Piše: Ana Trišić, Aspen Inicijativa
Karijera kineskog ministra vanjskih poslova ekvivalentna je usponu nekog vašingtonskog diplomata koji se godinama uzdizao u službi, stjecao veze i autoritet u krugovima vlasti i naposlijetku postao netko u vanjskopolitičkom establišmentu. Wang Yi nije u vladu Li Keqianga dospio partijsko-birokratskim kadroviranjem, nego postojanim usavršavanjem, te uzdizanjem u diplomatskoj hijerarhiji, u skladu s konfucijanskim idealom. No, još važnije, njegova biografija podudarna je s usponom Nove Kine. Yi je pohađao pekinšku gimnaziju i čim je maturirao, s ostalom gradskom omladinom, poslan je na selo gdje je osam godina radio kao fizički radnik, vojni inženjerac u Mandžuriji (dotle su seljaci masovno iseljavani u gradove da se stvori radnička klasa, iako nije bilo industrije). Godinu poslije Maove smrti i propasti Kulturne rovolucije, vraća se u glavni grad, započinje studij međunarodnih odnosa i uči japanski. Šalju ga u ambasadu u Tokio, a zatim na postdiplomski u Washington, u Foggy Bottoms, na Georgetown University gdje se školuju kadrovi američke administracije. Oženio se za kći pomoćnice za vanjsku politiku Maova premijera Zhou Enlaia, zapravo njegovu ministricu vanjskih poslova. Ču, kako smo ga nekoć zvali, bio je najsjajnija zvijezda u kineskoj galaksiji i Mao je prema njemu doista iskazivao (opravdanu) zavist.
Kad je početkom dvijetisućitih Wang postao zamjenik ministra vanjskih poslova sa 48 godina bio je iznimno mlad za tako visok položaj. Zatim je postao ambasador u Japanu, pa direktor (ministar) za tajvanska pitanja. Izabran je u CK u 17. i 18. naraštaju (2007-2017) i onda postao šef diplomacije kineske velesile. Bavio se iranskim nuklearnim programom i izraelsko-palestinskim sukobom. Ali, kako se vidi iz njegovih izjava na nedavno održanom Svekineskom narodnom kongresu (to je krovna društvena organizacija poput nekadašnjeg jugoslavenskog Socijalističkog saveza), sad se usredotočio na puno važnije područje, Europu, njenu stabilnost i odnose s Kinom.
Kako Wang Yi vidi budućnost kinesko-europskih odnosa?
”Globalno upravljanje iznjedrilo je novu dimenziju suradnje Kine i EU koje moraju podijeliti odgovornost kako bi se očuvao globalni sistem slobodne trgovine.” Doista, Amerika se zatvara, eksperimentira s protekcionističkim mjerama u trgovini čelikom i aluminijem, a cijena tih sirovina ulazi u cijenu svih drugih industrijskih proizvoda, što znači da će, neminovno, oni američki poskupjeti pa će ih trebati štiti novim protekcionizmom. Ako se Europa i Kina spoje u sustav slobodne trgovine, najveći svjetski proizvođač stabilizirat će izvoz na najveće svjetsko tržištu. ”Kina želi biti u partnerstvu s Evropom, kako bi kreirali stabilniji svijet”, kaže Wang, a to logički podrazumijeva i europsko jedinstvo, koje SAD i Rusija pokušavaju razbiti, ne samo zato što se Moskva i Washington upuštaju u političke egzibicije, nego zato što im taj eurazijski blok dubinski ne odgovara. A kako na to gledaju u Europi?
Global Public Policy Institute i Mercator Institute for China Studies, dva europska think-tanka, izdali su u februaru 2018. zajedničku studiju pod naslovom ”Autoritarni nasrtaj – Odgovor na rast kineskog političkog utjecaja u Europi”. Autori smatraju da je rast kineskog utjecaja u Evropi, povezan s promocijom autoritarnih ideala, ”značajan izazov liberalnoj demokraciji, europskim vrijednostima i intersima”. Ne, doduše, toliko zabrinjavajući kao nastojanja Putinove Rusije, napominju, a to je važan znak realnog procjenjivanja političkih odnosa i prisutnosti praktične mjere real-političke relativizacije idejnih formata. Uostalom, jako je teško uspoređivati kinesku i europsku kulturu, a stvaranje apodiktičnih sudova svakako se ne isplati – jedino što je tu sasvim sigurno podudarno jest poslovni, trgovački interes. Wang je jako popustljiv: ”Usprkos nekim neslaganjima, obje strane su shvatile potrebu da se stave u poziciju drugoga, da budu otvoreniji, tolerantniji i imaju više razumijevanja…”
Kinezi su tolerantni ali, pišu autori elaborata, u Europi grade mehanizam dubinskog utjecaja među političkim i diplomatskim elitama, u medijima i javnosti, u civilnom društvu i na akademiji. No, s druge strane nisu tako otvoreni za recipročni strani utjecaj.
Kina i ne može djelovati nikako drukčije nego dugotrajno, masivno, planski i usredotočeno. Takva je to civilizacija. Izumili su barut i svilu, te uspostavili mandarinsku meritokratsku birokraciju. Tisućama godina primjenjuju fundamentalni pristup, a danas im je jedini svjetski uzor Amerika, koja oslobađa još veću energiju i ostvaruje globalni utjecaj s kojim se Kina i sad, bez obzira na sve sustavno plansko djelovanje, ili možda upravo zbog njega, još ne može mjeriti… No, Europa je druga stvar.
Europa je za Kinu najpouzdaniji partner i u nastupu prema EU Kina ima dogledne ciljeve. Stvara koridor željezničkih, cestovnih i morskih putova na skali bez premca u historiji, koji će se protezati od Pekinga do Londona, te uključiti centralnu Aziju, Sibir i Indiju. Posebnu pažnju poklanjaju kontaktnom području Istočne Europe (područje asocijacije stvorene na Konferenciji 16+1) gdje nastoje što više investirati, budući da u tim relativno zaostalim ekonomijama njihov novac može polučiti najveći efekt, a sve što tu proizvedu, već je izvezeno u Europsku Uniju.
Što se tiče političkog utjecaja on jest stabilizacijski, a što se tiče liberalnog kapitalizma, u Europi je slobodno tržišno poduzetništvo ionako u regresiji – tu država ima daleko preveliku ulogu. Europa nije Kalifornija. Zato lakše komunicira s Kinom. S druge strane, Europska unija i europske korporacije previše polažu samo na ekonomske odnose – nisu svjesne do koje je mjere važna kulturna i civilizacijska inicijativa. Ali, Europa ima problema s projekcijom svoje snage na daljinu – u vojnom i političkom pogledu igra drugorazrednu ulogu u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji. Ona se još nije oslobodila moralnog utega kolonijalizma, iako je upravo u tom razdoblju uz sve pogubne pojave, odigrala veličanstvenu, neponovljivu historijsku ulogu. Kine želi ovu, postkolonijalnu, introvertiranu i rascjepkanu Europu osnažiti i ujediniti. To nisu prazne riječi – Kina stalno kupuje europske obveznice.
U godini dva kineska kongresa – partijskog i svenarodnog, kad se biraju nova rukovodstva, donose globalni planovi, pa čak mijenja i ”filozofija budućnosti”, odnosno nacionalni prioriteti, Kina je svodila račune i zacrtavala plan za dva važna stogodišnja jubileja. Za samo tri godine obilježavat će se, naime, stogodišnjica osnutka KP Kine. Što će do tada zemlja ostvariti? Nakana je da se dostigne razina ”umjereno prosperiternog društva” i time realizira ”kineski san”, xiaokang, kako je to definirao predsjednik Xi. To omogućuju reforme započete 1978. kad se i ministar Wang vrato sa sela u grad, započele beskompromisne modernizacije, i prosječni godišnji rast od 7,1 posto BDP-a donio ovogodišnji nacionalni dohodak od 10.000 milijardi eura. Najveća je pritom pobjeda postignuta u ratu protiv bijede, koja je bila kineska kronična bolest. U siromaštvu živi još samo 3,1 posto ljudi, jer je u zadnjih pet godina iz te kategorije izašlo 69 milijuna stanovnika. Zaposleno je ukupno 1,3 milijarde ljudi. Svakoga dana registrira se 16.600 poduzeća, a internetska prodaja raste po godišnjoj stopi od 28 posto. Do jubileja siromaštvo mora biti statistički iskorijenjeno.
Tri desetljeća poslije prvog jubileja, dolazi 2049. drugi – stogodišnjica osnutka Narodne Republike Kine. Sve što se planira u drugim zemljama na toliki rok, besmisleno je ili apsurdno, a u Kini baš i nije – do tada bi zemlja trebala postati ”snažna, demokratska, civilizirana, harmonična i moderna civilizirana država”. Demokracija je tu strašno težak zadatak, a što se tiče harmoniziranja i civiliziranja, Kinezi su svjetski šampioni, a već su jaki i apsolutno su moderni. Kad se to sve sagleda iz europskog ili čak iz balkanskog kuta, jasno je kako se može raditi s Kinom – moraš biti paklenski ambiciozan. Ono što nikome ne pada na um, a trebalo bi, jest da je najbolje kontaktno područje – u samoj Kini. Svi bi trebali učiti od Ive Boscarola, slovenskog poduzetnika iz mjestanca Ajdovščina – on u Nanjingu, staroj prijestolnici Kine, gradi dvije tvornice aviona, od toga jednu električnih, zatim sveučilište zrakoplovnih znanosti i novu zračnu luku, koja će servisirati tu ključnu kinesku turističku destinaciju. Upotrebio je kineski novac, dao svoj know-how i zadržao 51 posto vlasništva. Struja vaša, ideje naše. Kako to da nitko nije pokušao nešto slično primjerice s nogometom? Ili s glazbom? Balkanci su sposobni za svakakve pothvate, ali vijuge im prorade tek kad se maknu sa svog bunjišta…