(Objavljeno 2014.) Bijenalska je Venecija najluđa kombinacija futurizma i retrogarde – veličanstvena modernost prevučena je kao koprena preko fizionomije čudesnog bizantinskog grada, prividre gospodarice naše civilizirane memorije… Nesretni Marinetti koji je utemeljio modernu umjetnost i fašistički pokret (on je osnovao Fasci di Combattimenti), u očaju zbog rezistentnog duha mletačke neprolaznosti, vječnosti materijalizirane u sliku neusporedive ljepote, predlagao je: “Te uske, smrdljive kanale treba popuniti ruševinama starih, leproznih palača, da se omogući rođenje industrijalizirane i militarizirane Venecije koja će dominirati Jadranom!” Ono što je Mussolini zatim napravio, bilo je gotovo na visini te ideje –sagradio je golemi željeznički i cestovni most kroz Lagunu, te doveo vlak u srce grada, na sam Canal Grande. No, tada se tek pokazalo koliko je Venecija otporna na sve pokušaje modernizacije, ako se poduzimaju na primjernoj veličanstvenoj skali – stanica Santa Lucia u racionalističkom “fašističkom” stilu fenomenalno se uklopila u ambijent, kao što se u ovom stoljeću uklopio i Calatravin pješački stakleni most što spaja kolodvor s auto-terminalom na Piazzale Roma, gdje još možeš sresti ponekog zbunjenog Japance koji te pita ima li tu neki taksi da ga odveze na Trg sv. Marka.
Venecija je neuništiva – prije tisuću godina zasnovana je toliko futuristički, da je svaki futurizam u njoj zatim prosperirao, i tako je do danas… Na obali Fondmaneti Novi gradi se urgentni centar s heliodromom na krovu, gdje će se spuštati helikopetri prve pomoći. Dovezu te, dakle, mlaznom”Augustom”, operiraju i, ako stvari pođu loše, dolje je crno lakirana gondola da te otpremi prijeko na San Michelle, gdje možeš prespavati vječnost između Josifa Brodskog i Igora Stravinskog…
Kad se u Arsenalima održava Biennale arhitekture, sve se ubrzava i poprima novu epohalnu veličajnost – grad kao da eksplodira protuberncama estetske inteligencije, što se mnifestira u svim bezbrojnim gradskim muzejima. U neparnim godinama Biennala likovnih umjetnosti, čini ti se da prisustvjuješ propasti civilizacije: nesumnjivo briljantni umovi kojima su na raspolaganju neograničena financijska sredstva fabriciraju površne dosjetke ili nerazumljive rebuse, koje mogu razjasnati samo cijeli tomovi teoretičara i kritičara potrebnih da objasne “nove tendencije” izgubljene Nove umjetnosti. No, u parnim godinama kad caruje arhitektura – isti ljudski genij, još pojačan timskim radom svojstvenim projektantskim biroima, te disciplinom mišljenja koju zadaje znanost, spajaju se s još većim iznosima novca, pa kao produkt nastaju moderna svjetska čuda. Faustovski gluhi zvuk “hrastova koje obaraju” što kao da se pritom čuje, nije lemurska podvala, nego znak da se doista gradi most kroz močvari kojim će prijeći i spasiti se čovječanstvo…
U palači Bembo na Rialtu održava se izložba posvećena problemima gradnje u riječnim deltama. Pedeset posto čovječanstva stanuje u takvim tektonski nestabilnim porječjima neograničenog rizika od prirodne katastrofe, na udaru tornada, u poplavnim zonama, na klizištima, gdje uvijek prijeti visoka voda, acqua alta – ono, ukratko, što se nedavno s predvidivom nepredvidivošću dogodilo u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji. Ušće Parane, ušće kod New Orleansa, pola Nizozemske, sama Venecija i ušće Poa, uostalom, takve su plavne zone u kojima je, međutim, koncentrirano šezdeset posto svjetske proizvodnje… Tu se onda ne mogu graditi obične glupe kuće, nego se razvija urbanistika koja studiozno predviđa strategije za nadvladavanje svih takvih izazova, dok arhitektura izumljuje kuće na stupovima koje napola plove, a koncipiraju se i grade sustavi s više od tisuću brana, gradi uz predviđanje potresa i tajfuna, predviđaju mjere zaštite od podmorskih izljeva na naftnim poljima… Kad tu sagledaš intelekt i moć čovječanstva, vraćaš se u formu koju pomalo izgubiš dok se u nekim malim, polupropalim, poluidiotskim zemljicama opterećuješ efemernim djelovanjem lokalnih polukretena. Zato se vraćamo Serenissimi, Prividroj gospodarici naših uznositih fantazija.
Rem Kolhaas, jedan od istinskih genija i vođa ljudskoga roda – jer veliki su arhitekti danas preuzeli funkciju koju su nekoć imali Voltaire, Erasmo, Luther i Marx – kurator je ovogodišnjeg Biennala, gdje predstavlja dostignuća svoje discipline izložbom “Fundamentals”.
Glavni postav, “Monditalia” uopće se ne bavi gradnjom, nego društvenim i urbanističkim kontekstom. Imigracija i prihvatilišta za konfinaciju izbjeglica, propadanje betoniziranih gradova “ekonomskog čuda” iz šezdesetih godina, razvoj unutrašnjeg dekora disco-klubova koji s distance nalikuju na hramove otuđenja, umjetni grad Aquila izgrađen poslije potresa, promašene investicije korumpiranih developera u prvom desetljeću 21. stoljeća… Ukupno 41 tema popraćena referentnim filmovima talijanske kinemtografije koji se bezglasno vrte na velikim ekranima… Vidimo kako filmski umjetnici i arhitekti, istraživači urbanistike, osvješćuju iste fenomene, društvene procese koji se odražavaju u realnom ambijentu pejsaža ili urbanizma. Tu te opet prožme uzbuđenje kad osjetiš energiju intelekta, jer svjedočiš manifestaciji nad-uma moderne, svemoćne civilizacije. A zatim te iznova potrese saznanje kako u svim tim beskonačnim halama Arsenala nije izloženo ništa što bi moglo zasjeniti sam Arsenal, veličanstvenu megastrukturu Serenissime, brodogradilište koje zauzima pola venecijanskog otoka, gdje je stalno bilo u gradnji sto galija kojima je Republika vladala Sredozemljem.
Na galijama njene flote, koja je bazirala i u svim našim, istočnojadranskim gradovima – karaulama te thalassokracije, veslalo je deset tisuće robova, koje su čuvale tisuće unovačenih Arnauta i sva ta moć, osim na hrabrosti nekoliko admirala poput Marca Pola i Othella, osnivala se jedino na sili novca, na venecijanskom zlatu, bogatstvu kojemu se onaj Njegošev junak, barbarogenijski vojvoda Draško, onako neuk izruguje, dok se zapravo Njegoš, habitue mletačkih ustanova za pružanje užitka zapravo izruguje njemu… Venecijanska bogatstva stvarla su se u prvoj industriji luksuzne robe, ogledala, muranskog stakla, kože, tiska, konditorskih proizvoda i, uostalom, uslužne djelatnosti vrhunskih kurtizana koje su se na latinskom dopisivale s Ariostom. To je moć i ljepota krupnog kapitala, koji se uvijek iznova rađa iz pjene u Veneciji, gdje Francois Pinault, vlasnik kuće Louis Vuitton (LVHM), otvara novu, hiperluksuznu modnu kuću cum galeriju, a istodobno, preuređuje Doganu, venecijanski lendmark, u vlastiti najprestižniji muzej moderne umjetnosti na svijetu.U susjednoj zgradi, samostanu konvertiranom u kulturnu instituciju, nastupa pak Draga Živadinov, slovenski i nekoć jugoslavenski umjetnik, možda najznačajniji u Europi druge polovice dvadesetog stoljeća. Jer, on je povezan je s nastankom Neue Slowenische Kunsta, grupe Laibach i grupe Irwin, postmodernog avangardističkog pokreta koji je imao ključnu ulogu u “kulturnim ratovima” što su naposlijetku doveli do sloma komunizma u Sloveniji i rušenja Jugoslavije. Poslije toga herkulskog pothvata, Dragan se posvetio istraživanju lik i djela Hermana Potočnika Noordunga, porijeklom Slovenca, praoca svemirske tehnologije. Rađala se na srednjeuropskim izvorištima avangarde: spoj revolucionarne znanosti i revolucionarne umjetnosti, osnovna je Živadinovljeva tema. U selu Vitanju pored Celja, novcem Europske unije sagradio je golemo Kulturno središče europskih vesoljskih tehnologij – centar za kulturalizaciju svemira. Fasciniran arhitekturom, ali nadasve pothvatom, Rem Kolhaas poziva ga da, iako nije arhitekt, predstavlja svoju zemlju na arhitektonskom Biennalu.
Promociji u predivnom ambijentu samostanskog atrija između Dogane i crkve Santa Maria della Salute, prisustvovao je heroj Ruske federacije, kozmonaut dr. Oleg Kotov (rođen u Simferopolju na Krimu) koji je proveo oko godinu dana u svemiru. Objašnjava nam da je došao odmah pošto je “Sojuzom” sletio na zemlju s Međunarodne svemirske stanice, počašćen Draganovim pozivom, pošto je u orbiti pročitao Noordungovu knjigu “Problemi svemirskog leta” koji mu je Živadinov poslao iz Bajkonura teretnom raketom. Slovenski ministar kulture s ponosom je pozdravio prisutne, ne mogavši sakriti uzbuđenje: Slovenija se iskazala – ubavo selo Vitanje, koje osim Draganova svemirskog instituta krasi jedna gostilna, zbratimilo se s opulentnom Venecijom, metropolom svjetske visoke kulture.
Kažem Živadinovu: “Sad još preostaje da te i službeno proglase Jedinim slovenskim umjetnikom, državnim nadartistom, budući da se kao likovni umjetnik pojavljuješ u Beču i Berlinu, kao art-kozmonaut u Moskvi, kao kazališni režiser u Narodnom kazalištu u Ljubljani, a sad i kao veliki arhitekt u Veneciji!” To je samo kratak opis njegova kurikuluma, jer radi skormnosto izbjegava ulaziti u detalje svoje suradnje s Laibachom, a ne poklanja puno pažnje filmu koji je o njemu i “NSK” snimio američki novinar, dopisnik “NewYork Timesa”. Na njegovu plemenitom licu uzvišene mirnoće jedva se nazire superioran osmjeh Poirota koji točno zna tko je ubio pastora svijećnjakom u dnevnoj sobi.
Za to vrijeme, malo dalje… U teatru “Fenice”, jedinstvenom kazalištu što nalikuje školjki od zlata, u koje se kulise dovoze gondolom, priprema se velika premijera. Predstavit će se – Republika Srpska. Direktor kazališta “Fenice” nedavno je putovao u Višegrad i ondje potpisao međudržavni sporazum o suradnji na produkciji opere Emira Kusturice “Ponte sulla Drina”. Riječ je, maravno o Andrićevom romanu po kojem je libreto napisao ovaj sarajevsko-beogradski filmski režiser nagrađen u Cannesu “Zlatnom palmom”. Do sad je Emir bazirao u Kuestendorfu, planinskom selu sagrađenom u sibirskom stilu u srpskom nacionalnom parku Mokra gora gdje priređuje filmski festival na koji dolaze Johnny Depp i drugi gosti iz Pariza i Hollywooda željni rumelijske egzotike. Versatilni Kusta, koji je u međuvremenu zarastao u raskoljničku bradu pa napadno nalikuje Miljenku Jergoviću, u posljednje se vrijeme prebacuje u Višegrad, a iz filma u kazalište, umjetnost i književnost. Svojim helikopterom stiže u rodno mjesto nobelovca i diplomata kojega pokoljenja nisu dobro razumjela, pa i dalje pokušavaju odgonetnuti enigmu etničke i političke pripadnosti toga ambigvitetnom intelektulca fluidnog identita, modernog čovjeka zarobljenog na primitivnom Balkanu. Tu je Kusta opet neimario i sagradio malo kičasti – Andrićgrad, cijeli kompleks velikih zgrada u nekom čudnom neoklasicističkom fejk-stilu, uz ostalo kazalište za 350 gledatelja. Ovdje će na Vidovdan – točno sto godina poslije Principova atentata – biti praizvedena Kusturičina “venecijanska” opera “Na Drini ćuprija”. U julu iduće godine, davat će se pet predstava u “Feniceu”, a zatim se cijeli glazbeno-scenski spektakl seli u Pariz, jer je treći koproducent, osim Višegrada, odnosno državne kase Republike Srpske, pariška opera Chatlet. Mile Dodik pojavit će se vjerojatno u svečnoj loži na oba mjesta. Operu je, inače, napisao violinist Kustina orkestra “Zabranjeno pušenje”, Dejan Sparavalo, koji je već orkestrirao Bregovićevu glazbu za Emirov film “Cigani lete u nebo” te napisao vlastitu za Kusturičinu cigansku tragikomediju “Crna mačka, beli mačor”. Dejan i Kusta i ranije su pravili razne punk-opere, muzičke inscenacije te kao artistički cigansko-balkanski orkestar nastupali po Japanu, u Buenos Airesu, Izraelu…
Operska izvedba u Veneciji i Parizu trebala bi Kusturici povratiti artističku auru, koja je u posljednje vrijeme malo izblijedila jer odavna nije snimio neki film. Sprema jedan s Monicom Belucci, ali to dosta traje, a kad se realno pogleda, danas je umjetnost veći spektakl od bilo kojeg filma bez specijalnih efekata.
Da, i Hrvatska je bila predstvaljena na Biennalu. U Barutani, s Litvom, pored Kosova koje je imalo više nego nepretenciozan postav. Albanski kurator se raspitivao kako da dođe do autora najznačajnije moderne gradnje u njihovoj zemlji, prekrasne zgrade prištinske sveučilišne biblioteke s oplatom od čelične konstrukcije i bijelim ”keče-turbetima” koju je projektirao – zagrebački arhitekt akademik Andrija Mutnjaković. Ohrabrujemo ga – Andrija je živ, ima 85 godina, javite mu se, bit će razdragan…
Što sadrži hrvatska izložbica? Puno malih sličica raznih kuća koja su, u modrnom slogu, projektirali poznati hrvatski arhitekti. Već smo milijun puta vidjeli te Vidićeve, Planićeve i Kovačićeve zgradice koje trebaju pokazati kako Hrvati pripadaju kulturnoj zajednici europskih naroda. Ali sad to ne pokazuju, nego stvaraju upravo suprotan dojam kad se ovako, u nevrijeme, izvan konteksta izlažu pa pokazuju mentalno zaostajanje u provincijalnoj izolaciji. Taj narativ modernističkog komformizma bolno je out, zastario, nereferentan, neeuropski, antiglobalan, bedast. Nije stvar u tome da arhitekti grade kuće koje imponiraju posvećenim specijalistima, poručuje cijeli ovogodišnji postav Rema Kolhaasa, nego je stvar u tome da se kolektivni um kritičkog urbnizma suoči s najkrupnijim problemima modernog društva. Svaka budala ili apsolvent arhitekture može projektirati dopadljivu “urbanu vilu” nalik na bunker, za nekog buržujčića koji je malo raširio krila. No, stvar je u tome da pojmiš današnji svijet, izađeš na tržište ideja, nađeš negdje svoje mjesto, zasnuješ svoj estetski odgovor na suvremenost i kreiraš civilizaciju u svom vremenskom i prostornom segmentu. Može to biti Andrićgrad koji producira punk-opere s odjekom sarajevskog Novog primitivizma, može to biti vitanjska posveta “prvom arhitektu svemirskog habitata”, izumitelju orbitalne stanice, Hermanu Potočniku Noordungu, ili pak duhoviti kup seljačkih tronožaca od kojih je izgrađena kontura neke nastambe kao autoironična poruka kosovskih arhitekata – Hej, mi smo tek na početku… Ali ona uvijek ista, dosadna i lažna priča o staroj i autentičnoj hrvatskoj kulturi europskih obzorja, o pripadnosti modernitetu i kad više nije moderan, nego štreberski lekorbizijeovski manirizam, to se više zbilja ne da podnijeti, a nikoga i ne zanima… Primijetio sam na tom našem jadnom štandu u Barutani zamjenika hrvatske kultur-ministrice koja je izostala jer je sigurno kao i obično indisponirana – a on je samo šmugnuo jer mu se valjda nije dalo tu zadržavati, da ga ne povežu s tom tihom katastrofom odsustva inspircije i bilo kakvih stvarnih ambicija.
Na kraju munjevitog istraživanja venecijanske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, otišli smo na sastanak s demiurgom, Andreom Palladijem. Genijem arhitekture, samim njenim izumiteljem. Do Palladija arhitekti su bili neimari, graditelji zadanih formi, a tek od njega – inventivni dizajneri koji se poigravaju s percepcijom klasa i masa.
Na kanalu Brenta, koji spaja Palladijevu rodnu Padovu s venecijanskom metropolom, nalazi se čuvena Villa Malcontenta. Gradio ju je, naravno, od cigle, sve fasadirao štukaturom, a renesansne stupove slikao kao freske. Štokovi i kamini su blistavi mramorni dragulji, sve ostalo – moderna kulisa. Bramante ili Michelangelo, za cijeli bi život uspjeli završiti jednu ili dvije građevine, a Palladio ih je podigao stotinu – proporcije, volumen, superioran ukus, ambijent, atmosfera, sve je to važnije od santi porfira i karare te bazaltnih stupova koje treba mukotrpno dovući iz Egipta… Nadimkom Malcontenta vila je, zapravo, Villa Foscari – podizali su je Nikola i Ludovik Foscari, kako piše rimskim kapitelom na samom zabatu, pripadnici obitelji koja je dala velikoga dužda Francesca, o kome je Byron napisao dramu, a Verdi je uglazbio kao operu. Tko danas posjeduje vilu, pitamo. U posjedu je obitelji, naravno. A što radi današnji gospodin Foscari? On je profesor arhitekture na venecijanskom Sveučilištu Foscari. Univerzitet se tako zove jer se nalazi u njihovoj kući na Canale Grande, u Ca Foscari na Dorsoduru, točno preko puta muzeja Plazzo Grassi koji je također kupio Pinault. I žena profesora Foscarija radi na Universita Foscari smještenom u Ca Foscari – i sama je ondje profesorica arhitekture. Kći se upravo zaposlila u studiju Rema Kolhaasa. Ovdje pak u Malcontenti, vikendici na Brenti, provode vikende s prijateljicom, Zahom Hadid. Ona im je poklonila svoju divovsku skulpturu, studiju zlatnog reza. Vidite, ondje, zauzima cijelu pokrajnju dvoranu… Da, vidimo. I? Ništa. Poučeni ali ni malo pametniji, vraćamo se u Zagreb.