Piše: Denis Kuljiš
Zašto predsjednica nije došla u Jasenovac, nego je otišla tajno, ili privatno, a na službenu ceremoniju poslala I. Z. Čička? Nije htjela riskirati gubitak podrške svoje desne i najdesnije biračke baze, u kojoj prevladava mišljenje da su: a) brojke ubijenih u Jasenovcu prenapuhane, b) da se među žrtvama pokolja nalaze i žrtve Križnog puta umorene na tom gubilištu pa su im kosti izmiješane, te c) da ne treba popuštati Srbima, koji ionako misle da je u Jasenovcu likvidrano 700.000 ljudi i ne žele ostupiti od takvih procjena… Sve su to modaliteti apologetike ustaškog pokreta, što je od Hrvatske, potencijalno mirne kvislinške paradržavice poput svih ostalih u Europi, napravio genocidni režim i pokrenuo sile pakla, koje će u sljedećem desetljeću orgijati po ”zapadnom Balkanu”.
Budući da je vezana uz biračku bazu desnice koja se u dva posljednja izborna ciklusa infiltrirala u HDZ, umjesto da zauzima prirodno mjesto, najčešće ispod izbornog praga i izvan parlamenta, predsjednicao nije otišla u Jasenovac. Poslala je Čička. On govori u ničije ime, najmanje u njeno. Već desetljećima Čičak je ”maverick” na rubu politike, spreman da posluži nekome tko će polaskati njegovoj taštini.
I zato, nije bilo u Jasenovcu nikoga da učini jedinu primjerenu gestu – ono što je napravio Willy Brandt, kad je u Varšavi naprosto kleknuo ispred spomenika izginulima u Getu. U času kad su Hitlerove snage tu izvršile masovni pokolj, on se u Norveškoj borio kao gerilac na protivničkoj strani. Čak se nije ni zvao Brandt, to mu je ratni nome de gurre. Pravo ime bilo mu je Herbert Frahm. B udući da je bio socijalist i ateist, njegova varšavska gesta nije se mogla shvatiti kao neko apstraktno obraćanje onostranom – bila je to poruka izravno upućena svima kojih se te ticalo, na obje strane.
Da KGK nije Willy Brandt, to je jasno, ali sad se štoviše čini da nije samo politička oportunistkinja koja konjunkutuno špekulira, nego da ima zaista posve neprihvatljive stavove o ovoj ključnoj temi.
Ona ne prihvaća činjenice i odgovornost kvislinške milicije za počinjeni genocid. Pokušava ga kvalificirati, brojke proglasiti nepouzdanim, a fenomen nejasnim. To se zove genocidni revizionizam – apologetika ratnog zločina samo po sebi je (apstraktni) politički zločin, koji se u Europi danas nigdje ne može javno iskazivati, jer se ne prihvaća u mainstreamu. Što je KGK izjavila povodom svog nedolaska u Jasenovac?
Rekla je da treba osnovati komisiju, po mogućnosti međunarodnu, ”da razmotri sve činjenice o Jasenovcu”. No sve bitne činjenice o djelovanju ustaškog logora smrti utvrđene su. Stvar je samo u tome kako se netko prema njima odnosi. Kakve su bile okolnosti za počinjenje tog ratnog zločina, što mu je prethodilo i što se poslije događalo, savršeno je impertinento. Tko to ne razumije, nema osnovni moralni kompas za snalaženje u današnjem svijetu, i za to će platiti cijenu, bez obzira na nekakav narativ ”kontekstualizacije”, kojim se prvi počeo baviti još zlosretni Bruno Bušić, na poticaj samoga dr Franje Tuđmana. Tuđman se ni sam nikad nije oporavio od riječi koji je o tome napisao u svojoj knjizi. Dao ju je redigirati i beskonačno se ispričavao, svaki put zapadajući u nove neprilike u koje te uvedu takve ”ispravke netočnog navoda”. Zapravo se Tuđman za života ni posthumno od toga nikad nije oprao, iako je učinio neke ispravne poteze. Naime crnokošuljaše, pripadnike HOS-a, dao je raspustiti čim je to bilo praktično moguće, a njihove kolovođe dao je pobiti. Sigurno nije s fašističkom desnicom održavao posredne političke veze. S obzirom na svoje državničke ambicije, znao je da se to politički ne da preživjeti.
Još jedan fatalan pokazatelj revizionizma kod KGK je njena inicijativa da, zajedno s Bandićem, podigne spomenik žrtvama Holokausta na Zagrebačkom kolodvoru, odakle su Židivi otpremani u logore. Ekspres Zagreb-Aušvic polazio je ispred Pošte 2 koju su sagradili Nijemci čim su okupirali Zagreb. To i Glavna pošta bili su im jedini važni punktovi u gradu. Željezničke pruge prema Jugoistoku sami su kontrolirali, dok je sve ostalo obavljala njihova ustaška milicija, odnosno domobranska vojska, prva pod kontrolom SS-a, a druga pod zapovjedništvom Wehrmachta. Likvidaciju židovske populacije kvislinzi su obavili usput, iz usluge, na marginama pokolja Srba koji su odmah započeli po provinciji. Istrijebljeni svi Židovi koji se nisu uspjeli prebaciti na talijanski teritorij, gdje se takva politika nije provodila dok je stajala samostalna Mussolinijeva vlast (rasni zakoni počeli su se ne osobito zdušno primijenjivati tek 1942. godine).
U NDH umoreno je oko 32.000 od oko 40.000 Židova, odnosno oko 70.000 od 82.500 koliko ih je ukupno živjelo u Jugoslaviji prije rata. Gradnja posebnog spomenika žrtvama Holokausta uvredljiva je za Židove i za Srbe, a i za Hrvate zdrave pameti, jer sakriva još jedan apologetsku narativ – hoće se pokazati da su domaći kvislinzi bili samo ”dio problema”, ”djeca svoga vremena”, ni bolji ni gori od ostalih fašista… Znači, pijetetom prema ubijenim Židovima, što je apsolutni europski imperativ, možeš izbjeći cijeli kompleks alokacije krivnje za domaći, bratoubilački genocid. To je ipak – naša stvar, u čemu se možemo braniti uzvraćanjem optužbi i ”širenjem konteksta”, uvođenjem u priču Blajburga i svega što se događalo u poraću.
Sve je to naprosto skandalozno. Tko je savjetnik koji Predsjednici savjetuje tu samoubilačku politiku, moralni seppuku? Na Pantovčaku ima nekoliko likova (većinom se zovu Mate) koji je navode u bespuća suvremene povijesne zbiljnosti i pomažu u naizgled lukrativnim kombinacijama koje uključuju hadezeovsku desnicu, razne pravaše i filofašiste, ratne zločince i gangstere po Slavoniji, krupne ruske državne i ekonomske interese i slične grozote… Sve su to kratkovidne ideje i kratkoročne zamisli, primjerene beznačajnim, tranzitivnim kadrovima koji popunjavaju redove prislužnika na Pantovčaku, a samo njihovo postojanje, još je jedan važan razlog da se u najbržem pratičnom roku (o tome drugdje) sama ta antidemokratska institucija hipertrofiranog predsjedništva i ukine.
No, u ovom času, vodi se uska rasprava o jasenovačkj manufakturi smrti uspostavljenoj u sklopu genocidne procedure kvislinškog režima NDH, koju će, kalendarskom neminovnošću, uskoro dopuniti blajburške otajstvene svečanosti i obilježavanje poratnih zločina domaćeg, suverenog komunističkog režima. Zato bi bilo od presudne važnosti uspostaviti ”generalni kontekst” za sva buduća istraživanja i rasprave, u kojoj će svaki od događaja koji pripada u neki od tih ciklusa, dobiti svoje pravo mjesto, pa se razmatrati zasebno. Nužno je uspostaviti totalitet uvida u povijesna zbivanja toga najkrvavijeg desetljeća 20. stoljeća, koje bi, barem u našim geografskim okvirima trebalo, mislim, nazvati ”Desetljećem genocida”.
Desetljeće genocida – Nacrt za studiju genocidnih politika na području bivše Jugoslavije 1941-1949
Trebi li ubilačke politike u kojima su stradali i prognani milijuni – možda i dva milijuna ljudi – nazivati ”genocidnim politikama”?
Sustavno se provodilo etničko čiščenje nepoželjnih naroda, kao i eliminacija nepoželjnih skupina unutar selektivno obrađivanih etničkih korpusa, koje bi po potrebi preraslo u genocid. Ili bi kao gonocid započelo, a zatim se pretvorilo u blaže i jeftinije mjere izgona i popolacijskog inženjeringa. Pitanje koje pokušavam (sebi) postaviti radi metodološke strogosti jest – je li riječ o sustavnom etničkom čišćenju koje se ponekad pretvaralo u genocid, ali je u osnovi bila genocidna ideja i operativni plan koji bi usljed praktičnih ograničenja završio pukim etničkim čišćenjem?
Odgovor će se moći dati na kraju – za sada ostavljam snažniji kvalifikativ: ”genocidne politike”.
- NDH: Genocid Srba, Židova i Roma. Jesenovac kao sporedna pozornica sveobuhvatnog pokolja.
Prvi kontekst u realizaciji genocidnih politika je samo formiranje ustaškog režima unutar NDH. Ustaše, naime, nisu osnovale NDH. NDH, kao hrvatsku polovicu okupiranih teritorija ”zemalja krune sv. Stjepana”, zamišljena je još na desku Hitlerova ministarstva vanjskih poslova dra. Joachima von Ribbentropa. Još od tridesetih godina taj odjel vodio je dr. Edmund Veesenmayer, koji je prije rata dolazio u Zagreb i komunicirao s dr. Vladkom Mačekom. HSS je trebao dati političku okosnicu kolaboracionističke vlasti u Hrvatskoj, ono što je s admiralom Horthyjem utanačeno u Mađarskoj, kad je pristrupila Trojnom paktu. No, Maček se neočekivano okrenuo Beogradu i stvorio iskren savez s vladom princa Pavla što je urodilo nastankom Banovine Hrvatske, države u državi. Nije Maček bio toliko sklon Jugoslaviji, nego se opravdano grozio nacista, kao normalni Zapadnjak i anglofil, koji je u stranci, međutim, imao ljude koji su naginjali u desno (Lorković, Vokić) i one koji će se okrenuti ulijevo (Šubašić, Gaži). U velikim nacionalnim strankama/pokretima poput HDZ-a, vidimo, takve se političke separacije uvijek događaju…
Dr. Veesenmayer pojavio se u Nuerenbergu u ”ministarskom procesu”, osuđen na 20 godina, ali pušten iz zatvora nakon šest, 1951. Preselio se u Teheran, živio do 1977.
Wehrmacht je zauzeo Jugoslaviju iznuđenim vojnim pothvatom, nagnan time što je u Beogradu uz englesku podršku izvršen vojni puč pa je uklonjena regentova vlada Cvetković-Maček, vlada ekvidistance, koju je Hitler bio spreman tolerirati, dok ove probritanske ”mlade oficire” nije htio nipošto, jer su se britanske trupe iskrcale u Atici i pokrenule uspješnu kontraofenzivu protiv Talijana na balkanskom frrontu. Tako se Hitler odjednom našao u posjedu Hrvatske za koju nisu bili spremni odgovarajući politički aranžmani. NDH je proglasio potpukovnik Slavko Kvaternik, ministar rata u kratkovječnoj vladi Države SHS koja je 1918-1919 potrajala oko tri mjeseca dok se nije fuzionirala u Kraljevinu SHS. Tada je Slavko dobio nogu, što je u velikoj mjeri potakao mladi paskvilant Miroslav Krleža senzacionalističkim napisma u zagrebačkim tabloidima (poslije je to postao njegov prozni tekst ”Pijana noć”).
Kvaternik i njegovi austrougarski vojni kadrovi nisu se njemačkoj gospodi generalima učinili dovoljno širokom političkom bazom – nisu shvatili beamtersku prirodu agramerskih i hrvatskih malograđana koji se uvijek lako prilagode novom poretku. Tako je već sedam dana nakon proglašenja, iz Pistoie na nekoliko kamiona dopremljeno dvjestotinjak ustaških komandosa, koje su se ranije obučavali kod mađarskih revanšista u Janka Puszti, da bi ih zatim preuzela Mussolinijeva agenturna operativa OVRA. Poslije ubojstva kralja Aleksandra 1934. (što su obavili Makedonci fašističke frakcije VMRO) prebacili su ih u izgnanstvo na vulkanske otoke blizu Sicilije, a kolovođe, nekog Antu Pavelića i Kvaternikova sina Eugena, strpali u zatvor. Čopor primitivaca iz najzaostalijih krajeva koji su se doklatarili na kamionima, bio je jako dobra osnova za stvaranje kvislinške milicije koja će preuzeti provođenje represivnih mjera za okupacijsku vlast i tako prištedjeti njemačke trupe potrebne na ozbiljnim svjetskim ratištima. Za vojne operacije na Balkanu pokušao je štab Wehrmachta upotrebiti redovno domobranstvo. Angažirano su u operaciji ”Duo/Trio” koncem 1941. i na proljeće 1942. godine, operaciji čišćenja terena u Bosni i Crnoj Gori poslije slamanja Užičke republike (partizani su to bilježili kao dvije posebne, Drugu i Treću neprijateljsku ofenzivu). Domobrani se nisu pokazali tako loše, ali bili su slabe izdržljivosti, nedovoljno opremljeni i nemotivirani, pa su ubuduće korišteni samo kao pomoćne trupe, najčešće u artiljerijskim formacijama, koje iziskjuju određenu profesionalnost. Istodobno, počeo je rast samostalne ustaške sile, ustaške vojnice, koja je imala samo jedazn cilj – istrebljenje sveukupnog srpskog civilnog stanivništva s područja NDH, vrlo velike okupacijske paradržave između Kupe i Drine s gotovo 7 milijuna stanovnika.
Koliko je Srba ubijeno u NDH? Prema procjeni Vladmira Velebita – oko 750.000. Prema izračunima najpouzdanijih demografa koji su to obrađivali (Žerjavić i Kočović) te prema poimeničnom popisu žrtava koji je napravljen šezdesetih godina samo za BiH i tiskan u 10 primjeraka za potrebe saveznog Statističkog zavoda u Beogradu, ne manje od otprilike polovice toga broja. Nesumnjivo je ubijeno više od 300.000 Srba, a jasenovački logor smrti gdje je po poimeničnom popisu pojedinačno pobijeno oko 80.000, tu je samo jedna, doduše najgora epizoda.
Zato je pogrešno i glupo kad se s ”kompleksom Jasenovac” poistovjećuje veliki genocidni pothvat ustaškog režima, koji je imao neposrednu političku podršku i vodstvo dr. Veesenmayera, koji će također potaći genocid oko 900.000 mađarskih Židova. Još važnije, imali su podršku njemačkog ambasadora, SS-gruppenfuhrera Siegfrieda Kaschea, koju su zaslužili naporima hrvatskih trupa na Istočnom frontu i novačenjem za redovne, legionarske divizije Wehrmachta, od kojih su neke imale isključivo hrvatske vojnike, te njemačke dočasnike i časnike. Tako su formirane 362., 369., 373., 392. infanterijska divizija te tri divizije Waffen-SS. Uz domobranstvo uglavnom na papiru i ustašku miliciju zaokupljenu pokoljem civila po srpskim selima, bila je to ozbiljna drugorazredna kvislinška vojna sila, koja se, naravno, ne može ni usporediti s golemim efektivama što su ih Hitleru na Istočnom frontu stavili na raspolaganje rumunjski i mađarski diktator, te holandski i belgijski kvislinzi.
Taj hrvatski genocidni projekt išao je na jetra i samom osnivaču – ili proglasitelju NDH, potpukovniku Kvaterniku, koji je brzo proizveden u feldmaršala (vojskovođu), te počašćen starom hrvatskom ratničkom utenzilijom (srebrenim tomahavkom), a zatim penzioniran, kako bi se mogao povući u Češku, pošto mu se žena, Židovka, kći osnivača obnovljenog pravaštva Josipa Franka ubila kad je shvatila da je njen sin Eugen ”Dido” postao Pavelićev Himmler i stao provoditi konačno rješenje židovskog, romskog, srpskog i svih ostalih pitanja, koja su se Hrvatima otvorila na putu k europskoj uljudbi i nacionalnom uskrsnuću. Slavku to distanciranje nije pomoglo, obješen je u Zagrebu s Kascheom, dok je ”Dido” s familijom stradao u automobilskoj nesreći u Argentini početkom šezdesetih. Ne bi trebalo isključiti mogućnost da mu je Udba podesila gume. Vokić i Lorković pokušali su se također odvezati od broda koji tone pa su završili na kukama za meso kod Maksa Luburića, jednog sadističkog patuljka, kojega je također dostigla duga ruka Udbe u Španjolskoj, gdje su mu razbili lubanju čekićem, metodom dobro iskušanom upravo u Jasenovcu kojim je on upravljao.
- Kompleks genocidnih politika Titova komunističkog režima u poraću
Vrlo složena zbivanja, u kojima se istodobno miješa nekoliko razina, odnosno nekoliko strategija genocidne politike i režimske retorzije, populacijskog i političkog inženjeringa, valja jasno razlučiti, pa ćemo u toj sinkorniji, koju definiraju ”modaliteti pokolja”, uspostaviti logične, na prvi pogled manje uočljive dijakornijske nizove njihovih planskih ciljeva.
Modaliteti poratnih pokolja
(a) Masovne likvidacije zarobljenika i civila u zbjegu, odmah poslije završetka rata i obustave neprijateljstava, na licu mjesta, u trenutku zarobljavanja,
(b) Masovne likvidacije koje se provode nakon disperzije ”marševim smrti”, koji služe za iscrpljivanje, kao pomoćno sredstvo u likvidacijama što se zatim izvršavaju na unaprijed odabranim mjestima gdje će poslije strijeljanja biti lako prikriti grobišta (”Križni put”),
(c) Likvidacije u sabirnim logorima gdje ljudi masovno umiru zbog neljudskih uvjeta kojima su izloženi,
(d) Pomor u radnim logorima u kojima su određene kategorije zarobljenika, vojnika i civila, upućeni na rad i tretiurani tako da se osigura ubrzana fiziučka eliminacija,
(e) Likvidacije narodnih neprijatelja, političkih i klasnih protivnika te klera, koje sistematski obavljaju Ozna i naročite vojne formacije KNOJ-a, u svakom zauzetom (oslobođenom) gradu i selu.
O svim tim aspektima pokolja postoji bogata literatura, istraživački radovi u kojima su publicirani originalni arhivski dokumenti. U Sloveniji su zahvaljujući radu njihove parlamentarne komisije otkrivena mnoga grobišta, a u najvećima ima na tisuće ljudskih ostataka (Tezno kod Celja). Na području Hrvatske mapirano je oko 1500 neistraženih grobišta (”Križni put”), dok je režim i broj žrtava u zarobljeničkim i radnim logorima istražio dr. Vladimir Geiger u nizu svojih znanstvenih radova. ”Bleiburg” je posve nevažna epizoda – na Blajburškom polju nije se dogodilo ništa osim zarobljavanja, pokolji su se dogodili nešto južnije, na graničnom području kod Dravograda. U Austriji masovne su likvidacije obavljali samo Sovjeti. Nakon što su se njemačke i kozačke snage 15. SS-korpusa predale bugarskoj vojsci, ruska ih je stala izvoditi na stgrijeljanja po cijeloj Koruškoj.
No, to su sve samo ”modaliteti”, a od presudnog je interesa ”makrokontekst”, odnosno obrisi plana koji je nesumnjivo postojao i provodio se radi ”konačnog rješenja” pitanja koje tek moramo hipotetički definirati.
Strateški ciljevi poratnih pokolja
Osnovni cilj genocidnog etničkog čišćenja koje se komunističke trupe maršala Tita provodile u poraću bio je – istrebljenje rasno nepodobnog, neprijateljskog neslavenskog stanovništva, kako bi se iskorijenio ”drugi” i zagospodarilo etničkim prostorom. To je čišćenje provođeno na četri nacionalna korpusa:
(a) Genocid nad Nijemcima. Zarobljeni vojnici Wehrmachta, cijele pukovnije odjednom, strijeljaju se i zakapaju u neobilježene grobove. Isto vrijedi za pripadnike SS-a. Na III zasijedanju AVNOJ-a donesena je 21. studenog 1944. odluka o konfiskaciji sveukupne njemačke imovine. Nitko njemačke narodnosti nije mogao posjedovati bilo kakvu imovinu – što je čisti rasni zakon – i svi se etnički Nijemci, pretvoreni u beskućnike, otpremaju u radne logore, uključujući tu 25.000 djece. Prema poimeničnom popisu ondje ih je umrlo oko 150.000 ljudi, od napora, gladi i bolesti. Cijela njemačka manjina u Jugoslaviji, zbrisana je. Od 500.000 stanovnika prema prijeratnom popisu, u poslijeratnom ostalo ih je oko 8.000. O svemu tome postoji izuzetno bogata literatura, dio gradiva koje dokumentira eliminaciju podunavskih Švaba. Opstali su u većem broju jedino u Rumunjskoj, u Transilvaniji, jer romansko stanovništvo nije manifestiralo tipičnu slavensku bešćutnost. Statistike je u mnogim radovima obradi dr. Geiger, ali i mnogi drugi hrvatski i srpski autori.
(b) Genocid i etničko čišćenje Talijana. Kad se rezimiraju podaci za Istru, Rijeku, Zadar i ostatak Dalmacije vidi se da je s istočne obale Jadrana u poraću izgnano također oko 400.000 Talijana. Ostalo ih je desetak tisuća, najviše u Istri i u Zagrebu. U istraživanju tih statistika najpouzdaniji je Luciano Giuricin (LA QUANTIFICAZIONE DELL’ESODO – Le discrepanze registrate nell’uso dei termini: profughi, optanti ed esodati).
(c) Protjerivanje Muslimana, Turaka i Albanaca. To je i dalje dosta neproničan kontekst, jer je riječ o procesu transfera muslimanskog stanovništva Sandžaka u Tursku, o čemu je još prije rata Stojadinović bio postigao sporazum s Inonijevom vladom u Ankari. U poraću, nastavlja se kao izgon turskih optanata iz Makedonije, s tim što im se priključuju musmimani iz Srbije i Albanci s Kosova, prikrivajući svoj identitet. Prema nekim statistikama koje još nisam uspio dobro povezati, riječ je o oko 400.000 ljudi.
(d) Izgon Mađara. Protjerivanje Mađara, čini se, nije poprimilo tako velike razmjere već i stoga što ih nije bilo previše. Navodno je tu riječ o 40-50 tisuća ljudi, ali korespodente za tu temu još tražim.
Zaključak: Etničko čišćenje koje je provedeno prema rasno nepoćudnom stanovništvu obuhvatilo je, dakle – oko 2 milijuna ljudi. Veliki dio pritom je ubijen – ne manje od deset-petnaest posto. To je zločin fenomenalnih razmjera, koji se može usporediti s protjerivanjem sudetskih Nijemaca iz Češke i Prusa iz Poljske. Slaveni su pregazili Nijemce, a velike sile to su manje-više odobrile sporazumom u Potsdamu gdje su utvrđene interesne zone. Iz Jugoslavije je primjenom rasisitičke politike fuzički uklonjeno sve neslavensko stanovništvo a imovina im je preoteta. To je isti postupak koji su Nijemci i kvislinzi primijenili prema Židovima, samo što je brojka zahvaćene populacije u ovom slučaju točno trideset puta veća!
Rekompozicija nacionalnih korpusa
Poslije rasističke genocidne politike i etničkog čišćenja, a često i usporedno s njom provodi se etnička – nacionalna – rekompozicija nacionalnih korpusa, pa se protjeruju i ubijaju Slovenci, Hrvati, a još prije toga Srbi u Srbiji koji su surađivali s okupatorom ili su posjedovali neku poželjnu imovinu pa su tako postali ”klasni protivnici”, ili su bili ”idejni protivnik” po svom svjetonazornom opredjeljenju ili profesiji. Tu su kriteriji bili različiti od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga – na Kosovu, primjerice, bili su sumnjivi i odmah su otpremani u zatvore svi intelektualci, praktično svi pismeni ljudi, učitelji i slično (kao što je to u svojim memoarima dojmljivo opisao albanski glumac, holivudski star Bekim Fehmiu). U Hrvatskoj i Bosni stradali su svećenici, hodže su praktično istrebljeni, a u Sloveniji uklonjeni klerikalci. Srednja klasa – buržaozija – završila je u logorima i na stratištima. Da bi se počelo stvarati novog čovjeka, trebalo se prvo riješiti staroga… O arbitrarnosti svih tih zločina postoje nedogledna svjedočanstva, nemoguće ih je kolacionirati. Osim fizičkih likvidacija, ljudi su masovno osuđivani na bijedu, deprofesionalizaciju, marginalizirani su ili otjerani u emigraciju. Dok se stvaralo novo društvo, svi pripadnici staroga, usprkos dostignućima i pozitivnoj reputaciji, znanju i sposobnostima, bačeni su u famoznu ”ropotarnicu povijesti”, na smetlište, dok su polupismeni kadrovi ”stasali u borbi”, počinjali sve ispočetka. Nanovo su izumili i usvojili više vrijednosti građanskog života, da bi zatim i sami, nekoliko desetljeća kasnije, završili na istom mjestu, u sličnoj ”ropotarnici”, kad ih je zbrisala revolucija kontrarevolucije početkom devedesetih godina.
U ratu i poraću, primjećuje legendarni zagrebački novinar i publicist Marko Grčić, veći balkanski narodi, Srbi i Hrvati, tako se se međusobno istrijebili uništavajući svoje elite, da su praktično postali nesposobni za samostalni razvoj, koji su započeli poslije rasapada Jugoslavije. Pokazalo se kako nemaju dovoljno vitalnosti – osnovne etničke energije da se fizički reproduciraju, niti da u civilizacijskom i kulturnom pogledu sustignu druge nacije, koja su podnijele manje žrtve. Poslije beskrajnih desetljeća sovjetske okupacije i komunističke samookupacije, Česi i Poljaci uzletjeli su kao rakete čim su se našle u zdravom kapitalističkom okruženju, dok se endemski idiotizam na Balkanu toliko produbio da golim okom svjedočiš kako bez obzira na golemi priljev europskog novca i lake pare što se nemilice zarađuju od turzma, lokalni ljudi – kako kaže bivši dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović – nisu sposobni riješiti ni osnovne zadaće što se nameću u suvremeno doba: odvoz smeća, opskrbu vodom, kanalizacijsku odvodnju. Cijele županije odjednom se nađu pred nerješivim problemom: nema pitke vode, zrak se ne da disati, svi su sudski ovršeni… Zagađivače štiti nepravna država. U takvom okruženju, doista, kao što je govorio pokojni Vlado Gotovac opisujući svoj imotski rodni kraj – ”od kultura uspijeva samo hrvatstvo”.