Piše: Denis Kuljiš
Kad je počela Oluja, najveći hrvatski general držao je mrtvu stražu u Slavoniji. Tamo ga je plasirala ljubomora načelnika Glavnog stožera, fosilnog vojskovođe Janka Bobetka. Kao njegov pomoćnik za kopnenu vojsku, general-pukovnik Petar Stipetić godinu dana sastavljao je dispoziciju za napadnu operaciju, kojom će Hrvatska vojska skršiti Krajinu, te dovršiti ratni pothvat što je zamalo uspio još u zimi prve ratne 1991. godine, ofenzivom u Zapadnoj Slavoniji, kad je pola milijuna Hrvata (i vrlo velik broj hrvatskih Srba, što je manje poznato i uopće nije istraženo) navuklo istočnonjemačke uniforme, te stalo pod oružje, osvojeno u magazinima ratne rezerve, dok u Beogradu, među čitateljima Duge, nisu mogli prikupiti ni bataljun grenadira, koji će se kroz slavonsko blato, za tenkovima JNA odvucarati do virovitičko-karlobaškog limesa memorandumske Velikosrbije. Tko je ondje htio dobrovoljno u rat u Hrvatsku, stupao je u romantične Bele orlove, koji su se specijalizirali za bijelu tehniku, palili, silovali i ubijali, što je, naravno, puno zanimljivije od ležanja u kalu propisno iskopanog zaklona za stojeći stav, dok ti preko glave ori artiljerijska priprema, a naprijateljska pješadija navire u juriš na bod – sve na nekoj tuđoj njivi, koja se, slijedom događaja, našla odjednom u inozemstvu…
Pristajući na primirje u prosincu 1991. Tuđman je rat kukavički ispustio u Bosnu, kako bi s Miloševićem ostvario nagodbu, umjesto da ga porazi, smatrao je general Tus, načelnik Glavnog stožera, pa nije ni otišao u Sarajevo, na potpisivanje sporazuma, nego je poslao svog zamjenika, generala Stipetića. Kad je četiri godine kasnije na Brijunima razmatrana zamisao Oluje, Tuđman je odbio Tusov brilijantni strateški manevar forsiranja Save kod Orašja, gdje bi bio presječen krajinski Koridor, te otvoren put u Srednju Bosnu. Umjesto šah-mata u dva poteza, izvodila se stoga široka ofenziva pješacima po cijeloj ploči, budući da nakana ionako nije bila momentalno uništenje neprijateljskog vojničkog otpora, nego da se, frontalnim nadiranjem domobranstva, svu Srbadiju otjera u božju mater. “Vi, Tus, ne znate politički misliti!”, priprijetio mu je prstom Vrhovnik na brijunskoj esplanadi, ispred društva koje se okupilo na Titovim pletenim foteljama u koje su se uvalili Gojko Šušak, bivši emigrant, pouzdanik franjevaca i gangstera, otavski pizza-man, koji je dotjerao do hrvatskog ministra obrane; zatim matora ninja-kornjača i načelnik Glavnog stožera, four star general Janko Bobetko; te Davor Domazet uspravni, kočoperni sinjski stožerni komodor u mornaričkoj bijeloj gali, držanjem i brkom nalik na oberkelnera u boljem opatijskom hotelu, ovdje u funkciji šefa vojne obavještajne službe. Njima su bili jasni politički prioriteti, jer su i došli na položaje kad je Tus istisnut i imenovan savjetnikom, a Stipetić odgurnut na sporednu funkciju zapovjednika zagrebačkog zbornog područja, što je omogućilo da se mirno započne rat protiv Muslimana u Bosni.
Partitura za Oluju
U ljeto 1994. kad se počinje pripremati Oluja, morali su ipak vratiti Stipetića u Glavni stožer, jer je netko trebao složiti onih sto tisuća stranica zapovjedi koje štanca štapska birokracija kad se ide u veliku ratnu kampanju, a dobro se znalo da u cijeloj JNA nije bilo boljeg kapel-majstora koji može orkestrirati partituru za domobranski oratorij s ognjevitim orguljanjem i Bobetko ga je morao preko volje prizvati, a onda, kad je planiranje bilo gotovo, opet ga je otjerao, da zapovijeda sporednim pravcem na fronti koja se uopće nije trebala aktivirati.
Stipetićeva zamisao Oluje bila je jednostavna. Ako se munjevito probije neprijateljska prva linija, pa ide naprijed odjednom na svim pravcima i osujeti prebacivanje, rekoncentracija neprijateljskih snaga, krajinski bašibozuk neće moći organizirati obranu na drugoj liniji, po dubini, nego će se dogoditi ono što se uvijek dogodi statički raspoređenoj vojsci kad pukne front – počet će bežanija. Krajinski Korpus za brzu intervenciju, s oficirima koji su kao “dobrovoljci” upućeni iz Srbije, bio se istrošio u prethodnim borbama oko Bihaća, što su i detonirale Oluju, stvorivši povoljnu političku i medijsku situaciju za izvođenje operacije, a druga pomoć iz Jugoslavije nije ni mogla na vrijeme stići, jer bi jednoj oklopnoj brigadi, da se prikupi i u marševskom poretku prođe nesigurnim posavskim koridorom do borbene linije, trebalo najmanje 72 sata, a zatim se ne bi mogla uvoditi u borbu, ako je srpska organizirana obrana već prestala. Po Stipetićevu planu, dotle je, naime, trebalo probiti prvu crtu, zaobići i okružiti gradove i jake otporne točke, te ući u pozadinu, i stvar do kraja riješiti za dva tjedna. U stvarnosti, bila je dovoljna polovica toga roka… Što znači da je vojnički modus operandi stvorio politički fait accomplit, pa ako se Milošević nije ni mislio uplesti, ovo mu je osiguralo realni pretekst za to. Jedini uvjet za ostvarenje cilja bio je da se sve ostvari odmah, od prve, te izbjegne dugotrajno mrcvarenje, koje će zatvoriti Window of Opportunity. No, iako su snage u napadu bile četverostruko brojnije od obrane, u prvi mah učinilo se da neće ići glatko!
Prvoga dana front nije nigdje probijen. Hrvatska vojska bila je podijeljena na tri glavne operativne skupine: Istok, gdje je u Slavoniji stajao Stipetić sa 3. i 5. gardijskom brigadom i čudom domobrana Zbornog područja Osijek, iščekujući srpski napad preko Dunava, iz okupiranog Podunavlja, također spreman da, primivši zapovijed, sam krene na Vukovar; zatim Sjever, pod zapovjednikštvom general-bojnika Ivana Basarca, gdje su 1. i 2. gardijska brigada, prva preko Slunja, a druga preko Petrinje zatvarale kliješta, što su se trebala sklopiti na Uni južno od Topuskoga, i napokon treća, na užasni dinarski reljefa rasprostrta skupina Jug, pod zapovjedništvom gernerala Ante Gotovine. Iz Gospića prema Korenici, pokrenula se njegova 9. motorizirana gardijska, kojom je zapovijedao general-bojnik Mirko Norac, a na Knin išle su 4. i 7., pod brigadirima Damirom Krstičevićem i Ivanom Koradeom, i to kroz Bosnu, gdje se cijele prošle zime i na proljeće ratovalo, divovskim bagerima inženjerije probijalo cestu kroz dinarski krš, te naposlijetku zašlo za leđa glavnom gradu Krajine na domet haubice od 120 milimetara! Sto i pedeset tisuća ljudi, žestoka, ratna vojska, frustrirana porazima i povlačenjem, gladna pobjede, grunula je naprijed – i stala…
Nekoliko dana prije početka operacija ratnog ljeta 1995., Bobetko je hospitaliziran. Tuđman ga je odmah otpisao, te odredio kao vršitelja dužnosti generala Zvonimira Červenka, jednog časnog penzića, koji je imao dovoljno ljudske pristojnosti da se stručnjacima ne miješa u posao, za razliku od starog, nazajažljivog gnjavatora, koji se samo želio producirati u dobi u kojoj se čak i kardinali svete rimske crkve, kao i sovjetski maršali, povlače u penziju. Sad je tek cio sustav mogao pošteno proraditi – prilično solidno popunjeni štabovi s dovoljno školovanih ljudi iz bivše vojske, bili su povezani s Glavnim stožerom u kojemu je sjedio general-pukovnik Vinko Vrbanac, te uz njega hadezeovski grebator Pavao Miljavac, vlasnik dugoreške pilane. On će poslije pobjede trijumfirati, dok će marljivog, iskusnog operatičara Vrebanca, pod prozirnim izlikama, baciti na ulicu, da karijeru nastavi kao agent osiguravajućeg društva koji zaključuje police.
U svakom je zapovjedništvu, uostalom, bio diskretno prisutan neki takav JNA-rob koji, nevidljiv, obavlja poslove svog blistavo dekoriranog rasno i partijski podobnog pandana: uz bivšeg legionarskog kaplara Gotovinu, štrumfovao je samozatajno general Agim Ceku, Albanac koji će poslije postati načelnik Glavnog stožera Oslobodilačke armije Kosova, a uz sinjskog konobara Norca, sjedio je kao operativac general Rahim Ademi… Oluja je bila fenomenalno pripremljena jednogodišnjim Stipetićevim planiranjem, stožer je funkcionirao kao urica, vojska je bila žestoka i nabrijana, pa ipak, prvoga dana, nigdje nije krenulo… Štoviše, u sektoru Sjever, prijetilo je da se boj preokrene u katastrofu. U napadu petrinjsko-glinskim pravcem, 2. brigada skrenula je sa zadane osi, te ušla u grad, i tenk na čelu pogodila je protutenkovska mina. Puf! Tenk je odletio u zrak. Drugi tenk oklopne satnije Gromova, obišao je podrtinu, krenuo naprijed i – puf! Odletio u zrak… Treći tenk prošao je između dviju olupina… puf! Četvrti tek je gurnuo rilo među olupine, kad ga je našla tromblonska granata. Puf! Odletio je u zrak i Gromovi su stali, drum je bio prekriven njihovim mrtvim i ranjenima… U Glavnom stožeru nastala je uzbuna: što rade Basarčevi tenkovi u Petrinji?
Trijumf u Petrinji
Nije dugo trebalo da se tajna razjasni – general Bobetko dao je da mu uz bolnički krevet instaliraju telefon, pa se direktno javljao zapovjedniku sektorta Sjever, te mu izdavao svoja nesuvisla naređenja, budući da je domaći, sisački teren, odakle je krenuo u partizane 11. lipnja 1941. godine, točno 54 godina ranije, smatrao svojim privatnim ratištem… Basarac je oficir iz JNA, čudna persona, mračnjak sa skarednim brčinama austrougarskog tobdžije i kapom duboko natučenom na oči, te vječitim podočnjacima – koketirao je s ekstremistima i naposlijetku se upisao u Đapićevu Stranku prava… Palo je naređenje da se Basraca uhapsi i – brzo! – na njegovo zapovjedno mjesto pošalje Stipetića. Pozvali su Stipetića iz Osijeka, on je skočio u svoj pohodni Opel Polo, koji mu je dobro poslužio cio rat, te auto-cestom tek raščišćenom poslije Bljeska, dojurio u Zagreb. Dobio je zapovijed da uhapsi i smijeni zapovjednika operativne grupe Sjever, no kad je došao na komandno mjesto, rekao je Basarcu da se nikamo ne miče, jer ga nije htio osramotiti, a zatim je sam pošao na teren, budući da pripada onom generalskom varijetetu koji je u svom elementu na bojištu, u šatorima nižih komandi…
Dok se operacija priprema, zna se, Bik koji sjedi u štabu, ali kad se, uz otužni smrad naftnog sagorijevanja, pale motori od šest stotina konjskih snaga, “pjehota” penje na svoje “bojovije mašini” i svaki gardist koji imalo drži do sebe, vezuje oko čela rambovsku ritu za upijanje znoja te izolirbandom lijepi po dva okvira za Kalašnjikov, onda i Stipetić, onako tanak, malo kriv, vječito gologlav, usta istegnutih u nesimetričnu grimasu osmijeha, koji kao da se zaledio na licu toga hrvatskoga boga Marsa, skače na terenac, pa obilazi štabove, zapovjednike, potiče i pokreće… Sad je on ratni poglavica Ludi konj, Ratni Oblak, Geronimo, a sva vojna znanost odjednom postaje stvar prosta, razumljiva svakoj tupoj domobranskoj glavurdi – eeej, kamo ste to zabrazdili, ma ne cestom kroz grad gdje je branjiva svaka kuća pa mali broj domaćih boraca može zaustaviti i razvaliti silne tenkove, kao što je nekoliko odrpanih vukovarskih očajnika iz legendarne 204. brigade skršilo ofenzivni elan oklopnog ešalona 1. gardijske proleterske divizije s Banjice… Dečki, zaboga, treba poći okolo, zaći im za leđa, to je ono što Liddel Hart zove “strategijom posrednog nastupanja”, ali sad to nije bitno, nego, dajte gospodine satniče, skupite svoje ljude, pa ih povedite, dajte specijalku da vidimo, koje su vam topografske točke na pravcu… Stipetić je znao ponešto o svemu tome – kad je 1988. kao zapovjednik Odsutne obrane Zagreba, polagao generalski ispit, za zlatni hrastov listić s jednom zvijezdicom, koju je prišio 22. prosinca 1989., dignuta je silna vojska iz sastava Pete armijske oblasti, da se održe pokazna vježba na njegovu temu Obrana velikih gradova. Stipetić je istodobno demonstrirao rad korpusne komande sa smanjenim sastavom i umjesto uobičajenih stotinu i deset, imao je sedamdeset ljudi u štabu, a kako su manevru prisustvovala sedamdesetorica generala JNA u svojstvu promatrača, od tada je njegova reputacija poprimila mitske razmjere.
Stipetić je, kažu oni koji su s njim radili, tako lak, prirodan, normalan, nimalo uobražen, a istodobno, pun autoriteta, koji se kao aura formira oko ljudi koji su dostigli vrhunac u svom metieru. Čim je na petrinjskom pravcu cimnuo uzde, krenuo kola malo lijevo, malo desno, blagoslovio štabove svojim samopouzdanjem, a trupe, koje leže u prašini, dahću i očajavaju, jer posvuda vide kriminalnu nesposobnost i izdaju, zbog čega gomila drugara leži dolje na cesti rasprsnutih crijeva, ili, u kupolama tenkova, sagorena kao panjevi poslije šumskog požara, sad te iste demoralizirane trupe vide generala bez kape, kako se, kao osica, lak na nogama, s iskrivljenim bojnim osmjehom, udijeva među oficirske skupine, odakle svi odjednom nekamo smisleno žure, kao košarkaši Cibone poslije tajm-auta… Hej, onda trupe obrisaše znojna čela, prokunu, malo čvršće nabijaju lonce od kevlara na ludaru, opet spremni da ih, kao ovčice povedu “na crtu”, gdje će iznova glumiti heroje, prometnuvši se u vukove…
Do sutradan, sve je bilo gotovo. Petrinja okružena i odsječena, a pokušaj da se opkoljena vojska probije na cestu prema Bosanskom Novom, surovo osujećen. Unproforski mirotvorci koji su olujnu provalu brahijalne sile promatrali s neskrivenim gnušanjem, sad su se stali silno plesti, preplašeni da će Stipetić potući vojsku i narod okružene u petrinjskom kotlu, jer su na auto-putu kod Siska vidjeli divizion teških ruskih VBR-ova tipa Oganj, raspoređenih za vatreno djelovanje, što je bila strategijska rezerva Glavnog stožera. Stipetić reče posredniku, nizozemskom pukovniku plavaca: “Može primirje, može povlačenje, ali neka prvo potpišu predaju!” Posrednik je onda trčao tamo-amo, Srbi su malo oklijevali, muljali, pa im je Stipetić dao ultimatum, krajnji sat, našto su odmah popustili i kod motela Brioni u srušenom Topuskom, pojavila se 8. kolovoza komanda glinskog 21. korpusa, a s njima i “ministar policije” upravo razmontirane krajinske države. Zapovjednik srpskog korpusa, niži, civilno odebljao brkat pukovnik već u godinama prišao je prvi, pa posljednje metre “zagazio strojaka”, kao remac na zakletvi, prilazeći paradnim, strojevim korakom, u ritualu koji pravim oficirčinama čuva čast i u najgušćim situacijama, te odsječno salutirao i rekao: “Gospodine generale, predajem Vam 21. kordunski korpus sa čestitkama za pobjedu Hrvatskoj vojsci!” Stipetić mu pruži ruku, pa ga drugom potapša po ramenu i reče: “Rade, kako je?” “Jebi ga!”, filozofski odvrati pukovnik Bulat, Stipetićev predratni pomoćnik u Petoj armijskoj oblasti. Sjedio je on u sobi odmah pored Stipetićeve sobe načelnika operativnog odsjeka, u kojoj Stipetić sjedi i danas, kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske… Tamo mu je, dakle, bio Bulat, ondje Momčilo Perišić, koji je poslije dogurao do načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, pa Gorinšek, hrvatski general, i Tarbuk, koji je zapovijedao četnicima u Petrinji… Ekipa se poprilično raspala.
Komforno uvaljen u fotelju klub-garniture za goste u sobi u koju se vratio poslije neviđenih iskušenja, prevalivši beskrajan put na kraju kojega zamalo izgleda kao da nigdje nije bio, Stipetić mi pruža kopiju sporazuma o predaji 21. korpusa, što je jedina takva uredna isprava, koju stipulira Ženevska konvencija, sačinjena u Domovinskom ratu, pa kaže: “Ah, Haag, da, rado se odazivam – moji su zarobljenici svi na broju!” Po Sporazumu, oficirima je ostavio pištolje i po okvir metaka, da mogu održavati red u kolonama, pa se vojska, a za njom i narod, stuštio na cestu za Banja Luku… To je bio vrhunac karijere ovoga promišljenog, vrlo povučenog hrvatskog časnika, koji je u tom času imao isti čin s kojim je, četiri godine ranije, stupio u Hrvatsku vojsku. U te četiri godine, od stvarnog početka do istinskog svršetka Domovinskog rata, Stipetić je proživio dovoljno za vojne memoare malo tanje od Žukovljevih, ali puno deblje od Bobetkovih, da nesretni stari simulant nije toliko nakitio svoje ratne uspomene, napunivši ih fantazijama o “kombiniranim operacijama”, desantu na Kupare, sjajnim pobjedama i velikim manevrima u Bosni, koji su zamalo fatalno završili, kad je s pratnjom zapao u sniježne nanose na prijevoju Vran-planine pa su poginukla petorica njegovih ljudi, a on sve izdržao, gotovo i ne osjetivši hladnoću koliko glad…
Hrvatski bog Mars
Stipetić bi, naravno, imao štofa za ratne uspomene, ali svojstveno svom oporom značaju ogulinskog Goranina, umjesto sve vojne proze, dao je samo jedan prigodni kratki intervju Novom listu, na godišnjicu operacije Oluja, a i tu nije ništa rekao. I inače je stalno šutio, uzdržavao se od izjave, nije sudjelovao u medijskom spektaklu hadezeovskih političkih general-cirkusanata, koji su se preko novina dodvoravali Tuđmanu. Nigdje nije citiran, o njemu nitko nije imao pojma, osim drugih časnika, koji su svi, bez obzira na stranačka, svjetonazorska i zavičajna opredjeljenja, potvrđivali: “Stipetić, on je najinteligentniji, najprofesionalniji, najbolji hrvatski vojnik. Stipetić, on je naprosto savršen!” Sve u njegovom imaginarnom dossieru, s kojim može mirno ne u Haag, nego u Wallhalu, naprosto je perfektno.
Jedan od trojice aktivnih generala koji su prišli Hrvatskoj vojsci, još u JNA bio je designiran za blistavu karijeru. Izdvaja se inteligencijom i karakterom, pa odmah osjetiš da bi ga rado imao za prijatelja, a nerado kao neprijatelja, iako je prilično blag, i nije osvetoljubiv, niti nemilosrdan u procjenjivanju drugih. Pa ipak, kolikogod blag, to nije značaj mirotvorca, dušebrižnika – i u prošlim životima on je sigurno bio kšatrija. Stipetić je posebne fele, silan ratnik, gorštak sa srednjih visina goranskog Stjenjaka, otvoren, nimalo mrk, iako nije neki bučni veseljak, ni nametljiva seljačina, profil “jugogenerala” iz banalnih filmskih scenarija hrvatskog skribenta Hrvoja Hitreca. Sa Stipetićem na personalnoj listi, nije pak ni sav hrvatski generalitet bio sastavljen od same bagaže, polukriminalaca i pustolova bez osnovne škole, čuvenih jedino po izgredima i pijančevanju, tučnjavama i ratnom profiterstvu. Nije vic u tome što Stipetić dolazi iz JNA, jer je ta vojska njegovala oficirski ideal srpske soldateske, pa je vrijedan divljenja bio časnik koji obnoć zadnji ostane u birtiji, a ujutro bodar, čisto izbrijan, blago ljubičasta nosa, prvi u stroju, nadređenoga, kako zahtijeva pravilo službe – “proždire pogledom”… U likovima Kadijevića i Blagoja Adžića vidi se selekcija prema tom barbarskom modelu. No, primitivni mačizam, koji iznad svega izdiže bravado, junačenje, kvalitete svojstvene nižim dragunskim, a ne visokim stožernim časnicima, za koje vrijedi zahtjev pruskog generalštaba: visok intelekt i samozatajnost. Kad je Hitler promaknuo Gerda Von Rundsteda u čin feldmaršala, Prus je zadržao stari, pukovnički šinjel, jer je smatrao da mu se u 65. godini ne isplati šivati novi, i time je posvuda izazivao zabunu. Sličnu zabunu u Hrvatskoj vojsci stvarao je Stipetić kad bi se pojavio sa svojim starim Polom, koji je vozio deset godina, dok je Šušak zapovjednicima zbornih područja dodijelio za osobnu upotrebu po jedan džip Grand Cherokee i jedan Mercedes S-klase (dok je Gotovina, umjesto tih pederskih luksuznih auta, vozio rasni BMW).
Čini se kao da je u Stipetićevoj genetici zaostalo nešto od austro-ugarskog, jozefinskog državnoslužbeničkog šlifa imperijalne nomenklature – kuda li su se samo slili ti utjecaji, valjda po staroj Luizjani, cesti koja je prošla Gorskim kotarom, blizu njegove rodne kuće…? Austrijsko visoko činovništvo bilo je strahovito skromno – nimalo imućno, njegovalo je kult ispravnosti, imidž građanske solidnosti, pa je bilo upravo smiješno gledati kako Tuđman kao stil svoje vladavine obnavlja nekakav umišljeni srednjoeuropski sjaj, razmetljivost i paradiranje, koje zapravo više pristaju opereti ili balkanskoj aristokraciji, koju je parodirao Krleža u burleski o obrenovićevskom dvoru. General Petar Stipetić pak kao da dolazi ravno iz jelačićevske i preradovićevske tradicije – neporočan i nepotkupljiv, skoro je izbačen iz HV-a poslije Oluje, jer se nije htio upisati u HDZ. Onda su mu ipak morali dati čin, prvi čvarak koji je zaradio u desetogodišnjem ratu za Titovu baštinu, za razliku od Eugena Savojskog, koji je s podjednakim talentom, ratujući na istome terenu sa sličnim protivnikom, zaslužio vojvodstvo i bečki dvorac Belvedere.
Poslije Oluje, Šušak je htio otfikariti sve časnike bivše JNA, pa je Tuđmanu podnio takav plan, koji je predviđao da se u službi zadrži samo dvjesto ljudi bivše vojske, kao cachette originalnih vojničkih znanja, dok bi sve ostale vještine priskrbili zavojačeni huligani, šverceri, lump-proleteri i hercegovački bleferi, poput staroga lažljivca, glasovitog generala Daidže. Tus je to masovno ražalovanje kadra koji je Hrvatskoj vojsci upravo osigurao pobjedu, uspio spriječiti svojom intervencijom, uz skandal koji je izbio kad su umirovljeni neki zaslužni generali. To se onda malo razvodnilo, pa postupno provodilo, u tajnosti. Samoga Stipetića strpali su u Hrvatsko vojno učilište u Črnomercu, nudili mu položaj vojnog emisara, samo da se makne, ali on nije htio, nego je poručio da ga, ne daju li mu u aktivnu službu, mogu jedino izbaciti, pa je vraćen u Glavni stožer, kao “načelnik odsjeka za borbeno djelovanje”, tj. kao operatičar. Pošto je Miljavac, koji je naslijedio Červenka, koji je bio naslijedio Bobetka, postao poslije Šuškove smrti načelnik Glavnog stožera i zauzeo kancelariju na prvom katu zgrade na Trgu kralja Petra Krešimira IV, Stipetić je zaključio da se napokon pružila prilika da se i on naposlijetku malo stambeno proširi, budući da sjedi u trosobnjaku od 79 kvadrata u neboderima, koji je dobio kao pukovnik, pa je iskoristio priliku kad je, banuvši jednom k Tolju, načelniku Političke uprave, kod njega zatekao Miroslava Tuđmana. Na njihovo kurtoazno pitanje “Kako je?”, odgovorio je: “A slabo, slabo!” Zatim je Tolju, katoličkom mističnom pjesniku s izgledom kadavera iz Krležine Golgote objasnio, uperivši prst u njegov jastučić odlikovanja iznad gornjeg lijevog đepa na bluzi mondure: “Evo ti – tri reda, a ja jedva jedan i pol… Ti – džip, ja Polo, ti stančinu, ja stanićak. Pa i kako bi bilo? Slabo, slabo!” Tu se Miroslav, kao kronprinc i obavještajac, profesorčić koji se i sam nakitio generalskim pleterima i drapao naokolo u Grand Cherokeeju, odmah zauzeo za ispravljanje nepravde, pa je Miljavac ubrzo pozvao k sebi Stipetića i rekao mu preko volje: “Idi tamo u Vlašku, gdje se grade neki stanovi za nas, pa pogledaj…”
Stipetiću su pokazali stan; sto i deset kvadrata, drugo nije preostalo, budući da su zadnja dva spajali za nekoga iz MORH-a. Rado su mu pokazali tu gajbu od 250 četvornih metara, uz koju idu četiri garaže u prizemlju, sve skupa malo manje od milijun maraka, a Ministarstvo je već platilo, keš – za gospodina generala Ljubu Česića Rojsa. Sutradan se Miljavac javio Stipetiću i rekao mu: “Čuj, onaj stan, neće ići! Preskupo je to za tebe!” I zalupio mu telefon. Kukavac ga je uvijek mrzio, jer je točno znao gdje po zaslugama stoji u odnosu na blistavog vojnika – sam sebe predložio je za čin generala zbora, što mu je Vlatko Pavletić, kao predsjednik Republike pro tem i potpisao, pa je hrvatski militarizam dobio tu karikaturu, vlasnika pilane s više zvjezdica od generala Pattona. Njegova ratna fama zasniva se na dvije nerazjašnjene epizode. Kad su Srbi, naime, na Pazarištu kod Duge Rese razbili brigadu kojom je zapovijedao i otvorili put u Karlovac, Miljavac je iščezao na tri dana. Smatralo se da je zbrisao u Sloveniju, a on je tvrdio da je išao po neki tenk. Kad je pak Tuđman napravio deal s Miloševićem – Posavina za Dubrovnik, poslali su ga da vojsku s desne strane Save nekako makne s fronta. Prkačin ga je zamalo ubio kao zeca, misleći da je špijun, pa je poslije uvijek žalio zbog neumjesnog oklijevanja.
Dok je Miljavac djelovao iza fronte, Stipetić je pod Tusom ustrojavao Hrvatsku vojsku. S generalom Franjom Feldijem formirao je operativni stožer koji je upravljao najtežim ratnim naporima u presudnom času. On je još u JNA, kao Špegeljev operativac u Petoj armijskoj oblasti, bio je “na vezi” s hrvatskim vlastima od časa kad se Martin, njegov general-anšef povukao iz aktivne službe u JNA i preuzeo portfelj obrane u Tuđmanovu kabinetu. Čekao je poziv, koji dugo nije uslijedio, jer je Tuđman pokušavao sklopiti s Miloševićem sporazum, pa ga nije htio provocirati ratnim pripremama. Tek kad je u Slavoniji već krenuo rat, dao je napokon pozvati Tusa, pa Stipetića. “Gospodine generale,” rekao je Tuđman Peri, “situacija nalaže da prijeđete odmah…” I na Stipetićevo potpitanje razjasnio: “Mislim, danas!” Dobro, reče Stipetić, nego samo da skočim doma po pribor za brijanje, i da kažem ženi, pa neka se dotle ne objavljuje, što mu Tuđman čvrsto i obeća. Kad je nazvao kući, javila mu se uzbuđeno kći: “Tata, mama je pala u nesvijest kad je čula na radiju, ali sad je već došla k sebi!” Oficirska žena, koja je provela dvadeset i sedam godina po garnizonima i službama u funkciji muževljeve karijere, strepeći za svaki njegov uspon, uspjeh ili nepriliku u armijskom “kolektivu”, usred popodnevnog radio-programa (“Veliki broj granata pao je jučer na Tenju… a sad muzika iz našeg studija: Dvorakova simfonijska suita….”) čula je da se muž odmetnuo od Firme i zauzeo visok položaj u pobunjeničkoj vojsci bez ljudstva i oružja, koja će braniti državu što se temelji na falsificiranoj Pacti Conventi i još nekoliko podjednako jakih argumenata.
No mala, silno povezana Stipetićeva obitelj, koja je nedavno pretrpjela strahovitu tragediju, pogibiju sina jedinca, studenta, u prometnoj nesreći, lako je izlazila na kraj s potonjim iskušenjima. S iskrivljenim osmjehom i pogledom koji se zaledio kao pogled Bodhisatve kad je ugledao vremenski ponor Platonove godine od 26 tisuća solsticija, Stipetić kaže: “…Zato meni nije rat bio tako težak kao nekima, zato sam ga lako prošao.” Lako je suočiti se s nepravdom, a sa sudbinom je nemoguće, jer te odmah razoruža, relativizira sve tvoje najbolje i najgore zamisli, uopće, ubije volju da ljude promatraš i ocjenjuješ, jer prevlada empatija…
General iz Generalskog stola
No to je Stipetić od šezdeset i četiri godine, a prije toga imamo mršavog, bezveznog momčića od osamnaest glodina, iz sela Salopeki pokraj Ogulina, koji je u tom kotarskom gradiću bajkovito okruženom šumom, završio gimnaziju, želi studirati građevinarstvo, a još nije određen nikakvim značajem, kao prazan hard disk, na kojemu nema ništa osim operativnog sustava. Bili su vraški siromašni – otac, maćeha i šestero djece u kući šumskog radnika – pa se Petar 1956. prijavio u Vojnu akademiju, što će reći da je bio 12. klasa. Isprva mu je dosta slabo išlo, nije se on nekako u tome snalazio, sad misli da “naprosto nije bio dovoljno čvrst”, nije još bio očeličio, čak nije znao hoće li ostati u pozivu, ali onda ga je povuklo, našao se, počeo je učiti i završio 1959. s vrlo dobrim uspjehom. Još to nisu njegovi zvjezdani trenuci. Stipetić je tipičan late bloomer, na prvi pogled nikakav lumen, a poslije, ne možeš ga precijeniti… Prvi raspored dobio je u inženjerijskom puku u Trebinju, gdje je gulio dobrih osam godina dok nije postao zapovjednik čete. Tu se 1963. i oženio, dobio kći i sina. Specijalizirao je mašinsku inženjeriju, položio ispite za upravljanje s petnaest različitih vrsta građevinskih strojeva (za razliku od Rojsa, zapovjednika Inženjerije HV, koji zna voziti jedino autobus, što mu nije smetalo za napredovanje u Tuđmanovoj armiji).
U Višu vojnu akademiju, presudnu za karijerni uspon mlađeg časnika, Stipetić je poslan 1967. i završio je kao odlikaš za dvije godine, te postao prvo zapovjednik bataljuna u Lovranu, a onda zapovjednik cijele 25. pješadijske brigade. No ozbiljnu stručnu karijeru počet će 1972. kad ga, u trideset šestoj godini pošalju u Karlovac, u 513. nastavni puk, na glavni inženjerijski poligon JNA. Kad je 1975. završio Ratnu školu na Banjici – glavnu selekciju za najviši, generalski kadar, i to s odličnim uspjehom, postavljen je za zapovjednika toga karlovačkog puka, dogurao do pukovnika, pa se činilo da mu odmah predstoji blistava karijera – ali je tada pao u nemilost. Nešto je ofrlje rekao, dobacio neku polušalu, kao odgovor na provokativnu primjedbu čovjeka koji ga je odmah prijavio, pa je to “smješteno u kontekst” nezadovoljavajuće borbene gotovosti postrojbi na bugarskoj granici. JNA bi, naime, časovito zahvatila neka idejno-sigurnosna frenezija, čoporski instikt koji pokreće stampedo, jer svaki autoritarni mentalitet u sebi krije komplekse što na površinu izbijaju agresivnim manifestacijama. Bio je to kraj Titove ere, sustav se pripremao za prizemljenje na vlastite stajne trapove, od čega je među pripadnicima aparata, usprkos ritualnom busanju i derviškom zaklinjanju, vladao ledeni strah, pa se skakalo na svaku malu dojavicu o mogućem zastranjenju i devijantnim nazorima. Iz čista mira, tako je na Stipetića pala sumnja pa je uslijedilo desetgodišnje zamrzavanje karijere, kad su ga bacili u Teritorijalnu obranu, da propadne, ili se propije, kao još jedan od “sporovoznih” potpukovnika koji su pukovničku, zlatom opšivenu epoletu, vidjeli tek u ukazu za penziju.
No, Stipetić je imao pokrovitelja, načelnika štaba teritorijalaca, koji je odmah uočio pravu vojničinu pa ga je pogurao za zapovjednika Odsutne obrane Zagreba, mjesto odakle se moglo aspirirati za generala. Kad je položio, postavljen je za operativca Špegeljeve 5. armijske oblasti, koja u ratu diže 5. i 9. armiju, što je formacija znatno veća i bolje naoružana od sadašnje Hrvatske vojske. Tu je proveo godinu dana, a u ljeto 1991. dostavio je plan napada na Sloveniju koji je, provaljen, zakasnio mjesec dana.
Stožer na Tuškancu
Stipetić je s Tusom napustio JNA, pa su obojica osuđeni na Vojnom sudu u Beogradu. Došli su 21. rujna u policijsku školu na Tuškancu, gdje su, u društvenim prostorijama s vitrinama punim limenih pehara osvojenih za sportska dostignuća, uredili prvo zapovjedno mjesto buduće vojne sile, koja tada još nije imala ni ime. Isprva je vladala neopisiva konfuzija. Ulazilo se uz ostavljanje osobne iskaznice na porti, smještenoj u kiosku oko kojega se stalno gurala gomila ljudi, pristiglih iz unutrašnjosti, da se jave u vojsku. Kad je padala kiša, samo bi te poslali unutra, pa si lutao kroz kancelarije, tražeći poznata lica. Naišao sam tako na Lošu Domazeta, u šarenoj gušter-uniformi, sa smeđim terenskim tenisicama. Rekao mi je da ide u Split, u spektakularnu tajnu akciju, o kojoj sad ne može ništa reći, iako ne podcjenjuje novinski publicitet. Poslije sam doznao da je sa skupinom diverzanata navodno pokušao baciti u more torpedo iz Tehničkog muzeja (sa šatorskih krila, na jen-dva-tri) kako bi potopili neprijateljski patrolni čamac, koji je pod kontrolom držao naftni terminal u Divuljama. Torpedo je, naravno, odmah potonuo, jer za aktiviranje motora treba brzina od najmanje 30 čvorova kod uranjanja. U drugoj sobi, sjedila su petorica-šestorica pilota, jedini školovan armijski kadar koji su imali na raspolaganju Tus i Stipetić, kad su počeli ustrojavati Hrvatsku vojsku. Unosile su se dispozicije na veliku školsku kartu SFR Jugoslavije, te uspostavljalo noćno dežurstvo. Jedan bunovan oficir, raspetljavao bi preko telefona nerazmrsive afere hrvatskog ratnog kaosa u ranu jesen 1991. godine. Javljali bi mu: “Gospodine bojniče, ne puštaju nas policajci, a mi vozimo municiju na prvu crtu… Ne znam, evo kažu da nitko ne može proći bez odobrenja njihova zapovjednika. Njihov zapovjednik spava. Ne, rekao je da ga ne smiju probuditi. Morat ćete probuditi generala Stipetića…”
Na terenu, okupljale su se improvizirane postrojbe Zbora narodne garde, Zenge, sastavljene od policajaca, dobrovoljaca i rezervista, od Bad Blue Boysa, zatim od kriminalaca pokupljenih prema kartoteci zagrebačke policije u Đorđićevoj ulici, od fantasta i rodoljuba. Dečki iz kvarta, društvo iz birtije, naoružani pumpericama, dizali su se predvođeni ljudima poput Đure Dečaka, hadezeovskog prvoborca, seoskog ugostitelja i slavonskog harambaše, koji je u bulevarskim novinama, kojih se te sezone pojavio velik broj, objašnjavao da se još u miru pripremao za nacionalno-oslobodilački rat čitajući Front i drugu stručnu literaturu, pa s prijateljima, prerušenima u lovce, po šumama oko Virovitice, izvodio taktičke vježbe… Na Baniji, u drugome “kriznom štabu”, zapovijedao je sin generala Bobetka, zastupnik HDZ-a u Saboru, bradonja s nisko pripasanim revolverom, koga je u stopu pratila njegova “savjetnica za strategijska pitanja”, zagrebačka konceptualna umjetnica, naoružana šotganom. U Zadru, koji je zamalo odmah pao, rukovodio je Petar Šale, u Osijeku, gdje je odmah ubijen šef policije Reihl-Kir, a leševi Srba zaplovili niz Dravu, Branimir Glavaš. Što su Tus i Stipetić zatekli kad su počeli stvarati Hrvatsku vojsku? Nepostojeću vojsku, švercere oružja, stranačku miliciju u crnim majicama, obavještajnu službu koja je, primjerice u Sisku, skupila imena stanara vojne zgrade prepisavši ih sa zvona, pa popis objavila u ST-u kao “popis četničkih simpatizera”. Osim nekolicine Albanaca, mornara poput Domazeta (bivšeg kapetana fregate, prvog oficira na razaraču Split, koja je Split sad bombardirao s mora) te pilota i “plavaca” iz sastava zrakoplovstva, nije bilo dovoljno školovanih oficira. Kad je tražio zapovjednika za Vukovar, Agotić je k sebi bio pozvao dva najviša časnika koji su mu stajali na raspolaganju, dva potpukovnika “plavca”, Jozu Čuletića, potonjeg zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, te Milu Dedakovića. Postavio im je sudbonosno pitanje: “Tko će skočiti u Dalj, na pregovore s međunarodnim promatračima u Baranji – tu treba engleski – a tko će u Vukovar, da preuzme obranu?” Veliki Jastreb, hrvatski Leonida, naš čovjek iz naroda, prirodan, reče: “Juj, nemoj samo mene engleski…”
Tek kad su došli Tus i Stipetić, stvorena je prava vojska. Pošto su propale Tuđmanove iluzije da će se do pojedinosti održati dogovor s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu, nije bilo druge nego formirati pravu, istinsku komandu, Glavni stožer, pa okupiti ozbiljno ratovodstvo, ustrojiti rodove, vidove i službe, pribaviti tenkove, topove, bolnice, kuhinje i kasarne, uvesti svu onu silno složenu logistiku i birokraciju, koje od neobrijanih očajnika čini vojnike s vojničkom knjižicom u džepu, toplim obrokom u želucu i trideset metaka u okviru, pod komandom dočasnika, koji je ujutro dobio dnevnu zapovijed, pa zna za koju topografsku točku treba poginuti… Boljeg zapovjednika od Tusa nije se moglo priželjkivati. Tuđman je, doduše, prvo bio preko veze u Beogradu ponudio to mjesto generalu Boži Vuletiću, Sinjaninu, Titovu alkarskom vojvodi, nekoć zapovjedniku velikih manevara Sloboda ‘71, održanih u Hrvatskoj, ali on je to otklonio. Oženio se u Beogradu i tamo mu je bila obitelj, a srce drugdje, ali to mu nije dopustilo da učini ono što bi sigurno sam pokušao.
Tus je došao s mjesta zapovjednika jedne goleme, kompleksne vojne organizacije, a osim iskustva, donio je svoju silnu staloženost, mirnoću koja neke i nervira, jer uvijek govori tiho, malo, okolišno. Tus ima generalsku glavu, inteligenciju vojskovođe, razmišlja u strategijskim okvirima – njegove su ocjene opće i ispravne, on vidi kamo ide struja, što se valja iza brda. No, kad se izvrši takva procjena, pa zapovjednik, opiše svoj i neprijateljev raspored, stavi zaglavlje – “… pa stoga NAREĐUJEM…”, i ukratko iznese odluku, sve dolazi na stol načelniku štaba, operativcu, koji mora ispisati silne stranice razrade – kamo ide koja jedinica, što se radi u koliko sati, čime se puca i gdje će se dovući municija, a sve to mora štimati kao simfonijska partitura. Sa Stipetićem, Hrvatska je vojska dobila vrsnog operativca, te dio njegove ekipe, koji nije prišao pobunjenicima. Do prosinca dobili su rat.
Kad su se spremali prijeći u protunapad, Tuđman ih je otjerao – Stipetić je smijenjen 30. lipnja 1992. s mjesta zapovjednika slavonske bojišnice, jer je u Đakovu, sa svojim Zbornim područjem Osijek, pripremio napadnu operaciju Operativne grupe Posavina, koja se održala na desnoj obali Save i, s pojačanjima, trebala presjeći posavski Koridor, kojim su Srbi opskrbljivali Krajinu, pa se spojiti s hrvatskim i bošnjačkim postrojbama Armije BiH u Tuzli. Grupa oficira koji su poslije napravili karijeru, upućena je iz Zagreba da to spriječi, a zatim je Tuđman skinuo Stipetića s obrazloženjem da je “bez borbe predao Bosanski Brod”. U službi starog blefera, nije se bilo lako proslaviti. Ali Stipetićeva je gloria neprolazna, njegova doxa je od nehrđajućeg čelika, a valjda će se netko sjetiti da mu, prilikom skorog odlaska u vojnički mir ponižavajuće časničke penzije, pokloni i Omegu s neupadljivo urezanom posvetom: REDEMPTORI CROATIAE.