(Objavljeno 2005.) Kavana hotela Palace tih je dana izgledala kao scena za neku televizijsku melodramu iz drugog svjetskog rata, u produkciji BBC-a. Salom dominira Auerova freska koja prikazuje leteće Najade ružičaste puti, čaj se služi u njemačkom porculanu, podvorba je austrijska… Front je istodobno tako blizu i tako daleko; prije nekoliko dana, 18. studenoga, pao je Vukovar, što je objavio samo jedan bulevarski tjednik. Zagrebačke ulice su blatnjave, pada ledena kiša, posvuda vlada depresija. U kavani ”Palacea” govori se samo o ratu – tiho, decentno, zagrebački, čuje se samo zveckanje žličica, dok se novine uredno svakodnevno napinju na okvire od bambusa. Hotel su zaposjele čudne ptice, suputnici rata, poput mlade švicarske grofice Von Thyssen, londonske mondenke koja je nedavno izazvala skandal, jer je na nekom prijmu, gdje je nosila Versaceovu haljinu, pokret šlepa otkrio da ne nosi gaćice. Došla je u Hrvatsku iz Tibeta, gdje se borila za očuvanje kulturne baštine lamaističkih samostana, u pratnji fotografa koji je otvoreno gej. To je i Marcus Tanner, dopisnik Independenta, koji sardonično primjećuje kako su dečki u crnom koji dolje, na Starčevićevu trgu, čuvaju stožer HOS-a, iza grudobrana od vreća s pijeskom, zapravo jako feš, pomodni poput posjetitelja londonske diskoteke Hippodrome. Pojavio se i mladi nadvojvoda Karlo Habsburški, koji je iz Salzburga dojurio za nekoliko sati svojim bijelim Porscheom. Moja žena primjećuje da ima nešto između toga visokog mladića, koji frapantno nalikuje na svog pradjeda Franju Josipa i nubilne barunice… Odjednom, tihi žamor u Cafe Palace rascjepljen je kao udarom groma: svi skaču na noge, nastaje povika kao na drugoligaškoj utakmici, ljudi se gomilaju oko stolova za koje su bacili vojnici u zablaćenim čizmama i odrpanim gušter-uniformama…
“Mladi Jastreb! Tu je Mladi Jastreb! S njim je i Feniks!” Pomodna gomila, koja se doklatarila s ratom, te redovni posjetitelji, poput filmske publike na holivudskim premijerama otvoreno, bezočno zure u legendarne likove. Upoznajemo se: Mladi Jastreb neki je blijed klinac, tridesetogodišnji mladić, uskog prćastog nosa, izrazito niska rasta. Ni druge fizionomije ne fasciniraju. Zar su to oni junaci o kojima se toliko govorilo posljednjih mjeseci, za 86 dana duge opsade grada, koja je ljude zbilja toliko zaokupila da su zaboravljali svoje dnevne nedaće, uzbune i tumaranje po sklonitištima, traumatizirani pijetetom prema martiriju hrvatskog Staljingrada? Jedna domoljubna intelektualka zabranila je ukućanima kupanje u kadi dok u Vukovaru djeca venu po podrumima… Ni tada ni kasnije o vukovarskim se herojima nije puno doznavalo. U zagrebačke periferijske hotele prispjelo je nešto vukovarskih izbjeglica; muškarci su otišli na druga bojišta, a zapovjednici su bačeni u tamnice. Mladi Jastreb došao je u Palace kad je pušten iz pritvora u bivšem studentskom domu na Lašćini, gdje su ga, razoružanog, držali tri tjedna i ispitivali – o velikom Jastrebu, o novcu koji je, navodno, odnesen iz trezora vukovarske banke, o izdaji, rušenju ustavnog poretka… Nisu ga tukli, ali iz kabineta načelnika Glavnog stožera, gdje se došao javiti nakon proboja iz okupiranog grada, oteli su ga SIS-ovci, i na Lašćinu otpremili “maricom”. Kako je Branko Borković, zeleni kapetan JNA, došao u Vukovar i tu postao legendarni “mladi Jastreb”? Rođen u selu Prečnom pokraj Ivanić-Grada, srednjovjekovno siromašnoj prigorskoj kaljuži iz koje izbija državna nafta, u mladosti se dvoumio između svećeničkog i vojničkog poziva, oba podjednako neprikladna za živčanog, prkosnog momčića koji ne podnosi autoritet, uvijek progovori prije nego što promisli, ali ako kaže i kasnije, puno ne popravi, jer je prznica, a uvijek sto posto uvjeren u svoj stav. Nije nabusite naravi, naprotiv. Ali, kad izvali, izvali, i još se vrijeđa ako to izazove žestoke reakcije.
Kako se uspio uklopiti u JNA i kao dočasnik prošao selekciju za upis u trogodišnju Tehničku vojnu akademiju u Sarajevu, smjer radarskih, računarskih sustava i telekomunikacije? Možda mu je pomogla nedužna faca i to što izgleda još mnogo mlađe od svojih godina. Služio je u Kerestincu, u protuzrakoplovnoj raketnoj brigadi obrane Zagreba, pa tek unaprijeđen u čin kapetana, bacio člansku knjižicu SK jer je te, 1989. godine, počela oštra srbizacija, a on ništa ne može otrpjeti ili prešutjeti, nego je prvi da se pobuni. Skidaju ga sa svih dužnosti. Upisao se na zagrebački Elektrotehnički fakultet jer je htio napustiti JNA, ali je uto izbio rat.
Čim je počeo napad na Sloveniju, strpali su ga na psihijatrijski odjel zagrebačke Vojne bolnice u Vlaškoj ulici, zajedno sa slovenskim pilotima i drugim nepoćudnim tipovima. Zato je pobjegao iz vojske i javio se na Tuškanac u Zbor narodne garde, još u kolovozu, prije ustrojavanja HV-a i njezina Glavnog stožera. Zapovjednik Zengi, pukovnik Imra Agotić, bivši šef KOS-a u 5. zrakoplovnom korpusu (koji je pokrivao Sloveniju i Hrvatsku), upravo je među oficirima dragovoljcima izabrao potpukovnika Milu Dedakovića, također “plavca”, raketaša, da ide za zapovjednika u Vukovar, odakle je Manolić dao otpremiti Merčepa, šefa gradskog HDZ-a, koji je, okružen lokalnim švercerima alkohola, bio uveo stravičan zulum, pa je nastalo rasulo, što Ivan Andabak, prvi zapovjednik grada, bivši milicioner, nije mogao zaustaviti. Dedaković, brkata ljudina, oficirčina i džentlmen koji može i popiti, ali je inače usredotočen, odlučan oficir, lik poput onoga generala kojega je Ljuba Tadić maestralno odigrao u Mitrovićevu filmu ”Marš na Drinu”, pokupio je odmah sa sobom Borkovića, da mu bude “second banana”, načelnik štaba… Bili su par kao iz crtića – Dedaković, Majstor Mrkonja, garav, široka lica i podebele nosine, gustih obrva, te Borković, Šegrt Hlapić, nevjerojatno sitan, pogotovu u udovima, a poveće glave, sav ušiljen. Ima zaista nešto ptičjeg i predatorskog u njegovu stavu, uvijek malo nagnut naprijed, na vrhovima prstiju, napet je, oštar, papren, kao slavonski Bruce Lee.
Kad su Dedaković i Borković došli u Vukovar, našli su rasap. Grad je ratovao po četvrtima, na bazi starog neprijateljstva s okolnim srpskim selima. Kao u filmu Rio Bravo, udarili su stožer, pa uveli red, osnovali 204. vukovarsku brigadu Hrvatskih oružanih snaga, najslavniju postrojbu u novijoj hrvatskoj povijesti, čiji se identitet do danas potiskuje i sakriva. Sami su izmislili taj naziv, jer HV još nije postojao, a nesretno izabrana kratica – HOS – kasnije će im donijeti neslućene nevolje… Na vukovarskom Sajmištu ustrojena je Prva bojna: njezina su dva zapovjednika poginula u sljedeća tri mjeseca. Na Mitnici je bila Druga bojna: njezin zapovjednik borio se do kraja. Trećom bojnom u Borovu Naselju, gdje su stanovali Hercegovci, zapovijedao je Blago Zadro, koji je herojski poginuo. Zapovjednik Četvrte bio je Zlatko Toth, Feniks, predratni vlasnik dućana s automobilima. Vod Vojne policije preuzeo je Englez Alfred Hill, koji je poginuo.
Načelnik saniteta postao je dr. Juraj Njavro, a načelnik IPD-a novinar Radio-Vukovara Siniša Glavašević, koji je ubijen. U velikoj bitki u opkoljenom Vukovaru – koja je trajala od 24. kolovoza do 18. studenoga 1991. oko 1800 boraca i deset tisuća civila odupiralo se snagama JNA, kojima je zapovijedao komandant beogradske 1. armije, general Života Panić. Svrstane u dvije operativne grupe, okosnica su im bile 1. gardijska mehanizirana divizija i Novosadski korpus, uz pridodane jedinice i dijelove još šest korpusa JNA. Za izvođenje Operacije Vukovar iz skladišta je izdano 600.000 granata kalibra većeg od 20 milimetara. Na Vukovar je palo 20 kilotona eksploziva, kao na Hirošimu. Pod zapovjedništvom kosovca majora Šljivančanina, napadu su se priključile živopisne srpske bradonje, maroderi i martolozi, Draškovićevi Beli orlovi, Šešeljevo radikalsko četništvo, a članstvo Demokratske stranke valjda je bilo zastupljeno individualno… Po službenim srpskim podacima, u napadu na Vukovar uništeno je 205 tenkova i oklopnih vozila. Na Trpinskoj cesti poginuo je i sam general Bratić, komandant Novosadskog korpusa: dobro upravljena potkalibarska granata ispaljena iz zarobljenog tenka – bile su tri u Oklopnom vodu 204. brigade – probila je oklop “osamdesetice”, neprijateljskog tenka M-80 u kojemu je čučao general, te sagorjela posadu. Poginulo je, navodno, šest i pol tisuća vojnika JNA. Ljudski valovi pješadije, regruta, mnoštvo Albanaca i Muslimana, pokošeni su automatskom vatrom, ili razneseni u minskim poljima. Očevici iz Novog Beograda govorili su o zračnom mostu, helikopterima koji su danonoćno dovozili ranjenike na VMA.
Nekoliko potresnih dokumentarnih slika stranih televizija, nekoliko kartica zapisa domaćih reportera i drugih sudionika, jedina su svjedočanstva te nepojmljive epopeje koja, tipično, ne pobuđuje nerv hrvatskoga feljtonizma kao sjetni kandelabri i deplasirana boema zagrebačkoga Gornjeg grada. Vukovar je, uostalom, dugo bio zabranjena tema. Kad je pao, ni jedne dnevne novine ni televizijski Dnevnik nisu to objavili! Mile Dedaković izašao je s Feniksom i štabom u Vinkovce 10. listopada, po naredbi Glavnog stožera, jer je bilo jasno da je organizirani vojnički otpor uzaludan. Legenda o Jastrebu, zapovjedniku opkoljenoga grada, bila se dotle proširila Hrvatskom. No, Dedaković je postupio kao oficir koji je dobio naredbu da vodi vojnu operaciju, a ne da pogine i postane mit. Borković je pak preuzeo zapovjedništvo preostalih žarišta obrane, a zatim se, nakon pet tjedana neprekidne borbe, izvukao probivši se čudom kroz kukuruze koji opasuju metropolu slavonskog Podunavlja. Srbi su ušli u Vukovar, ispraznili bolnicu, i Šljivančanin je dvije stotine ranjenika odveo na Ovčaru. Tamo su pobijeni i zatrpani u masovnoj grobnici. Preživjeli branitelji odvučeni su u srpske logore, a oni koji su preživjeli torturu, razmijenjeni su većinom nakon deset mjeseci zatočenja. Kad je pao Vukovar, Tuđman je dao uhapsiti Milu Dedakovića. Državni odvjetnik Željko Olujić digao je protiv njega tužbu za rušenje ustavnog poretka. U pritvoru, Jastreba su prebili i izlomili SIS-ovci. Njihov se vođa pokajao – on je bio naprosto zaluđeni centurion, a ne Poncije Pilat koji je svakoga spreman žrtvovati svojim ambicijama… I Feniksa su držali u zatvoru, mjesec dana, pa bacili na ulicu; Borkovića tri tjedna pa također otpustili bez ikakvih papira. Tajna policija pokušavala je dotle preko ST-a namjestiti priču kako je Mile Dedaković u Vukovaru maznuo marke iz blagajne obrane. Optužen je za pljačku, pa su ga povlačili po sudu do 1993. godine. To je trebalo skrenuti pažnju sa skandaloznog tretmana vukovarskih junaka kojima je Tuđman htio pripisati krivnju za pad grada, a ukrasti slavu za njegovu obranu. Za cijelog se Domovinskog rata on nijednom nije uputio u blizinu fronte; bio je samo u Petrinji, dosta daleko od pucnjave, a njegov osobni opričnik, dao je da se oko Vrhovnika nose pancirna platna, što je pažljivo sakriveno na televizijskim snimcima.
Osim zavisti prema herojima, mučila ga je nečista savjest: hladno je kalkulirao s padom grada, namjeravajući tu žrtvu upotrijebiti u domaćim i stranim političkim okvirima. Zato nije dopušteno da se uoči napada iz grada izvedu djeca i civili; zato je omeo Tusov plan za proboj, dogovarajući prolaz humanitarnog konvoja, koji je tih kritičnih dana imobilizirao pokrete trupa. One su, osim toga, dislocirane u zapadnu Slavoniju, gdje je, sedam dana nakon pada Vukovara, počela hrvatska ofenziva! Ali, osim političke igre, tu je bila i Tuđmanova golema antipatija prema stvarnim herojskim likovima iz recentne povijesti. Od svih vukovarskih boraca primio je, uz veliki publicitet, tobožnjeg razoritelja tenkova s Trpinske ceste, koji je, pokazalo se, bio potpuni lažnjak. Mladi Jastreb vratio se dotle u Slavoniju te javio Karlu Gorinšeku, novom zapovjedniku Operativne zone Vukovar-Vinkovci-Županja, te s ostacima ljudstva pokušao ustrojiti novu, 124. brigadu. Brzo je potjeran na intervenciju s višeg mjesta, pa se vratio u Zagreb i u bazi u Rakitju pokušao okupiti Vukovarce 204. brigade. U travnju 1992. odlazi s njima samoinicijativno u Bosnu. Na Kupreškom polju s vukovarskim je dragovoljcima zaustavio pokret srpskih tenkova prema Hercegovini, koji tu crtu više nikad nisu prešli. Borković poslije toga dobiva čin brigadira. Primljen je natrag u aktivnu službu, ali samo da bi ga odmah mogli opozvati u Zagreb! Rečeno mu je, čisto i bistro, da se ne vraća u Herceg-Bosnu. U Zagrebu, u MORH-u, nisu pak htjeli ni čuti za njega, pa je sam dao otkaz i prijavio se na burzu rada. Devet mjeseci bio je bez posla, nitko se na nj nije osvrtao. Samo je u ”Globusu”, o dvogodišnjici pada Vukovara, izašao jedan lijep članak koji je, na temelju intervjua s Borkovićem, napisao veliki hrvatski novinar Mate Bašić.
U prosincu 1993. uoči treće godišnjice pada Vukovara, Mladog Jastreba opet primaju u vojsku. General Bobetko postavlja ga za načelnika pješaštva u Glavnom stožeru. Ostao je tu dvije godine, ali se nije htio upisati u HDZ. Usprotivio se proizvodnji “prvog hrvatskog pištolja”, fantomskog Zagorčeva projekta, koji je progutao silne novce, te protiv još skuplje podvale razvoja domaće jurišne puške. Jedno i drugo išlo je preko ”Alana”, pa je svako protivljenje tuklo morhovsku mafiju ravno po džepu. S brigadirom se postupilo kao s bezobraznim patuljastim šnaucerom: u roku od 24 sata dobio je nogom u tur, izbačen je iz svog ureda i iz sobe u vojnom hotelu, gdje je, kao samac, stanovao, a stražarima na glavnom ulazu, rečeno je da ga više ne puštaju u zgradu. Borković je napisao pismo Tuđmanu i dao puno neugodnih intervjua. Napadao je ratne profitere, te sve one koji su pobjegli iz Vukovara na početku rata, pa se obogatili, dok su se vukovarski branitelji, bez igdje ičega, iskorijenjeni i osiromašeni, masovno ubijali… Napadao je lažne dragovoljce, koji su se namnožili s potvrdama što su ih, bez ikakve kontrole, izdavali MUP i MORH, a poslije, još masovnije, fabricirali u Hercegovini. Napadao je HDZ jer politizira vojsku i izbjeglički problem… Ukratko, ”prolupao je”. Sve što je govorio bilo je uvijek puno srdžbe i demagogije, ali nipošto lišeno smisla, no uvijek izrečeno u krivi čas, ili na pogrešnom mjestu, tako da izazove puno bijesa, a malo efekta. Abrazivan, svadljiv, pravdaš, Borković je sizifovski pokušavao istjerati svoju istinu ondje gdje za nju nije bilo mjesta… Dokazivao je da je u Vukovaru bilo manje od dvije tisuće vojnika, dok je za zasluge u njegovoj obrani dodijeljeno 3700 činova, te pokušavao načiniti definitivni popis, a iz toga je nastala Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koju je formirao zajedno s – Tomislavom Merčepom. Uspostavio je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici sjedište koje je pomalo nalik na samoga Borkovića: improvizacija. Nizak ulaz, usječen u krasnu, no ruiniranu secesijsku zgradu, opremljen serijskim garažnim vratima i ukrasnim hodničkim plafonjerama te neskladno obojan u drugu, masnu boju… Nad vratima se koči grb, crveni pepita, s akronimom UHDDR i pleternom omčom svijenom u inspirativni “U”, možda likovna popudbina drugog partnera u tom poduzeću. Merčep se, naime, poslije kolosalnog duela s Borkovićem odcijepio i s merčepovcima preselio u Trnje, u zgradu okruženu ljuljačkama i toboganima, iz koje je vlast, radi njih, izbacila dječji vrtić.
Merčepovim je dragovoljcima bila namijenjena posebna uloga u slučaju građanskog rata, pa je televizija puštala propagandnu potporu njihovim političkim skupovima, ne bi li se to hadezeovsko ustaško kulturno-umjetničko društvo omasovilo, dok je Borkovićevu udrugu medijski, naprotiv, “ćebovala”, budući da je mladi Jastreb izjavio kako kod sebe ne dopušta nikakvo strančarenje. Zalagao se za prava branitelja, a istodobno drsko izjavljivao kako je u Hrvatskoj bilo najviše 25 tisuća dragovoljaca, koji su se borbi priključili do Božića 1991. To znači da ih nije ostalo više od dvadeset tisuća, u totalnom neskladu s napuhanim službenim brojkama i Merčepovim statistikama koje bi bile primjerenije kineskom Bokserskom ustanku. Izbačen iz MORH-ova samačkog hotela, Borković se vratio doma, u roditeljsku kuću u selo Presečno, gdje je odmah izazvao silnu dževu, zavadivši se s predsjednikom općine zbog nekog vodocrpilišta, koje je seljacima spustilo nivo vode u bunarima. Optužio je gradonačelnika Ivanca da previše troši na uređenje cvjetnjaka, da je hortikulturno uređenje mjesta povjerio rođaku i podnio protiv njega krivičnu prijavu. Uvijek je išao protiv toka, i gađao u srce dvoličnjake i negativce, ali je, kao tribun, uvijek morao reći i koju odviše, stalno nalazeći pokriće u svom ratnom statusu: pet tjedana zapovjedništva smrvljenim Vukovarom…
Borković ima tu nesreću da je postao heroj i zaslužio generalski čin prije više od deset godina, a jedva je navršio četrdeset. To je težak teret za čovjeka koji je školovan za podoficira, a u međuvremenu, od silne borbe protiv neprijatelja i nepravde, nije dospio izgraditi svoj ljudski i profesionalni habitus privatne i mirnodopske osobe. No, nisu sve bile samo frustracije. Godine 1996. vratio se u Vukovar, gdje je, poslije Daytonskog sporazuma, kontrolu preuzeo Jacques Klein, na čelu UNTAES-a. Pozvao je Mladog Jastreba i prošao s njim Trpinjskom cestom prema Borovu Naselju, pokraj mjesta gdje je poginuo zapovjednik Novosadskog korpusa; preko Sajmišta i svih mitskih položaja, koji su se pretvorili u hrpe ruševina, među kojima su Srbi otvorili picerije. Kad su skupa došli na Ovčaru, na stratište bez ikakva obilježja, Borković je stao ridati: i sam veliki Klein, hladnoruki mirovni karijerist i političar, slomio se te obgrlio dječačka ramena Mladog Jastreba, koji se na potresnim fotografijama toga događaja doima kao školarac u Nelsonu dobroćudnog američkog medvjeda. Finale posjeta bio je u Borkovićevu stilu: kad je vidio groblje srpskih vojnika sa stiliziranim šajkačama, nadigao je silnu graju, vikao da se to ima odmah iskopati i odnijeti dođavola, ili će to Hrvati napraviti bagerom, budući da Srbi nemaju nikakva prava da leže u tuđoj zemlji.
Sljedeće godine, Borković se u Zagrebu kandidirao na izborima za Gradsku skupštinu na posebnoj listi ratnih veterana. Time je razbijao frontu oporbenih stranaka. U času kad se politički vjetrolaz okretao, postavio se tako da postigne najgori mogući, reverzibilni, učinak. On, doduše, nije podnosio HDZ i hadezeovske političare, sve od Tuđmana i Šuška do najmanjeg općinskog blokfirera, a kad mrzi, on mrzi personalno i strastveno, ali od oporbe, s druge strane, razdvajao ga je ideološki jaz, jer Jastrebić je, ako išta, uskogrudi hrvatski nacionalist, koji prilično mrzi Srbe, komuniste i sve ostale mutante, ljude drukčije i one koje ne razumije, a njemu, zapravo, dosta toga ne ide u glavu…
Izborni gambit nije mu uspio, pa je pomalo gubio funkciju u javnosti, osim prilokom komemoracija vukovarskih godišnjica. Tu je u jednome uvijek bio fantastično korektan – nikad se nije pokušavao izgurati i nakočoperiti ispred one sure tičurine, starog Jastreba, kojega je, naprotiv, uvijek nazivao svojim zapovjednikom, govoreći da još nije razriješen dužnosti na koju ga je postavio Dedaković, koji ni sam nije formalno opozvan, pa se njih dvojica do danas, kao neki fantazmagorični mitološki par besmrtnih ratnika iz islandske sage, odiljaju u Wallhalu, pa fantazijski proces razgrađuje najmučnije aspekte stvarnih događaja…
Borković je odmah ustao i protiv nove vlasti. Manje od mjesec dana nakon pobjede šestočlane koalicije na izborima, izjavio je za novine kako su sad došli oni koji znaju za Savu Kovačevića i Mošu Pijade, a nemaju pojma o Domovinskom ratu… Posljednji Borkovićev eksces prava je simfonija pogrešnih nota, opera krivih riječi i poteza. Hrvatskoj Vladi Borković je poručio da će dragovoljci, ako se dopuste istraživanja zločina kod Gospića, uzeti oružje i dići ustanak. Neke dečke još je naveo da se lancima vežu ispred Sabora te pružio političku potporu hadezeovcima, koje je do jučer mrzio sa svom strašću svoje opore dušice. Kakav lud gest! I najnespretnija vlast, puna obzira i strahova, oprezna poput Thompsonove gazele, u tom će pozivu na oružano obaranje poretka naći dovoljan povod da politički onemogući upornika koji je, ništa ne sluteći, preuzeo ulogu što je oduvijek bila namijenjena njegovu dragovoljačkom pandanu, pakračkom inženjeru smrti, Tomislavu Merčepu. Borkovića sam posljednji put susreo na nedavnim predsjedničkim izborima, na jednom od onih dosadnih televizijskih panela, gdje su kandidati dokazivali svoje demokratske inklinacije.
Napao je kao lud Stipu Mesića, stao trtljati nešto protiv Haškog suda. Učinilo mi se da je politički teledirigiran. Bojim se da se izgubio, sve od 1997. godine, pa njime upravljaju daljinski, potičući njegovu taštinu i rezonerstvo. Ako je zbilja tako, žao mi je, jer ga pamtim posve drukčijeg. Ne iz vukovarskog legendarnog ciklusa i po susretu u kavani ”Palace!, nego po onom danu kad je, na dvogodišnjicu pada Vukovara, došao u redakciju ”Globusa”
da da intervju, koji će mu samo naštetiti. Nezaposlen i zagubljen, ali ponosan i tvrdoglav, slikao se na ulici, u kožnjaku i izlizanim trapericama. Široko raskoračen, izgledao je poput nekog novovalovskog rokera. Zaista, isti Đoni B. Štulić: neuklopljen, neartikuliran, nabijen zapretenim emocijama, pomaknut i nezaobilazan:
Jučer sam sa Čerom bio
U Kavkazu uz pljuge i pivo.
Bistrili smo mnoge stvari
i kužili svijet.
Kažem Čeri da smo stranci,
ko što to i Morisson reče:
usamljeni marginalci.