Piše: Denis Kuljiš
Pišući o (ekonomskim) prednostima kupnje Gripena umjesto F-16 spomenuo sam da je investicija od više od milijardu dolara kroz idućih 25 godina mogla biti prilika za sporazum o offsetu. Iz izvora duboko u sustavu stigla mi je u vezi s tim ova dragocjena poruka o dubioznoj praksi u MORH-u i njihovim akvizicijskim strategijama i taktikama:
Pilatus PC-9
Kupnjom 20 švicarskih trenažnih zrakoplova Pilatus PC-9 Hrvatska je pojedinačno najveći svjetski kupac tih zrakoplova(!). Akvizicija obavljena 1997. u vrijednosti od 100 milijuna dolara, provedena je bez ikakvog offseta, pregovora i razgovora o mogućnosti da kao najveći pojedinačni kupci proizvodimo neku od komponenti tog zrakoplova.
Moj komentar: U Hrvatskoj se proizvode komponente za Aston Martin (šoferšajbe, u Lipik Glass). Ali, tko bi se bavio tim kombinacijama? Ministarsko-državnotajničke garniture se mijenjaju svakih nekoliko godina, svima se žuri da nešto na brzinu preslože, ne postoje kompetencije u sustavu za razvoj, industrijsku proizvodnju i offset, a iz civilnog resora gospodarstva, ne žele se miješati u vojne stvari. Nisu ludi. Znaju da su tamo umreženi drukčiji interesi.
Patria
MORH 2007. potpisuje ugovor o kupnji 126 komada oklopnih-borbenih vozila finske Patrie AMV 8X8. Ukupna vrijednost posla (s naknadnim aneksima ugovora) iznosi 2,5 milijarda kuna. Sklapale su se u halama „Đure Đakovića“. Nikakav offset nije ostvaren, a ĐĐ nije izašao na treća tržišta kako se najvaljivalo, nego su umjesto toga Finci uvalili HRM-u dvije krame od raketnih topovnjača, klasa „Helsinki“, za 11 milijuna eura. Prije prodaje, brodovi su bili u raspremi, na „mrtvom vezu“, spremni za rezalište. Patrije za treća tržišta sami ne smijemo proizvoditi.
Moj komentar: Bilo je govora o tome da će norveški ”Kongsberg” opremiti ”Patrije” automatskim topovima radi eksporta na treća tržišta. Odabran je izraelski top. Time je i teoretski dokinuta takva mogućnost. Izraelski lobi u MORH-u bio je suviše jak. Kongsbergova kupola ugrađivat će se na AMERIČKE oklopnjake, a ĐĐ će tu biti sitni podugovaratelj. Izgubili su priliku koja, doduše, nije bila zagarantiran posao, nego špekulacija…
Isti izraelski top trebao se ugraditi na brodove obalske straže, koji se grade u ”Brodosplitu”. Top može gađati podzvučne niskoleteće avione, što je aktivnost kojom se Obalska straža, naročito u Europi, ne bavi. Obalska straža u europskim državama registrirana je kao civilna ustanova i za gradnju brodova koristi europske fondove. Ta je mogućnost bila otvorena i za Hrvatsku. No, Hrvatska je za Milanovićeve vlade, Josipovićeva predsjedništva i stožerne kooperacije načelnika generala Lovrića i ministra rezervnog domobrana Kotromanovića, odlučila da u Brodosplitu sagradi ružne čamce projektirane u ”Brodarskom institutu”, naoruža ih izraelskim topovima, i tako formira dvije flotile kojima će zapovijedati oni prekobrojni admirali HRM. Ta pomorska sila nema protivnika na Jadranu (crnogorska saveznička flota je u raspremi u Baru, a albanska ne postiji) osim ako ne zarate HRM i Obalska straža.
Na kraju, na inicijativu ”Brodosplita” izraelski top zamijenjen je turskim sličnih performansi. Podjednako je nepotreban.
https://www.defensenews.com/naval/2015/04/09/aselsan-system-to-arm-croatian-patrol-boats/
Gripen
Mađari su godinama pregovarali sa Šveđanima oko kupovine JAS 39 Gripen. Kupili su ih 12, ali ne prije nego je, „Electrolux“ otvorio pogone u Mađarskoj. Sad ondje proizvodi frižidere i ima 2.700 zaposlenih! Mađari su imali zakonsku regulativu o offsetu, a mi nemamo. Međutim, offset više po EU terminologiji ne postoji, niti je obvezan. To je samo stvar relacije kupca-prodavača. Ono ključno, nema offseta kod kupnje polovnih zrakoplova. To nije praksa. Zadnji primjer je Rumunjska koja je nabavila polovne portugalske F-16 – nije bilo offseta. Tko daje offset kod polovnjaka?! Nitko. Tako da ova priča kako će Izrael kod nas ulagati, ne drži vodu. Više kao smokvin list da se posao lakše proguta kod javnosti.
Moj komentar: Rumunjska je od Portugala kupila 12 F-16 A/B, najstariji model, s početka osamdesetih. Za Rumunjsku to ima smisla – oni s Amerikancima imaju joint-venture poduzeće (na bukureštanskom aerodoromu Coanda) koje za USAF održava L-130 Hercules. Znači, to je dvosmjerna ulica… Ofsetirat će posao u zrakoplovstvo, umjesto da isporučuju sirovi keš. Avioni su kupljeni po deset milijuna dolara komad, a upgrade će koštati ukupno – 700 milijuna dolara. To ilustrira dijapazon troškovo oko modernizacije i prilagodbe.
F-16
Prema Studiji MORH-a o višenamjenskom borbenom aviona iz 2011. godine (važeći dokument!), F-16 je dobio najmanje bodova zbog visoke cijene sata leta, visokih troškova održavanja, kompliciranog sustava održavanja i dugotrajne obuke pilota i tehničara, te visokih troškova prilagodbe zemaljske infrastrukture. Konkurencija u toj Studiji bili su: Gripen, MiG-29/35 (s naknadnom ugradnjom NATO komponenti), Mirage i Eurofighter. MiG otpada, Mirage je odbačen između ostalog i zbog prateće dokumentacije zrakoplova na francuskom jeziku. Eurofighter je odbačen jer njegove taktičke mogućnosti znatno nadilaze potrebe HRZ-a. Ta Studija je još važeći dokument! Inače, F-16 se u posljednje vrijeme kvari i neki su pali, jer su ti avioni već stari, a u najlošijem su stanju oni iz akrobatske eskadrile… Treba imati na umu da borbena opterećenja puno veća nego kod akrobatski egzibicija.
http://www.foxnews.com/us/2018/04/06/disturbing-string-aircraft-crashes-in-2018-continues-deadly-trend-for-us-military.html
Ako smo već htjeli samo F-16 (iz političkih razloga) onda smo fino mogli tražit od Amerikanaca da pomognu preko jednog od svojih programa vojne pomoći pa bismo dobili znatno mlađe i iskoristivije avione, a ne samoljote stare 30 i više godina. Prvi je program Foreign Military Sale (FMS) prodaja vojne opreme i usluga na relaciji dviju vlada, a tu je i Foreign Military Financing (FMF), program davanja financijske pomoći za kupnju vojne opreme i usluga. Zašto nismo zatražili tu pomoć, pitanje je koje se nameće samo od sebe. Preko ovih programa već smo nabavljali komunikacijsku opremu, simulacijske sustave… Dakle, to bi se realiziralo na način da Amerikancima priopćimo kakav zrakoplov želimo i koliko bismo ga mogli platiti, a onda oni sklope ponudu koja bi bila približna našim željama/mogućnostima.
Prekjučer (4. aprila) State Department je dao suglasnost za izvoz najnovije verzije F-16V u Slovačku, koja će dobiti avione iz iste serije namijenjene Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
https://www.defensenews.com/air/2018/04/04/state-department-gives-premptive-ok-to-selling-slovakia-newest-f-16s/
Moj komentar: Da je Hrvatska zatražila ponudu za avione iz SAD – a nije – sigurno bi dobila i bolju ponudu od Slovačke. Za oko 600 milijuna dolara mogla je dobiti 6 aviona F-16 V, s mnogo nižom cijenom održavanja po satu (oko 12.000 dolara). Ta polueskadrila bi s obzirom na seviceability/availability koeficijent (veći od 73 posto zabilježen na F-16 C) bila ekvivalentna 5 Baraka u zraku, umjesto 8, ali s eksploatacijskim troškom od 360 milijuna dolara kroz 25 godina i nalet od 30.000 sati. Do kraja predviđenog eksploatacijskog ciklusa, ti bi avioni imali resurs od još ukupno 18.000 sati, ili 3.000 sati po avionu, što predstavlja otprilike trećinu njihove vrijednosti, znači oko 200 milijuna dolara. Taj deal bi Hrvatsku, dakle, koštao 600+360-200 milijuna dolara = 760 milijuna dolara, ušteda od 350 milijuna dolara u odnosu na ovaj ”posao stoljeća” s Izraelom, s tim da bismo cijelo vrijeme u prvoj liniji imali nove-novcate američke avione!
Moj komentar: Vjerujem da će naredna vlada odustati od ugovora s Izraelom jer je štetan, vratiti avione koji do tada ne budu isporučeni (bez obzira na penale) i zatim odabrati drugo rješenje.