Piše: Denis Kuljiš
U aferi ”Agrokor” pojavila se niotkud kao prominentna junakinja – Piruška Canjuga r. Dinarina (52) iz Glavica pokraj Sinja, naselja s nešto više od tri tisuće stanovnika, koje je dalo mnoge znamenite hrvatske muževe i žene, eks-premijera Milanovića, braću Marka i Vladimira Veselicu, te neke ljude koji su bili na popisu za izručenje njemačkog suda u aferi ”Perković”. Kad je Canjuga iščezao s političke scene, na njoj se pojavio Milan Bandić. A Piruška je imala veze s obojicom, jer je kod Todorića bila zadužena za nekretninske poslove, gradnju ”Konzumovih” objekata, prije svega u Zagrebu.
Ono što je kuhao deset godina, Bandić je proveo za petnaest minuta. Ostavkama dvadeset i četvero oporbenih vijećnika Gradske skupštine, priložio je još dvije kuverte s pismenim odreknućem pisca Ranka Marinkovića i slikara Miroslava Šuteja, bez kojih je HDZ, u domu od pedeset mjesta, ostao u manjini. Kad je dostavljača otpravio na Glavnu poštu u petak desetog ožujka 2000. godine, četvrt ure prije zatvaranja šaltera, operacija oslobođenja Zagreba već je bila završena, jer je žalbeni rok od 48 sati istjecao u nedjelju, izvan radnog vremena.
Odluka Račanove vlade o imenovanju povjerenika, profesora Josipa Kregara koji će gradom upravljati do raspisivanja izbora pošto je nastupila statutarna kriza, predana je stoga u tisak, Narodnim novinama, još iste večeri, kao da je stvar unaprijed gotova, što je uistinu i bila. U subotu, Canjuga je svojim službenim BMW-om klase 7 još jurio po gradu da otpadnike privoli na povlačenje ostavke. Taj dežmekasti zagorski gamin, drzak i silovit, uspio je zastrašiti Marinkovića, pa ga navesti da potpiše demantij. Plašljivi književnički penzioner kojem se preko leđa stalno lomila povijest, pa su i avioni koji su raketirali Banske dvore, zabunom bacili bombu na njegovu kuću na Gornjem gradu, objasnio je da ga je Bandić stisnuo u podrumskom restaurantu “Kod Drageca”, gdje je s akademikom Šimom Šimatovićem, ništa ne sluteći, do kasna igrao šah, i to sigurno ne za novce. No, vrijeme je radilo protiv Canjuge. Dok je pokušavao u zadnji čas nešto zmrdati, Vladimir Šeks, privremeni orgsek stečajne uprave oborene stranke, smijenio ga je “sa svih funkcija”. Dnevne novine izašle su s međusobnim uvredama te dvojice najgorih hadezeovskih mangupa na naslovnim stranicama… A Šeks, koji je sapleo Canjugu, odavna je politički idol bivšeg oporbenjaka Milana Bandića, koji je još prije dvije godine govorio: “Šeks je izuzetan radnik, borac za ideju koju fura, profesionalac non plus ultra. Iako mi nije politički blizak, respektiram ga i cijenim. To je čovjek koji zna, hoće i može. Dostojan je svakog poštovanja. Takve ljude treba cijeniti, bez obzira na razlike u političkim pogledima. Političku tehnologiju, zanat, Šeks je ispekao dokraja. To mu nitko ne može osporiti.”
Zašto mu se Bandić toliko divio? Meni Šeks izgleda kao lijenčina, koja već izjutra skreće u saborski buffet, pa onda – uz nadčovječanski napor, kao da usta miče daljinskim upravljačem – mrsi izjave za emisiju “Motrišta”, uglavnom neka seljačka lukavstva i cinične podlosti, kojima se baš ne treba diviti. Ali, što ja znam?
Prilikom skupštinskog puča Bandić je u džepu imao još dvije rezervne ostavke, koje nije potegao, jer nije bilo nužno. Možda bi ta imena nepotrebno otkrila kako se točno hadezeovski politički organizam rascijepio, kako je koja krhotina polarizirana… Bandić je potvrdio da mu te tajne ostavke nisu dali čuveni haesesovski prebjezi, koji su 1997. omogućili HDZ-u da, usprkos porazu na izborima, zavlada Zagrebom. Nije riječ, tvrdio je, ni o vijećniku haespeovcu, koji se zove kao neki zagorski Papageno – Cicigoj Družinec. Nisu ni trojica hadezeovaca-pašalićevaca, pripadnika hadezeovske desnice, koji su u Skupštini napadali gradonačelnicu Marinu Dropulić, kao pripadnicu neprijateljske frakcijske formacije. Pa tko je onda? Pošteni hadezeovci? Tko je, dakle, uopće držao vlast u Zagrebu?
“Lobiji” u korupcionaškoj sferi korespondiraju s frakcijama u političkom stranačkom životu. Hercegovci su uzalud cijelo desetljeće pokušavali od “lijeve” menedžerske skupine hadezeovskih taipana (krupnih lovaša, koji nemaju, poput tajkuna, svoja, nego rade u državnim, javnim, poduzećima) oteti tapije zagrebačkih zlatonosnih polja. I nisu uspjeli… S budžetom koji iznosi dvanaestinu nacionalnog proračuna, glavni grad također raspolaže vrijednom imovinom – primjerice poslovnim prostorima koja su se budzašto utrapila političkim prijateljima i lopovskim partnerima. Od rentanja imovine u gradsku je blagajnu stoga dolazilo 20 posto prihoda, umjesto 35 posto, kao u esdepeovskoj Rijeci. Smlavljen i ponižen, a povećan gotovo dva puta, Zagreb je kao neko antediluvijalno čudovište koje se budi iz košmara. Urbana jezgra nije se zgusnula u velegradski financijski i poslovni centar: Zagreb nema city, jer nema ni koncentracije krupnoga biznisa. Periferije su se protegnule unedogled, i to je postalo vrlo veliko misto, provincijsko središte sjeverozapadne Hrvatske. Kaos nabujale periferije, invazija iz Bosne, masovna bijeda i nezaposlenost, društvo koje se nije rekonsolidiralo, sve to past će u krilo sljedećem gradonačelniku, a to će, očito, biti Milan Bandić, Račanov bradati klon, četrdesetišestogodišnji esdepeovski tehnokrat, brz, inteligentan momak, sa simpatičnim smiješkom, koji podsjeća na mladoga Šerbedžiju i likove lijevih šereta, šarmera bez pokrića, koje je Rade igrao u jugoslavenskim filmovima.
Bandić je i sam došao u Zagreb iz Bosne i Hercegovine, ali prije gotovo trideset godina. Zamalo bi, po Degenovim štatutima, mogao postati član njegova Kluba Zagrepčana, udruge Silvekovih fiktivnih Agramera. Stanuje na periferiji, ali u njezinu lijepom dijelu, na Borongaju, u istoj zgradi s Ivanom Aralicom i Mladenom Vedrišem, nadomak Maksimiru, gdje se izjutra šeta. Nemiran, agilan, s hesiodovskom satnicom u genima, ustaje u šest, čak i zimi, dok još nije ni izašlo sunce. Čita jučerašnje novine, ide u dućan, kupuje hrenovke, pecivo, kuha kavu za ženu i kćer, kao u nekoj televizijskoj drami iz razdoblja razvijenog socijalizma, gdje se tim prisilnim radnjama prikazivalo otuđenje, dok za Bandića, skromnog i kućevnog, ono simbolizira obiteljsku idilu. Nedjeljom, poslije ritualnog doručka, svi skaču u stari BMW “trojku”, kupljen iz druge ruke – u skladu sa zavičajnim pravilom da “auto ne smije koštati više od 30 tisuća maraka, jer je sve iznad toga iznosa kapital” – pa se voze u centar, na Jelačić-plac. Žena Vesna, iz obitelji Kolarić, odrasla je u Preradovićevoj ulici, te kći Anamarija (koja je ime dobila kombinacijom imena dviju baka), domaturantica zagrebačke Matematičke gimnazije, idu u crkvu, a vrijedni Hercegovac, rodom iz zaseoka Bandići u Cerovu Docu pokraj Gruda, na neformalni partijski sastanak pred “Čarli”, ili u kavanu “Matoš” iznad knjižare ”Naprijed” (koja će tek postati ”L jevak”), na politički domjenak s metropoliziranim prijateljima. Tu ga poznaju i dozivaju velika društva s malo preglasnim umirovljenicama, koje se izjašnjavaju kao stare socijaldemokratkinje. Obraćaju mu se familijarno, a on se u toj atmosferi prvomajskog uranka snalazi kao maitre de plaisir. Sivoprosijed, kose istrimane da se ukrote bujni uvojci studenta iz provincije, kakve je u još raskošnijoj, pompadurskoj, formi imao i Zlatko Canjuga prije nego se zalizao i transformirao u Crnu Guju, Bandić bi bio neuočljiv u gradskoj vrevi, da ta pravilna fizionomija nije poznata, a njegov brz pogled, koji ide s lica na lice, tako otvoren poziv na komunikaciju…
Nosi dobra odijela, ali ruke drži u džepovima. Svakome govori “ti”. Napisao je predgovor hrvatskom prijevodu knjige britanskog premijera Tonyja Blaira, o budućnosti laburizma! Tvrdi da adorira višu kulturu. Na policama u kancelariji gradskog sjedišta SDP-a drži divot-izdanja, od Machiavellija do Marka Veselice. Njegov bratić Ivan Bandić savjetnik je hrvatske ambasade u Tirani: čini se da se Bandići lako i dobro raspoređuju. Novinari za nj govore da je pohlepan na uspjeh, da se snalazi i kombinira, da lane sve što misli, umjesto da laže, da je odličan u taktici, a nikakav u strategiji, dobar za poteze od A do B, ali ne dalje, i da ga Račan baš ne voli… Ukratko, na nj se pomalo navukao odij, kao što se morska trava hvata za ribinu broda. Sve te glasine, a i druge, otvoreno neprijateljske, naličje su političke popularnosti, pa skrivaju ono što čovjeka zaista određuje: rad, učinak, u ovom slučaju politički učinak, jer se o radu u politici zbilja teško može govoriti. U ovih deset godina na terenu, “u bazi”, prvo u peščeničkom susjedstvu, a onda u gradu – toj megaperiferiji – Bandić je uspostavljao partijsku organizaciju, nalazio povjerenike, pridobivao članove, odbornike i, naposljetku, unutar sedamnaest kvartovskih odbora, stvorio paukovu mrežu SDP-a (kako to lijepo opisuje sisovska “Slobodna Dalmacija”) s ukupno 212 mjesnih organizacija. U svakoj sjedi između petnaest i četrdeset aktivista: lijep broj plakatera, agitatora, sindikalaca, ljutih penzionera… Impozantne tri do četiri tisuće uličnih bandićevaca, kojima, prije nego što je konzumirala makar i mrvičak gradske vlasti, već sad raspolaže zagrebačka stranačka mašinerija SDP-a. Jednom sam u Parizu, prolazeći srednjovjekovnim sokacima IV. arondismana blizu Seine, vidio ulični komitet Komunističke partije Francuske kako zasjeda u lokalu s dućanskim izlogom. Bio je tu obvezni dugački komitetski stol, a po zidovima pobudbeni plakati s trobojnicama i crvenim zastavama. U odboru, činilo se, sjedili su sami klošari, pijanci, koji su prešli iz susjednog bistroa, i neka raščupana ženetina, lokalna Majka Courage. KPF je upravo tih dana bila formirala vladu s Jospinovim socijalistima – a IV. arondisman, Marais, pritom nije Trnje, nego pariški Gornji grad, što znači da je ulična, blokovska i lokalna politika, koja se prakticira u bazi, posvuda isti spoj agitacije i prevratničkog organiziranja u duhu što se nije puno promijenio od Francuske revolucije i Pariške komune. Na takvim se mjestima incipira politička karijera u Zagrebu, u Parizu ili u New Yorku: legendarni njujorški gradonačelnik Ed Koch počeo je držeći političke govore po susjedstvu tako što bi se popeo na kutiju za sapun koju bi mu dali iz obližnjeg dućana…
Bandić je karijeru uličnog agitatora počeo u peščeničkom ogranku SDP-a, gotovo slučajno. Čovjek se, naime, u mirno doba, namjestio u Općinskom komitetu SKH, kao stručno-politički radnik. Šest godina bio je niži birokrat, s dobrom plaćom, reklo bi se – bez osobitih ambicija. Općinski partijski komitet najmanje i najbeznačajnije od petnaest zagrebačkih općina bio je mikrokozmos jugoslavenskog socijalizma. Smješten u nisko betonsko zdanje jeftine gradnje, s nizom crnih, staklenih ploča na ulazu, cimera institucionalnih stanara, bili su smještene lokalne podružnice omladinske organizacije, Saveza rezervnih vojnih starješina, Aktiva za društvenu aktivnost žena te svih ostalih instancija bogatog komitetskog života, uključujući tu Narodno sveučilište i lokalno kino. Na vrhu peščeničkog političkog zigurata, dizao se partijski komitet, s predsjedništvom izabranim među direktorima jačih poduzeća i škola, te s nekoliko profesionalnih stručno-političkih radnika, koji su pripremali materijale za sjednice, razrađujući upute aparata i obilazeći partijske organizacije po firmama. Pripremali su partijske izbore ili provodili neku aktualnu akciju, recimo “implementaciju ZUR-a”. Danas je lakše predočiti društveni život golih crnaca na otočju koje je posjetila Margaret Mead, nego aktivnosti peščeničkog društveno-političkog radnika Milana Bandića koji je u “Ledo” uvodio Zakon o udruženom radu, kupovao na kredit Stojadina i navačer se namještao s familijom na kauč da gleda na televiziji beogradsku soap-operu “Bolji život”. Da se dočara taj spleeen, trebalo bi snimiti remake filma “Tko pjeva, zlo ne misli” smješten u rane osamdesete, s nostalgičnom glazbom Zvonka Špišića, izletima u Šmidhen i s Univerzijadom, pa bi se tako potaklo novo kvazisentimentalno prenemaganje nad divotama idilične prošlosti, kad su svi imali plaću od 200 maraka i vozili Wartburge sa smrdljivim dvotaktnim motorom.
Bandić je na Peščenici bio neugledni funkcionerčić, a ono čime se bavio samo se zvalo politikom, ali je bilo sličnije namještenju u Državnom statističkom zavodu, ili nekoj sličnoj držvnoj ustanovi bez izravnog doticaja sa zbivanjima na ulici. No, kad je stvar pukla, našao se na cesti, pa postao klasični agitator – svi su, naime, napustili brod: društvenopolitički radnici, predsjednici, sekretari, odbornici, omladinski aktivisti, brigadiri s radnih akcija, babe iz AFŽ-a, borci-subnorovci… Ispraznio se Socsavez, opustio komitet, raspala konferencija. Otišlo je sve dođavola, a tridesetičetvorogodišnji Hercegovac s gustom, uporno valovitom kosom, koja stoji kao novi partviš, bio je zdnji čovjek kojega je Račan ondje našao. Isto je bilo sa sadašnjim ministrom vanjskih poslova Toninom Piculom, koji je godinu-dvije čuvao i meo puste prostorije Općinskog komiteta u Novom Zagrebu. Bandić i Picula, najniži partijski službenici, postali su ključni ljudi Račanova SDP-a, nove hrvatske vladajuće stranke, umjesto sveučilišnih profesora, direktora, diplomata, poduzetnika, inženjera… Račanov novi poliltbiro dijametralno je različit od Lenjinova, koji je bio pun filozofa i akademika. Ne samo stoga što se Račan okružio sojem ljudi kojem i sam pripada nego i zato što je vodstvo stranke formirao kao moderno političko poduzeće, kojim upravljaju partijski tehnokrati, pragmatični, praktični organizatori i poslovođe. U početku, doduše, preostacima SDP-a dominirali su bivši ljudi, puni resentimana. Strpljivi dalekosežni kalkulant, Račan je tada demonstrirao svoje najbolje političke kvalitete: poput Goethea, mogao je razmišljati u eonima, svjestan da treba proći kroz čistilište, steći patriotski legitimitet, makar i uz mnogo praznog hoda, u čemu mu je poslužio profesor Tomac, oprezni, redundantni politolog koji se nije osilio, pa pokušao preuzeti stranku nakon kandikandidature na predsjedničkim izborima, što se pak Budiši dogodilo s Gotovcem, jer je Budiša puno slabiji prosuditelj ljudskih karaktera… Račan je bio spreman mirovati koliko god treba, sangviničan poput brontosaura koji žvače visoku paprat. No, čim mu je zaprijetio unutrašnji partijski udar, skočio je kao tiranosaur, s refleksom starog borca protiv partrijskih frakcija. Frakcija esdepeovskih reformatora – nekoliko profesora s Ekonomskog i nekolicina s Fakulteta političkih nauka, napustili su tada SDP, gdje je Račan ostao s Bandićem i Piculom, te s Linićem u Rijeci, te Lučinom u Trogiru, pa su, malo-pomalo, pošto je HDZ pukao, opet osvojili vlast.
U Zagrebu, na izborima 1995. dobio je SDP 8,91 posto; u travnju 1997. godine 25 posto; u lipnju iste godine 30 posto; a na posljednjim nacionalnim izborima, zajedno s koalicijskim partnerima “zagrebačke alternative”, 52 posto. Sve te brojke Bandić lako vergla, kao šahist poteze s proteklog zonskog prvenstva… Igra je dobivena, a sad se stupa na vlast. Peščenička esdepeovska jezgra – koju je Bandić formirao od još mlađih ljudi – dala je nekoliko saborskih zastupnika i lijep broj vijećnika Gradske skupštine. Peščenička mafija drma gradom, a čini se da Bandić ima i dosta dobre odnose sa suputnicima iz HSLS-a. U novine je bila puštena senzacionalna vijest da Račan nudi mjesto gradonačelnika Budiši, a zatim je stigao demanti, skupa s informacijom da “Budiša neće”, sve u sklopu političke konstrukcije kako “Račan želi obuzdati Bandića”, a istodobno zakrpati odnos s Budišom, koji se još oporavlja od poraza na predsjedničkim izborima. Zatim se pojavila nova konstrukcija, da Račanova okolina potiče Gorana Granića, ne bi li on preuzeo položaj pa “zaustavio i Pašalića i Bandića…” Nije to sve zaista tako akutno, ali u politici sve priče, ako imaju smisla, imaju i nekog temelja. No, Račan kao prvi na listi i Bandić drugi još su na parlamentarnim izborima 1989. zamalo odnijeli pobjedu na Trnju! Nema, dakle, načina da se izbjegne Bandićeva kandidatura za gradonačelnika. Čovjek je deset godina za to hrmbao, sve organizirao, pa da ga žrtvuju nekim minornim igrama, bilo bi ubitačno i posve suprotno duhu Račanove birokratske partije. Jedina je ozbiljna mina za Bandića bila kad su ga raskrinkali da je Hercegovac. To hercegovstvo, međutim, već je u prvom kontaktu najdopadljivija crta njegova karaktera. On je uspravan provincijalac, a kako kaže kineska poslovica koju Bandić citira (ne znam koji su mu je kineski drugovi prenijeli), čak i najveće rijeke izviru u provincijama! Nažalost, iz hrvatskog se nacionalnog karaktera pomalo gubi doprinos uzornih ljudi iz manjih gradića, jer su nestali i manji gradići: sve se slilo u amorfni Zagreb, a socijalni milje na periferiji je strahovito propao.
Bandićev otac bio je zemljoradnik (umro je prije desetak godina), majka mu je domaćica, stariji brat gastarbajter u Berlinu, sestra nezaposlena, udana u Grudama. A Milan će biti gradonačelnik Zagreba – tipična hercegovačka obitelj! Bandić, koji je u srednjoj školi bio najbolji đak, otišao u Zagreb na studij, pa upisao političke nauke, ali gotovo nitko iz generacije ga se ne sjeća, za razliku od polaznika studija općenarodne obrane, zasebnog odsjeka politologije, koji je Hrvatskoj dao više aktivnih generala iz istih pasivnih krajeva… Bandić je od svoje općine dobio studijski kredit, brat je ponekad slao marke, a otac škiju i pršut. Diplomirao je kod dr. Tomca! Tema – lokalna uprava. Inteligentan, zgodan dečko, našao je zatim svoju plemkinju (“njezina je baka imala grb…”) i onda više nije bilo govora o povratku u zavičajnu Nedođiju. Sredio je preko veze da vojsku služi u Zagrebu, u Maršalki, u vojnoj policiji (znači da je bio provjeren, bez problematičnih ustaških ili emigrantskih članova familije), a u vojsci upisao se u Partiju, te po odsluženju zaposlio u “Ledu”, gdje je dvije godine radio kao “referent informiranja”, odnosno novinar tvorničkog lista. Zatim je postao društveno-politički radnik na Peščenici… Zaista, ništa revolucionarno, uredan život mirnog socijalističkog malograđanina, koji je dospio u krizu tek usljed neočekivanog pada Berlinskog zida. Dobro uklopljen u užu i širu obitelj, u stranku, Peščenicu, Grude i Berlin, Bandić s prijateljima lovcima lovi po Slavoniji, barem triput godišnje odlazi k majci i sestri u Hercegovinu, k austrijskim socijalistima u Beč na seminare o vođenju moderne gradske uprave, te u Njemačku, k bratu koji mu je, kaže, posudio novac da kupi BMW. To je čvrst malograđanski element s etničkim ishodištem, poput njujorškog legendarnog gradonačelnika Fiorella La Guardije, ili energičnog, skromnog zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, koji je izgradio suvremeni Zagreb, a prije rata bio je kalfa u židovskoj knjižari u Karlovcu. Bandić nimalo ne nalikuje jedino na Branka Mikšu, čovjeka nesolidnog, s tipičnim hadezeovskim Gregurić-Pliva-Astrinim profilom, iza čije je uprave grad ostao manje više prazne blagajne, nagizdan kao jeftina flundra: na glavne ulice postavljen je granit, a dječja igrališta i parkovi izgledaju kao dvorišta za krupni otpad… Da se gradonačelnik bira izravno, ne znam bi li Bandić imao izgleda protiv Silvija Degena, sjajnog gradskog obješenjaka i spadala, neke vrsti lokalnog Stipe Mesića s natruhom Đimija Stanića. Hrvati uglavnom pravilno biraju vrijednosti, a uvijek se malo zeznu s ljudima.