Piše: Denis Kuljiš
Stabilnost vlade osiguravaju četiri stupa. Andrej Plenković oslanja se na četiri specijalca koji za nj vode specijalne operacije.
Prvi je Milijan ”Vaso” Brkić. Uz takve prijatelje, nisu ti potrebni neprijatelji.
On je ”komesar za teren”, glavni tajnik i glavni stranački operativac koji kontrolira Zagreb i provincijske organizacije. Blizak je s ljudima iz koalicije koji surađuju s poslovno-medijskom mrežom ruske megakorporacije ”Gazprom”, koja pokušava ekonomski penetrirati Hrvatsku. U skupini ljudi koji pripadaju tom polusvijetu, ima svakakvih likova…
”Vaso” Brkić uživa povjerenje na Pantovčaku, predvodi unutarstranačku desnicu – jednu od njenih mnogobrojnih frakcija, a povezan je i s ”raskoljničkom”, revolucionarnom desnicom. Na prvi pogled reklo bi se da je svemoćan. No, Vaso je, u stvari, tigar od papira. Ima tri ključne slabosti.
Prvo, crkva i desnica mrze Ruse, koji su kod njih jedva popularniji od Srba. Svaka naznaka da bi se u vladajućoj stranci mogla osoviti lobistička grupacija interesno povezana s Kremljom, bili bi fatalni za sve koje s tim dovedu u vezu – a kako je to lako postići vidjelo se na primjeru rušenju Karamarka. Lako je stvoriti percepciju na temelju indicija. ”Kompromat” se lako distribuira preko tabloidnih medija i interneta. Takve konstrukcije ne sastoje se od laži, nego od istina.
Druga Brkićeva slabost je što su terenska stranačka predsjedništva vjerna jedino Plenkoviću – ti ljudi ne ne žele služiti drugorazrednim manifestacijama Sile, jer ljubomorno polažu na svoju mjesnu vlast i ne žele je dijeliti s nekim partijskim tehnokratom. Šire članstvo i lokalne organizacije nisu bitne u međuizbornom razdoblju. Kad se ne vodi kampanja, monopol moći ima stranački vrh. Plenković se pokazao izuzetno vješt u taktiziranju, a uvijek je spreman platiti cijenu koja će mu omogućiti da suvereno vlada. Lišen vidljive sujete, zlopamtilo, a strpljiv, najteži je protivnik u kabinetskim ratovima – on tu može bilo koga nadsjediti i iscrpiti, s kondicijom eurobirokrata, koji je pet godina uvježbavao briselsku nirvanu.
Treća je ključna Brkićeva slabost – njegova neuvjerljiva građanska legitimacija. Čovjek je murjak i specijalac, koji je doknadno magistrirao u epizodi ”Policijska akademija VIII”. Uz Željka Reinera koji je liječnik i akademik, ali stameni konzervativac i katolik, HDZ je u saborsko predsjedništvo zna dovući i ovakvog čestitog Hercegovca, koji uspješno akumulira političku moć, dok ugledni doktor sa Šalate manje-više služi kao ukras.
Kad bi Plenković htio, on bi ”Vasu” likvidirao za jedan dan, a ako to ne čini, to je zato što ga želi potisnuti i pacificirati bez skandala. Bitno mu je da izbjegne mobilizaciju desnice, povezane s fundamentalističkim političkim i vjerskim pokretima. No, pokazalo se, to baš i ne ide… Kad se poribliže izbori, HDZ se uvijek uteče toj bazi, ali u međuvremenu, ti su mu primitivci velika smetnja. Navodno je jedino ”Vaso” kadar da ih kontrolira. U stvari, na terenu protiv rukovodstva najviše rovare oni koje centrala šalje da primire članstvo. S njima se domunđavaju te prenose poruku da ”još nije vrijeme”, ali da će to vrijeme neminovno doći, i sve stvaru dobiti prirodno mjesto. Nad njima je providnost, a imaju podršku iz crkvenih krugova, istomišljenike na Pantovčaku, te partnere među najuglednijim slavonskim krimnalcima. Tu je još i Putin, koji će zaustaviti grozne Amerikance i te bolesne ideje koje se šire sa Zapada u našu čednu postojbinu.
Drugi premijerov specijalac je Marina Dalić. Ona je riješila ”Agrokor” – bez obzira na pretrpljene štete, koje su bile neizbježne. Cijena su Todorićeve role ”državnog poduzetnika”, koji rješava sve državne probleme, za sve vlade i resore, spasava i modernizira firme, unapređuje poljoprivredu i preuzima djelatnosti koje treba spasiti ili oživjeti, ali uz cijenu koja je bila sve veća, i imala sve manje pokrića u kapitalu ili realnim izgledima za povrat uloženog u budućnosti… To je model koji Todorić nije izmislio, nego naprosto kopirao druga Tita, s tim što Tito ono što bi uzeo ruskim ili američkim strateškim partnerima nije nikad vraćao, pa je sve došlo na naplatu tek kad je umro. Tada je bankrotirao jugoslavenski dug i počele nestašice zbog kojih je, zapravo, komunizam i propao. Generički, to je isti proces koji je doveo do pada Gierekova režima u Poljskoj, sloma istočnoeuropskom komunizma, a zatim i onoga u komunističkoj metropoli – razlika je bila jedino u magnitudi nesreće, jer je ovdje to dovelo do rata, i u tome što su interpretacije toga jednostavnog fenomena ovdje bile nevjerojatno deluzivne.
Treći Plenkovićev specijalac je ministar obrane Damir Krstičević. On pruža premijeru presudno važnu podršku – drži Ministarstvo obrane, dio branitelja, veterane Četvrte brigade i Antu Gotovinu s njegovim vezama po hadezeovskim bazama. Taj aranžman je straš+no skup, ali se isplati ako se gleda sa stajališta održavanja vlasti.
Četrvti Plenkovićev specijalac je ministar financija Zdravko Marić. Usprkos svim iznuđenim troškovima kojima se pumpa budžet, on održava fiskalni okvir, smanjuje dug i kamatu, te reprogramira kredite. Nema tu dovoljno prostora za rast, a ostali ministri kompromisnog kabineta, nesposobni su da provedu referom – ne vjeruju u reformsku agendu, ne priželjkuju promjene i ne bi bili dovoljno sposobni da ih provedu.
Poslije usuglašavanja rješenja za ”Agrokor”, počeo je proces odabira strateškog partnera za otkup INA-e. Postane li INA opet državna tvrtka, bit će to smrtonosna prijetnja Gazpromu, za tvrtke i političke krugove koje ruska korporacija kontrolira u vladajućoj koaliciji. Zato desničari danas marširaju… Digla se kuka i motika, sve nepismeno i primitivno sleglo se s brda i autobusima dokotrljalo iz Hercegovine. Balvan-revolucija, ponavlja se sad kao farsa. Desničari u HDZ-u očajavaju – da Plenkovića ne truju bojnim otrovom virulentnog nacionalizma, neizdrživo bi ojačao. A što će ti vlast koju ne možeš ucjenjivati?
Hadezeovsku bazu po provinciji nisu, naravno, mobilizirali globalnim energetskim pitanjima. Digli su ih na mizoginiju i antisrpstvo, ustašiju i desničarsku folkloristiku. Nisu se čak potrudili da osvježe slogane. Naprosto se zatrubilo u trubu Jerihonsku i HDZ se prižentao u Splitu mise en place onako sauvage, brut et crue. No, trebalo je to sve organizirati, platiti autobuse, koordinirati kampanju. Transparente su primitivci pisali sami. Nemaju oni ni jednu novu ideje koju bi mogli staviti na hartiju, ali nije bila ni potrebna, dok je košmarni pravopis poslužio kao znak prepoznavanja. Žestoko se okomljuju na Pupovčev idiom – naravno, Pupovac je redovni profesor lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dok oni govore vlaškim svahilijem i pišu hercegbosanskim klinastim pismom.
Kad vidiš tu bulumentu, jasno ti je – bez obzira na sve promašaje i nepostignuća, Planković je jedina pouzdana i predvidiva pojava u trogloditskom HDZ-u, a kako parlamentarna opoziciji još nema ideju, energije i pameti da kreira alternatvu, on je jedina čvrsta točka u hrvatskoj političkoj močvari. I zato – finche dura non paura!