Od svih političkih fraza, najgluplja mi je ona: “Pustimo sad prošlost, okrenimo se budućnosti!” Postoje, naime, dva provjerena eskapistička modela – ili razmatramo što je bilo, zašto je bilo i kako, ili, budući da ne želimo odustati ni od jedne zablude, jer bi to zahtijevalo napor, stjecanje znanja i upoznavanje materije, prošlost zenamrimo i okrenemo se jedinoj stvari o kojoj se bez napora može još lakše trkeljiti i fantazirati, a to je budućnost. Ali, zašto se ne bismo okrenuli sadašnjosti? Sadašnjost je nevjerojtno instruktivna. Krijepi okrutnom hladnoćom, umjesto da nas uvlači u omame snatrenja o proteklom, ili kokainske vizije blistave budućnosti.
Nekim dobrim Makedoncima koji po Skoplju prodaju knjigu koju smo o drugu Titu napisali pokojni William Klinger (1972 – 2015) i ja, dao sam intervju koji je, naravski, sadržavao odgovore na oba ubičajena spleta: restrospekcija plus razna proračanstva… To što pokušavaš trijezno prosuđivati, djelovati antimitološki i realistički, ne pomaže puno, jer sve te teme, zapravo su mrtve, ili ne postoje, kao što je u fenomenalnom stihu pjesme “Burnt Norton” objasnio T. S. Eliot:
“Time present and time past
Are both perhaps present in time future
And time future contained in time past.
If all time is eternally present
All time is unredeemable.”
Dakle – ofrlje i bez neke androidske lirske prevodilačke funkcije: “Vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje, možda su oba prisutna u vremenu budućem, a buduće vrijeme sadržano je u vremenu prošlom. Ako je svako vrijeme vječno prisutno, ni jedno se ne može povratiti…”
Niti će ti, dakle, prošlost pomoći oko budućnosti, niti sadašnjost ekskulpirati prošlost, niti je to što sad radiš ili si ranije napravio bilo kakva garncija da ćeš izbjeći nešto ono što te tek treba zadesiti. Nije to fatalizam, nego brutalno sagledavanje okrutne stvarnosti.
Dobrim Makedoncima ne ide u glavu zašto su bili prinuđeni da uđu u versajsku Jugoslaviju iako ih oko toga nitko nije pitao – znači li to da su onda, kao i danas igračka u rukama “malih velikih” balkanskih regionalnih sila, Grčke, Bugarske, Srbije, a i onih ostalih koji iza ovih stoje?
Tu sad počinje svaka ozbiljna kafanska analiza, kad se naručuje još kilo beloga i Knjaz Miloš/Jamnička/Radenska… Ne znam što sad dolje naručuju, zadnji put motao sam se ondje po kafanima dok je radio neki “Ilinden” u jednoj od smole crnoj daščari, te odlazio na ručak koji i danas smatram – priznao sam to neki dan – najboljim restoranskim jelom kojem sam okusio u životu: pasulj i pet ćevapa u bifeu preko puta skopske bolnice, gdje je bilo jako jeftino… Sve one patke u najboljem, drugom najstarijem pariškom restoranu “Café Anglais” (svaka ima svoj broj, koji zavedeš u svoj gastronomski dnevnik) mogu se sakriti, kao i mišlenovska kuhinja u “Grand Vefouru” u Palais Royal gdje je navraćao sam Honore de Balzac na brzi ručak koji je sačinjavao, piše gastronomski povjesničar Giles MacDonagh, ”osam tuceta oštriga iz Ostendea, tucet janjećih kotleta, patku s mrkvicom, pečenu jarebicu, list iz Normandije, ne računajući predjela, desert, voće i raznu cugu.”
Dakle, rješavanje tih geostrateških zagonetki iz prošlosti, zašto su nam one tako bitne? Zato što pokazuju cinizam velikih sila prema nama, plemenitim Balkancima, koje uvijek netko terorizira. Evo, prinudili su nas da ubijemo Franju Ferdinanda, pa nas zbog toga sad vrijeđaju i ne mogu se dogovoriti tko će u Sarajevo doći da to obilježi kao naš, njihov ili zajednički grijeh – Angela Merkel ili Francoise Hollande? A ako dođe Hollande hoće li s njim doputovati “Trivelerka” ili ona mlađa glumica, koja isto ima dvoje djece, ali jako dobro izgleda, a inače je osim pihologije studirala cirkuske znanosti i umjetnosti kod jedne ugledne pariške obitelji ciganskih klaunova? Ne sumnjam da dio sarajevske bulevarske štampe s redakcijom na Čekaluši Čikmi ima jedno mišljenje, dok drugi dio s Bulevara maršala Tita, iskazuje drugo i drukčije. A sve to pobuđuje silnu čaršijsku političku aktivnost po svim balkanskim kasabama, gdje se uzajamno upozoravamo da ne budemo naivni i ne prihvaćamo stvari ne razmislivši prethodno o najtajnijim motivima nevidljivih protagonista. Uvijek se tu nešto protiv nas sprema, a prisutni su dalekosežni interesi, jer žele naše pomorske baze, naše sirovine, naše tržište, naš Sibir, naš Kuvajt, našu Rursku oblast…
Kad sam s dobrim Makdoncima razjasnio sva pitanja prošlosti pa i to kako su i zašto Makedonci nagrabusili jer se Tito zakačio sa Zapadom oko Egejske Makedonije, a sa Staljinom oko Makedonije i Albanije (gdje smo mi ni krivi ni dužni bili okupator i agresor), prešli smo odmah na pitanje budućnosti – kad će Makedonija u NATO?
Tu sam ih dočekao. Kad provedete reforme, rekao sam. Znači, kad se država demokratizira, odbaci taj karikaturalni nacionalizam koji ljude motivira da grade zlatne spomenike svim mogućim junacima iz grčke početnice, dok problem s lokalnim Albancima pokušavate apsolvirati kulturnim aparthaidom – znam, doduše, da je to dvosmjerna ulica, kojom nije lako proći: njima je svejedno smatrate li se vi Makedoncima, Bugarima ili Japancima, dok ne dirate u biznis njihovih narkokartela. Ući ćete, dakle, ako se razvije ekonomija koja je sad na pet i pol tisuća dolara per capita, jer je društvo premreženo korupcijom, birokracija svime upravlja, a zakoni o slobodnom poduzetništvu koje bi trebalo ohrabriti strane poduzetnike, ne vrijede prostora na hard-disku koji zauzimaju.
Pa to kao da je riječ o Zagrebu, Banja Luci, Sarajevu ili Beogradu, zar ne?
Ja mislim ovako – pustimo sad prošlost, a zaboravimo budućnost, pogledajmo ima li nešto u sadašnjosti što bi se moglo radikalno popraviti i prepraviti? Razgovarao sam u Zagrebu s jednim tipom koji pokušava promišljati hrvatsku ekonomsku strategiju za naredni politički ciklus, navodno ga vide kao budućeg ministra ekonomije. On misli – a ja se tu s njim potpuno slažem – da sva društvena pitanja treba momentalno zamrznuti političkim konsenzusom koji moraju podržati predsjednik, parlamentarne stranke, Bruxelles i Berlin. Znači, ništa ne diramo, ni ćirilicu, ni brak, ni seksualni odgoj, apsolutno ništa… Samo provodimo liberalne ekonomske reforme, rastavljamo državu na proste faktore i stvaramo Hrvatsku 2.0 koja će biti neusporedivo jeftinija i potpuno hladna prema svakoj skupini jebivjetra koji nekakvim prosvjedima i sličnim diverzijama pokuša ostvariti prava koja im propala država ne može osigurati. Znači, četiri godine nikoga se ni pita i nikome ne odgovara, osim Bruxellesu, dok se ne provede sanacija i ne uđe u pozitivni razvojni ciklus. Mala Hrvatska zbilja nije neki veliki problem. Njen je ukupni prihod na razini srednje velikih europskih poduzeća kao što su, recimo, “Nokia”, “UniCredito”, “Bayer” ili “Volvo” (tolika je i ekonomija Srbije). S tim što “Volvo” ekonomski učinak koji napravi više od 4 milijuna Hrvata, odnosno 8 milijuna ovih drugih Balkanaca, ostvari sa 100.000 radnika! Pa ipak, iako hrvatska tvrtka ima nešto veće računovodstvo – državnu upravu sa stotinama tisuća zaposlenih – nije to jako komplicirano poduzeće i nema sumnje da se može izvesti na pravi put u jednom, možda dva mandata reformske liberalne vlade. To je pokazala Slovačka koja je prije dvadeset godina počela s nacionalnim dohotkom na razini Makedonije, a sad je dostigala 24.000 dolara per capita, gotovo isto koliko i visokorazvijena Češka! A i oni imaju samo planine, nikakve specijalne resurse – osim što je narod radin, strpljiv i puno ne seru… Taj “glublji kompleks” ono je najgore što nas ništi, osim sklonosti kafanskoj filozofiji, beskonačnim analizama prošlosti i zagledanju u budućnost kroz konkavno dno vinske flaše.
Dakle, ukratko – vratimo se u sadašnjost.