Trebaju li Hrvatskoj podmornice?

| Komentar

Piše: Denis Krnić

S vremena na vrijeme u dijelu stručne javnosti „izrone“ rasprave o tome trebaju li Hrvatskoj podmornice. Neki zagovaraju tezu da hrvatska industrija još uvijek ima znanja i sposobnosti za izgradnju takvih složenih plovnih objekata. Međutim, nikada, da budemo načisto, odgovorni u Hrvatskoj ratnoj mornarici i Ministarstvu obrane nikada nisu napravili temeljnu analizu koji bi rekla treba li nam podmornička sposobnost? Ako treba, kakva? Takva analiza temeljila bi se na nizu parametara; od geopolitičkih analiza do analize ključnih hrvatskih ciljeva i interesa na moru. Međutim, takve slojevite analize zahtijevaju kadrove planerske struke (kakve ne školujemo), kao i političku volju (koje nema, posebno nakon što smo pristupili NATO-savezu).

U ovoj tehnički složenoj i kompleksnoj temi, od nekih životnih koordinata ipak je teško pobjeći. Iskusni graditelji podmornica, projektanti i inženjeri, odavno su u mirovini. Mnogi od njih, na žalost, više nisu ni među živima. Biologija radi svoje… Drugo, Hrvatska više nema industrijsku bazu iz koje bi mogla crpiti vlastite tehničke resurse bitne za izgradnju podmornica, a što u startu, bez strateškog partnera, poskupljuje razvoj i dovodi u pitanje isplativost cijelog projekta. Eventualno bismo mogli samostalno sklapati samo trup („Uljanik“, „Đuro Đaković“) i električne generatore („Končar“), a od tehničko-radioničke dokumentacije iskoristiti i unaprijediti postojeću domaću dokumentaciju (klase „Heroj“, „Velebit“). Amagnetni čelik, naoružanje, pogonski strojevi, hidrauliku, sustave navigacije, motrenja i veze, podvodni električni lokator-PEL, sonare i sve ostalo trebalo bi uvoziti. Možda će netko spomenuti genijalnog Matu Rimca i njegove baterije koje koristi u svojim električnim bolidima. No, Rimac ne proizvodi vrste akumulatorskih baterija kakve trebaju, primjerice, otpisanoj podmornici „Velebit“ koja danas čami podno čempresa u ratnoj luci Lora u Splitu. Kada bi netko odlučio oživjeti „Velebita“ morao bi se obratiti izvornom proizvođaču u slovenskim Brežicama koji bi mogao isporučiti bateriju potrebnih kapaciteta, dimenzijama manje i lakše negoli one proizvedene s kraja 80-tih godina. Ali to nije sve. „Velebitu“ treba i PEL bez kojeg teško može sigurno roniti. S obzirom na to da jedinoj hrvatskoj podmornici treba stariji model PEL-a, za iznos od milijun eura, čak i manje, mogao bi se nabaviti kod njemačkih proizvođača. U daljnjem razvoju hipotetske priče o oživljavanju „Velebita“ dolazimo i do sljedećeg problema – nedostatak kadra (podmorničari i nastavnici). Možda bi smo kadrove mogli u početku školovati negdje u inozemstvu, slično kao i Titova Jugoslavija početkom 50-tih godina. Gotovo je nepoznato da su se prvi jugoslavenski podmorničari u najveći tajnosti obučavali na Malti, pod patronatom Britanaca (čitaj – NATO-a). O tome danas nema pisanih tragova, čak ni fotografija. O tome nekom drugom zgodom…

 

  • Prve jugoslavenske (školske podmornice). Sasvim gore: Tara 801 (ex-Nebojša Kraljevske ratne mornarice preuzet od Britanaca u Bariju, inače britanska klasa Walruss, te (fore), Sava 802 (eh talijanska tipa ”Glauco”). Na njima su se na Malti koncem osamdesetih obučavali jugoslavenski mornari, kad i albanski komandosi koji će se iskrcati u Albaniji u pretpremijernoj akciji jadranskog ”Zaljeva svinja”. U tom je času Jugoslavija bila bio Balkanskog pakta, i s Turskom i Grčkom spremala okupaciju Albanije (podaci o tome bit će publicirani u knjizu Titov tajni imperij”. 

I treće, Hrvatska već 25 godina ne gradi podmornice. Zadnja je porinuta prije 22 godine, a ne plovi već 15 godina. Sustav školovanja i obuke podmorničara odavno ne postoji. U korov i draču zarastao je nekad vrhunski opremljen centar za obuku u Divuljama. Vodeni toranj visine 18 metara, simulirani odsjek podmornice s pretkomorom, mokri torpedni aparat za izranjanje, suhi torpedni aparat…Sve je to moglo biti danas sačuvano. Ali, nije.

Bilo kako bilo, gradnja podmornica samo za vlastite potrebe znatno poskupljuje priču. Zanimljivo, bivša Jugoslavija s jakom brodogradnjom, nikada nije uspjela prodati ni jednu jedinu podmornicu nesvrstanim zemljama. U pregovorima se početkom 80-tih godina prošlog stoljeća najdalje stiglo s pukovnikom Gaddafijem, ali su pred sami finiš u Tripoli doletjeli Rusi i ponudili podmornice Projekta 641 Lenjingradskog brodogradilišta (NATO klasa Foxtrot). Kako su bila jeftine i tehnički jednostavne, libijskom pukovniku nije trebalo dugo da odluči i kupi dva komada.

Globalna konkurencija u toj brodograđevnoj niši danas je velika. Više se isplati kupiti novu ili rabljenu podmornicu, ako bi stav vojnih planera bio da Hrvatskoj podmornice trebaju. Nadalje, veliki su i troškovi održavanja takvih složenih sustava. Prema računici Milana Komara, podmorničara i stručnjaka za remont mornaričke tehnike, godišnji remont podmornice kao što je P-831 „Sava“ (55 metara dužine, 33 člana posade), uključujući održavanje trupa i sustava, iznosio bi oko 300 tisuća eura za dva mjeseca radova. Kada je u pitanju generalni remont, koji se radi svake 4 godine, troškovi zahvata iznose astronomskih 2 milijuna eura, plus novi akumulatori od 1,5 milijuna eura. „Sava“ spada u klasu obalnih podmornica. U slučaju manje, džepne podmornice „Velebit“, cijena godišnjeg dokovanja iznosila bi 100 tisuća eura, generalni remont 700 tisuća eura, te novi akumulatori 500 tisuća eura. Jesu li podmornice skupe? Ovisi na koji se način nabavljaju/grade i što štite. Ali opet, ostaje neodgovoreno osnovno pitanje – trebaju li nam podmornice? U tom promišljanju samo od sebe nameće se sljedeće pitanje: jesu li podmornice sredstvo ofenzivnog, napadačkog ratovanja?

  • Groblje jugoslavenske flote, odavna ispražnjen vez u Crnoj Gori (tu su sad hiperluksuzni hoteli). Podmornice 88. flotile Jugoslavenske ratne mornarice, Sava II (bile su dvije, 831 i 833), Heroj (tri, 821 – 822) te šest ronilica klasa ”Una”, od kojih je jedna ostala u Hrvatskoj pa je preuređena u ”Velebit”, sad također izvučen na suho.  

Iskusni vojnopomorski stratezi odavno su rekli da nema obrane bez napada. Nema obrane bez ofenzive i defenzive. Nema manevra bez napredovanje, ali i uzmicanja. Trebali li Hrvatskoj ratnoj mornarici podmornica poput nenaoružanog diverzantskog „Velebita“ – pitaju se neki i nakon što je davno povučena iz operativne uporabe? Podmornica ovog tipa za pomorsko bojište teško može predstavljati nešto respektabilno. Podmornica bez minimalno dvije torpedne cijevi kalibra 533mm u čvrstom trupu, sa stanovišta ratnih mornarica zapravo – nije podmornica. Nije tajna da je Hrvatska zbog pritiska moćnijeg, prekojadranskog susjeda Italije, ugasila svoju podmorničarsku tradiciju dugu ravno stoljeće. I onima u Washingtonu smetaju podmornice u vodama kojima prolaze američki brodovi, premda te vode pripadaju savezniku. Ipak, i od nesklone Italije, još prije negoli je RH postala članicom NATO saveza, stigla je ponuda da se ravnopravno, zajedno s Rusijom, krene u razvoj podmornice S-1000, namijenjenu djelovanju u obalnim, plitkim morima. Projekt je bio, što se tehničke dokumentacije tiče, potpuno finaliziran, a vodilja projekta je bila dobiti jeftiniju podmornicu konkurentnu njemačkoj U-212. Taj projekt je vođen po istom načelu kao i za rusko-talijanski školsko-borbeni zrakoplov Yak-130/M-346.  Međutim, od projekta se iz političkih razloga odustalo prije 4 godine, a Hrvatska, po običaju, nije pokazala ni načelan interes iako bi „Brodosplit“, vjerovatno, kroz ovaj posao dobio i suvlasnike u obliku talijanskih vojno-pomorskih konzorcija, a time i sigurne poslove. Taj, ili sličan projekt mogao je savršeno ispuniti nišu podmornica koju u Europi danas nitko ne pokriva. Riječ je o niši podmornica od 400 do 1200 tona deplasmana, klasa između obalnih podmornica i podmornica mora.

Bez ikakve dileme zlatne godine podmorničarstva istočnog Jadrana bile osamdesete kada je JRM brojala 16 podmornica i 220 podmorničara, mahom Hrvata. Svaki član posade je godišnje na podmornici plovio 600, a viši časnici i do 1000 sati. O takvim satovima naleta piloti su mogli samo sanjati, iako su piloti JRV-a tih godina ima sati naleta osjetno više i od standarda NATO-a! U opis uobičajenih zadaća podmornica JRM bile su podvodne vožnje od Splita do Rijeke, od Pule do Boke Kotorske. Ronilo se među otocima. Plovilo se i do Otrantskih vrata. Sjećanje na kvalitetu hrvatskih podmornica još živi u inozemstvu. U indonezijskoj delegaciji koja je 2014.obišla splitsko brodogradilište bilo je 40 vojnih časnika, među njima i djelatnika Indonezijskog instituta nacionalne obrane*. Tada je izražen interes za podmornički program, kao i program izgradnje fregata. Kadeti indonezijske mornarice i danas se školuju na školskoj fregati koju je “Brodosplit” izgradio početkom osamdesetih godina. Riječ je o 97 metara dugoj fregati “Hajar Dewantara”, izgrađenoj 1981. godine. Nešto su se i Egipćani zanimali za izgradnju podmornica u Hrvatskoj, čak i za transfer tehnologije, ali ni od toga nije bilo ništa. Zadnja hrvatska tvrtka koji je bila najspremnija što se tiče projektiranja podmornica bijaše „Adria-Mar“ s projektom male podmornice „Drakon“ prikazane na više domaćih i inozemnih vojnih sajmova. Iako su vodili pregovore s Egiptom i Indonezijom, ugovor nije sklopljen. U biti, teško je prodati nešto što sam ne koristiš.

Kako govoriti o obnovi podmorničarstva kad Hrvatska ni 9 godina nakon ulaska u Sjevernoatlantsku vojnu alijansu nije razvila ono što je Savez striktno zatražio, a to je, stručno rečeno, implementacija mornaričkog cilja sposobnosti M7403 „Potporne sposobnosti mornaričkom protuminskom djelovanju“. Prevedeno na obični jezik, ta sposobnost znači garantiranje sigurnosti plovnih puteva na hrvatskom dijelu Jadrana: godišnje podvodno snimanje plovnih puteva, prilaza lukama, uspostava središnje minske baze podataka, njezino stalno ažuriranje, te potpora provedbi protuminskih operacija na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Te sposobnosti nije moguće ostvariti bez suvremenih minolovaca koje nikad nismo izgradili, a od nekih planova kupnje polovnih smo odustali.

  • Polukomični minolovac LM 51 Korčula, izgrađen u velalučkom ”Grebenu”, 180 tona čiste agresije… S obzirom na to da mu je prilikom porinuća 2006. kumovao Berislav Rončević, ekonomist iz slavonske šumarije, pod Sanaderom unapređen u ministra obrane, a zatim, kad su se u resoru pojavile neke sumnje oko korupcije, ministra policije – nije loše ni ispao. 

Hrvati su kroz svoju dugu povijest ratove na Jadranu uglavnom vodili protiv nadmoćnijeg i tehnički opremljenijeg neprijatelja, te uvijek primjenjivali jedinstvenu taktiku upotrebom malih, brzih, naoružanih brodova, uz vatrenu podršku s otoka. To se najbolje potvrdilo u Drugom svjetskom ratu (partizanska mornarica), te posebno u Domovinskom ratu kada je Jadransko more postalo prvi u cijelosti oslobođeni hrvatski državni teritorij. Taktike ratovanja na Jadranu izučavaju se i na poznatim američkim i britanskim mornaričkim akademijama. Na oba ta vojna učilišta došli su do istog zaključka: u Jadranu ratove ne dobivaju podmornice.

  • Fucker No. 1, admiralski brod samoustrojene dragovoljačke flotile ”Odreda naoružanih brodova” koja je operirala u dubrovačkim vodama u doba okupacije i blokade dalmatsinske obale. Nikad nije službeno ušla u sastav HV, a ne njeguje se ni njena tradicija, iako su brodovi probijali blokadu u legendarnim pothvatima  i pomorskim sukobim s raketonoscima JRM.  

___________

*Kod izgradnje vlastitih poružanih snaga, indonezijski vođa Sukarno podijelio je uloge: školovanje za Kopnenu vojsku prepustio je Amerikancima (pa ga je i svrgnuo armijski general Suharto), za zrakoplovstvo Sovjetskom Savezu, a za mornaricu – Jugoslaviji. (D.K.)