(2015., neobjavljeno)* Dok Ludi Konj jezdi prerijom, u Vijeću staraca, indijanskom Saboru, predsjeda mudri, stari Bik koji Sjedi. Indijanci čekaju što će mladi ratni poglavica donijeti iz pohoda – a onda će pleme podijeliti ratni plijen. Kod komunjara je slična situacija. Milanović putuje, obećava, konfrontira se, mitinguje i šenluči, što bi rekli braća Srbi. Dotle SDP čuva dostojanstvo. Oni se s tim ne slažu, ali se i ne suprotstavljaju. Ako se vodstvo kopromitira, preuzet će ”stari kadrovi”. Uvijek je tako bilo. Kad je 1971. Tito uklonio Savkino liberalno partijsko rukovodstvo, doveo je na vlast naftalince iz Savjeta Revolucije. Danas zvuči nevjerojatno, ali tijelo s tim nazivom postojalo je prije dvadesetak godina i u Zagrebu, a ne samo u Havani i Pjongjangu. Nije imalo veliku praktičnu moć, ali je zadržalo ”težinu”. Rezervni ”stari kadrovi” dijelili su po dvojica jednu sobu i tajnicu, pa se iz toga poola uvijek moglo povući nekoliko ishlapjelih dinosaurusa, ako popusti ortodoksija u prednjim partijskim redovima. Makar i bez institucionalnog znanja koje bi iz Komunističke donio u Socijaldemokratsku partiju, Milanović ima isti refleks prilikom kadroviranja. Zato je Josipa Leku imenova na mjesto glavnog tajnika stranke, a onda ga unaprijedio u predsjednika Sabora. Leko je tako dospio na položaj zamjenika suverena, ispražnjen poslije smrti Borisa Šprema. Po političkom profilu on je čisti pozadinac koji te nikad neće iznenaditi viškom inicijative. Pristajao bi mu alias koji je u ilegalnosti imao njegov nekadašnji partijski šef, dr. Vladimir Bakarić – ”drug Mrtvac”.
- Plaketa prvoborca samoupravljanja u parketarstvu
U zadnjih deset godina socijalizma, Leko je prvo bio tajnik Skupštine općine Novi Zagreb, zatim ”društveni pravobranilac samoupravljanja”, a naposlijetku, oko godinu dana, zamjenik direktora u općetrgovačkom poduzeću ”Zagrepčanka”. Niži položaj od toga u državnoj i partijskoj birokraciji nije postojao. Ekvivalent u JNA – ”stariji vodnik”. I to ne onaj ”I. klase”. Poduzeće u kojemu je vrli Leko radio propalo je u privatizaciji silnom pljačkom koju su organizirali rukovodioci, ali Josipa u tom času više nije bilo ondje – kad je propao socijalizam, povukao se na rezervni položaj u komitet, gdje ga je Ivica Račan uzeo za stranačkog ”kvartirmajstera”.
Bio je zadužen za imovinu stranke i za imovinsko-pravnu logistiku ”maloga vođe”. Susreli su se davno, na paralelama svojih karijera još u Slavonskome Brodu – tamo je u drvnoj industriji ”Slavonija DI” Leko kao dvadesetiosmogodišnjak dobio prvi posao kao advokat firme, dok je četiri godine stariji Ivica baš bio otišao u Zagreb, ali bi ljeti dolazio u posjet majci, koja je živjela u neuvjetnoj kućici na deponiju na gradskoj periferiji.
Račan je, bilježi njegova biografija, bio ”osrednji učenik u školi”. Ali, na Pravnom fakultetu, još kao student, postao je predsjednik Osnovne organizacije SK što znači da mu je karijera bila zagarantirana. Ne ona kojoj je težio kad je došao u Zagreb pa pokušao na Akademiji upisati glumu (Vanja Drach imao bi u njemu alternaciju). Dobio je zaposlenje u Institutu za društvena istraživanja već s dvadeset i tri godine, iako još nije bio diplomirao. No, kad je stekao žuti pojas iz prava i marksizma, nije pokazao učenjačke sklonosti. Krenulo ga je opet po političkoj liniji, Poslije sloma ”proljeća” 1971. – odmah ga kooptiraju u Gradski komitet a dan kasnije, u Centralni komitet – falilo je kadrova – gdje odmah postaje članom Izvršnog komiteta (Politbiroa) zadužen za rad s omladinom. Poslije Karađorđeva, partijske visoke forme popunjavali sui su, naime, ovakvim novi, beznačajnim birokrtatima. Partija je ionako izgubila prvorazrednu ulogu u obnašanju vlasti. Tito je smijenio hrvatske ”proljećare” i srpske liberale, a prethodno slovensko ”nacionalističko” rukovodstvo iz kojega se provukao samo neki Milan Kučan, stasom sličan Račanu. Vlast u državi reorganizirao je tako da su sve poluge držala Izvršna vijeća (vlade), vojska i Služba državne sigurnosti, a u nekoj mjeri čak i birokratske strukture Socijalističkog saveza (”narodne fronte”) i Sindikata. Partija je temeljito razvlaštena ukidanjem saveznog CK, zamijenjenog delegatskim tijelom, dok su uz doživotnog vođu bili ”izvršni sekretari” poput Staneta Dolanca i Branka Mikulića. To je važno shvatiti jer pokazuje kako u ”godini raspleta” u Hrvatskoj nije išla monolitna partijska vlast protiv utsajderske opozicije, nego partijski autsajderi na čelu s Račanom, kojemu su se priključili razni ljevičari i preplašeni Srbi, protiv Tuđmana kojega je Manolić povezao s udbaškim strukturama i ključnim ”starim kadrovima” spremnima da učine mnoge usluge u zamjenu za to da ih se poslije ne dira. Recimo, Mika Špiljak koji je početkom osamdesetih drmao Hrvatskom, postigao je da nitko ne ugrožava njegova sina koji je i poslije osamostaljenja hrvatske države mirno vodio ”Inine” holdinge u Švicarskoj. On je 1987. omogućio da Tuđman donije pasoš, pa utputuje u Kanadu i SAD.
- Tipična Račanova poza – spavač u vlastitim redovima
Sve to treba povezati da se pojmi s kime je i kako Račan započeo obnovu SDP-a i kakav je on, zapravo, bio kadrovik.
Tuđman je bio kralj ”glajhšaltovanja”. Nije bio revolucionar i Karamarko, koji ima ambicija da HDZ ”retuđmanizira”, nije smije propustiti da to uoči. Franjo je sve resore povjeravao znalcima, s tim što bi ih nastojao upisati u HDZ. Vojsku je dao profesionalnim vojnicima iz JNA (Tus), Udbu povjerio udbašima (Perković), pa je bilo i preklapanja – otuda ”dvostruka linija zapovijedanja”… Ekonomiju je povjerio ljudima iz jedinog zagrebačkog re-eksportnog poduzeća ”Astra” (dr. Gregurić), banke direktorima banaka, a Zagreb – Marini Dropulić koja je do tada već više od deset godina upravljala zagrebačkim Zavodom za urbanizam. Neko vrijeme gradonačelnike su glumili Buzančić i Vedriš, dva epizodista, ali planiranje i operativu vodila je stalno – Marina. Zagreb je bio uređena metropola.
Poslije prvih slobodnih izbora SDP se raspao iako je, zapravo, polučio dobar rezultat. No, većinu glasova dobio je od ljudi koji su se nadali da će režim zadržati kontinuitet, kao u Srbiji gdje je pobijedio Milošević. Kako se to nije dogodilo, i sami su se ”glajhšaltovali” u HDZ. Zatim je počeo rat i partijaši koji se nisu odmah ispisali (poput Borisa Šprema i Ive Josipovića) imali su status tek nešto bolji od ”snajperista” pa na idućim izborima 1992. SDP pada na historijski minimum od oko pet posto, što znači da su jedva prešli prag. Račanu u operativi preostaju samo općinski komitetlije poput Bandića, koji je u komitet na Pešćenicu došao s mjesta ”referenta za informiranje” u tvornici ”Ledo”. Tu je bio i Slobodan Ljubičić – Kikaša s Općinskog komiteta Trnje i Josip Leko, koji je otpao iz ”Zagrepčanke”. Vlaji i Hercegiovci. Ubrzo ih Tuđman izbacuje iz ”kockice”, zgrade na Prisavlju, tadašnjeg Šetališta Karla Marxa. U zamjenu su dobili prostorije u lošem objektu na Iblerovom trgu, prikladno smještenom uz starački dom zagrebačke općine Centar. Tripalo je dotle formirao svoju Akciju socijaldemokrata Hrvatske (ASH) budući da Račan za njega i ostale ”savkiniste”, lijeve etatističke demokrate, nije htio čuti. Edo Murtić uzalud je trčao oko Ivice zagovarajući ”ujedinjenje lijeve fronte”. Tajnik ASH uspio je dotle preuzeti prostorije komiteta u općini Trnje – jednu cijelu zgradu, tako da Račanova partijica više nije imal gdje stolovati ni od čega živjeti. Morali su se obratiti najčestitijim kadrovima ne bi li našli izlaz iz nevolje. To su bili upravo Leko i Ljubičić – Kikaš koji je u to ratno doba započeo lijep biznis s raznim svojim kompatriotima nabavljajući uniforme i drugu traženu robu. Njih dvojica preuzeli su gospodaranje preostalim prostorima SKH, iznajmljivali ih i ćar valjda donosili u centralu, da stranka preživi mršave godine… Pritom se Račanu dogodila nezgodacija u kojoj mu je trebalo asistirati – opet se rastavio i ostao bez stana i Leko mu je pod hitno morao nabavljati novi… Preko drugova u Sloveniji prodana je vila SKH na Bledu (priskočio je i kupio je Goran Radman, bivši i budući ravnatelj HRT-a). Tako su namaknuta sredstva za opremanje novog kućanstva u koje je ulazila nova Račanova američka žena, Dijana Pleština, akademska proleterka. No, to se događalo u doba kad je SDP već počeo svoj polagani povratak na vlast. Pritom im je najviše koristila Tuđmanova odluka da razvali sve opasnije stranke građanskog centra iz kojih su redovno prevlačili kadrove na unosne državne položaje, dok su na miru ostavljali samo omrznutu Partiju koja, mislili su, nikad ne može prerasti u pravu prijetnju vlasti…
- Nasljednici lagano okružuju malopga vođu koji još ništa ne sumnja
SDP je najviše napredovao u gradovima – građanski liberalni centar nije tu uspio jer, jedno, tamošnji birači nisu bili građani, a drugo, nisu bili liberali, nego provincijski kriptonacionalisti koji su smatrali da su se hadazeovci previše nakrali, ali da su inače sasvim u redu. I, kad je SDP u koaliciji s tim manjim strankama osvojio Zagreb, otvorile su se neslućene mogućnosti za patronažu. No, masovni povratak u partijske redove uslijedio je tek iza Račanove smrti, odnosno poslije izbora 2003. kad se partija zamalo vratila na vlast predvođena novim, mladim liderom Milanovićem… I on sam, uostalom, upisao se u SDP samo tri godine ranije, 1999. ili 2000. godine (dvije su verzije o njegovu pristupanju). Dogodilo se to u času kad je Račan preuzimao vladu pa se Zokiju pružila prilika da karijerno napreduje. Tako je odmah postao Piculin pomoćnik u ministarstvu vanjskih poslova. I započeo uspon u dobi od 34 godine, što u našim otužnim političkim prilikama gdje u partijskim hijerarhijama dominiraju vječiti kadrovi, izgleda kao blistav pothvat, iako je za političara zapravo srednja dob – vršnjak Dmitrij Medvedev, ruski predsjednik, dotle je izdao pravni priručnik iz građanskog prava u tri toma koji se prodao u milijun primjeraka, obogatio se na burzi i vodio uspješnu kampanju petrogradskog grdonačelnika pa dobio poziv da dođe u Kremlj. U toj istoj dobi Barack Obama postao je partner u najjačem čikaškom advokatskom uredu i senator države Illinois.
Svi račanoidi bili su kariktura komunističkog kadroviranja. Nije tu bilo ni jednog ozbiljnog direktora, sveučilišnog profesora ili bilo kakvog uglednijeg praktičara – sve aktivistička i komitetska sitnež s tri retka u životopisu. Tonino Picula, jedini zaposlenik komiteta u Novom Zagrebu, postao je prilikom dolaska te ekipe na vlast – ministar vanjskih poslova! Ranije je stanovao u jednosobnom stanu u Zapruđu gdje je, kako je rekao u jednom intervjuu, čuvao komplet lista ”Danas”. Izašlo je više od 500 brojeva ovoga tjednika, što znači da je prašna arhiva zauzimala veći dio dnevne, odnosno spavaće sobe. Nije ni čudo što se nije oženio. Kao i neki drugi esdepeovski kadrovi (Pančić, Jakovina…) ostvario je to tek kad je postao ministar. Dotle je Račan rastjerao lijeve intelektualce i profesore koji su mu pomagali u teškim trenucima dok se gnijezdio na niskim granama. Naprosto nije htio konkurenciju u vodstvu i na vlasti. Ostao mu je samo njegov stari prijatelj i kum Stipe Ivanišević, koji je zakratko postao ministar pravde, ali ga je Račan brzo otkačio jer se Stipe previše izložio pokušavajući reformirati pravosuđe. Ivica nije htio preuzeti nikakav rizik – radije se lišio zadnjeg prijatelja. Na sprovod mu je, kao i Mozartu, došao samo Leko. Tako je Račan odredio, svjestan da će govorancije na sprovodu biti šuplje kao njegovi referati na partijskim kongresima. Ivica je u Partiji držao ”tight ship” režim – nitko tu nije smio mudrovati osim njega samoga, ostalo je bila čista terenska egzekutiva. Poslije gubitka na izborima, stranku bi podvrgao ritualnom kadrovskom ”podmlađivanju”, što samo njega nije zahvaćalo. Izdržao je trideset i pet godina na samom vrhu organizacije, nešto kraće od Tita, nešto duže od Staljina…
Prilikom posljednjeg ”podmlađivanja” nakeljio mu se preambiciozni mladac lošega tena, sin staroga komitetlije Stipe Milanovića. Stipe je i sam napustio Partiju kad je izgubila vlast pa se upisao u HDZ. Poslije Račanove iznenadne smrti, Zoran Milanović se progurao na čelo stranke uz podršku Slavka Linića, kojemu je dečko imponirao jer je slične naravi. Leko je dotle bio u zadnjim redovima, posve nevažan – važan je bio samo Račanu kojemu je pomogao na Braču sagraditi vikendicu, kućicu malo veću od bunje, i uz nju roštilj. Tu su Leko i ”mali vođa” koji je bio intelektualno sasvim nepretenciozan, uvečer konverzirali pod zvijezdama, kad bi se Dijana, omamljena dalmatinskim suncem i vinom, povukla na počinak.
- Mali grob za maloga vođu
Odluka Zorana Milanovića da na mjesto glavnog tajnika instalira upravo Leku, bila je šokantna za one koji ga poznaju, a mislili su da poznaju i Milanovića. ”Ma što će ti taj bezveznjak?” pitali smo ga, a Zoki je odmahivao glavom: ”Leko je kao stari hrast… Quercus… dubokim korijenjem vezan za sve stranačke strukture…”. U stvari, kako je već počela pobuna u stranci, jer je Zoki stao pokazivati samovolju, a partijaši, koji su ga potcjenjivali, počeli se rotiti misleći da će s njim lako izaći na kraj, Milanović je za glavnog tajnika stavio toga beznačajnog birokrata, a za predsjednika Sabora Šprema, obojicu bez ikakve vlastite stranačke baze. Naprosto ljude na usluzi, koji su se pod SDP-om zatim dovinuli najviših položaja. I kad je Hrvatska primana u EU, Leko je, umjesto Šprema kojega je zamijenio, prisustvovao u parlamentima najstarijih svjetskih demokracija svečanom činu ratifikacije pristupnog ugovora – što je uglednim članovima tih visokih tijela trebalo biti ozbiljno upozorenje da još jednom razmisle o cijeloj stvari, budući da im iz države koju misle primiti šalju jednog ”pravobranioca samouprvljanja” koji se istakao jer je lokalnom komunističkom vođi našao stan i sagradio roštilj. Hrvatski europski debakl koji je odmah zatim uslijedio u aferi Perković nije slučajnost nego konzekventna posljedica činjenica da su se ti i takvi ljudi u Hrvatskoj domogli vlasti.
- Apoteoza ispodprosječnosti – u sastavu Ustavnog suda, tijela vrhunske ne-eminencija
Kao predsjednik Sabora, Leko je u fantaziji svojih stranačkih drugova neko vrijeme igrao ulogu ”uporišta antimilanovićevske opozicije”. Povezali su se doista Linić, koji se s Milanovićem sukobio oko svojih posebnih interesa, Josipović koji je shvatio da Zoki opstruira njegovu predsjedničku kampanju i Leko, koji je izražavao volju i nevolju stranačkih masa, svjesnih da Partija ide u poraz, koji će ih odvojiti od lijepih plaća i funkcija. Pakt koji su zasnovali njih trojica, trebao je srušiti opakog lidera, ili ga pretvoriti u nemoćnog izvršitelja odluka kolektivnog rukovodstva. No, savez tri oprezna oportunista, esdepeovska ”mala Antanta”, raspao se jer tu nitko nije ima tri čiste. Zo ih je razvalio, a koliko drži do Leke pokazao je time što ga je ostavio na mjestu predsjednika Sabora. To treba imati na umu kad se razmatra recentni verbalni sukob predsjednice Grabar Kitarović i predsjednika visokog predstavničkog doma ”iznad kojega stoji samo Bog”. Leko je pokušao dati svoj mali doprinos izbornoj kampanji pa joj nije dopustio da prisustvuje saborskoj sjednici. Zauzeo je pozu legalista iako od legalne prakse ima jedino advokatski staž u slavonskobrodskoj industrijskoj stolariji. Apsolutno stoji ocjena koju je predsjednica zatim izrekla – da bi vječite političke kadrove trebalo reciklirati. Oni se kao puzavci ovijaju oko ”stupova društva”, a nisu sposobni dobiti ni izbore za kućni savjet. Prezir prononsiranih ljevičara prema njenim riječima i pojavi – smatraju je nedovoljno sofisticiranom i kritiziraju i kad kaže nešto što je na mjestu – tek je izraz malograđnske impotencije sredine što je iznjedrila tolike trećerazredne likove u društvu i politici. Takvi ljubomorno čuvaju svoj status epizodista u povijesnom procesu etabliranja jedne promašene doktrine u ovim zakutnim predjelima.
____________
*Tekst napisan za ”Jutarnji list” uredništvo je odbilo – još se nije znalo kako će se sastaviti naredna vlast