Piše: Denis Krnić
„Sad je istočna Azija nesumnjivo najvažnija oblast na svijetu, to je prostor budućnosti“, rekao je krajem 2014. godine u razgovoru za britanski “The Independent“ nekadašnji američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, čiji stavovi o međunarodnim odnosima i danas imaju velikog odjeka u svjetskoj javnosti.
„Odnosi Kine i SAD su najvažniji u pogledu globalnih pitanja i dvije sile će oblikovati 21. stoljeće“, izjavio je prije četiri godine sad već bivši američki državni sekretar John Kerry. Američku moć na Pacifiku treba održati obuzdavanjem kineskog crvenog zmaja koji je raširio krila. No, ima li SAD više snage za to?
Opasnost od Kine Amerikanci gledaju u činjenici da ona osporava američku kontrolu nad dijelom Pacifika i posjeduje, ne samo nuklearni arsenal, već i konvencionalne snage koje u vodama oko Tajvana i zapadnog Pacifika mogu ugroziti američku Sedmu flotu. Već sada Kina može efikasno izvršiti pomorsku blokadu Tajvana, strateškog saveznika SAD-a. Oružane snage Tajvana nemaju odgovarajuće protupodmorničke sustave, nemaju dovoljan broj najmodernijih borbenih aviona ni uvjerljivu protuzračnu obranu. Kinezi mogu raketama srednjeg dometa uništiti sve aerodrome na Tajvanu i prije nego što Amerikanci budu spremni preuzeti i najmanji rizik u obrani te otočne države.
Zbog svih ovih geopolitičkih koordinata još je bivši predsjednik Barack Obama za vrijeme svog mandata revidirao obrambenu politiku i identificirao azijsko-pacifičku regiju kao prvi vanjskopolitički prioritet SAD-a. Vrhunac nove strategije predstavljati će pojačanje “projekcije sile” što podrazumijeva pozicioniranje čak 60 posto brodova američke ratne mornarice u Pacifik u slijedećih pet godina. Kada su u pitanju teritorijalni sporovi, oni su povećani posebno na relaciji Kina-Filipini u području Južnokineskog mora. Obje zemlje ne popuštaju i tvrde da je to more njihov teritorij, iako ono što je u pitanju daleko nadilazi nekoliko hridi i plićina. Ispod morskih valova počivaju ogromne količine nafte i plina, dok površinske vode predstavljaju važnu međunarodnu trgovinsku rutu: svake godine tom trasom prođe američka roba vrijedna 1,2 milijardi dolara. Kina 80 posto nafte uvozi brodovima preko Južnog mora. Ako bi bilo koji faktor bio u stanju blokirati taj pomorski tranzit i prekinuti dostavu nafte, onda bi kineska privreda postala taoc.
Brojne druge azijske nacije čije teritorijalne vode izlaze na more, uključujući Vijetnam, Singapur i Maleziju također imaju teritorijalnih pretenzija i pažljivo promatraju ovaj spor. Teritorijalni spor je otpočeo jednu vrstu regionalne trke u naoružanju dok azijske nacije nastoje da se zaštite u svjetlu rastuće kineske vojne moći.
Kina je osjetno ojačala svoju mornaricu kako bi višedesetljetni ekonomski rast pretvorila u vojno-politički utjecaj na Pacifiku. Takva ojačana Kina želi uspostaviti svoj sustav sigurnosti u vodama koji zapljuskuju njene obale: u Istočnokineskom i Južnokineskom moru. Riječ je o golemom prostranstvu unutar linije: Japan – Okinawa – Filipini – Borneo. Preko tih voda prolazi kineska roba u vrijednosti 5,3 bilijuna dolara godišnje. Kina želi biti prisutna i u Indijskom oceanu zbog transporta nafte iz zemalja Perzijskog zaljeva, pa stoga želi utjecaj i na zemlje u jugoistočnoj Aziji: Mjanmar, Laos, Kambođa i Vijetnam. Nesumnjiv kineski utjecaj postoji i u Sjevernoj Koreji.
Kina ima sva vojna sredstva koja su joj neophodna da potisne američku Pacifičku flotu iz svoje interesne sfere. Ona već neko vrijeme ima projektil s kojim u ‘blietzkrieg’ udaru može potopiti američke nosače aviona i to na udaljenosti od 1800 kilometara. Kina raspolaže sa oko 60 lansera ovog tipa čime je već došlo do poremećaja u odnosu snaga. Riječ je o protubrodskoj verziji balističke rakete srednjeg dometa DF-21C ‘dong feng’, koja posjeduje bojevu glavu sa sposobnošću manevriranja poput bojeve glave ruskog interkontinentalnog balističkog sistema „topolj“. Već sad se vojni analitičari pitaju je li ozbiljno oslabljena sposobnost SAD-a da intervenira u mogućem sukobu oko Tajvana ili Sjeverne Koreje? Jesu li projektili ‘feng dong’ uskratili američkim brodovima siguran prilaz međunarodnim vodama duž obale Kine, duge 18.000 kilometara?
Gradnjom nuklearnih strateških podmornica na otoku Hainan i dovođenjem u gotovost prvog, školskog nosača aviona „Liaoning“, koji je Kina kupila od Ukrajine, Peking pretendira i na dominaciju ostalim svjetskim morima. U tijeku je izgradnja i drugog nosača zrakoplova. Kineski stratezi su postali svjesni da Kina ne može računati na to da sebe smatra svjetskom velesilom, ako nema pristup svjetskim morima. Zato razvija vlastitu mrežu od 35 satelita za globalno pozicioniranje (GPS), s komunikacijskim i obavještajnim mogućnostima, sšremnima već 2020. godine.
SAD svoju globalnu superiornost umnogome zasniva na premoći flote nosača aviona, koja može američke mornaričke avione dopremiti u praktično bilo koji dio svijeta. Kina je tek počela parirati Americi u ovom pogledu. Kineski nosač aviona, koji nosi palubne lovce J-15, varijantu ruskih lovaca SU-33, već četiri godine plovi međunarodnim vodama. SAD posjeduju mnoštvo vojnih baza u neposrednoj blizini Kine, i to u Japanu, na otoku Guam i na Filipinima. Dugo pomažu opremanje tajvanske vojske. Ipak, Amerika se ne može pomiriti sa činjenicom da su njene baze u zapadnom Pacifiku ugrožene zbog kineskih raketa. To je razlog što su SAD napravile povijesni sporazum sa Australijom, u kojoj će smjestiti 2.500 svojih marinaca kako bi bili bliže Južnokineskom moru.
Dopremanje razarača sa sustavom ‘aegis’, odnosno brodova s proturaketnim sustavima u Azijsko-pacifičku regiju, navodno radi obrane od sjevernokorejskih raketa, otvara Americi mogućnost pokretanja preventivnih napada na Kinu.
SAD imaju 30 proturaketnih sustava u Južnoj Koreji. Trenutne vojne aktivnosti Amerike na Havajima, Južnoj Koreji, Japanu, Guamu, Okinawi, Tajvanu, Filipinima i Australiji zapravo imaju cilj da matiraju Kinu. Već dugi niz godina američko Svemirsko zapovjedništvo zamišlja napad na Kinu. Scenarij je smješten u 2017. godini. Pentagon iz svemira i kroz oblake pokreće napade na kineske nuklearne snage, što je dio programa „Globalni napad“. U toj priči Kina desetinama svojih raketa pokreće odmazdu na zapadnu obalu kontinentalnog dijela SAD-a, ali američki „proturaketni“ sistemi smješteni širom Pacifika ih presreću. Uprava vojno-pomorske špijunaže SAD ocijenila je da Kina već povećava svoje mogućnosti za udare „po ciljevima koji se nalaze daleko od njezina teritorije“ i da je sa atomskom raketnom podmornicom „Czin“ dobio „prvu ozbiljnu mogućnost nanošenja uzvratnog nuklearnog udara s mora“. „The Inquisitor“ je objavio da balističke rakete lansirane s nove kineske podmornice sigurno ugrožavaju Havaje i Aljasku, a možda i američku Zapadnu obalu.
Stalno vojno jačanje Kine brine na neki način i Moskvu, iako je Rusija glavni opskrbljivač Kine najmodernijom vojnom tehnologijom. Bez obzira na rivalstva po Centralnoj Aziji, Rusija želi snažno strateško partnerstvo s Kinom. Predsjednik Vladimir Putin je 61. rođendan na Baliju proslavio na Forumu za ekonomsku suradnju Azije–Pacifika, uz votku s kineskim šefom države. Moskva isporučuje Pekingu moderne razarače klase „sovremenij”, podmornice klase „kilo”, avione „suhoj-27” i „suhoj-30”, transportne avione, te rakete svih mogućih tipova. Kina ima vojni sporazum s Indijom iz 2006., a Peking odavno vrlo blisko vojno surađuje i sa Pakistanom. Japan je stari, povijesni neprijatelj koji ne miruje. Japanski premijer Abe traži promjenu državnog ustava koji Japanu od vremena kapitulacije 1945. ograničava izdatke za vojsku i drži ga u punoj vojnoj ovisnosti od SAD. Povećavaju se troškove za obranu, planira nova kupovina američkog oružja, te nudi savezništva po Pacifiku kao protukineski front.
Kineska filozofija premoći je potpuno drugačije koncipirana od zapadne i temelji se na iskustvu jedne civilizacije koja u kontinuitetu postoji tisućama godina. Kineska „snažna“ meka moć odavno je primjetna u svijetu. Paralelno s razvojem ekonomskih potencijala Kina teži i porastu vlastitog globalnog utjecaja, ali u ograničenoj mjeri, držeći se savjeta Deng Xiaopinga o načinu vođenja međunarodne politike: “Mirno promatrajte; osigurajte našu poziciju; hvatajte se u koštac sa stvarima hladne glave; krijte naše kapacitete i čekajte povoljnu priliku; uspješno se držite po strani i nikada ne pretendirajte na vodstvo.”
Xi Jiping, kineski šef države su upravo izglasanim neograničenim rokom trajanja predsjedničkog mandata, ponavlja da je jedan od osnovnih zadataka Komunističke partije nadilaženje povijesnih poniženja kojima je Kina bila izvrgnuta, pa tako šalje sliku svijetu gdje osobno vrši inspekciju prvog kineskog nosača zrakoplova. Ubrzano gradi centraliziranu partijsku i birokratsku mašineriju neophodnu da nadiđe institucionalne otpore i ostvari ambicije „Kineskog sna” i „Velike obnove kineske nacije”. Xi puno nade polaže u povijest iako je njegov otac kao heroj oslobodilačkog rata tokom Kulturne revolucije završio u radnom logoru.
Po veličini budžetne svote Kina ima drugi najveći vojni proračuna na svijetu, ali promatrano kao udio u ukupnom domaćem brutto-proizvodu, kineska potrošnja za vojne potrebe je još uvijek manja ne samo od američke, već i od ruske. Vojni budžet Pekinga ubrzano raste još od 1989. Udvostručio se krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, kada je ova zemlja po potrošnji pretekla Veliku Britaniju i Japan. On od tada, u posljednjih deset godina, raste stopom od 10 do 11 posto godišnje. „The Economist“ je nedavno iznio projekciju da će do 2025. godine kineski izdaci za obranu biti jednaki američkim.
Iako Kina ne namjerava tako skoro voditi rat sa Amerikom, ona sebe vidi kao buduću svjetsku silu broj jedan. Ako zemljama Pacifika pripada ekonomska budućnost svijeta, onda im po logici stvari vjerovatno pripadaju i neki od budućih ratova. Kontrola Pacifika ubrzano izmiče kontroli SAD-a, a geopolitički zaokret sprema se iza horizontu. Stoga je posve jasno zašto stanaru Bijele kuće odavno Europa i Balkan uopće nisu vanjskopolitički prioritet…