upozorava, već se na treći natječaj za zakup nitko nije javio, jer je koncipirana tako da će, nedovoljno velika, biti nekomercijalna pa će se umjesto kontjenera, ondje i dalje krcati staro željezo.
Ukratko, cijelo gradsko i županijsko riječko vodstvo također treba otpremiti u staro željezo, a gradu je potrebna novo, poslovno orijentirano vodstvo, da pritisne ministarstvo i vladu, natjera ih da pristupe izboru partnera za gradnju željeznice velikih brzina za Zagreb i Budimpeštu, nađu (odmah) partnera za modernizaciju Rafinerije i dinamizaciju INA-e, nađu kupca za brodogradilište ”Treći maj”, naprave plan za ekploataciju i privatizaciju aerodroma na Krku, ukratko, da Rijeku izvade iz dreka u koji je upala dok su lokalne komunjare vodili politiku i ministarstva po Zagrebu, dok su kod sebe samo gradili one apsurdne ”leteće petlje” i promašenu infrastrukturu u Čavlima, Kukuljanovu i na Brajdici, prebacujući poslove domaćim mini-tajkunima, koji su se kao lučki ugori jatili oko njihovih domaćih čelnika.
U svakom slučaju – pohvala ”Novom listu” za lijep članak i pošteno praćenje zbivanja na poslovno-političkoj sceni. Diploma s likom mog pradjeda (Andrije Kuljiša, izdavača spljetskog ”Pučkog lista” iz 1886. godine) sigurno im ne gine.